Imao sam dvanaest godina. Iskreno, ne sjećam se dobro cijelog događaja. Mogao bih danas vrlo lako sjesti za računalo i provjeriti detalje te stravične nesreće jer mnogi su pisali o zračnom sudaru i na različitim jezicima. Ali ne želim. Ono što sam ipak zapamtio, to mi je posve dovoljno. Tijela su padala u vrtove u predgrađu, bilo ih je na cesti za grad i u grabama pored ceste, dvoje je zasjelo na betonski krov lokalne pošte. Drveće u gaju okitilo se ljudskim tijelima, a jedno se tijelo posjelo za susjedov traktor. Mi, djeca, trčali smo na kraj sela, cestom, po gaju i brojali neočekivane posjetitelje. Ljudi su naricali, roditelji su trčali za svojom djecom, zvona na crkvi su lupala. Cika djece, miris sličan prolivenom petroleju i opori vonj gorenja. Krave su mirno pasle u udolini iza gaja, a ja sam trčao po hrptu iznad njih. Ugledao sam odozgo dolje među kravama, malo tijelo. Spustio sam se trkom u udolinu i vidio, pored kravljih nogu zavezanih debelim konopcem za duboko utisnute klinove, spokojno na travi, tijelo djevojčice. Imala je možda osam godina, plavih očiju i duge plave kose zavezane u pletenicu. Oči su joj bile napola otvorene i gledale su u nebo. Imala je lijepu i urednu plavu haljinicu i, zapravo, izgledala je posve živo, kao da odmara u travi. Krave su samo žvakale, sustavno, busen po busen trave, sve to ljudsko njih se nije ticalo.
Već je pala noć, a cijelo je selo još uvijek treptalo od raznobojnih rotornih svjetala, vatrogasnih lampi i televizijskih bljeskalica. Cijela se obitelj zatvorila u dnevnu sobu i gledala na televiziji to što se događalo malo dalje niz ulicu. Šutke. Kao da se sve to odvija negdje daleko od nas. Ne nama.
Sljedeći dan majka me poslala po kruh. Mirina je poznata u cijelome svijetu, pretpostavljam, po našemu kruhu. U redu, poznata je i po zrakoplovnoj nesreći iz 1986., ali najprije po našemu kruhu. Najprije po tome. Tajna je u kvasu. Naime, kada se mijesi tijesto za kruh, uvijek se od smjese odvoji jedan manji dio koji se pohrani u hladnu prostoriju. Na tom se odvojenom dijelu opet razmnože gljivice kvasa koji se uskoro koristi za izradu novoga kruha. No, kako je su gljivice kvasa koje sudjeluju u stvaranju kruha stare stotinama godina, tako je i sam kruh zapravo prastar. Ona godina u kojoj su naši preci zamijesili prvi kruh i odvojili sa strane prvi manji dio kvasa, ta godina označava početak našega kruha.
Tako je, samo da spomenem, pekara starog Andora imala 216 godina stari kruh. Bilo je obitelji koje su imale preko 300 godina star kruh, a, navodno, najstariji kruh su imali u jednoj obitelji koja je mijesila još od pamtivijeka. Mi smo kupovali uglavnom Andorov kruh zbog toga što nam je ta pekara bila najbliže.
U pekari me dočekala neuobičajena gužva. Vidio sam odmah da ljudi ne kupuju kruh nego žustro raspravljaju s Andorom glasovima koji su se uzdizali do vapaja i spuštali do jedva razumljivog šapta. Zbog toga jer sam bio dijete, a i zbog toga što su ljudi u pekari izgledali strašno zabrinuto, nisam se usudio niti potužiti na čekanje niti čak potražiti kruh. Slušao sam.
Pričali su o nesreći. Andor je kimao glavom i ritmički ponavljao: A djeca, a djeca, a djeca!
– Ovo mjesto više nikad neće biti isto – rekao je netko i naišao na odobravanje svih ljudi natiskanih u pekari.
Nekako u taj čas, Andor je dohvatio prvi pečeni kruh zlaćane kore i počeo ga preko drvenoga pulta pružati ljudima. Zašuštale su plastične vrećice, a damski i gospodski novčanici započeli su koncert krčkanjem željeznih dugmića, kopči i kovanica. Došao je i moj red pa sam se konačno dokopao kruha. Platio sam, zahvalio i izišao na ulicu.
