Pod nama utabana grobljanska zemlja smiješno je zapravo kako starimo pod zemljom prekopani stari grobovi mijenjaju ih novi svježi. Moj čukundeda više ne postoji nijedna ga dimenzija ne pamti u njegov grob spuštaju novo tijelo smiješno je zapravo kako starimo i pod zemljom. Mijenjaju nas novi bivši životi. Grobljanska zemlja tu pod našim nogama u snovima to je ono mjesto na kojem se sastanem sa tobom i kopam raku upadam u tvoje prste koji me spuštaju u nju. Smiješno je kako starimo i gazimo zemlju jednom nas spuste u nju poslije prekopaju. Starimo i pod zemljom.
***
MOJ OTAC NE ZNA DA JE UMRO
Moj otac ne zna da je umro šalje mi poruke dolazi u snove traži riječi zastale u grudnim kostima. Te riječi prećutkivane riječi umiru u grudnim kostima digla sam im spomenik i ostavljam cvijeće koje ne zalivam. Moj otac ne zna da je umro uđe u san mlađi i razdragan smije se ćuti odlazi ujutru poguren taman. Te riječi koje nas razdvajaju čovjek ne zna šta bi prebire ih po ustima proguta zastanu tu u grudnim kostima grizu. Dižemo im spomenike ostavljamo cvijeće koje vene. Moj otac ne zna da je umro onda na moru ležeći na leđima оd tog vrelog pijeska sa plaže još me peku stopala. svuda stižem a nigdje nisam makla. Te riječi od kojih mi se grče listovi pa svašta postignem a ništa nisam do kraja. Moj otac ne zna da je umro jer ne poznaje pjesničke figure ti stihovi koji lažu u poeziji i cvijeće vene. To cvijeće zla te neizgovorene riječi spavaju u grudnim kostima opružene kao nekada on na moru ta vrela stopala zbog kojih sam svugdje stigla a nigdje ne stižem.
***
MOJ OTAC UMIRE U POEZIJI
Juče sam saznala otac je umro ta vijest do mene putuje četiri godine. Moj otac umire u poeziji nije bilo vremena da se sagnem umijem lice počešljam kosu pogledam u ogledalo saopštim sebi otac ti je umro. Budi jaka čvrsta uspravna žena kao stijena govorili su i gurali knedlo u grlo. Plakala sam u hodniku vratnih žila i skupljala suze od toliko soli nagrizena mi je ključna kost. Vremena je malo mrtvi ne govore piju čaj od nane i ćute pomno nas slušaju. Ćute. Sa živima nikada načisto slušaju i govore zatim odlaze zaboravljaju riječi u njima ništa tvoga ne ostaje. Moj otac umro je prije četiri godine vijest sam primila juče. Čučala je u meni i čekala da se umijem počešljam, pomilujem lice. Saopštim оtac ti je umro. Mislim da stoji na onoj kapiji i čeka me toliko neizgovorenih riječi prosipam ih po ulici kao pepeo. Tamo sjedi ćuti pije čaj od nane. Ćuti. Mrtvi ne govore pomno nas slušaju sa živima nikada načisto govore slušaju odlaze. U njima ništa tvoje ne ostaje. I ti i tvoji dugi prsti šta sad s tim?
***
MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982. Diplomirala na Filološkom fakultetu, Odsjek za srpski jezik i književnost, u Banjaluci. Piše kratke priče i poeziju. Priče je objavljivala u više zajedničkih zbirki mladih autora, književnim časopisima i na internet portalima. Objavila dvije knjige, zbirke priča: „Mandarinske patke“ 2018. godine i Nervus vagus i druge priče“ 2020. godine, obje pod okriljem izdavačke kuće Imprimatur iz Banjaluke.
Zbirka priča „Mandarinske patke“ nagrađena Čučkovom nagradom za najbolje debitantsko djelo u 2018. godini.
Ostale nagrade i pohvale: Druga nagrada Međunarodnog festivala poezije i kratke priče Vojislav Despotov ; Treća nagrada Međunarodnog konkursa poezije i kratke priče Magda Simin; Priča Zaborav dobila je visoku ocjenu žirija konkursa za književnu nagradu Milovan Vidaković u organizaciji redakcije Srpskih nedeljnih novina iz Budimpešte; Priča „Pozdrav proljeću“ ušla je u najuži izbor na konkursu Priče iz komšiluka 5.
Zamak je pun šampanjskih boca A ja još uvek iz jedne pijem
Čep od plute jedan sam našla Ali još ne mogu da otplovim
Ispijam konjake i skupa vina Da ne potonem
Treba mi još jedan čep od plute Da zapušim sećanja koja cure I cela tabla plute Da ne potonem Da otplovim
***
O SEBI
Koliko je lakše kada se samo skloniš Od očiju tvojih Od očiju svih onih Koji te znaju Ali i ne Od očiju svih koji misle Da si ovakav ili onakav Tada možeš da odahneš I ne misliš Šta ko misli O tebi
***
O SEBI 2
Kada počneš da misliš o sebi Ne kako možda drugi misle I kako si čuo I osetio Jer to nije tvoje To je njihovo Kada počneš da misliš o sebi Ne kao o tebi Već kao o sebi I da ti se jebe šta drugi misle Kada ti postanu pomalo smešni I tužni Životi koji misle jedno Životi koji misle samo o sebi Onda shvatiš da si i ti kao i oni Da si i sam kao i oni Jebeni Jednomisleći Život koji misli samo o sebi
***
O SEBI TRI
Kada prestaneš da misliš o sebi I o tebi I o životima onih koji misle nešto Ili ništa Kada prestaneš da misliš nešto Nešto posebno Kada pustiš sve misli I svoje I od drugih naročito od drugih samo pre toga jako bitna stvar to ne sme da se preskoči mislim sme ali ako hoćeš moraš da ih prigrliš sve te misli i mišljenja moraš da prigrliš ništa se ne mora ali kada to uradiš onda si brate na konju
***
KATARINA JOVANOVIĆ rođena je 25. januara 1990. u Zrenjaninu. Trenutno na master studijama Nemačkog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Pesme su joj objavljene u zbirci pesama i kratkih priča mladih Zrenjaninaca “Priča se po gradu” i 4. broju zbornika poezije „Šraf 2021“, a takođe i na stranicama ‘čovjek-časopisa’ : https://covjekcasopis.art.blog/2019/12/23/katarina-jovanovic/
Pišem pjesmu Nudim joj Livade stisnute među obzore Preskočene sutone Rastvorene magle koje pretrčavaju Preko željezničkih tračnica Zakopčano drveće i usamljene ulične svjetiljke Komemorativne večeri i neistraženo vrijeme Topot konjskih kopita i kihanje kašljave kiše Razbjesnjeli ton uvrijeđenog kontrabasa Riječi koje se ne znaju vratiti u piščevu glavu Imenicu koja uzgaja lica, drskost da prijeti zidovima Ne, nije to vrijedno papira Sve brišem
Ponovno pišem pjesmu Dajem joj Sve ulice koje imaju dvije lijeve strane Dane koji se tako brzo izmjenjuju Da su zbunili i godišnja doba Raskokodakana popodneva i zakržljale večeri Dopuštam joj da mijesi more kao tijesto Da kao oluja premlati sve krovove i pomete sve ulice Da plaši krezube zvijezde Neka stanuje u zamjenici i neka raspolovi sve minute Kalendare neka pošalje u mirovinu Ali ni to nije vrijedno utrošenog vremena Sve brišem
Opet pišem pjesmu Darujem joj melodioznu jutarnju svjetlost Sunčeve zrake da ugriju promrzle ljudske nutrine Vodoskoke, jata galebova i rosne paukove mreže Nudim joj zagrebačku bezvremenost i malološinjsku gustu borovinu Toplinu vinodolskih ljeta i upornost konavoskih cvrčaka Nudim joj mostarski mir Da bude kao leptir kao uspavano dijete kao vjerovanje Da bude kao ljubav i neka se zove smijeh Neka bude mali dio punoće i neka stanuje u meni Neka bude kao sklopljena fontana
Što? Ne znaš kako izgleda sklopljena fontana?
(iz rukopisne zbirke “Galaktički štit”)
***
DRAMA U TRI ČINA
Prvi čin
Priroda je nepregledni horizont s pregaženim mravinjacima na putu sa ljudskim zajednicama zagledanim u drskost svijet prti svoja tugaljiva pamćenja ne vjeruje ni razmaženom pomahnitalom vjetru
Vrijeme je nesklono lijepim riječima
Drugi čin
Priroda je kao tijelo doživljava se i mijenja iz izmaštanog mira stvara spasonosni metež korijenje joj more listovi nebo cvjetovi sunce uranja u svoja dijagnosticirana stanja ne odmiče se od zemlje sa slabašnom čežnjom pod nogama
I vjerom u izričajnu lijepost
Treći čin
Priroda je u meni gradi katnicu sa izrezbarenim trijemom s prostranim okruglim sobama i velikim prozorima u svijet poprima boje ljubavi boje zlata i rubina iz proze prelazi u poeziju kroji zvijezde prišiva ih na nebo sve zbog prirode u meni
I lijepih riječi oko mene.
(iz zbirke pjesama “Brisanje prašine”, Matica hrvatska, 2019.)
***
MIRJANA SMAŽIL PEJAKOVIĆ rođena je u Mašićkoj Šagovini 1955., diplomirala u Zagrebu na Učiteljskoj akademiji. Članica je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Dosad je objavila knjige Tvrda nježnost (pjesme, Zagreb 1994); Brodolom sretna svijeta (pjesme u prozi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1998); Neozbiljan život ozbiljna je stvar (aforizmi, Karlovac 2005); Mačak stihotvorac (roman za djecu, Zagreb 2013); Pet kvadrata na oblaku (pjesme, Zagreb 2013); Kratka forma dugi jezik (aforizmi, Zagreb 2015); Cvrčkova monografija (haiku, Zagreb 2015); Iznenađen dan (haiku, Zagreb 2017); Brisanje prašine (pjesme, Matica hrvatska, Zagreb 2019).
fotografija autorice: youtube, video still, kanal Dejana Ivankovića
BESKRAJNO SIĆUŠNI KORACI: Strahovi i nade Nadežde Mandeljštam
Mrzim zvezde koje jednoliko sinu. Pozdravljam bunilo svoje – Strelovite kule visinu! (Osip Mandeljštam u prevodu Branka Miljkovića)
Osip je često citirao stihove: „Nije mala stvar policijska stanica! U njoj se sastajem sa državom…“ Kroz vrijeme postao je gotovo klasičan susret države sa pjesnicima. Međutim, njihovi sastanci bili su na mnogo višem nivou. Da se u ženskim cekerima ne nose samo paprike, jabuke i šta sve ne… već i neke druge, malkice zeznutije stvarčice, posvjedočiće vam ova memoarska knjiga supruge pjesnika i prijateljice Ane Ahmatove koja je bila profesorica, prevoditelj i beskućnik. Sa pjesnikinjom Anom Ahmatovom ova žena u cekerima iznosi i spašava mužev intelektualni kapital. „U naše bijedne, utihle stanove upadali su kao u razbojničke jazbine, kao u tajne labaratorije u kojima zakrinkani urotnici prozivode dinamit i spremaju se za oružani otpor.“
DVOSTRUKI ŽIVOTI
Prisustvovanje hapšenju u ime društvenog nazora, svjedoči Nadežda, postaje gotovo zvanje. Ovi svjedoci, živjeli su dvostrukim životom: po danu su bili pazikuće, limari, bravari. Noću su čamili do jutra u tuđim stanovima. Ironična je, svakako, dok opisuje koliko su ovi agenti „glupo radili“ kako sama primjećuje dok su radili po uputama, tražeći samo ondje gdje se smatra da se kriju tajna dokumenta: pretresali su svaku knjigu, razvezivali uveze, vrtjeli se oko postelja. Ako bi čovjek nešto ostavio na trpezarijskom stolu – ne bi našli. Živopisan je lik jednog mladog i bucmastog agenta koji se neprestano smijuckao pregledajući knjige, diveći se starim uvezima dok ih je savjetovao da manje puše jer škodi zdravlju, nudeći bombonama iz limene kutije.
