počinje: polako se pretvaraš u kliše. zuriš u talog razlivene svakodnevice i pitaš: da li misli na mene? ushićen i predvidljiv poput reklame za pivo obrćeš ture i ture istih razgovora. uživaš u grozničavom imunitetu zaljubljenosti, koja te štiti od svega osim, naravno, od sebe same. Slučaj prolazi pored tebe mirno kao kamion gradske čistoće a ti mu se budalasto osmehuješ jer misliš da je Sudbina, koja će uskoro po tebi istočiti čistu milost iz svog kosmičkog kanistera. koji mesec kasnije tim istim ulicama hodaćeš ko popišan.
***
NA PRAGU 30-te
na pragu 30-te sve više si gledali ste u prethodnoj epizodi i taman dok se podsetiš – spava ti se. kasno je, a ti sve teže variš saspense, čak i uz odgovarajuću suplementaciju.
na pragu 30-te sve više si gde su i šta rade, ali tešiš se: barem su čitulje na solidnoj udaljenosti, naravno, uz odgovarajuću suplementaciju.
na pragu 30-te pešački prelaz te promatra kao bar-kod: zbog njega ti koraci zvuče kao otkucavanje, ali ko mari možda nisi novogradnja, ali nisi ni pazi, odron!
a ipak sve pažljivije motriš na gravitaciju u zaliscima slutiš minimalizam starosti, voluminoznost iskustva i kažeš biće bar nešto za češalj stihova.
***
NAJBOLJA VERZIJA SEBE
plašim se: postaću najbolja verzija sebe. nudiću svima jednake porcije ljubaznosti posteljinu neukaljanu prethodnim iskustvima izvesnost hotelskih papuča, koje poznaju samo sada i ovde. plašim se postaću franšiza sveopšte sreće: neću iskušavati ničija nepca, udobno ću se smestiti u spektru poznatih ukusa. govoriću ljubazno, jednostavnošću flajera, smejati se s nepokolebljivom bezbrižnošću reklame za prašak, biću svako i niko, biću najbolja verzija sebe, i to neće imati baš nikakve veze sa mnom.
***
OGNJEN OBRADOVIĆ (1992) završio Dramaturgiju na FDU u Beogradu, gde radi kao asistent na predmetu Istorija svetskog pozorišta i drame i priprema svoju doktorsku tezu. Objavio zbirku poezije Oticanja (nagrada Mladi Dis, 2016), a uskoro će valjda i drugu.
Pauci su ispleli mreže bez pitanja u uglovim tavanice iznad koje se noću ne vidi satelit prikovan za sazviježđe Narcisa
I da nisam zaboravio letjeti i da nije otkazala povremena spremačica (Imenova za dekana na internacionalnom koleđu Za menađment i šatrologiju) poštujem njihovu povijesnu ulogu
Paučina čak izgleda dekorativno S obirom da su zidovi diskretno zatamnjeni Trebalo bi ih okrečiti No, ne bih da uznemirim onaj u kojem sam zazidao najdraže moje nebrojeno blago ali haj’ ti znaj koji je to zid
Kad je ono sljedeći let za London Mogao bih dogovoriti rezultat između Arsenala i Čelzija i odigrati kladionicu
Saznalo bi se Šta bi rekle komšije Preće od rodbine?
Kako bi to bilo raspamećujuće Da neko pokuca Da me ushiti poveznicama uživo čuo sam da to osvježava dah blagotvornije od žvaka kupljenih u second handu
Koja je godina koji je dan koliko je sati
Rojevi omamljenih mušica U mojoj glavi Čeznu da budu pojedene Kako bi se uspostavilo Koja će preživjeti I oživjeti
Umreženi otkucaj srca
***
SLOBODA, IZBOR, BIĆE, BITAK, BITNO
U restoran hotela “Evrope” Ulazim slobodno Nikom ne moram pokazati osobne dokumente te dokaze moje fotogeničnosti
Biram mjesto na kojem ću sjesti i dočekati sagovornike
Kako je lijepo čuti: – Što želim? Kako je lijepo biti pitan Imati mogućnost izbora sebi odrediti pitku budućnost u koju nemam razloga da sumnjam da će se ostvariti iako ne zavisi baš sve od mene
Biram sa ili bez šlaga biram između smeđeg ili bijelog šećera Zato sam se borio
Udišem slobodu Mogu da biram
2. Štrecnem se Zašto sam se brzopleto odrekao sumnje? Da li sam siguran u svoju odluku? Možda bi mi čaj sa rumom više godio Ako bi se rum nasuo da ni ja ne vidim Da li je starmali zapisao onako kako sam rekao? Ili je to protumačio na svoj način Izvadio riječi iz konteksta Može mi donijeti špricer Sumnjam u sve Ko ne sumnja ne misli Nesumnjivo.
Zažalih što sjedoh Čovjek je biće na putu
3. Pristiže družba sa Vilsonovog šetališta Nije bilo vina kojeg nismo isprobali (ono Hajamovo nam je najbolje prijalo) Između ispita i semestara Diplome, vojnog roka i postdiplomskog Postala je tradicija da se viđamo Svake nedjelje
Dopušteno nam je da spojimo stolove
I raspalimo logos Platon, Erazmo, Etika, Fenomenogija, alijenacije apsurd esencija egzistencija Revolucije, Spartak, seljačke bune, građanske, sankiloti, oktobarska, seksualna, Če Gevara, Lenon Kao da su svi periodi bili prelazni I kako ne bi bili prelazni kada se uvijek umiješa neka Helena, ona Marija, Natali ona Klara ona Joko ona Aleida
Mudruju teze Nadmudruju antiteze Nazdravljaju sinteze u blagodatima Izbora i slobode. Bitka i bića
4. Pitam se Je li najveći dio mog studija Bio zanemarivanje Bitnog
5. Ljubav i ja Kad smo zajedno Sretan sam Toliko sam sretan Da poželim: Srećo moja pređi na drugog
I sreća pređe Na znane i neznane Na drvorede, na svjetiljke, na ptice Oblake, godišnja doba
Na Sunce i Mjesec
Na izvore vode Koju pijem
Na zrak Koji udišem
***
NEKO NEVIN
Da ne bi izgorio od nestrpljive znatiželje Da saznaš identitet neznanog junaka Pa tako doveo najdraže u neugodnu situaciju Da ti otplaćuju kredite Otkrit ću ti
Neko nevin koji se tu zatekao U prolazu Raznježen mirisom pokošene vlati Razrezane lubenice Nemoćan pred vapajima ptića ispalog iz gnijezda Sa sklopljenim kišobranom Na proputovanju od tačke A do tačke X Neko ko razlikuje č od ć Ali ne favorizuje niti protežira Tvrdo u odnosu na mehko Jer je bez ijednog ispaljenog metka Kgh prešlo u čžš Bdijući nad neotvorenim pupoljcima Neko nevin Dok istovremeno orka prekida igru tuljana Dok ga mimoilazi vic koji još nije čuo
A ništa se nije dogodilo da se moglo naslutiti
Doduše Dogodilo se tako davno Da se to davno ponadalo Da se pamet dozvala
Neko nevin Sa toplim kruhom ispod miške Sa jabukama i pivom u cekeru Neko ko bez novčane nadoknade Zaželi komšiji ugodan dan i lp
A istovremeno se vulkan probudio I cunami zapljusnuo talasima Stopljene otiske uzavrelog udvajanja u pijesku
Pretrčavajući ulicu Isprobavši hranu u obdaništu Ispoštovavši dogovor sa zubarom Iako to boli Do ovog trenutka bezimen Čiji đavo ima kusav rep Onome kome je slučaj išao na lutkarevu ruku Neko nevin sa imenom čestim poslije zadnjeg rata Oružanog nesporazuma Neko nevin Dok je istovremeno čopor hijena Okružio lava Dok je jato pirana rastrgalo kupaći kostim Čežnje za drugom obalom Dok se slavio izliveni temelj Dok su zastave iz taksija lapršale Dok se planiralo more kad se sa praznicima Spoji vikend
Neko u nastojanju da opravda povjerenje
dok je sklapao novo prijateljstvo Neko nevin Svjedočit će Čekajuću u redu karte za dugoočekivani koncert Mobilisan Ne naučivši do kraja Notni sistem Po kojem bi igrao Ne stigavši da zamijeni Zastarjeli digitron Obnavljajući vozačku Skoncentrisan na izvođenje penala Na rezultate utrke pasa
Neko nevin Dok se tamo zemlja otvarala
Kako ti ne bi bio Odnekud poznat Poznat ti je iz ogledala
Ti si taj neznani junak I kad ti dosadi Siđi sa postolja
MIRSAD BEĆIRBAŠIĆ (Sarajevo, 3. VII. 1952.) diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Piše poeziju, prozu i prevodi s francuskog jezika. Dobitnik Nagrade Trebinjskih večeri poezije, 1973. i Fund for Free Expression Award, U.S.A. 1993. Knjige: Pojilište jelena, 1972., Pticodrom, 1977., Sakupljač leptirova, 1974., Naušnice od trešanja,1974., Škola baleta,1981., Druga ljubav, 1989., Ljiljan, cvijet cvjetova, 1994., Jedna jedina za Edina, 1998., Svilena ajkula, 2003. i druge. Živi u Sarajevu.