Tamo, na ulici pred pekarom, presreo me Andorov unuk Jakob, sitan i razigran dječačić koji mi je bio školski drug i partner u dječjim nepodopštinama. Jučer je trčao sa mnom niz cestu, kroz gaj, preko hrpta, niz udolinu. Zazvao je moje ime, ali nije me gledao u oči. Kad sam očekivao da će nešto reći, a to se nije dogodilo, odlučio sam poći kući prije nego se kruh ohladi. Napravio sam nekoliko koraka niz ulicu kada sam čuo Jakobov glas:
– Koliko si ih prebrojao?
– Osmero. A ti? – prozborio sam okrenuvši se prema Jakobu.
– Šestero. I onu djevojčicu.
Jakob me potom pogledao u oči teškim, tužnim, tamnim, mrtvim pogledom. Okrenuo se i nestao iza drvenih vrata koja su vodila u vrt iza djedove pekare.
***
Nakon ovakvih događaja, nesuvisao je svaki pokušaj objašnjenja. Treba pustiti da vrijem pokaže sve rane i potom ih isuši. Ako može. Zbog toga ću nastaviti ovu priču dvije godine kasnije, kada je naše mjesto, Mirina, ponovo osvanula u vijestima poplavljena svjetlima i sirenama.
U godinama nakon nesreće, mali je Jakob slabo spavao. Andor se često žalio ljudima u pekari da mu unuk pobolijeva, suši se i povlači se u sebe. I zaista, u školi je Jakob izbjegavao susrete, a izvan škole ga više nisam niti viđao. Krajem ljeta nakon završetka zadnjeg razreda, dobili sam pismo u kojim smo obaviješteni da sam primljen u srednju školu daleko od Mirine. Možda više nikada ne bih niti sreo Jakoba da jednoga jutra koje je već mirisalo po nadolazećoj jeseni nije zakucao na vrata naše kuće. Otvorio je moj brat, ovaj mu je rekao da me pozove. Došao sam na prag kuće.
– Imam i ja tebi nešto pokazati – rekao je.
Iza leđa je izvukao tromi revolver i upucao me u trbuh. Ja nisam odmah pao. Koliko se sjećam, nisam osjetio previše boli. Samo toplu krv od trbuha do koljena. Vidio sam Jakoba kako odlazi niz ulicu. Tek onda vika, zapomaganje. Izgubio sam svijest. Ostalo su mi ispričali drugi.
Te godine ipak nisam krenuo u srednju školu, tako su odlučili roditelji. Nakon dvije operacije i dužeg boravka u bolnici, pustili su me kući. Proveo sam mjesece uglavnom ležeći ispružen na krevetu u sobi. O Jakobu nisam čuo puno. Revolver je ukrao od svoga djeda pa je Andor, potpuno uništen krivnjom i sramotom, nekoliko puta dolazio u posjet i plakao. Mene bi ostavili sobi, nisu mi dali da se susretnem sa starcem. Čuo sam kroz zidove i vrata njegov plač i molbe za oprost. Čuo sam ga kad je za jednog posjeta drhtavim glasom rekao mojim roditeljima: Kad se jednom zamijesi zlo, nema više života.
Svaki puta kada bi Andor došao u posjet donio bi i kartonsku kutiju punu kruha. Rana je rana, a život je život. Taj kruh je sada bio 218 godina star i jeli smo ga u slast.
***
Ljudi jako često pitaju to pitanje: Od kuda si? Zbog toga me je uvijek pratila Mirina. Bez obzira kako daleko su me odveli studiji, poslovi i brakovi, skoro svi ljudi hvatali bi se za čelo ili spajali dlanove na spomen Mirine, i obično bi govorili: To je ono mjesto gdje se dogodila strašna zrakoplovna nesreća! Jesi li vidio tijela? Ili bi uskliknuli: To je ono mjesto gdje je dječak iz čista mira upucao svoga školskog druga djedovim revolverom! Jesi li ga poznavao?
Uglavnom nisam odgovarao, ali kad jesam, to su bile riječi upućene prvenstveno samom sebi.
Vidio sam. To sam bio ja.
Malo više od četrdeset godina nakon strahovite zrakoplovne nesreće ponad naselja Mirina, sjedio sam u svom nacrtnom uredu (u međuvremenu sam započeo vrlo uspješnu građevinsku firmu u jednom dalekom gradu, oženio se, čak tri puta, imao dvoje djece i jednog unuka – ali sada to nije važno za ovu priču), ispijao kavu i, kako je ured na zadnjem katu četverokatnice u centru grada, uživao sam u pogledu. Ali prije svega, nema smisla da to i ne priznam, proučavao sam linije pare koje na nebu ostavljaju zrakoplovi. Činio sam to sve od nesreće: promatrao crte, čvorove, mreže, uzorke putanja. Pitao se kuda ti ljudi idu i hoće li stići. I tada je zazvonio mobitel.