STVARANJE JEDNODUŠNOSTI
Pitanje i „pravdanje“ zašto su nekoga uhapsili postalo je vremenom suvišno. Ljudi su izbezumljeni od straha postavljali ovo pitanje kako bi nekako utješili sami sebe – ako već hapse zbog nečega, onda mene neće jer nemaju zašto! Ana Ahmatova, ogorčena ovakvim suvišnim pitanjima govorila bi: „Kako zašto? Treba već jednom shvatiti da hapse ni zbog čega“!
NEMOJTE NOSITI TAJ ŠEŠIR ILI KOGA HAPSE
Hapsili su ljude listom i po kategorijama: mistike, učene idealiste, mislioce, šutljivce, svađalice, ljude koji su imali pravne ili ekonomske ideje, agronome. Nemojte nositi taj šešir, ne valja se isticati. Loše ćete se provesti. I tako dalje. I tako dalje. I zaista su se ovakvi ljudi loše proveli. A oni čija je profesija bila likvidiranje ljudi, izmislili su uzrečicu: „Dajte nam čovjeka, pa ćemo napraviti slučaj“!
U RUSKU POEZIJU SE VRLO TAČNO GAĐA
Molbe i peticije su se podnosile a mišljenja iznosila tek kada bi se doznalo šta misle oni „gore“. Osip Mandeljštam napisao je ni manje – ni više pjesmu o Staljinu. Koliko je daleko ova „zaraza“ ušla u pore sistema da danas gotovo kao anegdota ( a to svakako nije) djeluje i primjer jednog pjesnika koji je u svoj dnevnik zapisao da nerado posuđuje knjige Staljinu jer ovaj ostavlja otiske masnih prstiju na bijelim stranicama. Neko se okoristio time i prepisao Staljinu odlomak iz dnevnika. Pogodite šta? Pisac redova dugo je proživotario i morao rasprodati svoju pomno čuvanu kućnu biblioteku.
OBLIČJA UNUTRAŠNJIH ČUVARA REDA
– Glava im je nepomična, samo im oči prate svaki tvoj pokret. Djeca nauče tako gledati od svojih roditelja – zapazila sam taj pogled kod svojih učenika i studenata, svjedoči Nadežda. Kada je god čula riječ – streljanje, vidjela bi samo ove oči.
IZOLOVATI ALI POŠTEDJETI
Ljilja Jahantova je 1937. godine, prolazeći zatvorom govorila: „Osjećam se sigurnom dok god postoji ova zgrada“.
INTELIGENTAN ČOVJEK I VJEČITO PROGONSTVO
Činilo se da cijela zemlja pati od manije prognjenja. Uzajamno prožimanje društva i zatvora poprimilo je ogromne razmjere. U svakoj ustanovi, a pogotovo visokim školama, radilo je mnogo ljudi koji su svoju karijeru započeli u tajnoj policiji. Bilo je opasno družiti se s ljudima koji su radili i mislili. Moralo se živjeti među onima koji su odlazili na onaj svijet, progonstvo, logore, pakao i među onima što su ih tamo otpravljali. Stara ruska poslovica koja kaže da nas sve čeka tamnica i ubožnica nikada nije bila istinitija.
RUŠENJE POJMOVA
Nadežda se čudi kako je donedavno bila zabrinuta za svoje bližnje, za posao i sve do čega joj je bilo stalo: – Sad je nestalo brige i straha, a zamijenila ih je kristalno jasna spoznaja o osuđenosti na propast. Kada će doći ono neminovno? Izgubila sam osjećaj za smrt jer sam stupila u carstvo nepostojanja. Strah je tračak nade. Strah je potvrđivanje sama sebe. Strah je pravi evropski osjećaj vrijednosti koji se njeguje poštovanjem sama sebe, osjećanjem sopstvenih prava, potreba, želja. Strah i nada su uzajamno povezani. Kad izgubimo nadu, gubimo i strah i nemamo se više čega bojati. Rušenje svih pojmova, takođe je, smak svijeta.
ŠUTNJA KAO ZLOČIN
I djeca su rasla popunjavajući broj hipnotiziranih. U svojim redovima Nadežda se pita treba li jaukati kada te tuku i gaze čizmama i nije li bolje ukočiti se od đavolske oholosti i uzvratiti krvnicima prezirom i šutnjom? – U tom jadnom jauku izolovane ćelije, zbijeni su posljednji ostaci ljudskog dostojanstva i vjere u život. Tim jaukom čovjek ostavlja trag na zemlji i dojavljuje ljudima kako je živio i umro. Treba jaukati. Šutnja je zločin protiv ljudskog roda.
ZUBE MOŽEŠ O KLIN OBJESITI
Kada bi Osipu predlagala da zajedno počine samoubistvo, on bi je odgovarao tvrdnjom: „Zašto si uvrtjela sebi u glavu da moraš biti sretna?“ Ipak, jednu noć, iz čista mira skače kroz prozor. Preživio je. Nakon skoka te noći nastalo je smirenje i kao što Osip kaže u pjesmi: Skok i opet sam pri sebi.
***
Knjigu Strah i nada Nadežde Mandeljštam preporučujem kao svjedočanstvo i trajan zavjet protiv zaborava. Ovo je potvrda da posvuda mile ljudi koji nemaju ništa nalik na savjest ali isto tako utjeha da su po sve one koji se okrstiše prašinom nepravde i zločina došle žrtve na koncu. Kako Miljković kaže: Love a ulovljeni…
„Iz tamnice, ne sporim, mogu da me iznesu bez pluća, ali ja sam iz nje neću izaći bez sjaja u očima“ – Miodrag Mića Popović, slikar
ALEKSANDRA MARILOVIĆ rođena je 14. VI 1986. godine u Derventi. Do sada je objavila četiri knjige poezije: “Zdravice utopljenika” ( Brankovo kolo, 2011); “Miraz u zvijezdama” (Brankovo kolo, 2012); “Crvene cipele na kiši” (Imprimatur, 2018); “Poezija u večernjem odjelu” (Art print, 2021); Zatim, roman “Kompleks gospođe Bovari” (Kočićeva zadužbina, 2017); Zastupljena u brojnim časopisima, zbornicima, kao i antologijama savremene književnosti.
Član Udruženja književnika Republike Srpske sa statusom samostalnog umjetnika. Jedan od članova uređivačkog odbora festival “Ljetna art scena” u Derventi.
bez daha trčao je zaleđenom ledinom nije se osvrtao a i za kim bi jasno je čuo jutros u ciganmali kad ga je otac prodao stricu za tomos tako je i majku da se kurva u austriji i sestre je udavao za pare budu s mužem godinu dve pa se vrate
zato je podmitio šarplaninca dole kod klozeta koskom koju je ukrao kad niko nije gledao i sad dok briše ledinom vidi kako jedna zvezda pada to se možda deda sabahudin usrećio bio je dugo ni ovamo ni tamo njemu je sad dobro
a mraz je živima jer kad imaš petnaest godina crnu kožu teksas jaknu cipele bez čarapa i švajcarski nož u džepu koji si pronašao na đubrištu a bežiš od rođenog oca to je hladnoća kume
za strikana radi dvanaestoro dece drže deponiju gradske ulice neke šalje čak u mitrovicu da ih nauči po šiptarski a onda karadag pa dalje kud koji ko ne sluša kaišem po dupetu ko pobegne veže ga za banderu na deponiji kume pacovi ko zečevi pojedu ti muda za minut
i sad svi oni kreću u poteru čuje kako prevrću kuće koje srbi zovu karton siti dok ih bunovne mandovke proklinju do sedmog kolena što im unose mraz u udžerice pored raspalih ugašenih peći arlauču ciganski psi uvek vezani zli
ali on odmiče izlazi iz ciganmale skreće ka reci u ribarska naselja sapliće se o sidra i mreže o nekakve uzengije a kad tresne vidi pauka kako mota svoj plen okružen govnima i ponešto mu je jasnije sva su vrata ovde tuđa i on kreće ka mostu zna da je tu zaseda zato ide ka sredini na sajle a onda će preko dunavskih santi
beži i od klošara ne vredi njihova vatra pišljiva boba kad si lud od samoće lud si od samog sebe
hvata se za ledeni čelik pao onoliki titanik da ne padne on kalafon iz batajnice
vidi kenedija strikanovu uzdanicu hoće da se ženi klasom iz grada neće ove krezave i dopave kalašture ciganmalske
kaže brate zar da te izgubim u ovom mraku ščepa ga za rame i izvuče na most uze ventil poče da ga nabada iza ušiju prsnu krv podliše se modrice a onda ga povede ka braći koja su ga nasmejana čekala na početku mosta
kad je pogledao ka gradu svetlo se ugasilo još jedan ciganin ispunio je svoju sudbinu
PREDRAG MILOJEVIĆ (Beograd, 1974.), iz zbirke pjesama “RAZGOVORI”, Presing, 2013.
