O „učitelju“ Pašuki – Paščetu su se godinama ispletale razne priče, kao što su se u selima Suharak, Zaprešić, Šištavac pod Šar planinom i drugim mjestima oko Podgoraja i ispod Šar planine ispletale čarape; neke od bijele a neke od crne vune. Prvo se pričalo da se jednoga kišnoga dana, pokušavši da preskoči Cjevančicu, ondje gdje je samo dva koraka bila široka, sapleo i sletio u rijeku, a ona bila nadošla i valovita i nikako se nije mogao izgobeljati i uhvatiti obale. I tako redom… A onda neko u Suharak, ocu mu Halimu i majci Dževahi, donese vijest da se Pašuka, poslije toliko godina lajanja, pretvorio u pravoga psa i da je sada negdje na planini Giljevi, uz tor nekakvog Hajdara Bušima. Istoga časa Halim krenu i drugoga dana stiže, te se dohvati Giljeve. Nađe kuću Hajdara Bušima. I tor mu nađe. Na četiri ćoška prostrana tora, u koji Hajdar zatvaraše tristo ovaca i stotinu koza, bila su tri velika siva psa i jedan mršaviji sa izraslom kočeti po glavi i oko prednjih nogu.
– Ako je koji moj Pašuka, ovo je – pomisli Halim, priđe do blizu, ali se pseto toliko trže da umalo prekide lanac. Istina, lavež mu jeste bio Pašukin, ali Hajdar reče da je taj pas rođen u njegovoj štali, od njegove kučke, i time odagna i posljednju Halimovu sumnju da je to za kolcom njegov sin Pašuka.
***
Možda bi Halim i Dževaha bili živi i dan-danas, ali Halim, vraćajući se iz Giljeve, navrati do Rašidove jame, kao da ga je neko otud zvao. Priđe do same ivice i toga mu se časa zanesvijesti te – pade. Ne bi se niko ni sjetio tamo ga tražiti da ne bi kučke Lijepe, koja je ležala blizu jame pa, vidjevši kako Halim zamače u provaliju, skoči kao ubodena te začas stiže do kuće Halimove i stane skičati. Kad je Dževaha izašla da vidi šta se dešava pred kućom, Lijepa zgrabi zubima skut njenog miltana i uze je vući gore prema šumi. Dževaha nije stigla ni da se obuje, pa je u vunenim čarapama grabila za Lijepom, koja je sve više hitala. Dovede je do same jame, i tu je pusti, izmače se malo pa stade rijetko lajati, kao da nekog doziva, i vrtjeti repom gledajući čas u Dževahu čas dolje u pećinsku tamu.
I dok je žena, u čudu nađena, stajala kraj jame, odozdo se neko javnu. Nije tačno razaznala riječi ali kada se ponovo začulo Dževaha prepozna Halimov glas, te se brzo vrati i uzbuni selo.
Izvadili su ga tek treći dan. Ne bi ni tada nego Muslija Kahrimanović služio vojsku u Sloveniji pa bio na nagradnom odsustvu sedam dana. Služeći u nekakvom alpinističkom vodu, pentrao se po slovenačkim planinama, istraživao špilje i uvale i spuštao se gdje niko drugi nije smio.
Nije ostalo konopca u selu Suharak koji ne doniješe pred Rašidovu jamu, a onda ih upletoše, obvezaše Musliju i on, sa nekoliko upaljenih ručnih lampi zatnutih za konopce na prsima, ubrzo zamače dolje u nevidjelo duboke jame. Halima je našao na velikoj kamenoj polici ispod koje žuboraše voda. Oko njega bilo je šestoro, živih štenadi; caklile su im oči kao svici. Sve ih Muslija pokupi u džak koji je visio na jednom kamenu, zaveza zajedno sa beživotnim Halimovim tijelom uza se i odozdo iz sve snage viknu: – Vuci!
Izvukoše Musliju i Halima kao zagrljene. I još uz njih vreću sa šestoro živih štenadi. Kasnije su izmjerili da se Halim, udarajući s jednog kraja kamenog zida na drugi, zaustavio na dvadeset trećem metru.
Gore se najednom pojavila kučka Hasana Habera, pa kad vidje štenad stade skakati od miline. Leže i namjesti se da, onako izgladnjeli, zauzmu njene nabrekle dojke.
Smrvljeno kao da bješe izvađeno ispod vodeničkog kamena, Halimovo tijelo opružiše po ledinku blizu jame. Dževaha vrisnu i pade glavu uz glavu sa Halimom. Pokušavali su da je vrate u život, ali ništa nije pomoglo. Zauvijek je zaspala tu pored svog Halima koji je, tri dana prije, vraćajući se iz potrage za svojim sinom Pašukom, skliznuo i pao u bezdan Rašidove jame.
Ko se krstio – krstio se, a ko nije – digao je ruke, gledao u nebo i Boga molio da baci svoje svevideće oko dolje na zemlju, na kojoj odavno šejtan kolo vodi.
***
Druge godine, pošto nestade prvo Zejnila Puhulja, a onda i Pašuke Halvarija, početkom mjeseca oktobra nad Podgorajem i cijelom okolinom navališe jake kiše. Danima su padale i rijeka Cjevančica jednoga jutra izbaci na obalu tijelo starijeg muškarca. Nije bilo lako na prvi pogled utvrditi o kome se radi, jer sve na njemu bješe nadošlo kao uskislo tijesto. Izgledao je skoro kao oni za koje se govorilo da će jednoga dana, kad izađu iz dubina rijeke Cjevančice, biti tako veliki i jaki da će ih biti strašno i pogledati.
Utvrđeno je da je to – tijelo Zejnila Puhulja iz sela Šištavac u Gori pod Šar planinom.
Tijelo je Rabren istim onim kombijem, zajedno sa prijateljem Durmišem, zvanim Grom odvezao u Goru. I samo jedan čovjek među okupljenim svijetom koji je čekao mejta, reče: – Čini mi se da je ovaj kombi prije dvije godine odvezo Zejnilovu Garicu – ali se Rabren učini da ništa nije čuo.