Ne volim se javljati na nepoznate brojeve, ali kad čovjek vodi svoju firmu, zapravo i nema puno izbora. Zvao je Jakob i prvo me zamolio da ne prekidam poziv. Naravno, nisam niti mislio prekinuti poziv, ali onda je nastao neugodan muk i činilo se da on zapravo ne zna što mi želi reći. Nakon kraće šutnje, upitao sam ga:
– Jesi li ti možda iz Mirine?
Počeo se grohotom smijati.
***
Bilo mi je zapravo neobično drago naći se s Jakobom. Ostao je nizak i ispijen. Istovremeno je zračio snažnom energijom koja je iz njega jednostavno isijavala i koja je istovremeno bila vješto porubljena njegovim ugodnim glasom, gospodskim manirama i trajno tužnim očima. Zapravo, nakon više od četrdeset godina bih ga prepoznao bez ikakvih problema. Na prvi sam sastanak ponio album s nekoliko starih fotografija, ali na kraju ih nismo ni pogledali. Nismo se uopće prisjećali.
Kad mi je rekao da je profesor povijesti – to mi se učinilo nekako logično. Oženjen, otac jedne već odrasle žene. Predavao je na nekoj srednjoj školi u provinciji i do mene mu je trebalo gotovo pet sati putovanja vlakom.
Za našeg drugog sastanka, otišli smo na ručak. Jakob mi je tada rekao da u slobodno vrijeme piše priče. To je pobudilo moju znatiželju, zapričali smo se i tako je on zakasnio na zadnji vlak. Pozvao sam ga da noć provede u našem domu. Djeci nismo rekli ništa o povijesti koja stoji iza našega prijateljstva, ali primijetio sam da je mojoj supruzi bilo pomalo nelagodno. Zbog toga smo se nas dvojca, sa zalihama kave i špirita, povukli na terasu.
U trenutku kad je razgovor zapeo, a dogodilo se to više puta, i kad zaista nisam znao kako dalje, iskoristio sam zakon cirkularnosti i ponovio temu koju smo ranije već pohodili. Bilo je to nešto kao ponavljanje gradiva.
– Znači, pišeš priče o budućnosti.
– Tako nešto – kimnuo je Jakob, a meni je iz tog pokreta bilo jasno da me je prozreo.
– I to je SF ili nešto tome slično?
– Ima i toga. Znanstvena fantastika, distopije, da.
Jakob se naglo prisjetio nečega, pokazao prstom prema noćnom nebu i, kao da bježi, požurio u predsoblje do svoje kožne torbe s kojom je putovao. Izvadio je iz nje pocinčanu željeznu posudicu s kopčom koja zatvara hermetički.
– Pogledaj, – rekao je vraćajući se za stol – Skoro sam zaboravio.
Otvorio je metalnu posudicu, a u njoj je bio komad blijedoga tijesta.
– Kruh pokojnoga djeda.
Nagnuo sam se preko stola i osjetio miris tijesta. Navrla su neka sjećanja, onakva – klavirski slatka i neugodna kao ugriz u nezrelo grožđe, sve to odjednom, u smjesi koja u tijelu podiže unutarnje oblake. I onda je kiša topla.
– Koliko je sada star? – pitao sam.
– Kruh? Sada mora biti makar 260 godina. Moja žena ga peče skoro svaki tjedan jednom pa, ako vam je do toga…
– Hvala. Lijepo od tebe.
Jakob je opet zapečatio kutijicu i nastavili smo piti u neobičnoj tišini.
– Znaš, – rekao je nakon šutnje – Sve su to zapravo priče o prošlosti. Jer, budućnost je prošlost, to su iste priče. Priče o slobodnom padu.
____________________________________________________________________
NIKOLA TUTEK rođen je 1978. Autor je kratkih priča od kojih su se mnoge pojavile u književnim časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu. Također, autor je tri zbirke kratkih priča: Zlatna pirana (2006.), Ljudi koje sam izmislio (2009.) i Pamrav i pragrgan (2015.). Njegova priča Pičkin dim proglašena je trećom najboljom na FEKP-u 2020. Piše kratke priče, dramske tekstove i poeziju. Osim na hrvatskom, piše i na engleskom i mađarskom jeziku.
čovjek-časopis 