’’Napravio si ovo da mene zezaš, a?’’ Zoki odmahuje glavom, a ja blenem u naslovnu stranu ‘’Resavskog pismonoše’’, najčitanijih novina u našem malom gradu. ’’Kad bih ja umeo da smislim sve to!’’ Istina. Zoki jedva da je osnovnu školu završio, ne krasi ga blistavi um. Sin je neznanog i, biće, u odlučnom času pijanog junaka. Nadaren za čišćenje tavana i memljivih podruma, nenadmašan u pronalaženju i prodaji stare hartije. Našem gazdi, Miki Raspućinu, odan je rob, a meni ne manje odan drug. Novina što mi je gura pod nos malo se razlikuje od bilo kog broja štampanog poslednjih godina. Naslovnicom dominira fotografija zamandaljene fabrike koju, navodno, kupuje neki peti stranac, a tu su i lokalne i razne belosvetske vesti, sve taze kao da ih dostavlja pismonoša. Nikad nisam zaista čitao ‘’Pismonošu’’. Redovno ga kupujem isključivo zarad zadovoljstva da ga na kiosku preuzmem iz Violetine ruke. I sad samo listam i na svakoj strani proveravam ono onespokojavajuće u gornjem levom uglu. Sutrašnji datum! Jutro je i ja znam da tako šta ne biva ni u Beogradu, gde se noću prodaju novine za naredni dan. ’’Pogrešno su napisali datum, pa šta?’’ ’’Neće biti. Vidi čitulje. Ili oglase. Pišu o Kotliću na Moravi, a to će tek da se održi. Pobediće neki Svetolik iz Kušiljeva, a ne Pera Debeli kao prošle i pretprošle godine.’’ Gužvam novine, žute kao da nisu iz budućnosti, već sa nečijeg prljavog tavana, pomenem u sebi Zokijevu nadaleko znanu majku, a naglas ga upozorim da će mu presesti sva sprdačina na moj račun, samo ako je pomislio da se sa mnom sprda. Tad primetim da je na poslednjoj strani nešto zapisano. Protrnem jer sam poznao rukopis i taj broj! Kako da ne poznam kad sam u četiri godine gimnazije svaki pismeni zadatak od nje prepisao! A broj sam mesečno jedared okretao iz govornice u Pošti… i ćutao kao zaliven. ’’Gle, Vikicin broj!’’, javi se Zoki. On zna broj, naravno. Violeta mu je sestra po materi. I njen otac je neznani junak. Sumnja se na čuvenog kockara iz Palanke, što uopšte ne zvuči neverovatno kad znate kako Viki razbija matiš. Prava je šteta što nije mogla da studira štogod. Nije tupa kao Zoki niti rođeni gubitnik kao ja. Siroče sam, uopšte ne poznajem roditelje, a sudeći po mestu na kom su me ostavili, verovatno nema ničega što bi vredelo da o njima znam. ’’Odakle ti ovo?’’, pitam Zokija. ’’Ne puštaš da kažem najvažnije. Ovo su samo jedne novine, a tamo ih ima na tone!’’ ’’Gde?!’’ ’’Na spratu iznad ‘’New Yorka’’. Mika hoće da proširi kafanu, pa mi je tražio da gore počistim. Znaš da je to bila kuća predratnog kulaka? Gore već decenijama niko ne zalazi. Mislio sam da ću juriti pacove i golubove, a ono… Dođi da vidiš!’’ Zoki me kao besan goni do ‘’New Yorka’’, Raspućinovog kafića, restorana i striptiz-bara. Ili, ako se ne lažemo, smrdljivog ćumeza bez ventilacije, u kom se toče viski i šampanjac, a na pišanje ide u čučavac ili iza zgrade. Gazda nam je u najmračnijem raspoloženju. Sinoć mu je neki mlad majmun pokvario striptiz tako što je probao da glavnu zvezdu makne sa podijuma. Dohvatio je devojče za kukove i podigao u vis, a kako je ona bila sva nauljena, iskliznula mu je iz šaka, pala i iščašila rame. ’’Neće raditi bar sto dana, sto strela ga ubilo dabogda!’’ Raspućin je ojađen, psuje i tuguje, ali ga ne napušta poslovni duh. ’’Je li, Zorane, što mi ne pošalješ Vikicu? Svakako zatvaraju onu njenu trafiku. De, ne mršti se! Nisam mislio da se svlači, ona to ionako ne bi umela. Nije to za svaku. Za početak neka je za šankom, a posle kako hoće. Treba mi novo lice.’’ ’’Nisam čuo da ukidaju trafiku’’, veli Zoki i polazi na sprat. Posrćem za njim kao pijan, zamagljenog pogleda, nesposoban da probavim vest. ’’Daj mi njen broj!’’, viče Raspućin, ali Zoki se pravi da ne čuje. Možda i nije toliko glup. Pre dve godine mu rekoh da ima lepu sestru, a on će ti njoj u lice (i to preda mnom): ’’Ej, Vikice, Laki bi te jebo!’’ Nije slagao, ali ja od sramote dugo nisam smeo da je pogledam. Na spratu za trenutak zaboravih svoj jad. Zinuo sam i ukopao se pred prizorom koji me je dočekao. Ko bi rekao da je prostor iznad ‘’New Yorka’’ toliki! Spolja se čini da su tu dva stana, najviše tri, a sad mi liči na niz kutija sa višestrukim dnom. I svaka je, od poda do plafona, ispunjena novinama. Domaće i strane, dnevne, nedeljene ili mesečne, isustrovane, svakave! Složene su u uredne gomile među kojima je ostavljena prtina. Čovek bi ovde mogao nestati kao u lavirintu. ’’Nema fabrike kartona koja će ti ovo otkupiti!’’, kažem Zokiju, a on se kezi kao blesav. ’’Pa ovo i nije stara hartija! Obrati pažnju, sve su iz budućnosti! Ima ih možda do kraja sveta. Nisam mislio da će uvek biti novina.’’ Tražim ‘’Vrele gume’’ ili bilo kakav časopis o kolima. Da li će uvek biti automobila? Mada, kad bolje razmislim, treba naći nešto od čega se živi. Zgoditke na lutriji, na primer. Igraću na malo, neću privlačiti pažnju. Ionako za novine znamo samo Zoki i ja. A on, mazgov, brine za opšte dobro: ’’Vidi, ovde su sve na ćirilici! Da neće Rusi osvojiti svet?’’ ‘’Ma, jok! Naši će. Srbi vanzemaljskog porekla, oni što su osvajali druge planete dok smo mi, narod najstariji, zasnivali život na ovoj!’’ Gleda u mene bez treptaja, kao da se pita govorim li, ipak, nešto ozbiljno. Pucnem prstima kraj njegovog levog oka: ’’Probudi se, uspavana lepotice! Rusa je mnogo na svetu, pa mora biti gomila njihovih novina. Zato su ti u onoj sobi sve kineski ili već nečiji znaci, ko zna šta? Pust ti to, nego misli šta je nama činiti!’’ ’’Da obavestimo vladu?’’ ’’Jebala te vlada! Zorane, brate moj rođeni, tebi i meni se sreća dosad nije ni u šali osmehnula, a ovo je prilika!’’ Pričam mu o lutrijama i bankama u koje ćemo sklanjati pare od klađenja, a sve mi se misli vraćaju na sutrašnji primerak ‘’Resavskog pismonoše’’ i na Violetin broj. Kome ga je pisala? Zašto? Zar će ona, tako pametna i fina, raditi za Miku Raspućina? Kakva majka, takva ćerka. Tako će o njoj govoriti. Njen brat i ja ćemo se kockati i sve će biti onako kako nam je u kolevci dosuđeno. Klađenje, prevare, šarena laža iz budućnosti, prodavanje magle. A i ta magla pripada Raspućinu. Strogo gledano, on je vlasnik zgrade, pa je ovo suludo otkriće, baš kao i naša budućnost, njegova imovina. Zokiju i meni bi više valjalo da ovde stvarno leži stara hartija. Palim cigaretu i nekoliko sekundi puštam da mi palidrvce izgara među prstima, a onda ga spustim do dna novinske gomile koju nisam stigao ni da pogledam. Bolje je tako. Čekam da hartija prihvati i da se prostorija ispuni dimom, a onda se povlačim i vučem Zokija ka vratima. ’’Šta je to? Šta ste napravili?’’, urla Raspućin. Zove vatrogasce, čupa kose i ne čuje kako mi Zoki šapuće: ’’Upropastio si nas! Uništio si nam budućnost!’’ ’’Ne budali. Kako bih ja mogao menjati bilo čiju budućnost?’’ ’’Spalio si novine. Sve uništio! Znaš li da to možda znači kraj sveta?!’’ Smejem se od srca. ’’A možda samo neće biti onako kako je zapisano!’’
***
NATAŠA MILIĆ piše pesme, kratke i nešto duže priče, uglavnom iz oblasti fantastike, a objavljivala je u istrakonskim i refestikonskim zbirkama kratkih priča, časopisima ”UBIQ”, ”Marsonic”, ”Emitor”, ”ZNAK SAGITE”, kruševačkom časopisu ”Putevi kulture”, zatim u zbirkama ”Paralelni svetovi” kluba ”Reč i glas”, zbirci priča o Zviždu i Homolju ”Čuvari zlatnog runa”, zborniku ”Crte i reze”, koji izdaje ”Resavska biblioteka” iz Svilajnca, tematskim zbirkama priča Gorana Skrobonje, zbirci Festivala fantastične književnosti iz Pazina i u elektronskim časopisima. Godine 2018. osvojila je prvu nagradu na konkursu banjalučke Specijalne biblioteke za kratku priču. Živi i radi u Beogradu.
Bio je to zadnji dan škole ili, da se mene pitalo, prvi dan ljeta. Jedan od najboljih, ali i jedan od najgorih dana u mojem životu. Netom prije one sudbonosne prekretnice, o kojoj ću uskoro govoriti, svijet je bio moj. Zaboravio sam na prošlost, nisam se zamarao budućnošću. Bio sam potpuno predan tom trenutku, osjećajući kapljice znoja na licu, limenku hladne Corone u dlanu i, najljepše od svega, njezinu ruku u svojoj.
Da, mislim da stvari rijetko budu bolje od toga. Prethodnog sam mjeseca tek navršio osamnaest godina, dok je Christie imala ostati sedamnaestogodišnjakinja još idućih pola godine. Upravo smo završili treći razred, što je značilo da nam predstoji još jedna zajednička godina srednje škole. Ali, kao što sam rekao, nisam se zamarao budućnošću, jer ništa nije moglo biti bolje od sadašnjosti: Christie je bila uz mene i ja sam bio uz Christie, a uz nas je (ili, bolje rečeno, iza nas) cupkao njezin mlađi brat Danny. Danny je bio osmogodišnjak i vječno je nosio šarenu šiltericu iz koje je stršio propeler. Dok smo Christie i ja – mladi, zaljubljeni par – isprepletenih prstiju šetali šumskom cestom, Danny je vrludao nama sleđa, idući s jednog ruba šume prema drugom, a s vremena na vrijeme zašao bi među stabla da prouči kakvu vjevericu, crvendaća ili češljugara, ili da nabere šumske jagode.
Udaljili smo se iz grada na moj prijedlog. Potstone mi je svake godine omrznuo na zadnji dan škole. Inače je to bilo mirno mjesto, ali kad bi se god školska godina privela kraju, tinejdžeri bi nagrnuli na ulice i zviždali, urlali, ljubakali se po parkovima, potajno cugali, mlatili se, te ponekad, uživajući u kaosu, obasipali građevine jajima. Lagao bih kad bih zanijekao da sam ranijih godina sudjelovao u svemu tome. I ja sam zviždao, urlao, ljubakao se s bivšom po Everly Parku, zapadao u razmirice s maturantima i zgrtao masnice, te sam – priznajem, nisam svetac – na kraju prvog razreda s Erniejem i Jadenom izvršio rafal jajima na prodavaonicu gospodina Dixieja (tom tragičnom prigodom ćelavu je sirotanovu glavu pogodilo jaje i oblilo ga žumanjkom i ljuskama, maslo ne-baš-trijeznog Jadena).
No te sudbonosne godine, dok smo se družili okupljeni oko klupica u glavnom gradskom parku – Christie, Ernie, Jaden, Susie, Layla, Chad i ostali – pogled mi je odlutao prema šumovitom brdu što se prostiralo na sjevernom kraju Potstonea. Primamljen mišlju na hladovinu i spokoj, na bijeg od vreve i kaosa, predložio sam curi da pođemo onamo u šetnju, sami. Oklijevala je, brinući se da nešto nije u redu sa mnom, no onda je raspoznala da je apsolutno sve u redu i da jednostavno želim pobjeći od euforičnih tinejdžera.
Tako smo se Christie i ja rastali s prijateljima i uputili prema brdu. Prešli smo preko Dayfriars Bridgea, pješačkog i biciklističkog mosta koji se protezao nad brzom i nemirnom, no plitkom rijekom Slyde. Ondje sam se zaustavio i zagledao niz vodu iz koje je ponegdje nicalo oštro kamenje. Na mostu nikad ne bih propustio zagledati se niz rijeku, privučen njezinim vijuganjem kroz grad i skretanjem među obroncima u daljini. Premda sam znao da se ona daleko izvan Potstonea ulijevala u neku drugu tekućicu, koja je na kraju otjecala u Atlantik, zamišljao sam nepoznate krajolike koje je još trebala počastiti svojom prisutnošću na putu do ušća. Podsjećala me na vlastitu budućnost i neizvjesnost nakon srednje škole.
Lutao sam u mislima dok me Christie nije zazvala: “Adriane.”
Okrenuo sam se prema njezinim modrim sanjarskim očima. Oko njih su se usjekle sitne bore. Usne su joj bile rumene i umiljato napućene, a kosa joj se u pepeljasto-žutim nijansama valovito slijevala niz ramena. Pomislio sam da je savršena. Pri pogledu na nju rasprši se ona neizvjesnost oko budućnosti, te sav moj nemir i strah, koji me obuzeo dok sam zurio u rijeku Slyde. Uhvatim je za ruku i sve ponovno bude dobro.
Prešavši most, Christie zamijeti skupinu osnovnoškolaca, a među njima i svojeg brata. Danny, sa šarenom šiltericom s propelerom na glavici, samo mrvu bucmastiji od prosječnog klinca, koračao je na kraju skupine, ručica spremljenih u džepove. Moram priznati da mi je dječak bio drag – moju je naklonost prema njemu budila sanjarska aura kojom je zračio, nešto što je posjedovala Christie i nešto što je, volio sam vjerovati, bilo i dio mene. Kad god bih ga vidio, dječak je bio u svojem svijetu. Dok su se njegovi prijatelji zafrkavali, zadirkivali i gurkali, Danny je slijedio čopor kao nepotreban višak i gledao prema rijeci.
Nogostup je Christie i mene nanio pred osnovnoškolce, koji su se zaustavili pred starijom sestrom svojeg prijatelja. Oni su nas skorašnje maturante promatrali s dubokim strahopoštovanjem. U njihovim očima, osamnaestogodišnjaci i sedamnaestogodišnjaci bili su zreli i odrasli ljudi. Uz to sam imao i curu, što je njima bilo nedostižno još najmanje nekoliko godina. Osjećao sam se poprilično ponosno.