FAIZ SOFTIĆ rođen je 1958. u selu Vrbe kod Bijelog Polja, Crna Gora. Napisao je 4 knjige poezije, tri knjige priča, četiti romana i dvije monografije. Zastupljen je u školskom programu BiH, Kosova i dijelovima Sandžaka u školama gdje se nastava održava na bosanskom jeziku. Prevođen je na više svjetskih jezika i dobitnik više značajnih književnih nagrada u regionu. Živi na relaciji Luksemburg – BiH – Crne Gora, i osjeća se pripadnikom književnosti sviju tri država.
Sudijina sam kći. Nemam poput reči život vlastiti. U ludnici bih odavno bila da nisam kći sudijina. Ako je samoća veštačka, stvorila sam veštačku slobodu.
Ipak, meni je dopušteno sve, u rubin tamnici: Da pričam mogu na turskom, da kažem mogu: Ben Jelena Vukanović, da prekinem muzikante vriskom: Buenas noches, ahora canto yo! Ja imam imunitet. Mogu gola da prošetam ulicom a da me ludaci ne odvedu u ludnicu. Mene ne pitaju za ime čak ni kada je slučaj u pitanju hitan jer ja sam pre svega – čovek. A svaki je čovek bitan. Posebno ja što kao u porcelanu slon svuda za sobom ostavljam lom. Svuda svoje dlake ružičaste prosipam, a supu iza mene moraju piti, hteli ne hteli jer ja kada kažem dosta – ili basta – stvarno je dosta. A nikada mi nije dosta, pa ni ne kažem to.
Prepelicu jedem u sarkofagu, i činim zlo jer ćutim, ali i čoveka bih pojela samo da ne moram sa njim da govorim. Volela bih sa čovekom da letim.
Ja gradim krvave sebi identitete i niko me ne krivi za kurcšlus sinoćni što Argentinka ga načini. Horda advokata trči za mnom, da me odbrani od zla, od same sebe, treperave.
Ja sam sudijina kći. Iz sobe u sobu, s kreveta na krevet, iz lifta u lift – više ne znam kud se krećem. I ovo mi nije prva kuća. Ja zadirkujem ljude da vidim jesu li spremni da govore ili da reže. Mnogi mu kažu – neko će te mlatnut. Želim videti ko.
Ljudi se sa mnom ne sukobljavaju, ali zato ulični psi obzira nemaju, kidišu za svu moju braću osuđenu.
Zaista umem lepo da govorim, kada se potrudim, i sjajne pesme da pišem, ali one su, sumnjam, paravan za nešto drugo, meni milije. Jedino me još plašt literature od giljotine krije.
Ja mnogo obećavam u zanosu, pa i ne ispunim. Ali vredi zanos taj.
Previše sam slobode sebi dala, previše prava, ali ja prave reči imam, a oni brbljanje. Ako je samoća veštačka, stvorila sam veštačku slobodu.
Ne treba mi podrška nikakva. Ni psihologa, ni ljudi, ni cvetova, ni ptica. Ja se bacam Silama, a onda me one upotrebe.
Neka niko ne brine za mene. Kada sam pomoć tražila,
i to na dan rođenja Gončarova, a smrti Branka Radičevića i Žoze Saramaga
videla sam koliko su oni slabiji. Njima treba pomoći. Ne meni koja dolazim ranjena sa igrališta Demona. I to na dan rođenja Gončarova, a smrti Branka Radičevića i Žoze Saramaga.
Surovo sam okrenuta sebi. Ne znam koliko je moja pozadina prijatna za gledanje drugima. Zar je to pa važno?
Učila sam od najboljih, sudijina sam kći, i kako ću samo snažno sebi da presudim!
***
SABIRANJE
Moj stari profesor matematike se ubio. Eh, profesore, profesore, ko će me sada u ranim jutrima učiti da se ne treba besiti već neuspehe svoje sabirati, sabirati, sabirati!
***
VRHUNSKA STVARNOST
Vrhunsku stvarnost, pružiti čoveku.
Kao otac sinu u filmu Život je lep. Ako se već neko igra sa nama, nadigrajmo ga.
***
ŽIVO Za Adama, ponovo
Kada umre pesnik koji smrti suprostavi jedan snažan poetski život – svi osećaju ponos.
Svi su srećni što će smrt ponovo čuti da nije uzalud, da nije uzalud pevati.
I sve dok je snažnog Jezika, Tišina će uvek bujati – u zemlji, na nebu, u živima, u mrtvima: progovaraće iznova i iznova ne žaleći što je izlazak iz sebe početak nerazumevanja i pokolja –
sve dok je pesnika koji izlaskom pokazuje sopstvenim da bi se i smrt nastanila u Poeziji živućoj.
Jer svaki istinski pesnik uzima od smrti ono što je u njoj još živo. A svaka prava smrt se po to isto vraća.
***
LUDA DEVOJČICA
Lelu, lelu, lelu,
čula bi pre svih nas da voz dolazi, na sav glas pevajući: Lelu, lelu, lelu, lelu, lelu, lelu, lelu, lelu! Nama je to bio znak za pripremu, za polazak. Lelu, lelu, lelu, čuješ li i ti kako te poziva da se popneš u vreme?
***
KOD DOKTORA: ODGOVOR NA PITANJE ZAŠTO TOLIKO GLAVA BOLI ME U PROLEĆE
Proleće zapah smrti nosi i prenosi u novu inkarnaciju. Zapali se u letu sve rođeno, u jesen istruli. Proleće otkriva nešto užasnije od truleži: Bujanje. Skeleti nude prve cvetove. Zato nas sve neviđeno boli glava. Tek je belina nestala i treba u nozdrve sada uvući devet stupnjeva truljenja.
Mnoge obuzima alergija.
***
OČI POEZIJE
Ljude bi trebalo u voz strpati i odvesti ih u vilu gde će oteti biti primorani da sto dana čitaju poeziju. Da slikaju. Da jedu zdravu hranu. Da ih masiraju i paze kao decu. Primorati. Ljude bi na ovo trebalo primorati. Ko bude zabušavao, biće kažnjen. Kazna: do poslednjeg daha recitovati sebi samome, a bez mogućnosti ogledanja, stih Čezara Pavezea: Doći će smrt i imaće tvoje oči. Oči poezije. Da, da.