fotografija autora: Televizija 5 Sarajevo, video still, youtube
Gledala sam je s prozora. Sjedila je na kauču, s pištoljem naslonjenim na sljepoočnicu. U crnim hlačama ravnog kroja koje nosi samo kad ide u bolnicu i u tankoj crnoj košulji, zakopčanih gumbova oko zgloba. Kratku kosu počešljala je u stranu. Jedino je noge zaboravila, ostavila ih je u čarapama. Bila sam već dovoljno stara za suočiti se s umiranjem, ali nisam znala kako je moguće da netko tko mi je blizak umre od pištolja. Umire se od bolesti ili od ludila. Bojala sam se pomaknuti, jer sam iz filmova naučila kako pištolji pucaju baš onda kad se nešto kraj njih pomakne. Ipak sam se odmakla od prozora i uputila sve do ulaznih vrata koja su bila otvorena. Prošla sam kroz kuhinju do dnevne sobe gdje je sjedila. Zaustavila sam se ispred nje. Ona, s pištoljom naslonjenim na glavu, ja praznih ruku ispruženih prema njoj, ne znam kako da progovorim. Čekam da ispali ili spusti ruku. „Bako“, rekla sam tiše nego itko ikad u našoj kući. „Ko je?“ upitala je. „Ja san. Šta to radiš?“ „Idi doma. Brzo!“ viknula je. „Molin te, spusti to!“ „Kako si ušla?“ „Otvorena su ti vrata.“ „Ali jesu?“ rekla je nezainteresirano. Pomislila sam kako joj je ruka sigurno utrnula od držanja tako visoko. „Odakle ti to?“ upitala sam je. „Šta te briga! Idi ća!“ Napokon je spustila ruku. „Neću ić nigdi dok mi ne kažeš odakle ti to!“ „Pusti onda mene da iđen.“ „Ne razumin. Zašto?“ „Ništa ne vidin.“ „Pa šta ćeš gledat, jesi se nagledala? Rekla si sto puta da ti se maknemo s očiju,“ dodala sam nasmijavši se. Par suza joj je kliznulo niz naboranu kožu. „Sad ću se ja vama maknit.“ „Ne pričaj gluposti“, uhvatila sam je nježno za zglob. „A šta da radin bez očiju?“ „Nećeš se ubit bez njih sigurno! Potrošile su se s godinama, tako je kako je.“ „E, oću!“ Prstima je tražila hladni metal. Uzela sam pištolj. Iznenadila sam se koliko je težak. Je li baba uvukla ruku u televiziju i otela ga nekom glumcu? Gladak, premazan sjajem, pomislila sam kako je moderan i nov, kao da je tek nedavno kupljen. Spustila sam ga kraj njene zgužvane ruke. „Dobro. Ubit ćeš se!“, viknula sam. Stisnula je usnice, više se nisu vidjele od teške kože. Bore kao da su se na trenutak zategnule. „Ali, kako sam ja tvoja unuka, zaslužujem da sa mnom provedeš zadnje sate onako kako ja oću.“ Okrenula je glavu prema meni, sada je sve opet visjelo na njenom licu. „Dobro, da čujen!“ naredila je. „Sićaš se one igre, vruće hladno. Kad si mi sakrivala vrićice Kiki bombona po kući?“ „Normalno da se sićan,“ rekla je i ispravila leđa. „E dobro, ovako ćemo. Ja ću sakrit pištolj, a ti ćeš ga tražit. Kuću znaš napamet. Kad ga nađeš, radi s njim šta oćeš ko ja prije s bombonima.“ Obraze je napela da ne primijetim kako se smije. Pokušala sam se sjetiti kad sam zadnji put sjedila s njom ovako dugo. „Može, sakrij ga. Nać ću ga za čas“, dodala je podigavši obrve i ramena. Ustala sam u potrazi za skrivenim mjestom, u kući čije je rubove ona poznavala bolje nego svoje vlastite nokte, kako bih sakrila ubojicu. „Evo jesan“, stajala sam opet pored nje. Podigla se sporo s kauča i uputila prema kuhinji. Tamo je rukama prolazila po stvarima, otvarala je police i precizno provlačila prste između šalica. „Hladno. Hladno. Hladno.“ „Znadeš li šta je ovo?“ upitala me dodavši mi staklenu boćicu prošaranu akrilnim bojama. Otvorila sam i pomirisala. „Rakija!“ „To ti je didova. Ode je sakriva i mislia da ja to ne znan. Vraga nisan znala, nego san se pravila luda,“ smijala se potpuno savijena. Kao da je godine nosila na glavi pa su je gurale prema zemlji, svaki dan je bila sve manja. „I ti to još čuvaš?“ „Eto, ti baci!“ „Dide je umra prije sto godina, samo mi je čudno šta nisi makla.“ „Bacila bi ja. Ali šta ako me od gori vidi. Šta ću kad mu dođen?“ „Amo onda bar probat kakva je,“rekla sam otvorivši bočiću. Nazdravile smo i popile svaka po gutljaj. „Hladno“, rekla sam onda tiho. Izašla je sada u hodnik i ušla u spavaću sobu. „Dođi vamo“, pozvala me rukom. Zaustavila se kraj pisaćeg stola na kojem nikad nisam vidjela knjige ni bilježnice, samo ispeglane krpe. „Otvori zadnju ladicu.“ „Bako, rekle smo da ovaj put ti tražiš. Hladno.“ „Otvori,“ ponovila je glasnije. Povukla sam ladicu i izvukla meke, potrošene kuverte u kojima su bila pisma koja sam pisala svaki Božić njoj i djedu. „Ajde mi čitaj,“ prošaptala je i sjela na krevet. Ušle smo u debele plahte. Mirisale su na nju i na njenu odjeću. Njene ruke bile su zidovi oko nas, noge tepisi, a paučina u kutovima njena srebrna kosa. „Najviše bi želila da opet skupljamo šišarike i da me pustiš da ja zapalin vatru u peći.“ Čitala sam rečenice djevojčice koju sam gotovo zaboravila. „I da mi napraviš baćeno jaje s puno šećera“ dodala je kao da recitira pjesmu. „Ne mogu virovat da sam vam pisala, a živila san priko puta.“ Pružila je ruke prema meni i privukla me bliže. Osjećala sam se kao div, ili možda, iako ne bih znala kako je to, kao roditelj. Cijela je stala u moj zagrljaj. Svih njenih osamdeset šest godina. Sjedile smo neko vrijeme tako. A ja sam zatvorila oči jer su mi smetale. „Vruće,“ tiho sam rekla. A ona je podigla glavu. Pružila sam joj pištolj koji sam cijelo vrijeme nosila u ruci. Uzela ga je i spustila u naručje. Koji uljez, pomislila sam. „Znaš, smišna je priča kako san do njega došla,“ rekla je. „I mislila san da je.“ „Je, je, ispričat ću ti. Ali, za to nam triba kava.“ Ustala je s kreveta i ostavila oružje na plahti. Izašle smo iz sobe, jedna pored druge i uputile se prema kuhinji. Baba je izvukla zahrđalu staru džezvu, utočila u nju vodu sa slavine i upalila plin. Izvadila je teglicu s kavom iz gornje kredence i naslonila se na šporet čekajući vodu da proključa. Oči joj više nisu trebale i jedino ona to još nije znala. „Možemo nastavit igru kasnije, da ti tražiš. Iman ja bombona!“ doviknula mi je. „Može, kad god oćeš.“ Nikad mi igra nije bila toliko važna. Ili je, zapravo, oduvijek bila.