Objasnili su nam da su na putu prema igralištu gdje se održavala srednjoškolska košarkaška utakmica. Primijetio sam da Christie sa sažaljenjem promatra Dannyja čije je lice tonulo od dosade. Pa ipak je oklijevala pozvati ga s nama, vjerojatno se plašeći da ću se naljutiti, ali nisam imao baš ništa protiv Dannyja i pomislio sam da bi moglo biti jako lijepo kad bismo svi troje otišli na izlet u šumu. Stoga sam ponudio dječaku da nam se pridruži, na što je on slegnuo ramenima (bio je to njegov zaštitni znak) i upitao: “A kamo točno idete?”
“Gore na brdo”, rekoh. “Prošetat ćemo po šumi.”
Danny se dvoumio, piljeći u mene velikim okruglim očima – košarkaška utakmica protiv pustolovine u šumi? – da bi naposljetku slegnuo ramenima i rekao: “Pa dobro, može.”
Preotmemo Christie i ja jednog osnovnoškolca onoj skupini i produžimo dalje na sjever. Nad nama je lipanjsko sunce bliještilo i pržilo, a bijeli oblaci umirujuće tumarali. Dan je bio kao iz snova.
Na brdo nad Potstoneom moglo se uspeti prašnjavom cestom što je počinjala iza parkirališta najvećeg gradskog šoping-centra. Postojalo je nekoliko pješačkih stazica, ali ova nam je cesta bila najbliža. Nikad doduše nisam išao njome, nego bih je primjećivao kad bih biciklom obilazio ovaj kvart. Moram naglasiti da to divlje, neukroćeno brdo i nije bilo neko izletište za stanovnike Potstonea, a nikad nisam čuo ili vidio nekoga da se vozikao gore (samotnih i dostupnijih mjesta za pipkanje u automobilu bilo je pregršt na drugim dijelovima grada). Brdo je bilo prekriveno šumom i mimo lijepog pogleda, gore nije bilo ničega.
Sigurno ste se ranije zapitali odakle mi limenka Corone, jer nisam imao dvadeset jednu godinu. Na tomu imam zahvaliti svojem kompi Ernieju koji je – sam Bog zna kako, nikad nam ne bi odao – uvijek bio sposoban nabaviti alkohol. Toga mi je dana u parku tutnuo limenku Corone u ruku. Spremio sam je za kasnije, a kad smo se zatekli na prašnjavoj i pustoj cesti u šumi, pomislio sam da je pravi čas da se malo osvježim.
Danny, koji je među svojim prijateljima bio zatvoren, u našem se društvu toliko opustio da je sad cupkao, trčkarao i neprestano se glasao.
“Pjeva mali kos, tra-la-la-la-la…!” pjevušio je iza Christie i mene, raskrilivši ruke i jureći slijeva-nadesno glumeći avion.
Ona i ja držali smo se za ruke i smješkali. Ja sam potezao gutljaje iz limenke.
“Ovo je bila jako dobra ideja, Ad”, reče Christie. Zvala me Ad iz milja.
“Nije mi se ostajalo u gradu”, rekoh. “Ernie će ponovno bljuvati, Jaden će zažvaliti dvije-tri cure, Layla će bacati sarkastične uvrede, Susie će cmizdriti jer Jaden neće ljubiti nju… eto, kao da smo već bili tamo.”
Nasmijala se. “Ti i dalje vjeruješ da se Jaden sviđa Susie, ha?”
Christie je bila slijepa k’o miš, ma još i gore, kad je trebalo prepoznati ljubavne signale. Ja sam ih vječito uočavao, neki bi rekli tamo gdje treba i gdje ne treba (u krivu su), ali Christie? Da je Susie skočila na Jadena i ugušila ga poljupcima, ona bi to protumačila kao iskaz prijateljstva. Što ćete, bila je propali slučaj, ta moja cura.
“Naravno da joj se sviđa”, rekoh. “Samo što joj na čelu ne piše: HOĆU JADENOVU DJECU.”
“Nj-nj-nj”, zacvili Christie i stisne mi ruku.
Bila je slatka kad se durila.
“Danny, ne diraj to”, rekla je osvrnuvši se.
Dječak je čučao pred gljivama i motrio ih s dubokom znatiželjom.
“Može ih dirati, samo ih ne smije jesti”, rekoh.
Danny svrne pogled na nas, pa natrag na gljive. Onda ustane, slegne ramenima i nastavi fućkati i pjevušiti.
“Pogled je divan”, reče Christie motreći građevine Potstonea te gradske ulice što su se sjekle pod pravim kutom. “Mogu vidjeti školu… i Tantry Park…” Suzila je oči i podbočila ruku na čelo. “Mislim da vidim naše prijatelje kako sjede na klupicama.”
“Ne možeš ih vidjeti odavde, blesavico”, rekoh, nadajući se da će se ponovno onako slađahno naduriti.
Štos je upalio – pogledala me s mješavinom ljubavi i blage uvrijeđenosti. Zagledali smo se jedno u drugo, ona hineći ljutnju, ja nasmiješeno. Približim joj se i poljubim je.
“Fuuuuuuuj”, Dannyjevo se lice izobliči u grimasu.
Kad sam odmaknuo usne od njezinih, opet me gledala totalno zaljubljeno. “Hajdemo”, rekoh.
Okrenuli smo Potstoneu leđa i udarili dalje niz cestu čiji se nagib sve više smanjivao. Bili smo pri vrhu brda kad se pred nama ukazao parkirani kamionet. Bio je to Ford obojen napola u smeđu, a napola u bijelu boju. Ispred njega bio je završetak ceste. Put nam je priječio neprohodni gustiš.
“Oh, ovo je kraj”, razočarano će Christie.
“Pođimo natrag”, rekoh, taman popivši Coronu. Kako nigdje nije bilo koša za smeće, ostavio sam limenku u tovarnom prostoru kamioneta.
Danny se popeo na prste i zavirio u unutrašnjost kabine, ruke prislonivši na prašnjavo bočno staklo. I sâm sam bacio pogled prema kabini i zamijetio šiltericu na suvozačevu sjedalu.
“Ne diraj auto, Danny”, reče Christie. Časkom se oneraspoložila pa je zazvučala potonulo. Nije joj se vraćalo u grad.
“Idemo natrag, tra-la-la-la-la…!” pjevušio je dječak.
Više se Christie i ja nismo držali za ruke, niti sam hodao uz nju. Koračao sam prvi, s pogledom fiksiranim na grad u podnožju brda. Ni meni nije bilo drago što se vraćamo među pomahnitale tinejdžere, ali nismo imali kamo. Gore nije bilo klupica u hladovini odakle bismo uživali u pogledu, a sjedenje nasred ceste i pečenje na suncu nije dolazilo u obzir.
“Gledajte!” poviče dječak.
Okrenuo sam se. Danny je stajao na rubu šume i pokazivao prema stablima.
“Što?” upita Christie.
“Puteljak! Mislim da je tamo puteljak, Chris!”
Ona napravi nekoliko koraka i pogleda u smjeru njegove ruke. Namrštila se. Ja se nisam micao s mjesta.
“U pravu je, Ad! Tamo je dalje stvarno neka stazica. Hajdemo onamo!”
Razmišljao sam. S jedne strane, spuštanje u dosadni stari Potstone, među ciku i vrevu gdje riskiramo da nas izrešetaju jaja. S druge strane, Christie, Danny i ja hvatamo još malo mira i samoće pod okriljem guste šume. Uostalom, nije da mi se nekamo žurilo.
“Pa, dobro”, rekoh. “Pravac – šuma!”
Christie se vragolasto osmjehne – oraspoložila se u hipu – i prva pohita u šumu. Danny ispusti glasan Hura! i, s propelerom koji mu se zavrtio na šilterici, poskoči za njom. Slijedio sam ih.
Puteljak na koji je dječak ukazao krivudao je nekoliko metara od nas, preko puta malene udoline. Po tvrdoj smo zemlji sišli s naše strane i onda se uzverali do njega. Skretao je u oba smjera i gubio se u daljini. Definitivno nije vodio prema prašnjavoj cesti s koje smo zastranili.
“Valjda se nećemo izgubiti ovdje”, reče Christie kroz smijeh.
“Uz Dannyja se nikad ne možemo izgubiti, zar ne, kompa?” zafrkavao sam se.
Danny nije bio siguran šalim li se ili ne, pa nije znao što reći. Ja sam se ipak potrudio upamtiti ovo mjesto kako bismo se znali vratiti.
“Kamo ćemo?” upitao sam. Mogli smo slijediti puteljak u bilo kojem smjeru, bilo mi je svejedno.
“Možemo bacati novčić”, reče Christie.
“Nah, švorc smo”, rekoh. “Danny, ti odluči.”
Suočen s tim značajnim zadatkom, dječak odmjeri jednu pa drugu stranu. Okrugle mu očice zaiskre s odlučnošću te pokaže mimo Christie i mene. “Idemo onamo!”
“Može!” rekoh veselo i krenuh prvi u zadanom smjeru.
Ništa se naročito nije moglo vidjeti u toj šumi. Mnoštvo drveća, raslinja i grmlja, ugodna hladovina, povremeno šuškanje lišća i pucketanje grančica. Ptičice bi lepršale kroz krošnje ili slijetale s grane na granu, vjeverice jurcale u duplje čim bi nas ugledale, ali od drugih ljudi nije bilo ni traga ni glasa.
Danny je pokupio neku otpalu granu i sad se pri hodu oslanjao na nju, preobrativši se u malog čarobnjaka. Inače je čitao serijal fantasy knjiga pa bi, kad bi mu došlo, zakovitlao granom poput junaka iz tih priča i mrmljao sebi u brk: “Sad sam kao Tim, najbolji čarobnjak ikad… a ovo je moj najjači čarobni štap, Inferis…!”
“Oh, Ad,” reče Christie ne pridajući pozornost mladom čarobnjaku koji se tako požrtvovno borio protiv sila tame, “zaboravila sam te pitati. Što je bilo s onom pričom na kojoj si radio?”
“Dovršit ću je… jednom prilikom.”
“Nicole me neki dan ispitivala o tome. Navodno si joj rekao da si stao na pola, a ona se baš zainteresirala za priču i hoće je pročitati.”
“Ma znam, razglasio sam na sva zvona da ću je napisati. Velika pogreška. Istina je, imam dvadeset pet stranica, što je polovica… Jednom kad je dovršim, poslat ću je urednicima Fantastičnih priča. To je onaj časopis koji čitam, znaš. Onda će je objaviti.”
“A što ako je ne objave?”
Nije mi se svidjelo to pitanje. Mislio sam da pišem dovoljno dobro da mi objave priču. Istinu govoreći, bila je to prva priča dulja od deset stranica koju sam natipkao. Nije baš da sam udarao po pisaćoj mašini od jutra do mraka kako bih bio što bolji, ali godilo mi je vjerovati da sam dovoljno dobar.
“Ma objavit će je”, rekoh hineći opuštenost.
“… zli vilenjaci su me napali…!” uživljeni je Danny iza nas spašavao svijet lamatajući štapom. A mi smo nezahvalno razglabali o nekim tričarijama poput pisanja.
“Potrudi se da je dovršiš”, reče Christie. “Šteta i tvojeg vremena i papira ako sve to baciš u vjetar.”
“Budem”, rekoh završnim tonom kako bismo što prije promijenili temu. “Evo, sutra ću pisati.”
Na tome je stvar stala, ali mislim da sam duboko u sebi znao da ću sutra ponoviti iste riječi. Sutra, sutra, sutra. Uvijek sutra, nikad danas. Sjeo bih pred bakinu pisaću mašinu, umetnuo papir, otisnuo nekoliko slova i – voilà! Tekst bi me razočarao, pa bih si govorio da taj dan baš i nema smisla pisati kad, Bože moj, nisam pri volji. Primit ću se posla nekom drugom prilikom, lagao bih si, kad ću biti motiviran i pun inspiracije (sutra, možda?). Tad će, eto, na vidjelo iznjedriti moje lijepo pisanje. Kratko i jasno, bio sam najgora vrsta lažljivca, lažljivac koji laže sam sebi. Moje je laganje bilo izlika za lijenost.