***
JELENA VUKANOVIĆ (1995), živi i stvara u Mladenovcu. Objavila dve zbirke pesama: ,,Logor” (2020) ,,Čađavi vlak u smehu” (2021)
Rečenica Huga Fridriha, u kojoj naglašava, da moderna lirika „govori zagonetno i tamno“1 iz čuvene knjige Struktura moderne lirike, kultna je rečenica u koju se smestio možda najsažetiji opis evropske lirike u periodu između sredine XIX i prve polovine XX veka. U prevodu Tomislava Bekića ova rečenica glasi: „Ona govori u zagonetkama i enigmama.“2 Zaista, može i tako, jer je evropska lirika ovog perioda i zagonetna i tamna, ali je i velika zagonetka i enigma, za sve proučavaoce koji se njome bave. A određujući metodološke kriterijume za tumačenje ovog perioda, Hugo Fridrih je naglasio, da se ova poezija može opisati mahom u negativnim kategorijama.3 Ubrzan tehnološki razvitak uslovio je zebnju u čoveku, promenio njegovu svakodnevicu – obogatio je i osiromašio u isti mah, udaljio ga od Boga, prepustio ga sebi. Onda su usledili ratovi, svetski, onakvi kakvi nisu dotad viđeni i vođeni, a čovek je opet pao u sebe, u otuđenje. Razvile su se nove veštine mučenja, otvarali novi logori, čovek je sve niže tonuo u sebe u svoje strahove i strahom proizvedene zločine. Čovekova iskustva su se obogatila, ali je čovečnost osiromašila. Čovek je izgubio čoveka, ostao u rascepu sa sobom i svojim bićem. Postojanje jednog čoveka ugrozilo je postojanje drugog čoveka i ljudskost se našla u velikoj krizi, jer su se počeli pronalaziti načini da se lične slobode jednog čoveka, propisuju na račun ugrožavanja ličnih sloboda drugog čoveka. Sve se ovo odrazilo i na samu literaturu. No, ni druga polovina XX i skoro četvrtina ovog XXI veka, nisu se ni bolje ni slavnije pokazale. Rat oružjem zamenio je hladni rat rečima i pretnje nuklearnom bombom („Baciće atomsku bombicu u tvoju čorbicu“ – Novica Tadić). Černobiljska katastrofa pokazala se kao primer neodgovornosti prema prirodi i ljudima, a na Balkanu, ništa novo, ratovi vođeni istim oružjem, iz istih razloga i veliki zločini. Na političkom planu „raspolaganje tuđom nesrećom“ kako to slikovito kaže Džoni Štulić u pesmi „Tko to tamo pjeva“, kao povod za jeftine političke poene i što veće materijalne dobiti. Politička politika sećanja, nasuprot jedinstvenoj kulturi sećanja u kojoj će sve žrtve dobiti zasluženo dostojanstvo i konačan popis svih imena žrtava.
Zagonetna i tamna vremena, rodila su zagonetnu i tamnu poeziju, pa se pred čitaocima našla zagonetna poezija i zagonetka poezije.
Stvarajući sa ovakvim bremenom, pesnik mora, hteo to ili ne, da na njega odgovara, zato je uloga poezije, kako to ispravno uočava Gojko Božović „rekonstruktivna, koliko i samosvesna.“4 Kriza umetnosti i kriza književnosti, čini nam se ušla je u svoju poslednju fazu, nakon koje će se videti, hoće li se obnoviti ili će se ugasiti. Pripovedanje se pretvorilo u prepričavanje, a poezija se našla na velikom ispitu i u velikom problemu. Poezija je najslobodniji vid umetničkog izražavanja, jer se svaki iskorak u ideološko skupo plaća, pa je zato u ovom periodu, postala elitna umetnost, toliko da se i njeni čitaoci i čitateljke osećaju toliko povlašćeno, toliko odabrano, da se gotovo mogu prepoznavati na ulici. Poezija je u današnjem svetu postala gotovo jedina umetnost koja čuva samosvojan duh i prenosi autentično iskustvo njenih autora. A upravo su se oko tog autentičnog iskustva sabrali pesnici o kojima pišemo u ovoj knjizi i čiji smo samosvojan duh pokušali da opišemo u esejima koji slede. Naravno, ovo je samo deo pesnika i pesnikinja, koje smo uzeli kao reprezente perioda koji smo naveli u samom naslovu, i nikako ne nudi jedan definitivni pogled na to razdoblje, jer „san o definitivnim kategorijama, to je san o smrti“5 kako naglašava Raša Livada.
Iako pesnikinje i pesnici koje smo u ovoj knjizi predstavili pripadaju različitim poetičkim strujanjima u srpskoj poeziji, njih spaja samosvojnost poetskog doživljaja sveta i svakodnevice, autentičnost pesničkog i životnog iskustva, kao i to da pripadaju samom vrhu srpske poezije naznačenog perioda. Pesnici i pesnikinje, koje smo uvrstili u knjigu nisu defetistički pesnici, nisu hroničari zla i arhivari negativnih kategorija savremenog sveta, oni su istinski pesnici, pesnici koji govore „Da“ svetu i čoveku, koji se bore da se svet i čovek promene, da se vrate svom izvornom duhu i svojim osećanjima, zbog toga u ovoj knjizi ima eseja koji, na prvi pogled, ne bi mogli da uđu u knjigu sa ovakvim naslovom. Pesnikinje i pesnici zastupljeni u ovoj knjizi plaše se praznine, a pesme su odgovor na taj strah, a naša knjiga odgovor na njihov odgovor i na sopstveni strah.
