Danas u školi imam predstavljanje svog projekta o slonovima. Malo me trta, ali jučer navečer sam zadnji put sve pokazao prvo mami, pa onda tati i na kraju sestri. Ako mi je pred njima sve štimalo, bit će OK i pred razredom.
Čekam tramvaj i razmišljam što ću i kako ću. Prvo moram do učionice i tamo ću doći malo ranije kako bih s nastavnikom provjerio tehnički dio. Radi li projektor, rade li zvučnici i kako, hoće li funkcionirati veza između kompjutera i projektora, radi li pametna ploča, ima toga još. Svatko od nas u razredu, dobio je sličan zadatak, a super mi je to što nisam bio prvi. Tako sam vidio od drugih što treba izbjegavati, a što dodati. Žarku, na primjer, kad je stavio prvi slajd i počeo govoriti, sve se odjednom ugasilo. Trebalo im je desetak minuta da shvate u čemu je bio problem. Marini se na pola projekcije zaledio kompjuter. Zato ja za sve imam plan B. U tramvaju vrtim u glavi sve te priče i istovremeno se zamišljam kako stojim pred svima njima i pokazujem na slona i njegove dijelove tijela. Naravno, digitalnim pokazivačem.
Neki dan, dok sam tražio osnovne podatke, iznenadilo me koliko su slonovi zapravo veliki. Mislim, znam koliki su otprilike, ali kad sam vidio brojke, tek tad mi je došlo do mozga sve to. Evo, na primjer, mladunče čim se rodi, ima sto kilograma! Znači da je teško kao moj ujak, a on je zbilja velik i jak. A kad odraste, slon obično teži oko 4500 kg. Kažem obično, jer je najveći kojeg su naravno, ubili, bio težak čak 12000 kg! To sam sve zapamtio i mislim da neću morati čitati s podsjetnika. Osim toga, neke sam dijelove i sam nasnimio. Glumim spikera.
Dok ulazim u školu, prvo susrećem nastavnika informatike koji mi je obećao pomoći. Dogovorili smo se da ću za vrijeme velikog odmora doći kako bi sve pripremili, a taj moj sat je ionako šesti, pa imamo vremena.
– Važno je da si fajl poslao na naš info-mejl, s kojeg vam šaljem zadatke – govori nastavnik.
– Naravno da jesam – govorim dok istovremeno osjećam kako me počinje oblijevati hladan znoj.
Prčkao sam po fajlu, uređivao ga, montirao, pokazivao svima doma i pokušavam se sjetiti trenutka kad sam bio potpuno siguran da je to to i kad sam ga poslao. Kolikogod razmišljao, taj trenutak nije postojao, jer sam to jednostavno zaboravio napraviti. Zaboravio sam najvažniju stvar na svijetu! Koji sam ja kreten! Ovo je kraj! A nemam plan C!
Dok sam na satu biologije, ne mogu ništa poduzeti u vezi spašavanja, jer je nastavnica stroga i tipkanje po mobitelu ne dolazi u obzir. Osim toga, samo mi još na ovo fali da zaradim neku kaznu. Kao za peh, ona ispituje i proziva svakog učenika i postavlja mu po jedno pitanje. Tek toliko. To je njezin običaj. Nikad ne rešeta jednog pred pločom, nego si male odgovore bilježi u notes. Valjda tamo imamo tonu pluseva i minuseva, tko zna? Zato i ne mogu ništa drugo nego biti prisutan, jer što ako me pita nešto što ne znam. Iako, biologija mi je jača strana. Slonovi se tu uklapaju, iako je sam projekt iz multimedije. Trebali smo koristiti sve što nam informatička učionica pruža.
Evo je, naravno da me pita.
– Davore, što znaš o zelenim algama?
Malo me zatekla. Nisam stigao pogledati tu lekciju. Znam jedino o jadranskom klobučiću jer sam ga ovo ljeto vidio dok sam malo ronio. Pa sam poslije guglao. Izvući ću se ako budem govorio o njemu, pa i on je alga.