Ali da, htio sam se baviti pisanjem. Privlačila me ideja pisanja knjiga. Privlačila me ideja objave u Fantastičnim pričama. S vremenom sam razvio koncept za tu priču koje sam se primio početkom godine. Radila se o ljudima koji su umetali čipove u majmune kako bi ih kontrolirali, gradeći time nepobjedivu vojsku, ali jedan se majmun, imena Chauven, oteo kontroli i podignuo ustanak protiv ljudi… Priznajem, priznajem, na prvu zvuči čudno i podsjeća na Planet majmuna, no svim sam srcem vjerovao da je priča zanimljiva i da je mogu (jednom kad me ponese inspiracija, naravno) kvalitetno ispričati. Međutim, zasad je onih dvadeset pet stranica počivalo netaknuto u ladici, a ostatak priče živio je jedino u mojoj glavi.
Odagnao sam zasad te misli, obećavši si da ću pisati sutra, kao što sam ranije rekao.
Proteklo je više od pola sata otkad smo se udaljili s ceste. Dannyju je dosadila šuma, odbacio je čarobni štap nakon što je spasio svijet, okanio se fućkanja i pjevušenja i sad se lijeno vukao za nama. Christie je držala monolog o svojoj ljubavi prema matematici. Tu smo se ona i ja znatno razlikovali: ja sam bio više umjetnički tip, dok je ona bila buduća znanstvenica. Kad god bih zaradio jedinicu kod profesorice Burns na satu matematike, što je nažalost bilo češće nego što bih volio priznati, Christie bi mi davala instrukcije. Jedini je uvjet za te instrukcije bio taj da joj ispečem tortu od palačinki, koju je ona tamanila kao da nikad dotad nije strpala hranu u usta. Jednom sam zaista posumnjao da taj njezin otac uopće kuha.
“… sam kao mala rješavala sudoku i slične stvari”, govorila je Christie dok je pred nama puteljak zavijao i skretao pred nekom udolinom.
“Mhm”, rekoh slušajući je napola. Nije me baš zanimao taj njezin monolog, više sam promatrao šumu oko sebe.
“Tad je još mama bila živa”, reče Christie s tugom.
Eh, kvragu. U ovim situacijama nisam znao što reći. Njezina je mama poginula u prometnoj nesreći dok je Christie bila djevojčica. Danny je tad imao godinu-dvije. Primijetio sam da je povremeno razgovor navodila na tu temu, ali ja bih tad zablokirao i ne bih bio sposoban reći joj išta pametno ili utješno. Nisam baš bio netko tko bi vam mogao pružiti rame za plakanje.
Slijedio sam puteljak koji je taman skretao na rubu brijega, kadli mi pogled privuče prizor preko puta udoline. Tijelo mi se naglo ukoči, a Christie se zabuši u mene.
“Hej, hodaj”, reče ona.
“Tiho! Pogledaj!”
Onkraj udoline bilo je nešto užasno, nešto što mi je sledilo krv u žilama i odrezalo mi ruke i noge; prizor koji mi se u sjećanje utisnuo savršeno bistro i živopisno i prizor koji nikad nisam bio u stanju zaboraviti.
Christie, Danny i ja gledali smo u trojicu muškaraca. Najmlađemu je bilo četrdesetak godina. Podsjetio me na turista, onakav u lanenoj havajskoj košulji kratkih rukava. No nije bilo ničeg turističkog u ostatku njegova izgleda, kao ni u njegovim namjerama. Lice mu je bilo špičasto, proračunato i prijeteće, ugljena kosa hitlerovski zalizana u stranu, a pred tugaljivim, bolju ispunjenim očima sjajile su se okrugle naočale.
Drugi je muškarac bio u sedamdesetima. Stajao je sa strane. Odjenuo se jednostavno u kratke hlače i staru iznošenu potkošulju. Njegove su tanke dlakave nožice i koščate ruke ukazivale na manjak fizičke snage. Lice, smješteno pod svijetlim šeširom uskoga oboda koji je njegovoj pojavi pridavao dašak otmjenosti, bilo je kruto i hladno, lišeno bilo kakva milosrđa. Izgledao je kao da je donio nepovratnu presudu i da ga nikakav argument ili molba, ma koliko uvjerljivi bili, ne bi mogli okrenuti od nje. Na temelju njegova držanja i izraza stekao sam dojam da bi po zanimanju mogao biti sudac. Toliko je, eto, nemilosrdno izgledao onda.
Naposljetku, bio je ondje i treći muškarac, samo što on nije stajao na tvrdom šumskom tlu, nego na stolici. I on je bio starac, dvije-tri godine mlađi od sudca. Na stolicu na koju se popeo bio je naslonjen štap za hodanje, za koji sam pretpostavio da mu pripada. A on, jadnik u crnim hlačama i crnoj majici, upriličen za sprovod, pogrbio je leđa i drhturio, gledajući čas turista čas suca, ali nailazeći isključivo na bešćutnost. Usnice su mu poskakivale, zjenice vrludale. A kako i ne bi, kad je sprovod kojem je trebao prisustvovati bio njegov vlastiti?
Pred njegovom uzdrhtalom glavom, privezano za granu stabla što se pružala vodoravno nad njim, visjelo je naizgled čvrsto mornarsko uže. Dosezalo je razinu njegova lica i bilo je svezano u obliku – omče. Omča me podsjetila na žarulju, onakva izduljena s nekoliko čvorova poput grla.
“Nastavi”, reče turist kad se starac osvrnuo prema njemu i pogledao ga suznim, molećivim očima.
Starac se prisili okrenuti glavu prema omči – vlastitoj smrti – te zajeca. Oborio je pogled i briznuo u plač.
“Z-zašto ovo činite…?!” zastenjao je. “Ja sam s-samo starac!”
“Začepi i učini što ti je rečeno”, reče turist.
Za to je vrijeme sudac šutio postrance i promatrao prizor.
“Isuse, Adriane!” šapne Christie, sklonivši se uz Dannyja iza široka stabla na samom rubu našeg brijega. “O-oni će ga ubiti!”
“Budi tiho!” rekoh, i sam se sakrivši iza nekog stabla. Nisam znao što činiti – strepio sam da će i nas zadesiti starčeva sudbina ako nas ona čudovišta samo i ugledaju, tako da spašavanje jadnika nije dolazilo u obzir. S druge je strane prizor bio previše jedinstven i stravičan a da pobjegnemo. Imali smo sreće što nijedan od trojice muškaraca nije perifernim vidom zapazio kretanje onkraj udoline, ili pak ranije osluhnuo naše glasove. Osim što nas je prizor prikovao za mjesto, bilo je izvjesnog rizika da bi nas ovoga puta netko mogao uočiti pri pokušaju bijega. Ne, nismo mogli samo klisnuti, ne kad je onaj starac tamo dolje trebao biti smaknut za svega nekoliko sekundi, na pravdi Boga, siroti nesretnik…
Zaboga, pomislio sam, zaboga, zašto ubijaju tog čovjeka?
“Učini to!”drekne turist jer se starac još uvijek nije pokorio njegovoj naredbi.
Nesretnik uzbibanim, žilavim rukama uhvati onu prokletu omču i turne glavu kroz nju. Gledao je isprazno u našem smjeru, i mogli smo razaznati njegovo lice iz kojeg je život bio isisan i prije nego što je umro, ostavljajući ga blijedim poput trupla; usnice su mu i dalje poskakivale, oči odavale potpunu nevjericu. Da je podignuo pogled, ili tek izmorene zjenice, možda bi se susreo s dječjim licima što su provirivala iza para stabala tamo gore na brijegu. Ali nije – starac se kao u transu zadržavao na stolici.
Onda je turist pokraj njega zagazio na stolicu, stegnuo omču i privio je uz starčev vrat, sišao dolje, kimnuo svojem ortaku (“Adriane!” zavapi Christie) i povukao stolicu.
Pogled mi je bio prikovan za ono što je uslijedilo, oči raskolačene, vilica obješena. Nisam pogledao u stranu, ali osjetio sam da se Christie sklonila iza stabla, zaklopila oči i priljubila unezvijerenog Dannyja uz sebe. A ja – ja sam gledao. Gledao sam kako se uže rastegnulo i kvrcnulo, kako se starac mahnito trzao, kako su mu zjenice šibnule uvis napuštajući par praznih bjeloočnica, i kako su mu se stopala u skromnim drvenim sandalama ritala u uzaludnim nastojanjima da prione na čvrsto tlo.
I dok se starac trzao i trzao, hvatajući rukama omču i bezuspješno se trudeći pokidati je ili raširiti, turist i sudac smaknuću su svjedočili sa strane kao da obavljaju kakav rutinski posao, kao da su ovo već činili. Nesretnikovo se lice preobrazilo u odvratnu grimasu oblivenu strahom, panikom, šokom, životinjskim nagonom za spasom. Žila mu iskoči na čelu, napadno kucajući. A onda, nakon onog što je za mene bila čitava vječnost, ruke mu obamru i mlitavo popuste uz tijelo, grč pun bola ureže mu se u lice, nepredvidljivo trzne još dva-tri puta, te ostane visjeti na omči poput lutka, sa životom koji je tako nasilno i brzo iščupan iz njega.
Sandale su se njihale polako, posve polako; lijevo-desno, lijevo-desno, lijevo-desno…
Još se uvijek nisam mogao pomaknuti. Turist i sudac gledali su u starčevo tijelo što se ljuljalo na omči, a kad je sudac procijenio da je čovjek mrtav, objavio je: “Gotovo je.”
“A-Adriane…” zajeca Christie. Suze su joj kapale niz obraze, pogled joj je bio užasnut i obuzet strahom. Žudjela je za utjehom, za time da joj objasnim zašto se ovo zbiva, za time da je povedem odavde, ali nisam bio sposoban išta reći ili učiniti.
Zašto su ga ubili?
Bilo je to jedino pitanje koje me salijetalo u mislima.
Zašto su ga ubili…? Zašto su ga ubili…? Zašto su ga ubili…?
Prenulo me pucketanje grančica, slabašan jecaj, i blagi odron zemlje.
I Christien i moj pogled oteo se prema Dannyju. Znatiželjni je dječak provirio prema prizoru, slučajno nagazio na grančice, poskliznuo se i pao niz brijeg.
Dogodilo se to u hipu: ugledao sam ga kako na turu klizi po suhoj zemlji, nemoćan zaustaviti se i ustati. Christie ga je zazvala očajničkim glasom i jurnula za njim niz padinu. Turist i sudac trgnuli su se pred djecom koja su se naizgled niotkud stvorila.
“Djeca!” vikne sudac uznemireno.
“Sranje”, reče turist gurajući ruke iza leđa u hlače.
Zaletio sam se za Christie i Dannyjem bez razmišljanja. Samo što nisam i sam posrnuo silazeći niz padinu. Danny se zaustavio negdje pri podnožju brijega, gdje je prolazio presušeni potočić. Ondje ga je sestra ščepala za ruku i brže-bolje zaštitnički povukla iza sebe, ne skidajući usplahiren pogled s dvojice krvnika i trupla što se njihalo pokraj njih.
“Uhvati ih!” vikne sudac.
“Christie!” kriknuo sam, taman se sjurivši pred Christie i Dannyja.
Dječakove okrugle oči uplašeno su treperile. Ona je plakala. Jednom kad sam se zatekao pred potočićem i stao pred njih dvoje, nastojao sam nabaciti oštar, dominantan pogled – sijevnulo mi je kroz glavu da tako morate gledati zmiju ako nabasate na nju – no bojao sam se da moje mladenačko lice ipak najviše odaje prestravljenost.
“Bježimo!”viknuo sam, pomislivši kako je bijeg jedino što nam preostaje. No morali smo se prvo popeti natrag po brijegu do stazice.
Nisam se stigao ni okrenuti kad me ukipio turistov glas i škljocaj revolvera.
“Ne tako brzo, klinci.”
Christie brizne u još jači plač. Danny, začudo, pokaže više hrabrosti nego što sam očekivao (ili je bio toliko šokiran?), te ne ispusti ni suzu. Ostao je privijen uz sestru, zureći paralizirano u tamnu cijev revolvera kojim nas je ciljao muškarac sa svojeg obronka.
“Dobijesa!” odjeknuo je gromki, starački glas onog sudca.