***
MARTINA DIVIĆ (1993.) odrasla je u Drveniku kod Makarske. Diplomirala je pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Priče s putovanja objavljuje na Facebook stranici Nisan Doma, a s „Kratkim pričama iz Afrike“ ušla je u finale natječaja za najbolji putopis Hrvatskog festivala putnika 2019. u Šibeniku. S pričom „Pajdaši“ ušla je u širi krug natječaja „Sedmica i Kritična masa“, a njena priča „Zašto skrivaš lice“ objavljena je među pohvaljenim pričama regionalnog natječaja povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. Ušla je u finale natječaja Prozak 2020., a na devetom Natječaju za kratku priču gradske knjižnice Samobor 2021. godine priča „Oni se boje, a ja?“ osvojila je drugo mjesto. Trenutno živi i radi u Zagrebu, a u slobodno vrijeme – piše.
Jutro Mladost je mrtva Stigla me njena odmetništva Rđavi udovi, nabrekli trbusi Celodnevna pištanja, ukočenost vilice Mladost je pobegla kako je i samu sebe dovela Uz nepoželjni prasak i propratna cviljenja Predstavila se kao otmena i smirena A potom mi otela sve osim imena Ponoć Poslednji sam put tišinu čuo u snu Poslednji put u njemu doživeo muk Ritam bubne opne koju obavija puls Tera me da vrištim uz njega dok guši mi um Tinitus i Tanatos Tetanos jer hodam bos Ti nisi tu kad spava zlo Odavno je prošla noć Tinitus i Tanatos Mladost je postala kost Koliko je glasan Bog? To zna drugi Pharmakos.
***
POSLANICA MARIJI MAGDALENI
Neko ti je podario više eksera Nego što jedna osoba sme da nosi Ranjavo telo nikad nije izgledalo lepše Sva raspeća odaju auru uzvišenosti Pitam se samo: Da li sam ovde da razapinjem Ili da čupam eksere iz tanušnih žila Oba čina čine bol I ne postoje čini koje će učiniti čudo Nedostaješ Potrebna si I znam, sebičan sam Ali ne postoje mekše ruke Koje bi bolje očistile telo sjedinjeno s muljem Navikavam se na postepeno propadanje Možda smo samo osuđeni Na večite krike i jadikovke Ako su to naši glasovi uopšte Možda su nas našli penjući se iz prve zlorupe Kopajući put kroz nožne nokte Usput zatvarajući grlenu čakru Da se učaure u unutrašnjost uha Možda glasovi mogu popustiti jedino Ako jedno drugom šapućemo istinske lepote I pustimo da krv iz svake stigme Stigne tamo gde žudi da ide I suzom na gazi očistimo rane Koje moramo da naučimo Kako da postanu ponosni ožiljci.
***
NAFTA (PRVI KOŠMAR)
Trebalo je da jedemo sladoled od crvenog voća Da se vozimo ringišpilom i držimo jedno drugom sedišta Pustimo, i odletimo zajedno do carstva Božijeg Mogli smo da ležimo na podu jeftinog motela Da se smejemo odvratnom udubljenom madracu I debelim zavesama sa rupama od cigareta Ali da uživamo u udobnosti ispreplitanih tela Umesto toga Pod treperavim svetlom u Zabačenom delu grada Gde pokunjeni psi njuškaju oborene kontejnere U lepljivom mraku ulice gde si i ti pala Pokušavam da shvatim šta nam se dešava Odjednom je iz tvojih usta pokuljala Crna nafta Pa iz ušiju, iz razrogačenih očiju Iz elegantno nalakiranih noktiju Slivala se niz strme ulice I jedina srećna okolnost jeste pozna noć jer bi Klizavost izazvala lančane sudare Pokušala si da pričaš Rekla si: „Rekla sam ti da će ovo da se desi“ Gutajući svaki drugi slog, daveći se U sopstvenoj nafti Trebalo je da se volimo slatko i ne Brinemo o velikim životnim pitanjima Šta je naša svrha Kako ćemo se snaći bez novca sutra Mogli smo preživeti barem neko vreme Od prodaje ukradenih knjiga Posedujem retka izdanja Luja Aragona i Pola Valerija Rekla si: „Donesi kofe za litre nafte Obezbedi se za dalje jer ja moram da odem odavde“ Tečna zlata su večna patnja Šta mi znače kad ne znam gde sam sada Otišao sam okrenuvši se stotinu puta I ni na poslednjem koraku nisam video Da li je tečnost prestala da kulja I nisi mrtva Ali moram da te ubijem u sebi Još uvek sahranjujem ostatke Bacam lopate zemlje Ali i dalje se rađaju rupe iz kojih Šikljaju snažni mlazevi nafte Uvek ćeš postojati A tamo negde Druge ćeš daviti svojom tečnošću Onda kad ne očekuju I tražićeš da odu da bi ostala sama Ali uvek će postojati neko pored tebe.
***
STEFAN GAŠIĆ, Beograd (1993) Studirao književnost, bavi se street art-om, fotografijom i videom u domenu digitalnih umetnosti i marketinga. Prva zbirka “Janusovi otvori” dostupna je onlajn, a trenutno radi na drugoj zbirci poezije, “Garmonbozija”, koja će izaći u samostalnom izdanju pod anti-copyright etiketom – uz propratno besplatno onlajn izdanje sa audio-snimcima recitacija svih pesama.
Napravio sam nehronološki spisak svih događaja, pojava, bića i predmeta koje smo pomalo ignorisali a mogli su nam najaviti nadolazak kraja sretnog djetinjstva i još mnoga manja dobra i veća zla.