Eseji uvršteni u ovu knjigu nastajali su u vremenskom razdoblju od sedam godina, pisani su mahom iz autorove potrebe i želje, kao rezultat čitanja, praćenja i vrednovanja savremene srpske poezije i objavljivani u zbornicima i književnim časopisima: „Poetika praznine (O nekim stihovima „Ariljskog anđela“ Branka Miljkovića)“, Moć reči, zbornik o stvaralaštvu Branka Miljkovića, prir. Aleksandar B. Laković, Kragujevac, str. 220–227; „U traganju za izgubljenim jezikom (O poeziji Milorada Pavića)“, Leteće violine Milorada Pavića, zbornik, ur. Jelena Marićević, Filozofki fakultet Novi Sad, Međutim, Novi Sad, str. 48 –55; „Semiotika cvetanja jedne ljubavi (Odsjaji vizantijske estetike u Četiri kanona Ivana V. Lalića)“, Letopis Matice srpske, knj. 496, sv. 1-2, Novi Sad, str. 123–136; „Poezija Darinke Jevrić i srpsko pesništvo posleratnog modernizma“, Darinka Jevrić: arhetip, ljubav, tragika, zbornik radova, ur. Danica Andrejević i dr, Filozofski fakultet Univerziteta u Prištini – Kosovska Mitrovica, Dom kulture Gračanica, Kosovska Mitrovica, Gračanica, 2017, str. 157–175; „Mesto straha i pustoši (Vizije puste zemlje u delima Pusta zemlja T. S. Eliota, Četiri kanona I. V. Lalića, Psalmi Ernesta Kardenala, sa osvrtom na poeziju Darinke Jevrić)“, Tematski zbornik od vodećeg nacionalnog značaja: Kosovo i Metohija u kontekstu balkanskih naroda i država, knj. 1, ur. Srđan Slović, Institut za srpsku kulturu Priština-Leposavić, 2016, str. 145–160; „Ti, međutim postojiš (Manastir Gračanica u savremenoj srpskoj poeziji)“, Letopis Matice srpske, knjiga 497, sv. 1-2, str. 85–98; „Poezija Slobodana Kostića“, Zbornik sa naučnog skupa mladih filologa Srbije – Savremena proučavanja jezika i književnosti; knj. 2, FILUM, Kragujevac, 2017, str. 99–106; „Slike nacionalnog stradanja u pesničkom delu Dragomira Kostića i Živojina Rakočevića“, Letopis Matice srpske, Knj. 506, sv. 3, septembar 2020, str. 337–350; „Mora da je neko umro Crna knjiga Radmile Lazić“, Književni magazin, br. 166-168, 2015, str. 64–65; „Poezija i sećanje: beleške o poetici Dragana Hamovića uz knjige Bežanijska kosa i Lica jednine“, Književni magazin, br. 207–210 (2018), str. 47–49; „Totalno M“, Koraci, br. 10–12, 2020, str. 152–156; „U obilju tela: Materina Ane Seferović“, Libartes, elektronski časopis za književnost i kulturu, https://libartes.rs/zarko-milenkovic-u-obilju-tela-materina-ane-seferovic/ 2020; „Objava broja 22“, Književni magazin, br. 219–222 (2019), str. 46–47; „Eros na marginama diskursa“, Ekerman, elektronski časopis za književnost: https://eckermann.org.rs/article/o-branki-kasalovic/ 2020; „Aluzija putovanja ili akustika oka“, Koraci, br. 1–3, 2020, str. 172–175. Tekstovi o Živoradu Nedeljkoviću, Gojku Božoviću, Nikoli Vujčiću i Slobodanu Joviću nastali su na osnovu prikaza njihovih najnovijih knjiga i ovde su pretrpeli određene korekcije. Tekstovi o Novici Tadiću i Zlati Kocić se ovde prvi put objavljuju.
Autor zahvaljuje recenzentkinjama na ukazanom poverenju i konstruktivnim primedbama i komentarima.
1 Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike, preveli Ante i Truda Stamać, Stvarnost, Zagreb, 1969, str. 5.
2 Хуго Фридрих, Структура модерне лирике, превео Томислав Бекић, Светови, Нови Сад, 2003, стр. 13.
5 Раша Ливада, О поезији, Градац, Чачак, 2018, стр. 5.
***
ŽARKO MILENKOVIĆ (1988, Priština) doktorand je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, Odsek za srpsku književnost. Piše poeziju (objavljene zbirke: Kenotaf, 2011. i Krhotine leta 2019), kratke priče, književnu i umetničku kritiku i naučne radove iz oblasti književnosti. Oblasti interesovanja su mu srpska poezija XX veka i savremena srpska poezija, sakralno u književnosti, savremena ženska književnost, kvir i studije roda. Priredio je izabrane pesme Dragomira Kostića – “Put u Mikenu i uredio zbornike radova Dušan Kovačević: ideologija, čovek, drama” (2017); “Sarić: svetlost, stvaranje, strah” (2018); “Zlata Kocić: slavuji, ljiljani, lestve” (2019) i “Ivan Negrišorac, pesničke i kulturološke dominante” (2020). Stalni je kritičar časopisa “Koraci”. Urednik je književnog programa i književnih izdanja Doma kulture „Gračanica“ u Gračanici.
nemoj ju ljubiti tko zna koje ti bolesti može prenijeti bolesti prenose ljudi, kažem sve sam ih od njih dobila glupa si što plačeš neka sam, odgovaram volim biti glupa i ljubim goli sivi trbuh u kojem divljaju limfni čvorovi
***
ODBIJANJE
ne mogu otići moja koža je blijeda i pod jačim zračenjem se rastače njen rastočkani pigment ne prašta nezaštićena područja znam hodati samo po zemlji i jasno je se da ću se bez sile teže saplesti i raspasti moji kapci rade samo na svitanje pa vas upozoravam! lako bi se moglo dogoditi da ću negdje drugdje samo spavati
***
ZAČVORANA
Odvojena od svoje kože začvorana od vrata naniže najlakše sklapa rečenice koje nailaze na odobravanje laktova postrojenih duž konferencijskih stolova.
Ako je dodirnu skliznut će sa stolice razliti se po kabelima i pertlama stopiti se s tepih šarama prasnuti u smijeh u sasvim neprikladnom trenutku.
***
PUTOVANJE
javi da stižemo odmah ujutro sutra ili prekosutra ili iduće godine ali van svake sumnje polijećemo čim izvažu naše terete i odobre nam ukrcavanje s tolikom težinom koju nemamo gdje ostaviti možemo je samo prekrcavati jedno drugom i tako zajedno putovati do kraja svijeta.