“Š-što da radim s njima, Theodore?”
“Pazi na imena!”
Turist napravi grimasu kao da se prekorava što mu je ortakovo ime omaškom izletjelo. Revolver mu zadrhti u ruci.
“Ne mičite se!” vikne on i, ne skidajući pogled s mene, krene oprezno silaziti niz padinu.
Srce mi je tuklo toliko snažno da sam vjerovao kako će me, ne ubije li me turist, izdati vlastito tijelo. Bojao sam se baciti pogled na Christie i Dannyja da onaj tip, koji je bio vidljivo potresen našom prisutnošću, ne bi brzopleto reagirao i ispalio hitac.
Sve što se tad čulo bio je plač moje cure.
“U-ušuti, djevojko!” reče turist kad se spustio i stao s druge strane presušenog potočića. Sad sam ga mogao bolje proučiti: madež mu je izbijao na čelu, a duguljast vrat te orlovski nos pridonosili su ptičjem izgledu.
Premda je njime kolala nesigurnost i kolebljivost, on je bio taj s revolverom, a maloprije je dokazao da je spreman ubiti. Nisam ga želio ničime provocirati.
Ali, kvragu, što sam mogao napraviti?
Ako pokušamo pobjeći, u naša će leđa opaliti hitce…
Obliven znojem, piljio sam ravno u njegove smaragdne oči, trudeći se ne pogledavati u onu smrtonosnu i mračnu cijev što me strijeljala u grudi.
“Tko ste vi?” upita muškarac nešto odlučnije.
Theodore je stajao na rubu padine, nešto dalje od obješenog nesretnika.
“S-samo klinci”, rekoh slabim, piskutavim glasom. Želio sam popraviti dojam i zazvučati ozbiljnije, pa sam dometnuo nešto dublje: “Htjeli smo se maknuti iz grada. Nismo ništa vidjeli.” Šipak, i dalje mi se strah osjećao u glasu.
“Lažu”, reče Theodore. “Pitaj ih kako se zovu.”
“K-kako se zovete?”
Christie je ridala, stišćući Dannyja uz sebe. “M-molim vas, molim vas, nemojte nas u-ubiti…”
“Odgovori na pitanje, djevojko”, reče onaj prokleti Theodore.
Kad je Christie nato zdrmala snažna drhtavica, oči su mi zasuzile. Ali ne, stisnuo sam pesnice, morao sam ostati jak, morao sam dati sve od sebe da ne podlegnem očaju… Došlo mi je da je zagrlim i kažem joj da će sve biti u redu, da nema smisla plakati, da sam uz nju, ali onaj gad stajao mi je preko puta i revolverom mi ciljao prsa, zbog čega se nisam usudio napraviti korak ili se ikako pomaknuti.
“O-ona je Christie,” reče dječak umiljatim dječjim glasićem, “a ja sam Danny.”
“Christie i Danny, u redu”, reče turist. “A ti?”
“A-Adrian”, vlastito mi se ime omaklo s usana, premda sam čas ranije planirao nešto slagati.
“A kako se prezivaju?” upita Theodore.
“Odgovorite na pitanje”, reče turist.
“Dreaming”, reče Danny iskreno.
“Dreaming.” Turist kimne: “Ti, djevojko?”
Christie nije dolazila do riječi od plača.
“Neću ponavljati dvaput, djevojko!” vikne manijak uperivši revolver u nju.
“Oni su brat i sestra!” viknuh. “Oboje se prezivaju Dreaming! C-Christie Dreaming i Danny Dreaming!”
Muškarac kao da mi nije povjerovao pa je i dalje ciljao u Christie, gledajući čas mene čas nju. Onda je očito zaključio da se djevojka i dječak ne bi tako stiskali jedno uz drugo, niti bi ona tako brzo skočila za njim kad ne bi bili obitelj. Naciljao je natrag u mene.
“A ti, klinče?”
“Baxter.” Ovoga sam puta bio spreman lagati, posluživši se prezimenom gospodina u čijoj sam slastičarnici trebao raditi tijekom ljeta. “A-Adrian Baxter.”
“Svi ste iz Potstonea, je li?”
Prvo sam kimnuo, a onda rekao: “Da.”
Činilo mi se to suvišnim pitanjem: nije bilo za očekivati da bi se klinci uputili u nasumičnu šumu kod Potstonea ako su živjeli u nekom udaljenom mjestašcu. Bilo je dovoljno šuma i dovoljno brdašaca u čitavom okrugu.
“Što da radimo s njima, Theo—?” Muškarac se presiječe, svjestan da je ponovno zamalo izrekao puno ortakovo ime.
Sudac je smjestio ruke iza leđa i strpljivo razmišljao. Za nekoliko trenutaka reče: “Zaprijeti im. Ako išta zucnu, završit će kao on.” Nije bilo potrebe objašnjavati tko je bio on.
“Čuli ste čovjeka! Ako ikomu izlajete o onome što ste danas vidjeli, ako ikoga pošaljete ovamo po tijelo, ako svojim prijateljima samo i natuknute bilo što od onoga što smo napravili – ubit ćemo vas. Ubit ćemo vas. Znamo tko ste. Je li vam to jasno?!”
Jedva sam primjetno kimnuo.
“Je li vam to jasno?!” vikne turist.
“Jest”, natjerao sam se odgovoriti. “Jasno nam je.”
“Christie Dreaming,” reče turist uprijevši revolver u moju curu, “Danny Dreaming”, spustio ga je prema dječaku, “i Adrian Baxter”. Ponovno je ciljao u mene.
“Neka klinac to obeća”, reče Theodore.
“Obećaj.”
“Obećavam. Christie, Danny i ja nećemo nikomu ništa reći.”
“U redu”, reče turist. “Imam tvoju riječ, dječače. Ako je prekršiš, loše vam se piše.”
Nisam se usudio kimnuti.
“Pusti ih da idu”, reče Theodore.
“Idite”, reče turist. “I ne osvrćite se.”
Oprezno sam se okrenuo, napokon se obazrevši na Christie i Dannyja. Koža joj je bila nezdravo blijeda, izuzev oko očiju gdje se jako rumenila. Dannyju se na licu ustoličio šokiran izraz. A ja? Nemam blage veze kako sam ja izgledao, ali stavio bih ruku u vatru da sam bio gori od njih dvoje.
Sjećam se da sam se uspinjao po obronku brzo, slijedeći Christie i Dannyja. Strepio sam da će se šumom svakog časa razlegnuti gromoglasan prasak, te da će me hitac iz revolvera prostrijeliti kroz leđa i da ću se srušiti i ostati ovdje mrtav. Dugo me nitko neće naći, jer nitko nikad ni ne prolazi ovim zaboravljenim stazicama…
Ali se prasak nije razlegao, niti mi se metak zario u leđa. Christie i Danny uspeli su se na stazicu i potrčali natrag, a ja sam se stigavši gore osvrnuo.
Turist je nepomično stajao pred sad nevidljivim potočićem, onakav ptičje glave, hitlerovske kose zalizane u stranu, u lanenoj košulji i s revolverom u ruci. Preko puta udoline uzdizao se Theodore, starac koštunjava tijela, ali odrješita, nemilosrdna pogleda pod šeširom. Nešto dalje onaj je nesretnik visio obješen, u sandalama koje je taj dan posljednji put obuo.
Jurnuo sam za Christie i Dannyjem, kajući se svim srcem što sam predložio izlet na brdo.
Bio je to sunčan dan, dan iz snova, zadnji dan školske godine, prvi dan ljeta, dan u samoj sredini 1997. godine, dan tijekom kojeg sam imao sve, ali i dan koji se pretvorio u najgoru noćnu moru i dan u kojem sam izgubio samog sebe.
***
MISLAV GLEICH rođen je 11.7.1997. u Zagrebu. Odmalena je volio umjetnost: pisao je priče, svirao gitaru i stvarao glazbu, te se u jednom razdoblju bavio filmom. Godine 2016. maturirao je u Gimnaziji Lucijana Vranjanina. 2019. završava preddiplomski studij komparativne književnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Njegovi su najveći književni uzori Charles Dickens, Mark Twain, J. K. Rowling, Umberto Eco, Victor Hugo i Jules Verne. Dosad je objavio tri romana: Nikolay Vasilevsky (2018.), Samostan Craven Hill (2018.), Beskrajno ljeto (2021.), te pripovijetku Bizarna smrt časne Antonije (2019.).
Kese sa đubretom istresi do kraja unutra je tačan broj cipela
odeća bačena s balkona
odeća, dva metra pod zemljom visi u izlogu za dvesta dinara
Isusova karirana košulja kaiš i pantalone
dok stoji legitimisan ispred knjižare dok leži u dvorištu osnovne škole i diktira matični broj
Isusova pljoska je prazna
2. To u flaši nije rakija to u žbunju nije mokraća
jod i nitroglicerin bivše i buduće ljubavi crne drlje betonski jastuci bilbordi bez lica
na svakih sto selfija, sretne me po jedna čitulja
na svakih sto čitulja zagrlim po jednog deda mraza ispred biroa za zapošljavanje
naiskap prebolećemo najbliže kako najbrže umemo…
3. Reči izbacuju kolutove dima brada govori više od krvavih očiju
dok čekamo podgrejano pecivo
kamioni za hleb presvlače se u kamione za đubre
akademici navlače čizme za pranje ulica
(ogledala noći blindirana stakla interventne)
pozajmi od nekog lice za koricu svoje zbirke
dok šlep služba utovaruje olupine porodičnih albuma
večeras oblačimo ono što nismo prodali jutros.
***
TRI BOJE PONOĆI
1. Dva ujutru, kafa sa taksistima
Ubaciš 35 dinara dodaš šećer, pritisneš dugme
smeđa ptica napravi metalni vertigo
spušta se plastika čista hemija osmeh od uva do uva
posle ponoći kafe sa taksistima, tuče sa marksistima
automat s kalorijama izbacuje stihove umesto doručka: Mostovi se zidaju da razdvoje ljude…
Džaba ste bombardovali biblioteku najbolji romani se izležavaju na dnu reke…
2. Iza kreveta
Zaleđeni trotoari, opljačkane kasarne na periferiji prazne poetske večeri
ukus pokidanih usana “Rapsodija u plavom” Geršvina ženski tabani umesto jastuka
sanacija snova
na vratima beskućnik vraća krila iz kontejnera
iz podruma se čuje nova religija
usna harmonika obešenog laureata
rođendanska torta repetitora plač ozonske rupe.
3. Dok ne proradi zvono/epileptičar
Pun mesec na plafonu dušek na dnu reke
slavina opet izbacuje penu dok ne proradi zvono/epileptičar u pola tri ujutru
nečija muzika nepomično leži na sred iznajmljene sobe izbacuje kolutove dima
šezdeset oblaka pepela gutaju zidove svih spavaćih soba
po kojima ćeš tražiti svoj unihop večeras…
***
PERSONA
1. Raširi noge ispred ikone liže voditelja drugog dnevnika
ulazi u kadu pali cigaretu tušira se u mraku izbacuje đubre u bade mantilu
hrče preko računa objedinjene naplate
na poleđini Narodnih novina portret naslikan žiletom i umrlica s izgrebanim datumom smrti
Neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar
i dva načina da je oteraš u pičku materinu
ušivanje kože slovima Unisove giljotine
ili platiš već jednom taksi do manastira.
2. Kurs za gubljenje ličnih dokumenata
Odsekla je uvo slučajnom prolazniku koji liči na mene
moraš zgnječiti, progutati nešto da bi dobilo ukus
skinula je matursku haljinu obukla je naopako
izula se krenula niz šine (kurs za gubljenje ličnih dokumenata)
pravo gde putnici spavaju u prevrnutim vagonima
tamo gde mrtvi plešu sa tuđim povratnim kartama
na krovu napuštene lokomotive vetar lista moj neobjavljeni roman
u mraku previjališta sasvim obična poternica za šankom restorana železničke stanice…
3. Prvo što mi padne na pamet dok razmišljam o tebi
Kontejner pun bidermajera neregistrovano pogrebno vozilo večera sa forenzičarem ofingeri zaboravljeni u frižideru
slomljene štikle ispod jastuka
noževi dugački 9 dolara
vaučer za nagradnu igru „sanduk sa jednim krilom“
crna detelina svadbena torta prazna kao psihijatrija
u sobi gde sveće neće da se ugase
Glory box od Portishead-a
raspeće Vorhola i Hidrogenski đuboks zakucan na plafonu disco ball sa razmazanom šminkom
osmeh hostese i pitanje koje visi kao nevidljiva omča
J.