– Ima ih mnogo vrsta, evo na primjer, jadranski klobučić. To je vrsta zelene alge koja se sastoji od jedne jedine stanice. Može narasti i do pet centimetara, pa je zbog te veličine pogodan za proučavanje…
Govorim sve što mi pada na pamet o njemu, ispada da puno znam. Sjednem i nastavljam misliti o slonovima. Moram nešto napraviti da dođem do fajla, moram! Nadam se da mi je nastavnica upisala u tu svoju teku nešto dobro. Jedva čekam zvono, jedva čekam kraj sata, jer onda mogu razmišljati i djelovati. Nema mi druge. Doma ne mogu, predaleko je, a i što bih rekao? Da moram doma ići sam sebi poslati mejl? Nemoguća isprika. Moram doći do toga na neki drugi način.
Inače, koliko sam toga pročitao, sjetim se da bih možda mogao i sve napamet ispričati. Ali to nije fora. Pripremio sam animacije, kratke filmiće, fotografije, dijagrame, čak i mali kviz na kraju. Uz neke animacije stavio sam i muziku, nešto sam i sam crtao. To ne smije ostati neviđeno! Pa slon je toliko fascinantan, treba znati više o njima, jer zaista izumire. Sada slonovi žive samo u nekoliko nacionalnih parkova i zaštićenih fondova gdje se o njima brinu ljudi. Lovili su ih zbog kljova, ali su se i sami morali povući jer nemaju gdje živjeti. Ljudi im oduzimaju i stanište! Vjerojatno se osjećaju živčano kao i ja sada, bez poslanog fajla.
Zvoni kraj sata i ja se spremam sa sata biologije brzinom kakvu se kod mene inače ne može vidjeti. Izlazim u školski hodnik i uključujem mobitel. Zovem prvo sestru. Ne javlja se. Tko zna što sad radi? Možda je u kupaonici, možda je isključila zvuk. Zvat ću je još nekoliko puta, mora mi se javiti. Ona mi je jedina šansa da dođem do tog fajla. Znam da će mi se rugati, jer ne samo što sam zaboravio, nego ću joj morati otkriti password. To će biti totalni poraz. Ali pretrpjet ću, šutjet ću, samo da mi pošalje fajl. Zovem mamu i tatu, reda radi. Znam da nisu doma, ali ipak. Zovem ponovo sestru. Ništa. Valjda će u jednom trenu vidjeti ‘5 missed calls’.
Odmor traje prekratkih pet minuta, i opet moram na sat, imat ću četrdeset i pet minuta zastoja. Za to vrijeme ću se samo živcirati. Do sata prezentacije, imam još četiri različita sata, pa iako sam se s nastavnikom informatike dogovorio za veliki odmor, sumnjam da ću do tada imati fajl.
Sad imam hrvatski. Učimo nekakve apozicije, a kad se uči novo gradivo, imam dosta vremena da budem živčan. Jer ništa drugo niti ne mogu. Ne mogu nikoga zvati, slati poruke, ne mogu otići doma poslati mejl. Mogu samo smišljati. Krišom pogledam na mobitel i vidim da me mama zvala dva puta. Valjda je vidjela da sam je zvao. Sad opet jedva čekam kraj sata da je nazovem. Tko zna?
Apozicije su gotove, shvatio sam o čemu se radi, zapisao što je za zadaću, čak sam i točno odgovorio kad smo vježbali to na nekim besmislenim rečenicama. Još tri minute do zvona. Sad više ni ne čekam da izađem iz razreda. Dok zvoni, ja već vadim mobitel i zovem mamu.
– Halo? Dušo ti si? Što se dogodilo da me zoveš? – javlja mi se mama.
Toliko sam sretan da jedva izgovaram što trebam.
– Htio sam samo pitati gdje si – govorim.
– Joj, da znaš što sam sve doživjela! Nakon što sam krenula na posao, stuštila se kiša, ali srećom nisam daleko odmakla tako da sam se vratila doma po kišobran.
– Čekaj, ti si se vratila doma? – sretan sam da sretniji ne mogu biti.
– Jesam, uzela sam kišobran i ponovo otišla – odgovara mi ona, ni ne znajući što to meni znači.
Znači nije više doma.
– Aha, ok.
– I zamisli. Jučer sam nešto doma radila i kad sam došla do tramvajske stanice, shvatila sam da sam cijeli taj spis ostavila doma, pa sam se morala ponovo vratiti po njega – govori ona ono što želim čuti.
– Šta? Divno! I sad si opet doma?
– Bila sam do pred dvadeset minuta. Sad sam već na poslu. Nego, što si ti mene zvao?