1. Pad Berlinskog zida 2. Titova smrt 3. Nestanak sodarskog zanata 4. Konjska kola su bila sve rjeđa na glavnoj ulici 5. Automobilska buka, skoro svako ima automobil 6. Televizori u boji, videorekorderi 7. Satelitski kanali, MTV, prije svih 8. Inflacije, restrikcije goriva, redovi za bijeli kruh koji je otac zvao slamom i odbijao ga jesti 9. Brojnost riba u rijeci je drastično opadala, što su mnogi tumačili time da je prošlo naše Zlatno doba 10. Originalna Milka čokolada koju mi je stric donio iz Beča 11. Novinska tinta se pretvarala u krv, niko na to nije obraćao pažnju 12. Nestanak Jugoslavena iz Jugoslavije 13. Demokratija 14. Višestranački izbori 15. Migfold je zaboravio planetu svog porijekla 16. Migfold se odao alkoholu i lagodnom životu 17. Migfold odbacuje mesijansku ulogu na našem svijetu jer se zaljubio u smrtnički život 18. Migfold ne želi biti razapet kao Krist da bi se iskupio za naše grijehe 19. Migfolda zanima identitet i nacionalno porijeklo 20. Migfold postaje religiozan i počinje mrziti druge etničke skupine, koje još ni ne znaju da su Druge 21. Migfold mrzi sve što je urbano i kosmopolitsko, sinkretičko i fluidno 22. Migfold ide na ratišta kao rezervista, vraća se sa vrećama inflatornog novca, punih šaka zlatnog nakita i stranih valuta, zlatne zube krije u apotekarskoj zip kesici, pokazuje ih za šankom jedino kad se dobro napije 23. Migfold se sve tužniji vraća sa ratištâ iz susjedne republike i priča nam teške ratne priče, sad je dvostruko bivši, kao mesija i kao čovjek, skršen čovjek 24. Migfold se objesi pod pritiskom saznanja da je učestvovao u zločinima protiv čovječnosti 25. Pošto je besmrtan uskrsne i izroni iz modroplavog jezera, gdje ga mi čekamo i dajemo mu civilno odijelo, cigaretu i plosku punu balentajna, pa tako sjedi na obali jezera, gleda zvijezde i plače jer je ponovo rođen 26. Migfold je opet onaj stari, ponekad ima flešbekove iz one prijašnje egzistencije kada je bio zaboravio svoju primarnu ulogu na našem svijetu 27. Migfold se povlači iz gradskog života, pomoću naučnih trikova, koji se nama čine kao magija, uspijeva nam svima iz memorije izbrisati svoju neslavnu ulogu u ratu u susjednoj republici, osim što nije mogao znati za ovu listu, Migfold ne zna da papir sve pamti 28. Gradska kafana gubi smisao, druge se pjesme sada tamo pjevaju 29. Moja mati ima uspješan porodični biznis, naše bogatstvo se gomila solidnom brzinom i razvijaju se veliki planovi za budućnost, takvo je vrijeme inflacije i deflacije, pa period nenadane stabilnosti, radnička plata iznosi 1.000 američkih dolara 30. EKV snima album Samo par godina za nas.
***
FARUK ŠEHIĆ rođen je 1970. u Bihaću, u SFRJ. Do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini studirao je Veterinarski fakultet u Zagrebu. Bio je pripadnik Armije BiH, jedanput teško ranjen. Objavio je sljedeće knjige: Pjesme u nastajanju (2000), Hit depo (2003), Pod pritiskom (2004), Transsarajevo (2006), Hit depo, Pod pritiskom, Transsarajevo, Apokalipsa iz Recycle bina/Dodatne scene (2007, 2018), Knjiga o Uni (2011), Moje rijeke (2014) i Priče sa satnim mehanizmom (2018). Književni kritičari ga često nazivaju glasom pregažene generacije pisaca rođenih sedamdesetih u Jugoslaviji, koje su ratovi i raspad zajedničke države biografski i tematski obilježili. Za roman Knjiga o Uni je dobio nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen na govornom području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore u 2011. godini, i nagradu Evropske unije za književnost – EUPL 2013. Za knjigu pjesama Moje rijeke je dobio nagradu Risto Ratković za najbolju objavljenu knjigu pjesama u Srbiji, BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori za 2013./2014. i Godišnju nagradu Društva pisaca BiH za 2014. Dobitnik je i nagrade Premio Internazionale Camaiore 2019. za knjigu izabranih pjesama Ritorno alla natura/Povratak prirodi. Knjige su mu prevođene na turski, slovenski, mađarski, makedonski, poljski, bugarski, njemački, engleski, italijanski, španski, holandski, arapski, rumunski i francuski jezik. Radi kao novinar i kolumnista u uglednom sarajevskom magazinu BH Dani. Živi u Sarajevu.
Kad zaklon postane prevelik Odsjeći ćemo orah i sunčati se Poput našeg psa prije podneva Svi ćemo bar malo osjetiti Da s drvom odlazi puno vremena Njihaljke za djecu i pite s orasima Tu brigu o nama trebalo je srušiti Da se ispružimo ispod suncobrana Da kažemo nema veze Da više ništa ne moramo mesti
***
POZNATI PREDJELI
Neke stvari nismo pokušali Predugo smo bili na sigurnom Uspavani i mirni Vidjeli smo obrise svijeta Koji nam je izmicao Ostao izvan naših predjela Možda da smo se bojali za sebe Da smo krenuli obijesni i sami Pretvorili bismo se u neke Hrabrije ljude Mene koja radi sve što joj padne na pamet Tebe koji ne govori da previše razmišljam I onda bismo još stigli razvući život U nešto prostrano i široko Kao plahte na vjetru Kao ono što zamislim kad kažeš mi
***
PSI U ULICI UZBRDO
Dobila si sobu s kosim prozorom Ptice i malo neba Zvuk koji ljudi slušaju na videima Kada ne mogu zaspati Dobila si dvije staze Kojima se dolazi na isto polje Tamo se vraćaš iz škole Za deset godina tamo učiš voziti Za petnaest tamo šećeš psa Koji nije naviknut na tebe Sve je odjednom malo blijedo Kad odabereš put dolaziš Na promijenjena mjesta Tvoja soba nestaje, ljudi su novi Zaboravljaš što treba za volanom Na drugom mjestu pospremaš tuđe stvari Kada ne možeš zaspati Slušaš zvuk kiše na videima U svakome se odbija o prozor
***
KATARINA HAMUNAJEC piše pjesme i kratke priče, finalistica je nekoliko književnih natječaja, radovi su joj objavljeni na više portala, u regionalnom zborniku Rukopisi, a uskoro i u zborniku izdavača Slavitude.
Vrlo sam nezgodan Ne ponosim se koliko mogu da popijem Uvredim i povredim Sve moram da saznam na teži način Preko trnja do zvezda, izlizana stara fora Ne pale latinske mudrosti u modernom svetu Ovde se baš i ne snalazim.
Ali ponekad ume život da se poigra sa mnom Složi sve što je naumio, pruži radost I budem najbolji Osetim kako najzad kreće onako kako meni odgovara Iznenada svrate nežni dani.
Tad se isključim i dišem osmehom Dok opet ne krene spontana borba Pa vratim ratničke boje i napadam prvi Možda sam sam nabacio teret prošlih dana I kriv što postaje teži Ali jedino tako mogu da izguram ovo do kraja.
Za nekoga ko se desio slučajno Živim najbolje što znam.
***
NA PUTU DO KUĆE
Odlučio sam : šetaću više Možda tako smirim vrištanje iznutra Ima dana kada klizi onako kako valja Tada hodam samouvereno Gutam sunce, širim svetlost Smejem se i lovim poglede Nekad se sve vrati ne dižem roletne danima Teško je kada ne dolaze reči Potrebnije su od vode Teško je kada muzika ne deluje i nemaš gde iz kaveza, Onda hodaš.
Prelazim most Idem strahovima u susret Osmehuju mi se, podižem srednji prst Nastavljam dalje, uvek nastavljam dalje.
Na putu do kuće mogu da napišem roman Jeftin, truo i prelep : Jedna devojka se smešila na poruku Deluje kao dejt i rešavanje seksualne frustracije Nova deca uče bol školskog dvorišta nakon nezgodnog doskoka najvažnije je na vreme znati – potrajaće. Na putu do kuće umem da se izgubim Pronađem ulicu u kojoj nikada nisam bio i lutam Sveo sam se na jednostavnost Imam nepromišljene dečije odluke Popriličan niz loših izbora Kada naiđem na rešenje, zaboravljam šta sam zabrljao I uživam u trenutku.
Zaista je smešno čime sve popunjavamo usamljenost Jednom kada umirim strahove, reći će mi : Nastavi da improvizuješ, dobro ti ide.