***
NIKOLINA MILARDOVIĆ (1977) rođena je i odrasla u Rijeci. Završila je Pravni fakultet. Od 2014. godine živi i radi u Zagrebu. Njezine pjesme objavljene su u knjizi „Na početku novog kruga“, zajedničkoj zbirci polaznika radionice suvremene poezije pod vodstvom Olje Savičević Ivančević u organizaciji Centra za kreativno pisanje. Poezijom se zanosi od kad zna za sebe.
Zvezde se kusuraju, nebo svetluca. Noć je pitoma i lepa, ali kad je šetnja noću u pitanju, uvek je bolje jedno oko držati otvoreno. Kao kad isploviš čamcem, mirno more, vedro nebo, ali sudeći po nadimljenim oblacima što se valjaju iza planine, povratak u luku može biti dramatičan, barem će iskusni vlasnik čamca biti na oprezu. Noć crna kao toalet-papir grafitnocrne boje. (Jedno vreme su bili popularni.) I iznenada, u dva (pogrešna) koraka, mračno je kao pod kamenom. Gde si to, Vanila!? Malo je zalutala, rekla bi. Otrežnjenje stiže za tili čas i eto je Vanila strejt ko štikla! Da je na vreme razmišljala, mogla je da izbegne ovu prečicu, ali Vanila uvek ide kući najkraćim putem, kao pčela. Sada, kad ga je napola prešla, bilo bi glupo da se vraća jer prvi deo nije ništa bolji. Ustremljena ka čistini, protrčava .kroz neosvetljeni prolaz između zgrada. Noć sad već kratka, kao frizura ošišana na opasno. Dve su vrste straha. Jedan oštri naš oprez i čuva nas. Drugi preteruje, izaziva tahikardiju, pomućuje izbor prave reakcije. Beži ili bori se! Samo nikako, ali nikako, paraliza! Da li strah oživljava senke pa nas one, mrtvoživuće i puzeće uhode, pružajući ka nama svoje tmaste, bezmesne, ali daviteljski snažne ruke ili su pak senke te koje pobuđuju strahove, nervozu, osvrtanje, uzbunjuju creva da bi se, obodrene tim prvim uspehom, uspravile s trotoara, odlepile sa zidova i, pljosnate kakve jesu, coknule, ispupčile i otelotvorile. Tako osovljene, nasuprot svakoj logici, senke su Vanilu istovremeno pratile i išle joj u susret tako da je ona u poslednjem trenutku uspela da isklizne u stranu kako je ne bi stisnule u sendvič! I dalje ne zna da li tripuje ili se neko za njom šunja, pa kako ona ubrza, tako i on ubrza, kako ona uspori, tako i on uspori – dok je ne zgrabi! Ne zastaje, ne osvrće se. Ne pada joj na pamet! Počinje da trči koliko je god noge nose dok u šakama steže sandale, sva sreća te ih je na vreme izula. Laktovi joj zahuktalo rade kao klipovi neke mašine. Tako i brekće. Najzad njena ulica! Privid bezbednosti koji pruža poznati kraj. Stepenice do prvog sprata prešla je u tri koraka, a onda usporila. Počela je da vuče noge i na prvom sledećem odmorištu sela da predahne, a onda polako, držeći se gelendera, nastavila skroz do gore. Zgrada nema lift. Kada je konačno ušla u stan, opustila se. Od straha puna toksina, kao da je nagazila na otrovnu ražu. Otišla je da opere ruke i radila to malo duže nego obično, ne toliko zbog toga što je dirala prljave đonove, koliko zato što ju je ta radnja smirivala. Šake kao da vajaju jedna drugu. Bolje bi ti bilo da opereš noge nego ruke! Pogledala je tabane – crni. Ako bi sad zgazila na beli papir, videlo bi se da nema ravne tabane. Jede joj se nešto slatko, mada je to čudno ako se ima u vidu da je alkohol šećer… Pogledala je u kredenac, kako je Baba zvala taj komad nameštaja, čak je jedna vratanca, tih prošlih dana, držala pod ključem da kolače i bombonjere sačuva od Vanile i Dede. Tu sad nije bilo ničega, a ključić je nedostajao… U ovom trenutku, Vanila ni za živu glavu ne bi sišla do kioska preko puta koji radi celu noć, da kupi nešto, pa makar pala u hipoglikemiju! Keks, čokolada, možda sladoled, nabrajala je u sebi sve što bi joj sad dobrodošlo. Trebalo je u restoranu da naruči desert, ali tada je samo želela da što pre krene kući, a i jezik joj je bio lepljiv od koktela. Frižider prazan kao bubanj. Tegla s nekim džemom, do pola pojedenim, na čijoj površini se uhvatila skrama buđi, pa senf u tubi skorelog zatvarača, jogurt, sigurno isteklog roka trajanja, i nešto što se nazire u plastičnoj fioci na dnu gde se obično odlaže povrće. U vratima je čokolada, ko zna otkad tu, izmenjene boje, ubledela kad se iz razmekšanog povratila u krto stanje. Miriše na mortadelu. Pored nje je plastično jaje, upijač neprijatnih mirisa, koje odavno ne radi svoj posao. Nema joj druge, oprala je jednu breskvu, od onih koje je danas kupila u Divlje&Pitomo, i zagrizla. Slatka i sočna. Curi niz bradu, to je breskva!
Pošto su je napustili – i dalje ne upotrebljava reč umrli – prvo Deda, a nekoliko godina nakon njega i Baba, Vanili je trebalo neko vreme da savlada strah od noći koju sama provodi u stanu.