– Ja… ma ništa posebno. Htio sam da mi nešto napraviš. Sad ne možeš? Na primjer, da se vratiš još jednom.
– Joj, da si me bar nazvao prije pola sata! Sad stvarno ne mogu. Jel jako važno?
– Ma, nema veze. Sve je ok.
Dakle, da sam je zvao za vrijeme dosadnih apozicija, imao bih dvije prilike da se spasim. Sad mi je gore nego da je nisam dobio. Na mobitelu vidim i da me tata zvao. Vjerojatno i on hoće znati zašto sam ga zvao. Ali već zvoni za sljedeći sat. Matematika. To će biti još četrdeset i pet minuta muke. Koga da sad zovem?
Na satu ponavljamo gradivo jer sljedeći put pišemo nekakvi ispitić, kako ga nastavnik zove. Sustav dviju jednadžbi s dvije nepoznanice. Tek sam se sad sjetio da mogu tražiti da me puste na zahod i da onda mogu opet zvati. Od nervoze se ne mogu sjetiti niti najjednostavnijih rješenja. Da sam to pitao na biologiji ili hrvatskom, svaki put po jednom, možda bih potrefio trenutak da je mama došla po kišobran ili spis. I sad ću pitati da me pusti, samo koga da zovem?
U jednom trenu, pitam.
– Profesore, mogu na wc?
– Aha, možeš, samo prije toga riješi ovaj sustav, dođi pred ploču.
Sustav znam riješiti samo na jedan način.
Nažvrljao sam to u najkraćem mogućem roku i upitno ga pogledao.
– Hm, znači znaš! Idi i brzo se vraćaj!
Jedva sam to dočekao. U hodniku odmah vadim mobitel i taj čas me zove tata.
– Zvao si me? Vidio sam poziv. Nije valjda da se nešto dogodilo.
– Ne, samo sam mislio da si još doma, rano sam te zvao.
– Jel ti znaš što je to telepatija? – pita me tata veselo, pojma nemajući o mojim mukama. Strpljivo čekam da kaže što misli s tom telepatijom.
– Pa, ono, znam.
– E to ti je ovo: upravo sam bio doma.
Stvarno ću poludjeti. Sad je i on bio doma, a ja ni ovaj put nisam iskoristio priliku!
– Mislim, nisam ušao u stan, nego mi je mama javila da moram staviti ključ ispod otirača. Danas dolazi teta Sofija.
– Stvarno?! Kad točno dolazi?
– Mislim u podne.
– Diivnoo!!
Kriknuo sam tako glasno da je jedan nastavnik izašao na hodnik da vidi što se zbiva.
– A ti nemaš sat? – pita me on strogo.
– Ma imam, oprostite, evo idem.
– Bilo bi pametno – govori i vraća se u razred.
Tata je još na liniji, a ja mu se vraćam.
– Znači ona dolazi u dvanaest? I bit će u stanu barem dva sata?
– Da, pa znaš da ona obično bude par sati, treba joj vremena da pospremi. Samo, nikad te to baš nije zanimalo, zašto pitaš?
– Ma, ništa, nazvat ću je, ajde bok.
Prekinem liniju i krećem prema razredu. Uhvatim kvaku i sjetim se nečeg nevjerojatno važnog. Ja nemam Sofijin broj. Ima li ona uopće mobitel? Kako još nisam ušao u razred, vraćam se i odlazim do wc-a, jer sad stvarno ne želim da me opet netko čuje. Ponovo zovem tatu. Kako sam do sada bio baš pehist, molim sve sile svemira da ona ima mobitel. Ima. Tata mi šalje njezin broj sms-om. Pažljivo ga spremam u memoriju. I opet molim iste one sile da Sofija baš danas nije ostavila mobitel kod kuće. Sad se stvarno vraćam na matematiku.
– Imao si problema? – pita me profesor.
– Da, ali mislim da će biti sve u redu.
Razred se nasmije. Oni misle da se radi o probavnim problemima. Iako, ako ne uspijem, imat ću i njih.
