DEKLINACIJE
rekla je volim te glagolima
aktivno i trajno.
budi mi objekt.
ni sam ne znam kako sam pristao.
i kao da će me onim čudnim pokretom mača
dodirnuti po ramenima i proglasiti vitezom
dozvolio sam joj da preda mnom bude tamna.
mrak se za nju lijepio kao konfeti.
cijelom dužinom osjećam joj pokret.
plivam po njoj kao crveni ugrušak.
zatečen sam svime iako sam baš ovo očekivao.
iznutra sve vrišti da izađe.
njeno tijelo
bijeli geoglif
propeti konj prije nove ere.
udaram ju snažno kljunom o kljun.
dišem duboko.
kamen.
drvo.
sjekira.
***
GORGONA
stavila je ruke na bokove pred akvarelom
i blago nagnula glavu prema ramenu
vidjela je tu sliku milijun puta
a sada je gleda kao da je prvi put vidi
stavlja dlanove na centimetar do platna i
upija boju kroz liniju života
hoće li je taj pred-dodir pomladiti ili ostarjeti
i gdje će tada pozicionirati mene
na toj novootkrivenoj hipotenuzi
znaš li kako vide slijepi
zatvorio sam oči
sve je crno
slijepci ne vide crno rekla je
oni ne vide ništa
zamisli ništa
možeš li zamisliti kakvo je ništa
masna i teška rupetina u očima
sipa koja ti se popišala ravno u oči i odgmizala negdje dublje u more
i ostavila te samog s golim zvukom
samog bez ikog osim vlastita prsta
onda je ugasila svjetlo i legla kraj mene
slijepa žena koja ne prepoznaje zelenu
i počela me dodirivati kao da ne vidi
prstima umjesto bijelim štapom na rasklapanje
uhvatila me za kosu čvrsto kao perzej
držeći u lijevoj glavu meduze
a ja sam sužen na prirodnu veličinu
ušao u potres velikih razmjera
jer ako su gluhi mogli komponirati
uvidio sam
i ona će znati naći put
do moje partiture
***
SKARABEJ
jednom sam u siječnju na gornjem gradu
zakonom zabranjen sjedio na klupi
i držeći u krilu žensko tijelo
gledao u stan u kojem je gorjelo svjetlo
okovao sam ju rukama kroz pernate rukave
potrbuške naslonjenu na drhtavi torzo
i uvučen kroz ključanicu stana koji izmišljam
rekao sam
opet si ostavila svjetlo upaljeno
iz sigurnosnih razloga prešućujem opisati kraj
mogu samo reći da sam ih vidio
torakalne leptire izbrazdane kore
egzaktne i krvotočne
uzemljene i neizdržive
i da sam ostavio šal umjesto cvijeća
crna zaobljena tijela balegara
podižu teret teži od njih samih
noću koriste zvijezde za orijentaciju
za prijelaz koji ih prenosi na drugu obalu
***
VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisima Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema, Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija, Split Mind, Vijenac i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima i u emisijama Hrvatskoga radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2021.
Živi i radi u Zagrebu.
čovjek-časopis 