***
SVE VIŠE POLOVAN, SVE MANJE BUNTOVAN
Ranije sam lovio noći kao ove verovao da pružaju odgovore mislio sam : postaću najbolja verzija sebe dok sam imao svetlije podočnjake i vedrije snove sada koračam za zdravlje porodice i obnovu iskrenih prijateljstva malo je stvari koje nas drže u sadašnjosti malo je stvari koje nas drže ranije sam energičnije postupao i bilo me je svuda retki udarci u pleksus, gubljenje vazduha i ponovno ustajanje sve više polovan, sve manje buntovan zacelim, pa krvarim i sve ukrug jeftine zabave i velike reči, velike zabave bez reči ljudi koji volim dele sa mnom ludilo i dajemo sve od sebe krajnja ekstaza ne krije ništa osim raspadnutog buđenja tada stvari izlaze na videlo pa sve ponovo, pa sve ponovo imamo ovaj život da ga uništavamo onako kako mislimo da treba ako sam tu još kratko, budite sa mnom i biće nam dobro ako ipak ostarimo, budite tu da pričamo izmišljenoj deci šta nikako da ne rade i ‘toga u moje vreme nije bilo’ ja ništa nisam birao, niti je išta biralo mene samo neka ide muzika i budite tu ono što mi treba nalazi se u pivu, rokenrolu i vama ja živim ovaj život sve više polovan, sve manje buntovan ne tražim odgovore ali znam : idemo do kraja, pa kako nam bude.
***
STEFAN KIRILOV rođen je 1996. u Vršcu, gde je i proveo najveći deo svog života. Objavio je zbirke poezije: Sve je baš lako (Presing izdavaštvo 2017), Pion sa margine (Nova poetika 2018), Raštimavanje (Nova poetika 2019) i roman Napuštajući Vetrograd (Nova poetika 2020). Nova zbirka “Nekada smo živeli samo za subotu uveče” je u pripremi. Pesme je objavljivao u časopisima Blacksheep.rs, insp, Outloud, Džabaletan, Vavilonska biblioteka, čovjek-časopis. Trenutno živi i radi u Beogradu.
I dalje misli kako će saosećanje jednom spasiti svet.
Imao sam dvanaest godina. Iskreno, ne sjećam se dobro cijelog događaja. Mogao bih danas vrlo lako sjesti za računalo i provjeriti detalje te stravične nesreće jer mnogi su pisali o zračnom sudaru i na različitim jezicima. Ali ne želim. Ono što sam ipak zapamtio, to mi je posve dovoljno. Tijela su padala u vrtove u predgrađu, bilo ih je na cesti za grad i u grabama pored ceste, dvoje je zasjelo na betonski krov lokalne pošte. Drveće u gaju okitilo se ljudskim tijelima, a jedno se tijelo posjelo za susjedov traktor. Mi, djeca, trčali smo na kraj sela, cestom, po gaju i brojali neočekivane posjetitelje. Ljudi su naricali, roditelji su trčali za svojom djecom, zvona na crkvi su lupala. Cika djece, miris sličan prolivenom petroleju i opori vonj gorenja. Krave su mirno pasle u udolini iza gaja, a ja sam trčao po hrptu iznad njih. Ugledao sam odozgo dolje među kravama, malo tijelo. Spustio sam se trkom u udolinu i vidio, pored kravljih nogu zavezanih debelim konopcem za duboko utisnute klinove, spokojno na travi, tijelo djevojčice. Imala je možda osam godina, plavih očiju i duge plave kose zavezane u pletenicu. Oči su joj bile napola otvorene i gledale su u nebo. Imala je lijepu i urednu plavu haljinicu i, zapravo, izgledala je posve živo, kao da odmara u travi. Krave su samo žvakale, sustavno, busen po busen trave, sve to ljudsko njih se nije ticalo.
Već je pala noć, a cijelo je selo još uvijek treptalo od raznobojnih rotornih svjetala, vatrogasnih lampi i televizijskih bljeskalica. Cijela se obitelj zatvorila u dnevnu sobu i gledala na televiziji to što se događalo malo dalje niz ulicu. Šutke. Kao da se sve to odvija negdje daleko od nas. Ne nama.
Sljedeći dan majka me poslala po kruh. Mirina je poznata u cijelome svijetu, pretpostavljam, po našemu kruhu. U redu, poznata je i po zrakoplovnoj nesreći iz 1986., ali najprije po našemu kruhu. Najprije po tome. Tajna je u kvasu. Naime, kada se mijesi tijesto za kruh, uvijek se od smjese odvoji jedan manji dio koji se pohrani u hladnu prostoriju. Na tom se odvojenom dijelu opet razmnože gljivice kvasa koji se uskoro koristi za izradu novoga kruha. No, kako je su gljivice kvasa koje sudjeluju u stvaranju kruha stare stotinama godina, tako je i sam kruh zapravo prastar. Ona godina u kojoj su naši preci zamijesili prvi kruh i odvojili sa strane prvi manji dio kvasa, ta godina označava početak našega kruha.
Tako je, samo da spomenem, pekara starog Andora imala 216 godina stari kruh. Bilo je obitelji koje su imale preko 300 godina star kruh, a, navodno, najstariji kruh su imali u jednoj obitelji koja je mijesila još od pamtivijeka. Mi smo kupovali uglavnom Andorov kruh zbog toga što nam je ta pekara bila najbliže.
U pekari me dočekala neuobičajena gužva. Vidio sam odmah da ljudi ne kupuju kruh nego žustro raspravljaju s Andorom glasovima koji su se uzdizali do vapaja i spuštali do jedva razumljivog šapta. Zbog toga jer sam bio dijete, a i zbog toga što su ljudi u pekari izgledali strašno zabrinuto, nisam se usudio niti potužiti na čekanje niti čak potražiti kruh. Slušao sam.
Pričali su o nesreći. Andor je kimao glavom i ritmički ponavljao: A djeca, a djeca, a djeca!
– Ovo mjesto više nikad neće biti isto – rekao je netko i naišao na odobravanje svih ljudi natiskanih u pekari.
Nekako u taj čas, Andor je dohvatio prvi pečeni kruh zlaćane kore i počeo ga preko drvenoga pulta pružati ljudima. Zašuštale su plastične vrećice, a damski i gospodski novčanici započeli su koncert krčkanjem željeznih dugmića, kopči i kovanica. Došao je i moj red pa sam se konačno dokopao kruha. Platio sam, zahvalio i izišao na ulicu.
Tamo, na ulici pred pekarom, presreo me Andorov unuk Jakob, sitan i razigran dječačić koji mi je bio školski drug i partner u dječjim nepodopštinama. Jučer je trčao sa mnom niz cestu, kroz gaj, preko hrpta, niz udolinu. Zazvao je moje ime, ali nije me gledao u oči. Kad sam očekivao da će nešto reći, a to se nije dogodilo, odlučio sam poći kući prije nego se kruh ohladi. Napravio sam nekoliko koraka niz ulicu kada sam čuo Jakobov glas:
– Koliko si ih prebrojao?
– Osmero. A ti? – prozborio sam okrenuvši se prema Jakobu.
– Šestero. I onu djevojčicu.
Jakob me potom pogledao u oči teškim, tužnim, tamnim, mrtvim pogledom. Okrenuo se i nestao iza drvenih vrata koja su vodila u vrt iza djedove pekare.
***
Nakon ovakvih događaja, nesuvisao je svaki pokušaj objašnjenja. Treba pustiti da vrijem pokaže sve rane i potom ih isuši. Ako može. Zbog toga ću nastaviti ovu priču dvije godine kasnije, kada je naše mjesto, Mirina, ponovo osvanula u vijestima poplavljena svjetlima i sirenama.