Nakon matematike, veliki odmor. Odlazim do informatičke učionice. Nastavnik i ja provjeravamo sve, a ja izbjegavam odgovoriti na njegov upitni pogled. Još nemam fajl, govorim mu svojim bespomoćnim pogledom. Kad Sofija dođe do našeg stana, to će biti taman peti sat. Negdje pri kraju ću morati tražiti da me pusti na wc, i onda ću je nazvati. Nadam se da ćemo to ona i ja uspjeti riješiti. Sve smo provjerili, nastavnik i ja, projektor radi, ploča radi, ma sve radi, ako se što ugasi, imamo rezervni plan, samo sam ja na rubu živčanog sloma.
Četvrti sat je tjelesni. Tresu mi se noge, ne znam više ni trčati, ni uloviti loptu, a kamoli pogoditi koš. Pitaju me jesam li bolestan.
– Ako i nisam, možda se razbolim uskoro. Znat ću kad završi peti sat.
Nikom nije jasno što govorim, ali ova košarka, kakva god loša bila, malo me udaljila od problema. Negdje pri kraju sam čak nakratko zaboravio fajl, slonove i tetu Sofiju. U svlačionici sam tupo buljio u zid dok su se drugi oblačili. Razmišljao sam o tome kako mi sada svakako treba slonovsko suosjećanje. Oni razumiju kad je netko ranjen ili ugrožen. Spremni su pomoći. Tamo u mojem projektu imam kratki film gdje se vidi kako nekoliko slonova izvlači jednog mladog iz rupe u koju je upao. Bacali su zemlju u rupu, sve dok rupa nije postala dovoljno plitka da ovaj može izaći. U drugom imam primjer kako jedan viši slon spušta granu punu lišća i dodaje je surlom nižem slonu. I nisu majka i dijete, samo su prijatelji. Mogao bi sad jedan slon otrčati do moje kuće, srušiti ulazna vrata i donijeti mi bar usb-stik na kojem je predzadnja verzija mojeg projekta. Njihove surle su velike i snažne, oni mogu njima iščupati drvo, ali mogu primiti i jednu jedinu vlat trave! Zato znam da bi mi donio tu stvarčicu, iako mi je jedini spas teta Sofija.
Sad više nisam nervozan, smlavila me tuga jer se sat bliži, a ja još nemam ništa. Vučem se prema zadnjem satu prije onog najvažnijeg. Za vrijeme ovog sata, a to je engleski jezik, moram doći do tete Sofije i onda je korak po korak voditi i učiti da pošalje fajl. Ulazim u razred, blijed sam, što mi i učiteljica govori i kažem da mi je loše. Vjerojatno djelujem iskreno i istinito, pa me ona postavlja u prvu klupu i kaže:
– Ako ti bude slabo, ti samo izađi, ne moraš pitati.
– Hvala vam, stvarno mi je loše – odgovaram i počinjem se u glavi pripremati za zadnji pokušaj.
Prvih petnaest minuta naoko sudjelujem u nastavi zato jer još nije podne i nema smisla da izađem iz razreda bezveze. Tik-tak, prolazi vrijeme sporo, najsporije do sada u mojem životu. Minutu do dvanaest još ne dižem ruku. Čekam još tri minute poslije dvanaest i onda krećem. Rekla je da ne moram pitati, ipak mi je neugodno samo tako izaći. Polako se dižem, ona me pogleda i daje znak rukom da samo neka idem. Ja joj zahvalno kimnem glavom i izlazim. Oprezno idem do wc-a. Trebam mir, a ne da me neki profesor opet vidi i na primjer, prekine u najvažnijem trenutku. Konačno! Tipkam broj. Dugo tuli. Ja sam sve nervozniji.
– Halo? Ko je?
– Teta Sofija? Vi ste?
– Jesam, tko je to?
– Ja sam, Davor! Nešto vas jako važno trebam. Jako jako jako važno!
– A kaj me trebaš?
– Jeste u stanu?
– Nisam, sad ću ući. Ali možeš reći.
– Pa, evo, gledajte, morat ćemo polako. Znam da vam kompjuter nije blizak, zato prvo trebate otići do moje sobe i upaliti moj laptop.
– Joj, mali, kaj ti misliš da sam ja retardirana, kak vi mladi velite. Evo, otvorila sam ga, kaj trebaš? Aha, moram ukucati lozinku, daj.
To sam zaboravio načas. Mislio sam da ću je morati dati sestri. Ovo mi se čini kao manja katastrofa.
