***
Ja vrištim zbog psa
žena iznad vrišti zbog muža
svijet vrišti zbog nas
i ako postoji smisao onda i on vrišti
zbog straha da će biti pronađen
sve je samo jedan običan krik gluposti i konačnosti,
prije spavanja
tražim od neba da smo izmišljeni
***
Moje prokletstvo je
to što gubitke žalim i prije nego se dese,
isto tako i smrt,
svoju
i dragih ljudi,
isto tako i odlaske,
sumrake,
kada pijem vino već sam na dnu prazne čaše,
kada čitam knjigu već sam zadnja stranica,
kada krenem na putovanje već sam na povratku,
kada započnem vezu već sam raskid,
kada sam srećna već nisam,
moje prokletstvo je to što vjerujem da sam se desila
i da je ovo samo usporeni snimak
svega što sam osjetila i vidjela
i znam kako će se završiti,
moje prokletstvo je što tu nema mjesta za druge
jer ne znam kako da ih sačuvam,
kako da ih zagrlim a da mi ruke ne postanu vazduh,
moje prokletstvo ustane prije mene,
popije kafu,
uradi sva planirana zadovoljstva,
onda me posmatra kako ga bezuspješno ponavljam
i zlobno se smije,
pravi je mali đavo ovaj moj život.
***
Ovo nije trebalo ovako da bude,
trebalo je da budem neko i nešto
do 25. najkasnije,
da živim u svjetlom londonskom stanu,
radim u izdavačkoj kući
ili radim šta god,
imam samo male brige i rješive probleme,
nije trebalo ovako da bude,
neko nas je ostavio u nesrećnim porodicama i nesrećnoj državi,
među bijesnim ljudima
da ponavljamo noći i strahove,
i stojimo u mjestu, na stanici ili u glavi,
u vremenu previše brzom za promjene,
vremenu ravnodušnom,
jadnom,
ne ovako,
ne,
trebalo je da me neko ostavi u snu
na recimo prvoj ili drugoj godini fakulteta,
trebalo je samo da klikne taj snooze.
***
Ljudima poput tebe i mene nikada neće biti bolje,
dok druge žene prostore ispune zanosnim hodom i lepršavim haljinama
mi ih ispunimo strahom od narednog trenutka
i već nismo tu i tražimo nešto neodređeno,
uvijek jebeno neodređeno
mi u sjutra idemo neoprezno i neodlučno
namjestimo krevet i skuvamo ručak i ne znamo kako dalje
omiljena pjesma ponekad pomogne,
vino i pas,
onda opet ne znamo šta dalje
dok drugi žure da se završe
ti i ja izmišljamo sve načine da usporimo puls,
biramo duže puteve, izbjegavamo ogledala
skrenemo sa glavne teme,
pričamo o pticama, djetinjstvu,
vučeš me za rukav da negdje ne pogriješim, i da ne zaboravim da te volim
ljudima poput tebe i mene nikada neće biti bolje
mislim da samo treba da naučimo
da ne zaplačemo na tu pomisao.
***
JASNA KARAMEHMEDOVIĆ (1989, Nikšić). Objavljivana je na književnim konkursima „Before I die“ (The Balkan Writers Project), „Tamni dani, svetle noći“, „Iz Nikšića s ljubavlju“, „Rukopisi 42“, kao i na brojnim portalima (Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator). Svoju prvu zbirku poezije „Zovem se Sarah Moon“ objavila je 2019 godine. Od 2016. je član redakcije online magazina Insp.
čovjek-časopis 