U godinama nakon nesreće, mali je Jakob slabo spavao. Andor se često žalio ljudima u pekari da mu unuk pobolijeva, suši se i povlači se u sebe. I zaista, u školi je Jakob izbjegavao susrete, a izvan škole ga više nisam niti viđao. Krajem ljeta nakon završetka zadnjeg razreda, dobili sam pismo u kojim smo obaviješteni da sam primljen u srednju školu daleko od Mirine. Možda više nikada ne bih niti sreo Jakoba da jednoga jutra koje je već mirisalo po nadolazećoj jeseni nije zakucao na vrata naše kuće. Otvorio je moj brat, ovaj mu je rekao da me pozove. Došao sam na prag kuće.
– Imam i ja tebi nešto pokazati – rekao je.
Iza leđa je izvukao tromi revolver i upucao me u trbuh. Ja nisam odmah pao. Koliko se sjećam, nisam osjetio previše boli. Samo toplu krv od trbuha do koljena. Vidio sam Jakoba kako odlazi niz ulicu. Tek onda vika, zapomaganje. Izgubio sam svijest. Ostalo su mi ispričali drugi.
Te godine ipak nisam krenuo u srednju školu, tako su odlučili roditelji. Nakon dvije operacije i dužeg boravka u bolnici, pustili su me kući. Proveo sam mjesece uglavnom ležeći ispružen na krevetu u sobi. O Jakobu nisam čuo puno. Revolver je ukrao od svoga djeda pa je Andor, potpuno uništen krivnjom i sramotom, nekoliko puta dolazio u posjet i plakao. Mene bi ostavili sobi, nisu mi dali da se susretnem sa starcem. Čuo sam kroz zidove i vrata njegov plač i molbe za oprost. Čuo sam ga kad je za jednog posjeta drhtavim glasom rekao mojim roditeljima: Kad se jednom zamijesi zlo, nema više života.
Svaki puta kada bi Andor došao u posjet donio bi i kartonsku kutiju punu kruha. Rana je rana, a život je život. Taj kruh je sada bio 218 godina star i jeli smo ga u slast.
***
Ljudi jako često pitaju to pitanje: Od kuda si? Zbog toga me je uvijek pratila Mirina. Bez obzira kako daleko su me odveli studiji, poslovi i brakovi, skoro svi ljudi hvatali bi se za čelo ili spajali dlanove na spomen Mirine, i obično bi govorili: To je ono mjesto gdje se dogodila strašna zrakoplovna nesreća! Jesi li vidio tijela? Ili bi uskliknuli: To je ono mjesto gdje je dječak iz čista mira upucao svoga školskog druga djedovim revolverom! Jesi li ga poznavao?
Uglavnom nisam odgovarao, ali kad jesam, to su bile riječi upućene prvenstveno samom sebi.
Vidio sam. To sam bio ja.
Malo više od četrdeset godina nakon strahovite zrakoplovne nesreće ponad naselja Mirina, sjedio sam u svom nacrtnom uredu (u međuvremenu sam započeo vrlo uspješnu građevinsku firmu u jednom dalekom gradu, oženio se, čak tri puta, imao dvoje djece i jednog unuka – ali sada to nije važno za ovu priču), ispijao kavu i, kako je ured na zadnjem katu četverokatnice u centru grada, uživao sam u pogledu. Ali prije svega, nema smisla da to i ne priznam, proučavao sam linije pare koje na nebu ostavljaju zrakoplovi. Činio sam to sve od nesreće: promatrao crte, čvorove, mreže, uzorke putanja. Pitao se kuda ti ljudi idu i hoće li stići. I tada je zazvonio mobitel.
Ne volim se javljati na nepoznate brojeve, ali kad čovjek vodi svoju firmu, zapravo i nema puno izbora. Zvao je Jakob i prvo me zamolio da ne prekidam poziv. Naravno, nisam niti mislio prekinuti poziv, ali onda je nastao neugodan muk i činilo se da on zapravo ne zna što mi želi reći. Nakon kraće šutnje, upitao sam ga:
– Jesi li ti možda iz Mirine?
Počeo se grohotom smijati.
***
Bilo mi je zapravo neobično drago naći se s Jakobom. Ostao je nizak i ispijen. Istovremeno je zračio snažnom energijom koja je iz njega jednostavno isijavala i koja je istovremeno bila vješto porubljena njegovim ugodnim glasom, gospodskim manirama i trajno tužnim očima. Zapravo, nakon više od četrdeset godina bih ga prepoznao bez ikakvih problema. Na prvi sam sastanak ponio album s nekoliko starih fotografija, ali na kraju ih nismo ni pogledali. Nismo se uopće prisjećali.
Kad mi je rekao da je profesor povijesti – to mi se učinilo nekako logično. Oženjen, otac jedne već odrasle žene. Predavao je na nekoj srednjoj školi u provinciji i do mene mu je trebalo gotovo pet sati putovanja vlakom.
Za našeg drugog sastanka, otišli smo na ručak. Jakob mi je tada rekao da u slobodno vrijeme piše priče. To je pobudilo moju znatiželju, zapričali smo se i tako je on zakasnio na zadnji vlak. Pozvao sam ga da noć provede u našem domu. Djeci nismo rekli ništa o povijesti koja stoji iza našega prijateljstva, ali primijetio sam da je mojoj supruzi bilo pomalo nelagodno. Zbog toga smo se nas dvojca, sa zalihama kave i špirita, povukli na terasu.
U trenutku kad je razgovor zapeo, a dogodilo se to više puta, i kad zaista nisam znao kako dalje, iskoristio sam zakon cirkularnosti i ponovio temu koju smo ranije već pohodili. Bilo je to nešto kao ponavljanje gradiva.
– Znači, pišeš priče o budućnosti.
– Tako nešto – kimnuo je Jakob, a meni je iz tog pokreta bilo jasno da me je prozreo.
– I to je SF ili nešto tome slično?
– Ima i toga. Znanstvena fantastika, distopije, da.
Jakob se naglo prisjetio nečega, pokazao prstom prema noćnom nebu i, kao da bježi, požurio u predsoblje do svoje kožne torbe s kojom je putovao. Izvadio je iz nje pocinčanu željeznu posudicu s kopčom koja zatvara hermetički.
– Pogledaj, – rekao je vraćajući se za stol – Skoro sam zaboravio.
Otvorio je metalnu posudicu, a u njoj je bio komad blijedoga tijesta.
– Kruh pokojnoga djeda.
Nagnuo sam se preko stola i osjetio miris tijesta. Navrla su neka sjećanja, onakva – klavirski slatka i neugodna kao ugriz u nezrelo grožđe, sve to odjednom, u smjesi koja u tijelu podiže unutarnje oblake. I onda je kiša topla.
– Koliko je sada star? – pitao sam.
– Kruh? Sada mora biti makar 260 godina. Moja žena ga peče skoro svaki tjedan jednom pa, ako vam je do toga…
– Hvala. Lijepo od tebe.
Jakob je opet zapečatio kutijicu i nastavili smo piti u neobičnoj tišini.
– Znaš, – rekao je nakon šutnje – Sve su to zapravo priče o prošlosti. Jer, budućnost je prošlost, to su iste priče. Priče o slobodnom padu.
NIKOLA TUTEK rođen je 1978. Autor je kratkih priča od kojih su se mnoge pojavile u književnim časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu. Također, autor je tri zbirke kratkih priča: Zlatna pirana (2006.), Ljudi koje sam izmislio (2009.) i Pamrav i pragrgan (2015.). Njegova priča Pičkin dim proglašena je trećom najboljom na FEKP-u 2020. Piše kratke priče, dramske tekstove i poeziju. Osim na hrvatskom, piše i na engleskom i mađarskom jeziku.
Stavit će te u neugodan položaj. Izgrebat ćeš se. Najteže ćeš proći tamo gdje nitko nije bio. (A tamo će berba često biti najbolja.)
Život je kao branje šparoga – lako je uganuti gležanj, izgubiti se na poznatom terenu.
Susjede će zanimati što radiš. Susjede će zanimati kuda se krećeš.