šta te tera svake ponoći da hodaš ka rotacionim svetlima…
***
TVOJA I MOJA SAMICA
Napravi bend u Niškom zatvoru hiljadu sklekova hiljadu rifova dnevno dve knjige nedeljno
potrudi se bez masturbiranja večeras
zalepi ogledalo ne obraćaj pažnju na otvorene prelome
napolju 33 godine na ekseru
zakačene vise između sisa nevažećeg kalendara
još jedna noć u previjalištu apostola
još jedna Nova godina u kuhinji mrtvih roditelja…
***
GORAN ŽIVKOVIĆ (1984, Niš) jedan od urednika zbornika poezije Tortu kroz prozor (Sven, 2010). Objavio zbirke pesama Spalipačitaj (Niški kulturni centar, 2012) koja iste godine osvaja Brankovu nagradu, i Psihoslajdovi (Treći Trg, 2017) nagrada na Beogradskom festivalu poezije i knjige “Trgni se! Poezija”. Objavljivao poeziju u raznim književnim časopisima i zbornicima socijalne tematike. Učestvovao je na brojnim pesničkim susretima, književnim kolonijama i festivalima širom Srbije i Evrope. Na Međunarodnom književnom festivalu u Novom Sadu, tri puta osvajao nagradu publike za najboljeg slem pesnika Srbije. Predstavnik i osnivač neformalne grupe “Radio/bluz/mašina”. Član Društva književnika Niša.
Noćas na stepeništu ispred zgrade dok je pušio svoju cigaretu konačno sam ubio najboljeg čoveka u gradu. Ni krik nije pustio, nije se opirao kao da je bio spreman.
Brojke koje označavaju apstraktno čoveka su dovele na apstrakciju. Napravile od njega sistem zadale funkciju, oduzele život dale mu vrednost, etiketu i cenu. Za takve stvari i društvo bio je nezainteresovani pojedinac. I ne samo to – plašio se.
Bio je najbolji čovek u gradu učtiv koliko su mu dozvolili neprijatan koliko su zaslužili. Pomogao bi ne bi očekivao ništa zauzvrat. Bio je glup čovek.
Sposoban da razmazi nečiju ćerku sestru, ponekad i nečiju devojku. Zaboravljao je nisu svi nastali iz ljubavi nisu svi hranjeni ljubavlju. Većina je hranjena majčinim mlekom proteinskom hranom, plodovima ostalim životinjama. Kao ostale żivotinje, svi sisari kao čimpanze, orangutani. U ostatku života svi žude za onim od čega su nastali. Čime su na početku života hranjeni. Bio je nezreo čovek.
Prekratio sam mu muke na stepeništu ubio sam najboljeg čoveka u gradu. Danima ga davio noćas konačno zadavio.
Ušao sam nakon toga u njegov stan obukao njegovu pidžamu i zaspao. U njegovom krevetu.
STEFAN STANOJEVIĆ (1995, Pančevo), iz zbirke pjesama “NAPAD PANIKE”, Edicija Najbolja, Pančevo, 2020.
Danas u školi imam predstavljanje svog projekta o slonovima. Malo me trta, ali jučer navečer sam zadnji put sve pokazao prvo mami, pa onda tati i na kraju sestri. Ako mi je pred njima sve štimalo, bit će OK i pred razredom.
Čekam tramvaj i razmišljam što ću i kako ću. Prvo moram do učionice i tamo ću doći malo ranije kako bih s nastavnikom provjerio tehnički dio. Radi li projektor, rade li zvučnici i kako, hoće li funkcionirati veza između kompjutera i projektora, radi li pametna ploča, ima toga još. Svatko od nas u razredu, dobio je sličan zadatak, a super mi je to što nisam bio prvi. Tako sam vidio od drugih što treba izbjegavati, a što dodati. Žarku, na primjer, kad je stavio prvi slajd i počeo govoriti, sve se odjednom ugasilo. Trebalo im je desetak minuta da shvate u čemu je bio problem. Marini se na pola projekcije zaledio kompjuter. Zato ja za sve imam plan B. U tramvaju vrtim u glavi sve te priče i istovremeno se zamišljam kako stojim pred svima njima i pokazujem na slona i njegove dijelove tijela. Naravno, digitalnim pokazivačem.
Neki dan, dok sam tražio osnovne podatke, iznenadilo me koliko su slonovi zapravo veliki. Mislim, znam koliki su otprilike, ali kad sam vidio brojke, tek tad mi je došlo do mozga sve to. Evo, na primjer, mladunče čim se rodi, ima sto kilograma! Znači da je teško kao moj ujak, a on je zbilja velik i jak. A kad odraste, slon obično teži oko 4500 kg. Kažem obično, jer je najveći kojeg su naravno, ubili, bio težak čak 12000 kg! To sam sve zapamtio i mislim da neću morati čitati s podsjetnika. Osim toga, neke sam dijelove i sam nasnimio. Glumim spikera.
Dok ulazim u školu, prvo susrećem nastavnika informatike koji mi je obećao pomoći. Dogovorili smo se da ću za vrijeme velikog odmora doći kako bi sve pripremili, a taj moj sat je ionako šesti, pa imamo vremena.
– Važno je da si fajl poslao na naš info-mejl, s kojeg vam šaljem zadatke – govori nastavnik.
– Naravno da jesam – govorim dok istovremeno osjećam kako me počinje oblijevati hladan znoj.
Prčkao sam po fajlu, uređivao ga, montirao, pokazivao svima doma i pokušavam se sjetiti trenutka kad sam bio potpuno siguran da je to to i kad sam ga poslao. Kolikogod razmišljao, taj trenutak nije postojao, jer sam to jednostavno zaboravio napraviti. Zaboravio sam najvažniju stvar na svijetu! Koji sam ja kreten! Ovo je kraj! A nemam plan C!
Dok sam na satu biologije, ne mogu ništa poduzeti u vezi spašavanja, jer je nastavnica stroga i tipkanje po mobitelu ne dolazi u obzir. Osim toga, samo mi još na ovo fali da zaradim neku kaznu. Kao za peh, ona ispituje i proziva svakog učenika i postavlja mu po jedno pitanje. Tek toliko. To je njezin običaj. Nikad ne rešeta jednog pred pločom, nego si male odgovore bilježi u notes. Valjda tamo imamo tonu pluseva i minuseva, tko zna? Zato i ne mogu ništa drugo nego biti prisutan, jer što ako me pita nešto što ne znam. Iako, biologija mi je jača strana. Slonovi se tu uklapaju, iako je sam projekt iz multimedije. Trebali smo koristiti sve što nam informatička učionica pruža.
Evo je, naravno da me pita.
– Davore, što znaš o zelenim algama?
Malo me zatekla. Nisam stigao pogledati tu lekciju. Znam jedino o jadranskom klobučiću jer sam ga ovo ljeto vidio dok sam malo ronio. Pa sam poslije guglao. Izvući ću se ako budem govorio o njemu, pa i on je alga.
– Ima ih mnogo vrsta, evo na primjer, jadranski klobučić. To je vrsta zelene alge koja se sastoji od jedne jedine stanice. Može narasti i do pet centimetara, pa je zbog te veličine pogodan za proučavanje…
Govorim sve što mi pada na pamet o njemu, ispada da puno znam. Sjednem i nastavljam misliti o slonovima. Moram nešto napraviti da dođem do fajla, moram! Nadam se da mi je nastavnica upisala u tu svoju teku nešto dobro. Jedva čekam zvono, jedva čekam kraj sata, jer onda mogu razmišljati i djelovati. Nema mi druge. Doma ne mogu, predaleko je, a i što bih rekao? Da moram doma ići sam sebi poslati mejl? Nemoguća isprika. Moram doći do toga na neki drugi način.
Inače, koliko sam toga pročitao, sjetim se da bih možda mogao i sve napamet ispričati. Ali to nije fora. Pripremio sam animacije, kratke filmiće, fotografije, dijagrame, čak i mali kviz na kraju. Uz neke animacije stavio sam i muziku, nešto sam i sam crtao. To ne smije ostati neviđeno! Pa slon je toliko fascinantan, treba znati više o njima, jer zaista izumire. Sada slonovi žive samo u nekoliko nacionalnih parkova i zaštićenih fondova gdje se o njima brinu ljudi. Lovili su ih zbog kljova, ali su se i sami morali povući jer nemaju gdje živjeti. Ljudi im oduzimaju i stanište! Vjerojatno se osjećaju živčano kao i ja sada, bez poslanog fajla.
Zvoni kraj sata i ja se spremam sa sata biologije brzinom kakvu se kod mene inače ne može vidjeti. Izlazim u školski hodnik i uključujem mobitel. Zovem prvo sestru. Ne javlja se. Tko zna što sad radi? Možda je u kupaonici, možda je isključila zvuk. Zvat ću je još nekoliko puta, mora mi se javiti. Ona mi je jedina šansa da dođem do tog fajla. Znam da će mi se rugati, jer ne samo što sam zaboravio, nego ću joj morati otkriti password. To će biti totalni poraz. Ali pretrpjet ću, šutjet ću, samo da mi pošalje fajl. Zovem mamu i tatu, reda radi. Znam da nisu doma, ali ipak. Zovem ponovo sestru. Ništa. Valjda će u jednom trenu vidjeti ‘5 missed calls’.
Odmor traje prekratkih pet minuta, i opet moram na sat, imat ću četrdeset i pet minuta zastoja. Za to vrijeme ću se samo živcirati. Do sata prezentacije, imam još četiri različita sata, pa iako sam se s nastavnikom informatike dogovorio za veliki odmor, sumnjam da ću do tada imati fajl.
Sad imam hrvatski. Učimo nekakve apozicije, a kad se uči novo gradivo, imam dosta vremena da budem živčan. Jer ništa drugo niti ne mogu. Ne mogu nikoga zvati, slati poruke, ne mogu otići doma poslati mejl. Mogu samo smišljati. Krišom pogledam na mobitel i vidim da me mama zvala dva puta. Valjda je vidjela da sam je zvao. Sad opet jedva čekam kraj sata da je nazovem. Tko zna?
Apozicije su gotove, shvatio sam o čemu se radi, zapisao što je za zadaću, čak sam i točno odgovorio kad smo vježbali to na nekim besmislenim rečenicama. Još tri minute do zvona. Sad više ni ne čekam da izađem iz razreda. Dok zvoni, ja već vadim mobitel i zovem mamu.
– Halo? Dušo ti si? Što se dogodilo da me zoveš? – javlja mi se mama.
Toliko sam sretan da jedva izgovaram što trebam.
– Htio sam samo pitati gdje si – govorim.
– Joj, da znaš što sam sve doživjela! Nakon što sam krenula na posao, stuštila se kiša, ali srećom nisam daleko odmakla tako da sam se vratila doma po kišobran.
– Čekaj, ti si se vratila doma? – sretan sam da sretniji ne mogu biti.
– Jesam, uzela sam kišobran i ponovo otišla – odgovara mi ona, ni ne znajući što to meni znači.
Znači nije više doma.
– Aha, ok.
– I zamisli. Jučer sam nešto doma radila i kad sam došla do tramvajske stanice, shvatila sam da sam cijeli taj spis ostavila doma, pa sam se morala ponovo vratiti po njega – govori ona ono što želim čuti.
– Šta? Divno! I sad si opet doma?
– Bila sam do pred dvadeset minuta. Sad sam već na poslu. Nego, što si ti mene zvao?
– Ja… ma ništa posebno. Htio sam da mi nešto napraviš. Sad ne možeš? Na primjer, da se vratiš još jednom.
– Joj, da si me bar nazvao prije pola sata! Sad stvarno ne mogu. Jel jako važno?
– Ma, nema veze. Sve je ok.