Pre toga, živela je ona na preskoke odvojeno, ali tu je uvek bio neki dečko, cimer, drugarica, hotel… Nikad baš skroz sama, u dugačkom tunelu ugroženosti gde iz mraka na nju vrebaju utvare iz crnih hronika i kriminalističkih serija. Kada bi ušla u stan, odmah bi proverila da neko nije ušao u sobe, ormane, sakrio se ispod kreveta. Čak iako bi bio dan. U jednom trenutku, morala je doneti odluku da svesno s time prekine. Odvikavanje nije išlo lako. Prvo je sreda bila sigurna zona, pa je tome dodala ponedeljak i petak, pa tek s vremenom i druge dane dok se na kraju nije napunila cela nedelja bez traženja uljeza. (Kako je neutralizovala nazive lopov, silovatelj, ubica…) Navučenost koja je radila protiv te rehabilitacije bilo je uverenje da će se, istog trenutka kada isključi predostrožnost koja očekuje najgore, odmah i desiti ono od čega u potaji strahuje; bolje ja da proverim, šta mi teško! Za nekog ko je tako oprezan, i previše često je znala da se nađe u konfliktnim i potencijalno opasnim situacijama – zapravo, da se sama dovede u njih.
***
ZVONKA GAZIVODA (Beograd, 1970), svoj književni rad predstavlja od 2002. Njena proza i poezija su prevedene na engleski, makedonski, mađarski, poljski i slovenački jezik.
Do sada je objavila Hostel Kalifornija, roman (Geopoetika, Beograd, 2020.), Delfini na helijumu, zbirka priča (Geopoetika, Beograd, 2004.) – nagrada Miloš Crnjanski za najbolju zbirku kratkih priča 2005, Vladam, zbirka poezije (MRZ. Pljevlja, 2003.) – nagrada za najbolju neobjavljenu zbirku poezije, Riba Šljokičaste Krljušti, zbirka poezije (Apostrof, Beograd, 2003).
Uvrštena u nekoliko zbirki grupe autora: Sićušne priče (Književna radionica Rašić, Beograd, 2021.), Srpsko-Britanski Most poezije / The British-Serbian Bridge of poetry (Kragujevac, Serbia 2007), 12 Ženi Glasova – grupa autorki sa Balkana. (Makedonska reč, Skopje, Macedonia 2008)
Bivanje umjetnikom vrlo je relativan pojam. Koliko god se to uzvišenim prikazivalo u filmovima, pojam „umjetnik“ u praksi većinom označava individuu donekle prljavih noktiju i nesigurne financijske situacije, nastanjenu u neurednom prostoru punom platna, boja, alata, papira ili neobjašnjivih predmeta koji samo njemu služe nečemu. U očima društva, ova individua pomalo je nedefinirana jedinka, čije se zvanje izgovara najčešće popraćeno česticom „ma“, uzvikom „aha…“ ili značajnom gestom odmahivanja rukom. Tako i mene najčešće doživljavaju moje kolege neumjetnici s posla. Kao vanjskom suradniku Gradskog groblja, dodijeljen mi je jedan mali kut u klesariji, u kojoj sam ja, usput rečeno, jedina osoba koja kleše. Svi drugi kamen režu i u njega strojno urezuju slova. Sa slušalicama na ušima, puna kamene prašine, stigmatizirana umjetnicom, stojim kraj stalka u svom kutu i klešem reljefe, anđele, krila, fontane i ostale oblike koje naručitelji žele. Trenutno izrađujem malog, debelog anđela čije genitalije je naručiteljica izričito zabranila, dapače, čak i bradavice, pa sam odlučila da ću kip prikazati obučen u kratku tuniku. Godine i godine narudžba čednih anđela u meni su izazvale tihu frustraciju i bunt, što je rezultiralo prekovremenim radom tijekom kojeg u svom kutu skidam naručene kipove sa stalka i zamjenjujem ih svojim projektima: modificiranim kopijama narudžbi oslobođenim patetike i čednosti. Prvo sam započela s edicijom svojih nadgrobnih ploča (prva od njih bila je ploča s reljefom koji izgleda kao dječji crtež čovjeka, a ispod njega piše „Ovdje leži ni po čemu važan čovjek“), a onda sam krenula na zahtjevniji projekt – anđela s monstruoznom erekcijom. Na njemu radim posljednja tri mjeseca, svaki dan po dva sata. Jedan dio naručitelja želi da anđele nakon izrade obojim zlatnom bojom. Svog anđela odlučila sam ostaviti sirovog, bez boje. Kolege nikad ne prilaze kutu u kojem su moji radovi. Nikad još nitko nije pokazao interes, osim jednog zaposlenika koji ne radi u klesariji – Grobara. Grobaru nitko ne zna ime, osim onih u računovodstvu. Kao što i njegov nadimak sugerira, on je bio zadužen za kopanje raka, ali kružile su priče da taj naziv nije „zaradio“ na poslu. Prema narodno-kolegijalnoj predaji, Grobar je još kao tinejdžer ubio vlastitu majku i zakopao je u vrt iza kuće. Nakon tjedan dana, policija, koju je poslala zabrinuta susjeda, našla ga je kako hladnokrvno jede čips pred televizorom. Navodno je proveo deset godina u zatvorima za maloljetnike i zatvorenim odjelima psihijatrije. Grobar svake večeri nakon posla prolazi kroz klesariju, zastaje na dva metra od mog stalka i promatra me. Svaki dan, pomalo ritualno. To njegovo promatranje uvijek traje otprilike pet minuta, tijekom kojih ja njemu kimnem, a on samo trepne. Nikad nismo prozborili niti riječ. Baš kao što moji kolege klesari nikad nisu vidjeli niti jedan rad iz mog popodnevnog projekta, tako ni Grobar nikad nije vidio niti jednog mog jutarnjeg zlatnog anđela. Gledajući krajičkom oka njegovu siluetu, znajući da zuri u moje kipove svojim konjuktivitičnim bjeloočnicama, pitala sam se je li ubio majku, zašto ju je ubio, što misli o mojim projektima i mašta li o tome da me zadavi, smjesti u jednu od iskopanih raka i na nju postavi umjesto nadgrobne ploče mog anđela s erekcijom. Grobar i ja u popodnevnim satima uvijek smo sami u klesariji. Možda je perfekcionist. Možda čeka da završim kip kako bi me ubio.
