VRATA
Mislim da je smrt u automobilskoj nesreći najčešće izgleda kao da te netko snažno lupi golemim maljom po glavi. Onaj tupi izraz lica kao u životinja koje su umlaćene na sličan način. Razrogačene oči, nadutost, znakovi šoka bez puno krvi. Voštanost i potpuni mir.
Ja sam kukavna kukavica. Uvijek sam i bio, ali kad sam si to konačno priznao, postao sam ucviljena kukavica. Otopili su se snjegovi moje osobnosti i pretvorili padine duše u blatne nizbrdice. Pošao sam uzbrdo putem sebe. I svako malo skliznem, padnem u blato i kotrljam se, kotrljam.
Ali kada vozim automobil:
Megane, dizelaš. Godinu i pol nov. Bijeli. Motor mali (1.4 KW), ali štedljiv do boga. Lijepo prede. Jako lijepo prede.
Poklon.
Postajem hrabar. Vrhovi planina opet se pokrivaju snijegom. A nije niti hladno. Shvatio sam, bilo bi to najbolje obaviti tijekom vožnje. Samo treba naći neko praktično i ljepuškasto mjesto. Hladnokrvno.
Niste usamljeni:
statistike kažu da svaka osoba tijekom životnog
vijeka barem 2-3 puta dobije proljev ili dijareju.
Proljev je svakako najčešći poremećaj koji zahvaća probavni sustav.
Definicija proljeva ovisi o tome što za pojedinu osobu znači normalna stolica.
Ponekad idem kroz kanjon, ponekad autocestom. Ne znam o čemu to ovisi. Pratim instinkt. Kroz kanjon je sigurno zabavnije. Krajolik je lijep, kako i ne bi bio – tamo je kraška rijeka koja pola godine teče u dubokom usijeku među kamenitim planinama, a pola godine se skriva pod kamenjem. Kažu, ponire. Da, i na lijevoj strani je dvorac. Pravi, stari, pa dograđen
pa spaljen
pa nadograđen
pa napušten
pa nacionaliziran
pa dovršen i otvoren za sve.
Nevezano za tu ljepotu, cesta koja vodi kroz kanjon je čudo. Pravi vatromet ljudske odvažnosti. Isklesana je u samoj litici, i jednom se provlači kroz tunel. U ono doba dinamit su donijeli Austrijanci. Tamo gdje litice nema, a cesta je mora proći, sagradili su visoke podzide. I danas je ta cesta najbrži put s brda u centar grada. Najbrži ali sigurno i najgluplji: tamo su četiri toliko opasna zavoja koji su u svakom pogledu preopasni za mala vozila i premaleni za ona veća. A autobusi idu. Lokalni papci s tragovima davnoga obiteljskog incesta na crvenim licima voze i preko osamdeset po sredini ceste. Kao da ih ona bijela linija drži na asfaltu.
I vozim se i nerviram. Ali onda – čemu? Pa ovo je savršena cesta za pogiblju.
Jebem ja tim Austrijancima perfekcionističku mater. Vozim i gledam one debele kamene rubne stupove koje su postavili duž svakog zavoja. Pa onda on moderna željezna ograda kao na autocesti. Sve je zaštićeno, narod može bezbrižno kolati. To je tako u sređenim društvima.
I onda, pred zadnjim velikim zavojem, vidim-nema nikakve zaštite. Samo cesta pod blesavim kutom, oštar zavoj i na desnoj strani – zrak. Druga strana planine. Ostaci nekakvog mosta i bunkera. Sve po starom. Nula šanse.
Prije tog zavoja je malo ugibalište. Jedan dan stanem tamo, povučem ručnu. Dođem do zavoja i nagnem se preko kamenite brine zarasle polusuhom dračom i pokrivenom suncem izblijedjelim vrećicama za čipi-čips. A dolje rupa, rupetina. I nije na šetnjici, što je dobro. Ne trebam nevinijih žrtava. Ima neko drvo, slabašno, puknut će.
Čovječe, kolika rupa.
Dovoljna za sve ovo moje –
To su moja vrata.
Vozim kroz kanjon i u tom se zavoju svaki put nasmijem. Biram dan. Dogodit će se nešto, popustit ću. Dovest ću se. Trznut ću volanom desno i onda je to to. Nema povratka, kabum. Dolje u kanjonu – ekološka katastrofa. Posvuda rabljeni dijelovi za Megana. Nadam se da dizel neće iscuriti u rijeku, to bi bilo ružno.
I biram ja dan, kukavica ja, pola jednog ljeta.
Čitam novine, onlajn izdanje. I poklopilo se da je iznad bio članak o tuči u kojoj je jedan lik izgubio par zubi, a odmah ispod reklama za ugradnju novog zubala. Kaže:
All On 4 – Nova metoda!
Novi zubi za jedan dan (24h).
Saznajte više, pošaljite nam upit.
U zadnje vrijeme razmišljam o tome kako je sve što se oko nas događa posve logično. Dolazi u logičnim sljedovima, u ponavljajućim ciklusima, sve je predvidivo. Netko s malo mozga može znati sve. Netko s više mozga će i znati. A oni slabiji, kad pođu niz hodnik znanja, potražit će prva vrata.
I onda vidim članak. Kažu, bilo ih je četvero u autu koji je pod poklopcem skrivao sjajan motor. Svi mladi. Vozili su brzo, kažu, bilo je i alkohola. Išli su s koncerta. Sletjeli su bez tragova kočenja. Baš na tom jebenom zavoju. Brdo zavijeno u crno.
Prolazim kroz kanjon i vidim da su na zavoj postavili sigurnosnu ogradu. Debelu i zastrašujuću. Na moj zavoj. Ispod ograde četiri upaljena lampiona. Ukradena vrata.
Navodno su išli u grad na burek.
***
NIKOLA TUTEK rođen je 1978. Autor je kratkih priča od kojih su se mnoge pojavile u književnim časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu. Također, autor je tri zbirke kratkih priča: Zlatna pirana (2006.), Ljudi koje sam izmislio (2009.) i Pamrav i pragrgan (2015.). Njegova priča Pičkin dim proglašena je trećom najboljom na FEKP-u 2020. Piše kratke priče, dramske tekstove i poeziju. Osim na hrvatskom, piše i na engleskom i mađarskom jeziku.
čovjek-časopis 