Dakle, da sam je zvao za vrijeme dosadnih apozicija, imao bih dvije prilike da se spasim. Sad mi je gore nego da je nisam dobio. Na mobitelu vidim i da me tata zvao. Vjerojatno i on hoće znati zašto sam ga zvao. Ali već zvoni za sljedeći sat. Matematika. To će biti još četrdeset i pet minuta muke. Koga da sad zovem?
Na satu ponavljamo gradivo jer sljedeći put pišemo nekakvi ispitić, kako ga nastavnik zove. Sustav dviju jednadžbi s dvije nepoznanice. Tek sam se sad sjetio da mogu tražiti da me puste na zahod i da onda mogu opet zvati. Od nervoze se ne mogu sjetiti niti najjednostavnijih rješenja. Da sam to pitao na biologiji ili hrvatskom, svaki put po jednom, možda bih potrefio trenutak da je mama došla po kišobran ili spis. I sad ću pitati da me pusti, samo koga da zovem?
U jednom trenu, pitam.
– Profesore, mogu na wc?
– Aha, možeš, samo prije toga riješi ovaj sustav, dođi pred ploču.
Sustav znam riješiti samo na jedan način.
Nažvrljao sam to u najkraćem mogućem roku i upitno ga pogledao.
– Hm, znači znaš! Idi i brzo se vraćaj!
Jedva sam to dočekao. U hodniku odmah vadim mobitel i taj čas me zove tata.
– Zvao si me? Vidio sam poziv. Nije valjda da se nešto dogodilo.
– Ne, samo sam mislio da si još doma, rano sam te zvao.
– Jel ti znaš što je to telepatija? – pita me tata veselo, pojma nemajući o mojim mukama. Strpljivo čekam da kaže što misli s tom telepatijom.
– Pa, ono, znam.
– E to ti je ovo: upravo sam bio doma.
Stvarno ću poludjeti. Sad je i on bio doma, a ja ni ovaj put nisam iskoristio priliku!
– Mislim, nisam ušao u stan, nego mi je mama javila da moram staviti ključ ispod otirača. Danas dolazi teta Sofija.
– Stvarno?! Kad točno dolazi?
– Mislim u podne.
– Diivnoo!!
Kriknuo sam tako glasno da je jedan nastavnik izašao na hodnik da vidi što se zbiva.
– A ti nemaš sat? – pita me on strogo.
– Ma imam, oprostite, evo idem.
– Bilo bi pametno – govori i vraća se u razred.
Tata je još na liniji, a ja mu se vraćam.
– Znači ona dolazi u dvanaest? I bit će u stanu barem dva sata?
– Da, pa znaš da ona obično bude par sati, treba joj vremena da pospremi. Samo, nikad te to baš nije zanimalo, zašto pitaš?
– Ma, ništa, nazvat ću je, ajde bok.
Prekinem liniju i krećem prema razredu. Uhvatim kvaku i sjetim se nečeg nevjerojatno važnog. Ja nemam Sofijin broj. Ima li ona uopće mobitel? Kako još nisam ušao u razred, vraćam se i odlazim do wc-a, jer sad stvarno ne želim da me opet netko čuje. Ponovo zovem tatu. Kako sam do sada bio baš pehist, molim sve sile svemira da ona ima mobitel. Ima. Tata mi šalje njezin broj sms-om. Pažljivo ga spremam u memoriju. I opet molim iste one sile da Sofija baš danas nije ostavila mobitel kod kuće. Sad se stvarno vraćam na matematiku.
– Imao si problema? – pita me profesor.
– Da, ali mislim da će biti sve u redu.
Razred se nasmije. Oni misle da se radi o probavnim problemima. Iako, ako ne uspijem, imat ću i njih.
Nakon matematike, veliki odmor. Odlazim do informatičke učionice. Nastavnik i ja provjeravamo sve, a ja izbjegavam odgovoriti na njegov upitni pogled. Još nemam fajl, govorim mu svojim bespomoćnim pogledom. Kad Sofija dođe do našeg stana, to će biti taman peti sat. Negdje pri kraju ću morati tražiti da me pusti na wc, i onda ću je nazvati. Nadam se da ćemo to ona i ja uspjeti riješiti. Sve smo provjerili, nastavnik i ja, projektor radi, ploča radi, ma sve radi, ako se što ugasi, imamo rezervni plan, samo sam ja na rubu živčanog sloma.
Četvrti sat je tjelesni. Tresu mi se noge, ne znam više ni trčati, ni uloviti loptu, a kamoli pogoditi koš. Pitaju me jesam li bolestan.
– Ako i nisam, možda se razbolim uskoro. Znat ću kad završi peti sat.
Nikom nije jasno što govorim, ali ova košarka, kakva god loša bila, malo me udaljila od problema. Negdje pri kraju sam čak nakratko zaboravio fajl, slonove i tetu Sofiju. U svlačionici sam tupo buljio u zid dok su se drugi oblačili. Razmišljao sam o tome kako mi sada svakako treba slonovsko suosjećanje. Oni razumiju kad je netko ranjen ili ugrožen. Spremni su pomoći. Tamo u mojem projektu imam kratki film gdje se vidi kako nekoliko slonova izvlači jednog mladog iz rupe u koju je upao. Bacali su zemlju u rupu, sve dok rupa nije postala dovoljno plitka da ovaj može izaći. U drugom imam primjer kako jedan viši slon spušta granu punu lišća i dodaje je surlom nižem slonu. I nisu majka i dijete, samo su prijatelji. Mogao bi sad jedan slon otrčati do moje kuće, srušiti ulazna vrata i donijeti mi bar usb-stik na kojem je predzadnja verzija mojeg projekta. Njihove surle su velike i snažne, oni mogu njima iščupati drvo, ali mogu primiti i jednu jedinu vlat trave! Zato znam da bi mi donio tu stvarčicu, iako mi je jedini spas teta Sofija.
Sad više nisam nervozan, smlavila me tuga jer se sat bliži, a ja još nemam ništa. Vučem se prema zadnjem satu prije onog najvažnijeg. Za vrijeme ovog sata, a to je engleski jezik, moram doći do tete Sofije i onda je korak po korak voditi i učiti da pošalje fajl. Ulazim u razred, blijed sam, što mi i učiteljica govori i kažem da mi je loše. Vjerojatno djelujem iskreno i istinito, pa me ona postavlja u prvu klupu i kaže:
– Ako ti bude slabo, ti samo izađi, ne moraš pitati.
– Hvala vam, stvarno mi je loše – odgovaram i počinjem se u glavi pripremati za zadnji pokušaj.
Prvih petnaest minuta naoko sudjelujem u nastavi zato jer još nije podne i nema smisla da izađem iz razreda bezveze. Tik-tak, prolazi vrijeme sporo, najsporije do sada u mojem životu. Minutu do dvanaest još ne dižem ruku. Čekam još tri minute poslije dvanaest i onda krećem. Rekla je da ne moram pitati, ipak mi je neugodno samo tako izaći. Polako se dižem, ona me pogleda i daje znak rukom da samo neka idem. Ja joj zahvalno kimnem glavom i izlazim. Oprezno idem do wc-a. Trebam mir, a ne da me neki profesor opet vidi i na primjer, prekine u najvažnijem trenutku. Konačno! Tipkam broj. Dugo tuli. Ja sam sve nervozniji.
– Halo? Ko je?
– Teta Sofija? Vi ste?
– Jesam, tko je to?
– Ja sam, Davor! Nešto vas jako važno trebam. Jako jako jako važno!
– A kaj me trebaš?
– Jeste u stanu?
– Nisam, sad ću ući. Ali možeš reći.
– Pa, evo, gledajte, morat ćemo polako. Znam da vam kompjuter nije blizak, zato prvo trebate otići do moje sobe i upaliti moj laptop.
– Joj, mali, kaj ti misliš da sam ja retardirana, kak vi mladi velite. Evo, otvorila sam ga, kaj trebaš? Aha, moram ukucati lozinku, daj.
To sam zaboravio načas. Mislio sam da ću je morati dati sestri. Ovo mi se čini kao manja katastrofa.
– DeltaxPapa – izgovorim joj slovo po slovo.
– OK, jesam, kaj sad?
– Morate naći fajl koji se zove Elephant, trebat ćete mi ga poslati na mejl.
– Elephant, Elephant.. Evo ga, tu je! To je multimedija, oš da ti ga komprimiram? Ne bu išlo ovak, to je velki fajl.
Ako sam ikad čuo nešto čudnije. Ona govori kao da je programerka.
– Paaa, ako znate, može.
– Evo, daj sad na koju adresu da ti to pošaljem? Žuri mi se, moram speglat veš.
Izdiktiram joj.
– Daj još jednu adresu za svaki slučaj, neku koju buš mogel poslat sa svog mobitela, tak da budeš ziher.
Izdiktiram joj. Da je ovo strip, imao bih upitnike nad glavom. Zašto se ja toga nisam sjetio?
– Super, jesam i to. Još nekaj?
– Pa, ništa.
– Aj provjeri jel ti stiglo na mobu, ja bum tu čekala, pa si barem siguran da imaš tu, al mora bit i na ovoj prvoj kaj si mi dal. Sad bum prekinula, a ti mi javi jel stiglo.
Od sad je zovem Carica Sofija. Prekidam liniju, provjeravam svoju yahoo adresu. Slonovi su stigli. Dakle, ako i nisu stigli na školski mejl, imam ih tu. Zovem je.
– Sve je OK.
– Si videl? Ak me više niš ne trebaš, idem delat.
– Ne, to je sve što sam trebao. Teta Sofija?
– Kaj je sad?
– Spasili ste me. Ni ne znate koliko mi je to važno.
– Sve bu OK, ajd bok.
– Bok.
Vraćam se na engleski. Ulazim.
– O, pa ti si došao k sebi, nisi više blijed. Dapače, rumen si u obrazima – govori profesorica.
– Je, bolje mi je – odgovaram dok u džepu nježno držim mobitel, svjestan da je fajl, ako nigdje drugdje, barem na njemu. Ostatak sata sam razmišljao o tome kako treba imati i plan C i da ga je upravo teta Sofija odradila.
A mislio sam da ćemo ići korak po korak i da ćemo već na uključivanju laptopa imati problema. Kako ljudi mogu iznenaditi!
Naravno da je Carica uspješno poslala fajl i na školsku adresu. Profa i ja smo ga ‘otpakirali’, a ja sam svoje slonove uspješno pokazao razredu.
Sve je prošlo u najboljem redu, učenici su pratili, bilo im je fora, tražili su da ponovim jedan filmić, a za kviz je bio pun pogodak. Profesor mi je rekao da bih ga mogao održati i u drugim razredima. Više puta kroz godinu.
Pa smo organizirali školsko kviz natjecanje. A ja sam mu dao ime:
Sophia-quiz.
***
KSENIJA KUŠEC rođena je 1965 u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Odsjek za duhače-saksofon). Više ne radi u prosvjeti, a od početka 2016. godine, član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču. Objavila je brojne priče u zbornicima, časopisima i na portalima za književnost (Obzor-Večernji list, Pričigin, Gong, Kratka priča je ženskog roda, Afirmator, Kritična masa, MetaFora, Underpass, Balkanski književni glasnik, FEKP, Izvan koridora…). Knjiga Prozirna Lili upravo je na prijevodu na ukrajinski jezik (Volodimyr Krinitsky). Kazalište Tvornica lutaka izvodilo je 2014 godine predstavu Svemir, a koja je nastala prema adaptaciji knjige Priče iz Sunčeva sustava. Autorica je predloška i scenarija za jednu od tri filmske priče (Smrt bijela kost) – za omnibus Duboki rezovi, koji je snimljen 2018., producentska organizacija Kinematograf (Dijana Mlađenović). Ove godine, 2020., bila je koscenarist na filmu Opuštanje, u produkciji U.N.P., a trenutno radi još jedan scenarij za istu produkciju.
Do sada je objavila: Priče iz Sunčeva sustava, 2010., Reci mi sve, 2013., Janko i stroj za vrijeme, 2013.; Sobe, 2014.; Prozirna Lili, 2015., Nije moglo bolje, 2016., Otok, 2018., Opća opasnost, 2019., I onda se dogodilo, 2020.
čovjek-časopis 