Život je kao branje šparoga – isplatit će se ponekad. A nekad ćeš (samo) drugima utabati put.
Život je kao branje šparoga – udvoje je sigurnije, ne nužno i bolje.
Život je kao branje šparoga – nekim stazama treba dvaput, nekima i više od toga, a nekima nije ni trebalo krenuti.
Život je kao branje šparoga – puno toga ovisit će o kiši. I nema smisla previše očekivati od zime.
Život je kao branje šparoga – pun zmija. Pitanje je vremena kada ćeš naletjeti na prvu.
Život je kao branje šparoga – prevarit će te vanjština. Sočnost s njom nema nikakve veze.
Život je kao branje šparoga – put ćeš završiti s manje kose.
Kao branje šparoga. Mokraća će kasnije otkriti što si radio.
Život i šparoge. Samo se neki naviknu na okus.
***
NEKAKO KAO
Nekako kao da očekujem smrt (nekako) kao da je odavno najavila dolazak Pa te ne volim dovoljno (ne volim ni sebe dovoljno) (to ide ruku pod ruku) Nekako kao da neće imati smisla Ovo što radimo, već sutra
Pa radije odbijam zadatke (nije teško koliko se čini) Odbijam planove I odbijam veselja
Predosjećam ju uvijek snažno I uvijek nekako znam kad dolazi Pa makar još (nekako) nikad nije došla
***
ČA JE PREVEĆ NI S KRUHON NI DOBRO (ILI: JA TE LIJEPO MOLIM)
Molim te, Sunce, Ovo što pokušavaš Je zaista lijepa verzija proljetnog dana Mirisi su opojni I boje su žarke I sve te prati u ritmu
Sve je kao na kraju američke komedije Nebo – da plavije ne može Trava – neprirodno zelena Ljudi – em veseli, em blesavi
Jasno mi je što pokušavaš, Ali ne mogu, Sunce! Glava ne zna kuda bi s proljećem sada. Ne zna kako upiti te boje Ni prožvakati te mirise Ni pojmiti sreću
Molim te, Sunce, Navuci na sebe pokoji (težak) oblak Neka ispusti kišu, Neka zahladi.
Ostavimo proljeće, zujanje pčela I pijev ptica za Bolja vremena.
I ne ljuti se, Sunce.
***
ANA GALANT rođena je 1991. godine u Puli. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer kroatistika i komparativna književnost. Na Radio Roži, riječkom radiju zajednice, djeluje kao novinarka i urednica. Piše poeziju, zastupljena u zbornicima Verši na šterni te Rukopisi 44.
Rijetko kad pamtim snove. A kad ih zapamtim, razvlače mi se po mislima kao jutarnja magla. Uskaču mi u rečenice, zbunjuju točke i zareze.
Iznajmili smo stan. U njegovom središtu nalazila se ogromna prostorija, poput balske dvorane u češkim dvorcima. Na zidovima su visjeli satovi iz različitih epoha, poredani po veličini. Nije se čulo kucanje, kazaljke su mirovale, vrijeme nije znalo za postojanje.
Stol od masivnog, tamnog i izrezbarenog drveta zauzimao je pola prostorije. Bio je neuobičajeno visok, kod svake stolice su stajale ljestve, a kad se popneš i sjedneš na stolicu, vidiš ispred sebe sat. Iznad mog mjesta visio je najljepši, preslika Praškog orloja, astronomskog sata na vijećnici Starogradskog trga, genijalne umotvorine iz petnaestog stoljeća koja pokazuje i vrijeme, i položaj Sunca, i faze Mjeseca. Kad otkuca puni sat, figura kostura zvonjavom najavi pohod dvanaest apostola. U mom snu, apostoli su se gurali, nisu išli po redu koji im mehanizam nalaže, vikali su i hihotali se.
Ona je sjedila pored mene, ne gledajući ni svoj ni moj sat, zurila je nekud mimo. A onda je odjednom iz mog sata iskočio sveti Petar, viseći na nekoj žici, klateći se pred njezinim očima, zveckajući ključevima od našeg praškog stana.
*
Ne volim narodne izreke. Zovem ih sačekuše. Posebno danas, posebno onu – po jutru se dan poznaje. Ne želim spoznati današnji dan. Kad si najslabiji i najjadniji, postave ti zamku, a kad upadneš, naslađuju se i nabace osmijeh koji kao da govori: dolijao si, jadniče, mislio si da ćeš nam uteći ako ne voliš narod i njegovo mudrovanje. Ne podnosim ni statistiku. U brakovima u kojima je žena starija desetak godina od muškarca, vjerojatnoća za razvod je daleko veća. Ne zanima me brak, ne zanima me papir, zanima me samo žena koju volim.
Danas moram predati ključeve. Gazdarica mi je zaprijetila da mi neće vratiti depozit ako zakasnim još jedan dan. Znam ja da ona više neće doći u stan, da mi ti ključevi više ne trebaju, jer je ona svoje gazdarici vratila. Svejedno, meni će moji ostati. Ako ih predam, raspast ću se.
Mlađi si od mene 13 godina, ja ne mogu imati djecu, sad sam prestara za to, a ni u mladosti ih nisam mogla imati. Ti ćeš ih jednog dana htjeti, a mene će to ubiti, rekla mi je tokom posljednjeg susreta. Ja ne želim djecu. Nikada se nisam vidio u ulozi oca. Ne želim djecu jer ih želim poštedjeti ovog svijeta gdje je poželjno oplođivanje među vršnjacima ili mladim majkama i starijim očevima. Obrnuto ne može. Što će reći ljudi, vucaraš se s mlađim dečkom, rekli su joj roditelji kad su saznali za nas. Što će reći ljudi, rekli su roditelji njezinog bivšeg muža kad im je rekao da ona ne može imati djecu. Otišao je drugoj. Ostavio je i nju, iako mu je rodila troje. Dozlogrdili mu i ona i djeca. Roditelji ga tada nisu ništa pitali.
Stan se nalazio u blizini Starogradskog trga. Sretali smo se ispod orloja uvijek u vrijeme punog sata i ispraćali pohod apostola zajedno sa stotinama turista. I mi smo s njima svaki put podigli glave i uživali u majstorstvu srednjovjekovnog mehanizma. Poput turista kad otputuju, ostavili bismo za sobom sve uloge koje smo svakodnevno igrali.
Vrijeme nam je u stanu curilo prebrzo, poput pijeska u pješčanom satu. Pretakalo se iz jedne komore u drugu brzinom poljubaca koje sam ostavljao po njezinom tijelu. Mnogi ljudi ne osjećaju vrijeme. Idu s njim ruku pod ruku, istom dužinom koraka. Ja ne. Ja sam ga oduvijek želio osedlati i pokoriti. Pripitomiti i usmjeriti u svom pravcu. Ja osjećam svaki njegov pokret. Držim ga u tajnom džepu, kao amajliju. Kad sam sreo nju, vrijeme je podivljalo. Rasparalo džep, izlazilo, gubilo se i vraćalo kad je htjelo. Postavljalo mi zamke, dizalo me i rušilo dok nisam izgubio i sedlo i smjer.
Ona se nije borila s vremenom. Ona mu se prepustila. Poistovjetila je našu ljubav s njim. Uzimala je koliko je mogla, dok je bilo pijeska u gornjoj komori pješčanog sata. Za nju sve ima početak i kraj. Uzalud sam joj govorio da će vremena biti onoliko koliko mi želimo da ga bude. Da ćemo stalno taj pješčani sat obrtati. Odgovarala mi je da vrijeme nije nezavisno, neobojeno i neutralno, da mu ljudi daju osobine. Da može biti susretljivo, nježno, utješno i bezgranično, ali isto tako odbojno, grubo, okrutno i ograničeno. Rekla mi je da je našem vremenu isteklo vrijeme, da su mu naše različite godine i tajnost sobe u praškom centru potkresale krila. Da su mu naši roditelji, narod i statistika utisnuli rok trajanja.
