Month: September 2021

POEZIJA EMILY EMINE DŽINDO

poezija

JANTAR

Jantarno svjetlo obasjava ti zjenice,
prepoznajem si odraz
dok treptaje ti brojim:
Jedan, dva, tri…
Ovaj trenutak u vječnost se
presvlači.

***

ŠAL OD SVILE

Skliznuo je s tvog ramena
niz ruku, na krilo,
na pogrešno mjesto
ispod bedara.
U glavi cvrkutale
su laži,
urlao ponos.
Ubile smo albatrosa.
Ne bil’ se spasile
vlastitog uragana.

***

NA PERONU 10

Nemili broj
podbačenih zagrljaja
ukrcao se u voz na putu ka nigdje.
Neizrečenosti stale su u red
obgrljene kaputom straha.
Srce se zamrsilo
o vlastitu prtljagu,
pluća na izmaku
vapila su za krik jednak onom
pri rođenju.

***

AVETI

A, eto, nekako,
slušale smo dobru muziku
i povezivale se preko nje,
od početka
i poslije.
I nismo se sretale slučajno.
Ili pak nismo htjele.
Ili ti nisi htjela.
Ili nismo ni znale: šta ako?
Ili si ti samo htjela sjesti u taj avion
s ono malo kofera i nestat’
na taj nemilosrdni zapad.
Jer, ipak, tamo bilo je manje nas,
ovakvih poput mene,
jer ipak tamo nisu iskakale iz zidova
aveti kao ovdje.

***

EMILY EMINA DŽINDO rođena je 1997. godine u Tuzli (BiH). Trenutno završava dodiplomski rad na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku komparativne književnosti. Njene pjesme su objavljene u nekoliko zbornika i na nekoliko književnih portala. Ove godine je njena poezija odabrana za 44. zbornik Rukopisi. Svoju poeziju ukomponirala je u nekoliko videoeseja koji se mogu pogledati na web-portalu bonamag.ba.

KRATKA PRIČA SRETENA ASANOVIĆA IZ KNJIGE “ZVIJEZDE PADAJU /Izabrane priče/”, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Zagreb i Plima, Ulcinj, 2009.

proza

SOLILOKVIJ

Nije to ništa, ja imam šest malijeh i sedam velikijeh bolijesti, a vrh svega meteopatiju i hipohondriju, pa se ne žalim, život mi je zato zanimljiv i nepodnošljiv u isti mah; što je najvažnije, sve to mi ne utiče na apetit, pa mogu da patim do mile volje; u Parizu sam, kao mlađahni emigrant iz FNRJ, kraće vrijeme, konzumirao izvanrednu pseću hranu iz limenki; iako sam u đetinjstvu trošio odurnu varenu ikru od ukljeva i skobalja, nijesam omrznuo kavijar, naprotiv; a najboljeg lososa kušao sam na Aljasci, u Kolidžu, north from Ferbanks, pa naviše, đe sam vidio pse mučenike, potlačene ali žilave i otporne proletere, kako u zapregama vuku teške tovare na saonicama, krčeći po ledu i snijegu dok ih sirovi i surovi lovci na irvase i polarne međede, šibikaju dalekometnim vhipovima i još im se maše na vrh tereta da i njih nose; a Canis familiaris što je vazda bio s čovjekom i uz čovjeka, najveći je poltron poslije svog gospodara, naravski, razlika među njima je u korist psa, jer on je poltron s razlogom a čovjek i s razlogom i bez razloga; zlosilje im je, takođe, zajedničko, ali pas opet stoji malo više na rejting listi, jer to čini samo kad mora; sad mi dobro dođu stihovi Vjenceslava Čižeka, koji je, dijelom i zbog takvih robijao: žaba drugu pojela ne bi / a čovjek hoće svoga kolegu / širom zemlje hramovi / širom zemlje ratovi / paktovi – crni svatovi; pas se stravi od puške i pištolja, od bombe i granate, osjeća smrt prije no što je sunula na njega, a čovjek ni kad ga snađe, iako su njih dvojica još od paleolita zajedno; zato ih glad čini sličnim – u potleušama od suvomeđe podno Kamipolja glad je bila vazda s njima; pod ratovima i vojskama, okupacijama i asimilacijama, ali i u rijetkim mirnim vremenima, čovjek se nije brinuo za psa, on se oduvijek sam snalazio i tragao za hranom; i ljudima i “kućnim ljubimcima” bilo je jednako teško i najteže, na izlasku iz zime, kad nije bilo ni suva rebra ni užeglog rijesa slanine, niti kosti da pas oglođe, zdrobi, i u oštrim škriljcima i iverima proguta; ako ljudi i prežive do kopriva, štira pitomoga, zelja divljega i lijepe žućenice iliti maslačka psi to nijesu niti jeli niti mogli dočekati, no su jedva nalazili ispod plotova ili iza kuća skamenjeni ljudski izmet i proždirali ga; na nultoj tački nemaštine i gladi, Veljovići su skinuli pršutu koja je jedina visila o kuki na gredi crnoj od čađi, da se najedu pa poslije kako bude; pršuta se bila potpuno ucrvljala i usmrđela, nije bilo Crnogorca koji bi je okusio pa su je bačili na bunjište; njihov vazda gladni šarov, presukana i preskubena psina, nanjušio je veliku pršutu i unezvijereno navalio na nju dok nijesu ostale samo bijele kosti; odvukao se, sa trbuhom do zemlje, do rijeke i zagazio u plićak dok mu je uzdrhtali abdomen ronio; da ste ga mogli razumjeti sigurno biste čuli kako zavija: vodo, moja vodo, što si tekla tekla si, i navro da pije, pije – nije utvrđeno koliko je to trajalo, možda sat, možda dan, tek zimogrozni, bolesno vedri marač, rascijepila je bljuzgava eksplozija; šarov se raspao na sve četiri strane i nestao u vodi koja je lijeno nosila crijeva i želudac, prslu jetru i nesažvakane komade crvljive pršute…
Od tada, ja ne konzumiram pršutu. A vi?