***
MIŠKO
Miško je bio ultimativni intelektualni pijanac od trenutka kad sam ga upoznala. Upisao je fakultet kasno, s 25 godina. On je studirao književnost, a ja likovnu umjetnost, ali upoznali smo se na zajedničkim predavanjima. Sve kolegice na predavanjima zalijepile su se za njega jer su mislile da će izgledati kao intelektualke ako ih netko vidi s njim. Njihovo oduševljenje naglo je splasnulo kad su shvatile da ne mogu podnijeti smrad alkoholnih para koje se svakodnevno šire iz njegovog tijela. U predavaonici je uvijek red klupa oko njega bio slobodan i ja sam na našim malobrojnim zajedničkim predavanjima zadovoljno sjedala kraj njega, kao u sigurno sklonište od kolegica i njihovih dosadnih priča. Nesklonost kolegica si je osigurao i time što je jednoj od njih, koja je tijekom studija dva puta rodila, na njezino pitanje „Zar ti ne voliš djecu?“ elegantno odgovorio: „Ja najvjerojatnije neću imati djecu jer namjeravam biti alkoholičar.“ Nakon toga ga više nitko nije pozdravljao. Predavanja o školskoj didaktici shvaćao je vrlo humoristično. Jednom nam je nadobudna mlada profesorica zadala da smislimo neku problematičnu školsku situaciju i ponudimo svoje rješenje. Ovo je bila Miškova nastavna situacija: „Petar je iskopao oko Florijanu i ubacio ga Evelini u pernicu. Evelina je oko, mislivši da je špekula, posudila Milkici. Milkica je oko zgnječila u džepu, pa joj je mama dala zabranu igranja s crncem iz susjedstva. Sutradan, Milkica je Evelini vratila novu špekulu, a Evelinu je nastavnica kaznila jer je tako nesmotreno postupila s Florijanovim okom. Petar se slatko nasmijao Florijanu, a Florijan mu je namignuo.“ Nakon završenog studija, otišao je raditi u neko selo kao profesor za minijaturnu novčanu naknadu, kako bi sakupio godinu dana staža i položio nastavnički ispit. Predavao je napaljenim pubertetlijama u školi kojoj je prijetilo zatvaranje zbog premalog broja učenika. Bio je jedini profesor koji nije bio stariji od šezdeset godina. Živio je s lokalnim starcem koji ga je opskrbljivao rakijom i brao je gljive u šumi. Nakon godine dana, javio mi se mejlom koji je započeo pitanjem o ljubavnom životu („da l’ se sretno udaješ, za još jednu presretnu rastavu čak i doslovnu, ako se ona sprovodi sjekirom za meso i kosti)?“), pitao za savjet oko ispita, a mejl dovršio rečenicom: „Inače, kao što vidiš, još uvijek negiram vlastitu uzaludnost, umjesto da jednostavno poludim.“ Ispit nije položio. Komisija ga je toliko izmaltretirala zahtjevima o formalnom izgledu tekstualne pripreme za ocjenski sat, da je on odlučio reći im kako se uopće ne namjerava pojaviti na ispitu i da zauvijek odustaje „od cijele te situacije“, što je komisiju, kojoj se to nikad prije ni sa kojim kandidatom nije dogodilo, naprosto zgrozilo. Nakon toga se više nikome od nas nije dugo javio pa sam pretpostavila da se napokon usrećio ludilom.
***
DORIS PANDŽIĆ (12.12.1983., Rijeka) objavila je zbirku poezije ‘Iskrivljena ogledala’ 2011. godine. Godine 2013. dobila je nagradu za prozni rukopis „X√X“ na natječaju Matice hrvatske u Osijeku, koji je objavljen 2014. godine, a 2016. godine objavila je zbirku Facebook statusa „See more…“ Bila je urednica časopisa „Re“ i sudjelovala je na festivalima „Sedam dana stvaranja“ u Pazinu i „ARGH“ u Beogradu 2016. godine i na festivalu „Pričigin 2019. godine. Godine 2017. dobitnica je stipendije za poticanje književnog stvaralaštva Grada Rijeke za tekst „Bizarne crtice iz anti-života“. U posljednje vrijeme najviše piše erotske priče i poeziju i moderira u Rijeci književne večeri pod nazivom „KvirPoetRi“. Od 2018. godine članica je neformalne grupe Ri Lit iz Rijeke.
žalim što želeo sam da budeš beživotna kao ja unutar drugog smeštamo savršenstvo koje ne zaslužujemo jer pusta telesnost nesnosna je
zato nebo ti pružam kao žrtvenu zdelu otpusti pustu ljusku da se u njemu smrskaš
treba te pamtiti kao talog mita iz pravremena reč po reč obnovljena kroz obnažen prostor i vreme te prepevavam
godišnja doba iz svih rukavaca odišu otud tobom prozor u kamenu humka lišća sunčanog
kakva praznina kad budeš prošla kroz mene lakše je s brodom potonuti nego se s pučinom boriti
ako je oganj u kojem gorimo sagoreo okove na tebi i telo ti je teturavo i slobodno i oči svikle na siluete i seni – no davno je tebe gnezdo iskašljalo.
volim kad si se rodila i umrla i rodila se ponovo i tako puno puno puta
gubim dah lako i često
nadam se da ti ne nedostajem
***
JEDENJE BOGOVA
kada su bogovi bili mali kada su stali u zbijene hodnike, raskrvavljenih kolena, crvenkastih noseva, i glatkih čela, koja još nisu grebala plafon,
dani su bili sažeti u sjajnom i bledom liku meseca preko puta kome oko vrata visi crn pauk osude, a crna mreža se plete i razleže po opojnom noćnom prostoru.
strašna lađa leti, mrka, i pod crvenim je jedrima. u njoj posada su sećanja, od svakog po dva, suprotna. kako je tek u sivilu s one strane, beskrajnom, celina – kako je tek u moru slatkog ništa sveprozirno, kao licem u lice a ne kao u staklu, tankom ledu ili očima neke ptice –
seti me se slasno kad se crna i bela figura spoje i zgasnu na lađi što plovi svagda kroz naše oči, ruke i usta.