Mene je ljubav oslobodila, njoj je natakla oklop.
Prozor spavaće sobe praškog stana zauzimao je više od polovice zida. Nisu nam bile potrebne zavjese. Nasuprot je stajalo samo nebo. Najviše sam volio kišne dane. Kad smo ležali bez riječi, omamljeni od uranjanja jedno u drugo, očaran sam gledao kapljice koje su curile niz stakla, žurile na sve strane i sudarale se. Upijale su jedna drugu i mijenjale oblik, dok su se druge raspadale. To spajanje i nestajanje me činilo još življim i sretnijim. Moćnijim. Bio sam uvjeren da je osjećala isto što i ja.
„Najviše sam mrzila kišne dane“, rekla mi je kada smo posljednji put u tom stanu bili zajedno. Razgrađivanje kapljica, njihovo razvlačenje, njihovi tragovi po staklu, podsjećali su me na nas, na našu vezu, na rastezanje vremena i naše nestajanje. Na moje godine i starenje.“
Zadrhtala su mi koljena. Kao da su se ledene i teške kapljice s prozora sada slijevale po meni. Da sam stajao, srušio bih se. Bacio sam pogled na prozor i ugledao na staklu fleke od posljednje kiše pomiješane s žućkastim zrncima prašine i pijeska. Njezina rečenica mi je uklonila mrenu pred očima. Bez anestezije. A mrena je bila naša priča, naša ljubav ili, bolje rečeno, ono što sam ja vidio. Uništila je moju konstrukciju naše ljubavi. Njezina je očito cijelo vrijeme bila potpuno drugačija.
Volio sam i kad smo zagrljeni tonuli u san. Nije to bilo padanje, osjećao sam se kao da letim, kao da se izdižem nad onim dolje, nad pogledima i procjenama. Prosjekom i učmalošću. Nisam vjernik, ali tad sam ulazio u nešto vanzemaljsko, vanvremensko i beskrajno. I to sam joj rekao, iako sam već bio spreman na novi udarac. Na rafal riječi, na pucanj sačmarice čija će me zrna probušiti posred grudnog koša, samljeti sve oko srca i ostaviti ga samog da krvari.
„Plašila sam se odlaska na drugu stranu, oduvijek. Posebno otkad sam pala u nesvijest, kad me bivši nehotice odgurnuo od sebe u jednoj od brojnih prepirki oko njegovih roditelja, nemanja djece, nasljednika, oko njegovog kukavičluka. Bili smo u kupatilu, ujutro, prali zube. Kad god smo mogli, prali smo ih zajedno, prskali se vodom, mazali se pastom po licu. Kukavice, rekla sam mu. Zašto opet, rekao mi je, ne počinji, ubit ćeš nas. Ti si nas ubio, tvoj kukavičluk, saginjanje pred roditeljskim prezirom prema meni, on je jači od naše ljubavi, a tvoja šutnja mi je gora od njihovog prezira, tvoje nečinjenje, guranje glave u ramena. Što hoćeš od mene, da ih se odreknem, da ih ne posjećujem, što hoćeš? Ja ili oni, ponavljala sam gordo, samozadovoljno, isprsivši se u kućnom mantilu kao narodni heroj optočen ordenima, unijevši mu se u lice s četkicom u ustima, s pastom koja je curila niz obje strane moje brade. Ja ili oni! graknula sam kao gavran u niskom letu, hvatajući ga za ramena. Pružio je ruke u samoobrani i odgurnuo me. Izgubila sam ravnotežu na klizavim pločicama, zateturala se i pala, udarivši glavom u školjku. U trenutku odlaska na drugu stranu, u bezdan, dok mi je pridržavao glavu i dozivao me imenom, u svijesti se pojavila slika ogromne zahodske školjke, sazidane od dalmatinskog kamena. Njegovi roditelji me bacaju unutra. Iznad je bio konop za vodu sa plastičnim završetkom u obliku crne ribe. Svekrva je zgrabila ribu i potegnula vodu. Svekar je gurao moju glavu ispod ivice školjke. Voda me povukla za sobom, ali brzo sam izronila s govnima po licu. Drugi put je svekar povukao konop s ribom, a ona mi je držala i pritiskala glavu pokrivenu izmetom, vičući dolje, dolje, odlazi dolje, govno jedno jalovo! Voda me opet povukla, glava je po drugi put izronila s hrpom fekalija. Treći put je povukao konop moj muž i voda me je odnijela u ništavilo. To sam vidjela skoro svaki put kad si ti letio u san.“
Njezine riječi su se lijepile za moju kožu kao vrući vosak za pamučnu tkaninu. Peklo me cijelo tijelo, mutio mi se vid. Zašto nam to radiš, zar ne vidiš da je ovo isto što si već uradila sebi i svom bivšem mužu, zašto me tjeraš od sebe, pa kako ne razumiješ, tako je jednostavno, da ti mene ne bi otjerao, isteklo nam je vrijeme, kako znaš da je isteklo, znam, žena to osjeti prije nego što muškarac naumi otići, osjetila sam to onaj dan kad je gazdarica na sat vremena ostavila svog unuka da ga pričuvamo, kad ste se igrali, pa dijete je, što drugo raditi s djetetom, kad si ga gledao, kad ste se smijali, kad si ga vrtio u krug, kad te obavijala sreća, pa sretan sam uvijek kad sam s tobom, ova sreća je izgledala drukčije, mirisala drukčije, ti si bio drukčiji, kad si predao dijete majci, kad su vam se susrele oči, pa ljudi podjetinje s djecom, sve iskrivljuješ, iskrivljen je tvoj pogled na mene, i nas, ne obrći stvar na nas, nas nema, ti ne vidiš sebe za par godina sa mnom, ja te vidim, očajnog, u zamci, bespomoćnog i nesretnog, kako tražiš izlaz, a nečije užarene oči na glatkom licu čekaju iza ugla i pokazuju put, vidim sebe, prezrenu u ćorsokaku, u tami, bez ikoga da upali svjetlo, svijeću ili barem na trenutak štrecne upaljačem, vidim tebe, nju i dijete, pa što ti je, to je gazdaričina kćer, ima muža, pa zar je nečiji muž prepreka kad se oči sretnu, a i nisam mislila na nju, ne budi bukvalan, ne priliči ti, na koga si mislila, zašto uopće tako misliš, nema druge žene, nigdje, ni u mislima, tu je, još je ne vidiš, ma vidim samo tebe, mislim samo na tebe, zaslijepljen sam tobom, dobro si to rekao, sad si slijep, ali progledat ćeš…
Nije prestajala, nije vrijedilo. Potrčao sam u zahod. Zajedno s utrobom, ispovraćao sam svu sreću koju sam osjećao, snove i nadu koje sam imao. Kad sam se vratio u sobu, više je nije bilo. Na krevetu je ostavila mali pješčani sat, stvarčicu od stakla u obliku dva srca. Pijesak je taman istekao iz jednog. Od tada je prošlo tri mjeseca. Svaki dan sam išao na trg, stajao ispred orloja, čekao puni sat i apostole. Otići ću i danas, ali ne u zakazani sat, u stan gdje će čekati gazdarica na predaju ključa. Stajat ću opet ispod apostola. Kad se povuku, bacit ću ključ u obližnji šaht. Da ga pronađe u snovima, dok joj glava izranja iz zahodske školjke.
***
SOFIJA KORDIĆ, novinarka, odrasla u Zadru, diplomirala međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu. Godine 2018. objavila je roman „Hipofiza u egzilu“ na hrvatskom (Arhipelag, Beograd) i češkom jeziku (Argo, Prag). Ove godine Jesenski i Turk iz Zagreba joj objavljuje zbirku „Priče o neskladu“.
čovjek-časopis 