– DeltaxPapa – izgovorim joj slovo po slovo.
– OK, jesam, kaj sad?
– Morate naći fajl koji se zove Elephant, trebat ćete mi ga poslati na mejl.
– Elephant, Elephant.. Evo ga, tu je! To je multimedija, oš da ti ga komprimiram? Ne bu išlo ovak, to je velki fajl.
Ako sam ikad čuo nešto čudnije. Ona govori kao da je programerka.
– Paaa, ako znate, može.
– Evo, daj sad na koju adresu da ti to pošaljem? Žuri mi se, moram speglat veš.
Izdiktiram joj.
– Daj još jednu adresu za svaki slučaj, neku koju buš mogel poslat sa svog mobitela, tak da budeš ziher.
Izdiktiram joj. Da je ovo strip, imao bih upitnike nad glavom. Zašto se ja toga nisam sjetio?
– Super, jesam i to. Još nekaj?
– Pa, ništa.
– Aj provjeri jel ti stiglo na mobu, ja bum tu čekala, pa si barem siguran da imaš tu, al mora bit i na ovoj prvoj kaj si mi dal. Sad bum prekinula, a ti mi javi jel stiglo.
Od sad je zovem Carica Sofija. Prekidam liniju, provjeravam svoju yahoo adresu. Slonovi su stigli. Dakle, ako i nisu stigli na školski mejl, imam ih tu. Zovem je.
– Sve je OK.
– Si videl? Ak me više niš ne trebaš, idem delat.
– Ne, to je sve što sam trebao. Teta Sofija?
– Kaj je sad?
– Spasili ste me. Ni ne znate koliko mi je to važno.
– Sve bu OK, ajd bok.
– Bok.
Vraćam se na engleski. Ulazim.
– O, pa ti si došao k sebi, nisi više blijed. Dapače, rumen si u obrazima – govori profesorica.
– Je, bolje mi je – odgovaram dok u džepu nježno držim mobitel, svjestan da je fajl, ako nigdje drugdje, barem na njemu. Ostatak sata sam razmišljao o tome kako treba imati i plan C i da ga je upravo teta Sofija odradila.
A mislio sam da ćemo ići korak po korak i da ćemo već na uključivanju laptopa imati problema. Kako ljudi mogu iznenaditi!
Naravno da je Carica uspješno poslala fajl i na školsku adresu. Profa i ja smo ga ‘otpakirali’, a ja sam svoje slonove uspješno pokazao razredu.
Sve je prošlo u najboljem redu, učenici su pratili, bilo im je fora, tražili su da ponovim jedan filmić, a za kviz je bio pun pogodak. Profesor mi je rekao da bih ga mogao održati i u drugim razredima. Više puta kroz godinu.
Pa smo organizirali školsko kviz natjecanje. A ja sam mu dao ime:
Sophia-quiz.
***
KSENIJA KUŠEC rođena je 1965 u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Odsjek za duhače-saksofon). Više ne radi u prosvjeti, a od početka 2016. godine, član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču. Objavila je brojne priče u zbornicima, časopisima i na portalima za književnost (Obzor-Večernji list, Pričigin, Gong, Kratka priča je ženskog roda, Afirmator, Kritična masa, MetaFora, Underpass, Balkanski književni glasnik, FEKP, Izvan koridora…). Knjiga Prozirna Lili upravo je na prijevodu na ukrajinski jezik (Volodimyr Krinitsky). Kazalište Tvornica lutaka izvodilo je 2014 godine predstavu Svemir, a koja je nastala prema adaptaciji knjige Priče iz Sunčeva sustava. Autorica je predloška i scenarija za jednu od tri filmske priče (Smrt bijela kost) – za omnibus Duboki rezovi, koji je snimljen 2018., producentska organizacija Kinematograf (Dijana Mlađenović). Ove godine, 2020., bila je koscenarist na filmu Opuštanje, u produkciji U.N.P., a trenutno radi još jedan scenarij za istu produkciju.
Do sada je objavila: Priče iz Sunčeva sustava, 2010., Reci mi sve, 2013., Janko i stroj za vrijeme, 2013.; Sobe, 2014.; Prozirna Lili, 2015., Nije moglo bolje, 2016., Otok, 2018., Opća opasnost, 2019., I onda se dogodilo, 2020.
čovjek-časopis 