***

SRETEN ASANOVIĆ (Donji Kokoti, Lješkopolje, 1931. – Podgorica, 2016.) – majstor kratke priče i njen rodonačelnik u modernoj crnogorskoj književnosti. Njegove kratke priče predstavljene su u mnogim antologijama u Crnoj Gori, Jugoslaviji i svijetu, u čitankama i školskoj lektiri; prevođen je na više od dvadeset jezika, a knjiga ”Lijepa smrt” prevedena je na pet jezika; njegov jedini roman ”Putnik” (1994) objavljen je u šest izdanja.

PET PJESAMA SAFIJE VEHABOVIĆ-PARGANLIJE IZ RUKOPISNE ZBIRKE “KRLETKA”

poezija

ULICA BEZ DUGOBRADOG

Fasada je podsjećala na ruke Faikovce,
oboljele od psorijaze.
„Kao da je neko zgulio,
sramota se mora sakrit,
a ona u kratkim rukavima šeće“
govorile bi komšinke,
opružene poput mačaka u plastičnim stolicama.
Njihov zagrobni život tekao je ispred dvospratnice,
u ulici kojom je nekad hodio najveći mudrac toga grada.

Kada je Faik tukao ženu,
stara zgrada je poskakivala od njegovog bijesa.
Komšinke bi pozatvarale svoje stanove,
a sutradan prezrivo govorile:
„Sigurno ga je ona izazvala.“

***

ASMA

Uspeli smo se na brdo iznad
grada Tarakli i vidjeli
Asmin prst kako se klati
između dvije kule.
Ne vjeruj učiteljici života,
odzvanjalo je u brdima.

Zato smo sjeli ukrug i
otpili gutljaj crnog čaja.
Na kolcima nas nisu
promatrale naše glave.

***

RIBE

Otac je uvijek poslije kiše
cjepanicom mlatio ribe u kadi.
To su samo refleksi,
one su već odavno mrtve, lagao me.

Danas, refleksno otvaram poruku i
Stišćem < 3 na tastaturi.
U trenutku poželim da sam riba i
da me neko umlati prije klika,
koji će označiti nesnošljivo ponavljanje
historije ljubavi.

***

EBRU

Slikarka Nihal četkicom od konjske dlake
stvara život.
Gledam vodu u kojoj plove
crvene lale.
Stara ploča vrti melodiju Melanholije.
Potom, ona u tečnost potapa papir iz
kojeg šapuću tvoje zadnje riječi:
Dođe čovjeku da te otvori kao latice cvijeća.

Ja sam leylak u oktobru,
mrvim se po stranicama knjige u
kojima te nisam pronašla.

***

HRABROST

U mjestu opasanom kamenjem,
žene sjede i pletu.
Vrijeme je stalo u plaštu
posljednje bosanske kraljice.

Kada joj je prvi put vidjela kosu,
poželjela je biti kao ona.
Strgnula je hidžab,
na koji su je ionako natjerali
i počela gradit najraskošniji dvor.

Žene su prestale plesti
i podigle svoje oborene glave.

***

SAFIJA VEHABOVIĆ-PARGANLIJA rođena je 14. 12. 1990. godine u Zenici, gdje završava Srednju muzičku školu i Filozofski fakultet na odsjeku za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost. Trenutno pohađa magistarski studij na odsjeku b/h/s jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici. Autorica je dvije zbirke poezije: Sapfini magijski harfovi i Kuda odletješe Ibrahimove pitce? Treća zbirka pod nazivom Krletka uskoro izlazi iz štampe.

  • Dobitnica je prve nagrade na regionalnom konkursu Ratkovićeve večeri poezije – Bijelo Polje (Crna Gora),
  • Dobitnica je druge nagrade na regionalnom konkursu Mak Dizdar za prvi neobjavljeni rukopis poezije na manifestaciji Slovo Gorčina – Stolac 2013.
  • Dobitnica je nagrade Fondacije za izdavaštvo za oblast nova djela domaćih autora (BiH)
  • Dobitnica je IMEP-ovog granta za građane novinare za projekat Vlastita soba-bh pjesnikinje i fotografkinje
  • Članica je nekoliko poetskih grupa i učesnica raznih manifestacija, kao što su:
  • International Sapanca Poetry Evenings (Turska)
  • International Young Poets Meeting Istanbul (Turska),
  • More na dlanu (Hrvatska), Zagrebačke večeri poezije (Hrvatska),
  • Grah za Iliju Ladina (BiH), Snježna kraljica (BiH), Zeničko proljeće (BiH), Stih uz kafu i Sapfine magijske harfove (BiH),
  • Bookstan – Mala škola pisanja i mišljenja, edukativno-kritička radionica kao prateća aktivnost Festivala (BiH)
  • Biblioterapija – volonterski rad u saradnji sa Općom bibliotekom u Zenici u Kantolanoj bolnici Zenica (BiH),
  • Zapis o Bosni – uloga naratora na završnom koncertu Udruženja muzičkih pedagoga muzičke kulture Zenica u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica (BiH)
  • Književnost susreta – studentska konferencija (BiH)
  • Često je u ulozi promotora ili recenzenta stihozbirki mlađih autorica.
  • Poezija joj je objavljivana u zajedničkim zbirkama poezije: 18. Uluslararasi Sapanca siir aksamlari (Turska), Uluslararasi Genc Sairler Bulusmasi (Turska), Izvan dometa (BiH), Perom za mir (Hrvatska), Musa Ćazim Ćatić (BiH)), te u časopisima: Lacuna (Danska), Script (Crna Gora), Sent (Srbija), Liberte (BiH), Striptizium (BiH), Kulturters (BiH) idr.
  • U nedostatku kadra radi u Paralelnoj osnovnoj muzičoj školi u Zavidovićima i Maglaju

MIKROPRIČA SONJE ANTONIĆ: PRAVE VREDNOSTI

proza

U naše vreme sve je bilo drugačije: s one strane Dunava bio je rat; s ove prazni rafovi.
Hleb su nam davali s kamiona, posle je došla kolona, al ni njih nismo baš nešto mnogo voleli. U međuvremenu, skočio je sa zgrade i onaj, i onaj, i ona.

U naše vreme niko nije gledao ko kakve patike ima, osim ovih što su nam ih po ulici skidali.

U naše vreme nije bilo toliko nasilja, Mortal Kombat uopšte nije imao mnogo krvi. Retko ko je duvao, nije bilo toliko droge, bio je samo heroin.

U naše vreme nisi mogao da čuješ da je pijani muž prebio ženu, ili da su neko dete maltretirali. O tome smo isključivo ćutali.

Bilo je bolje, bilo je para, više smo se družili. Mogao si da radiš šta si hteo; evo ja sam, na primer, propušila u desetoj. Mi smo se igrali napolju, u transformatorima pod visokom naponom i na krovovima visokih zgrada, sa kojih su on, on, i ona skočili. Slušali smo kvalitetnu muziku i uglas pevali najlepše pesme o seksu, nasilju, drogi.

Mi nismo bili opsednuti zvezdama, mi smo Kurta stvarno voleli. Ma sve je bilo mnogo bolje i mnogo smo bolji bili mi, a ne ko ova današnja omladina koja uopšte ne zna šta su prave vrednosti.

***

SONJA ANTONIĆ rođena je u ono vreme i sve teže joj pada kad neko omladini bilo šta zameri.