***
SMRT AUTORA? bewildered by your beauty there, i kneel to dry your feet.
u dan apsoluta prvobitnog greha i prvobitnog sinkretizma, oprostoren bezbrojnim vencima mitova katkad svelim, ukradenim sa svakojakih grobova, u grudima sunce sija iz rukava mesečina, beskraj od krvi i mesa dolazi lakim veselim nogama tako je, priznajem:
ja sam taj: okrenuh, u snu, kotur zemlje, čekajući da se školjke svih mora odškrinu i nagutah se bisera. kada se probudih zubi su mi sijali, i nokti su mi bili obli.
i bejah ponosan. svet se okretao u gledalima mojim bisernim jednako put mojih krivih, sviračkih nogu.
ne sramih se srama, ne strahovah straha, mišja rupa svaka je bila ispunjena – jer anđeli su sijali iz praznina: jedna prostodušna umetnost, zaštitnička, ranjiva, spremna da kaže svetu rasutijem od arhipelaga od vrećice bisera da li da živi ili da mre,
zapanjen sigurnošću, opojnom, stranom, i jednoznačnošću strašnih ljudi na spratu, upadao sam sebi sam u reč; zamršene himne sve obavijene zamišljenim cvetovima, najednom i naglo završene postaše; postaše čovek, čudan i strašno samosvestan, sa zlatnim sjajem iza očiju.
dašćući ko pas na jari ravni izdah reljefa stvarnosti kao zid na očnom nervu “između misli i izraza leži životni vek”
***
DE SUBLIMITATE za AP
smrću zovem te, i svim imenima kojim smrt se naziva. sunčeva šćeri što niz reku sa suncem se spuštaš među dva hrama živeli smo, kao što življeni smo milionima vekova na neki način stariji smo od kostiju i od veštačke vatre koja je peckala još večito krvava kolena naših predaka
pre nas organizmi bili su tako sićušni da ih vetar nije mogao nositi na dlanu a kad smo se rodili vetar je razgalio plamen i nešto je moralo držati novonastala i složena tela
zelene su tvoje kosti poput kamena koji preslojava mahovina ti si jedina koja nije u neprestanom stanju umiranja ti drevno stvorenje koliko se ospeš s jednog kraja, na drugom rasteš istovetno i tako ideš napred i ostavljaš za sobom mirisan prah zato su tvoje strašne reči stalno nanovo nečujne
bliži se kraj tvome trošenju sada će novi točak da se obrne spokojno nek je tvoje ljudsko telo u beživotnom uznemirenju daha znaću poslednje reči koje sam razumeo
samo se seti meha tvojih pluća koji buja toplinom i obnavlja sve vatre ovog sveta
***
PAVLE ZELJIĆ rođen je 14.10.2000. u Loznici. Završio lozničku Gimnaziju „Vuk Karadžić“, student Odseka za srpsku književnost i jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Autor zbirke poezije „Ikar i Mesija“ (2019); piše poeziju i prozu, a bavi se i prevođenjem sa engleskog jezika.
Bila je jesen neke davne godine kad je krdo hodočasnika bosonogo gazilo po oštrim predjelima planine Santa Muerte1 kao što je Krist gazio po vodi i kao što su čavle gazile po njegovom mršavom tijelu. Sasvim je jasno da većina njih nije stigla do vrha na kojem je ponosno stajala sićušna crkva, zbijena između peyote kaktusa i suhe zemlje, izgrađena prije nekoliko stoljeća na mjestu na kojem se prije dolaska Europljana nalazio oltar za mrtve, posut laticama cvijeća koje su odabrani nosili iz kotline rijeke pa sve do vrha planine i okružen lubanjama onih koji su stradali za bogove. Još od izgradnje crkve Santa Virgen Inmaculada2 koju su stanovnici iz doline kasnije preimenovali u Santa Muerte, nitko nije uspio doći do vrha i proći kroz njezina malena vrata i, sasvim očekivano, diljem zemlje su počele kružiti priče o onom što se nalazi u toj crkvi. Još u sedamnaestom stoljeću pričalo se o skrivenom blagu koje su Europljani ugradili u temelj crkve, neki su govorili da je zlato, neki da je sveti gral skriven iza oltara, iako oltar nikad nisu vidjeli, kasnije se počelo pričati o dušama mrtvih koji su tu bili prije španjolskih osvajača i sad se svete svim katoličkim vjernicima jer su im uništili oltar, neki su vjerovali da duše vjernika koji su pokušavali doći do vrha štite tajnu planine Santa Muerte, a neki su zagonetno šutjeli pokušavajući se oduprijeti tračevima i praznovjerjima. Sve dok te jeseni neke davne godine, točno na Dan mrtvih, Jesús Diego Moreno de La Sierra de La Cruz nije sišao s planine noseći kamen koji je izvukao iz zida crkve i cvijet peyote kaktusa kao dokaz da je stigao do vrha. Naravno, odmah su počele kružiti priče i vjernici su se danima okupljali ispred njegove kuće, točno iza polja agave Heriberta Bodege, poznatijeg kao „El Tequilero.“ Donosili su mu darove, govorili kako je opravdao svoje ime, kako je on zasigurno svetac, kako će ga Crkva proglasiti svecem jednog dana kad priča dospije do Vatikana, ljubili su mu stopala i ubrzo zatražili da se crkva na vrhu planine Santa Muerte preimenuje u La iglesia cátolica de San Jesús Diego. Ubrzo nakon toga počeli su mu dovoditi svoje slijepe i bolesne članove obitelji, moleći ga da ih izliječi. Priča se da je stari Ernesto Garmendia progledao nakon što ga je Jesús Diego dodirnuo. No priča o Jesúsu Dijegu postala je još tajnovitija i samim tim intrigantnija kad je četiri godine kasnije nestao. Ispred njegove kuće danonoćno su budno i strpljivo čekali vjernici, a ipak, nitko ga nije vidio kako izlazi iz kuće. Tek nekoliko dana nakon što su svi već bili umorni od nespavanja i čekanja, María Elena Muñiz de Bodega, žena Heriberta Bodege, nogom je srušila vrata, a zatim je masa pomahnitalo utrčala u kuću tražeći svog mesiju, tražili su ga ispod kreveta, u ormarima, na mračnom tavanu na kojem su pronašli samo nekoliko starih knjiga i dva šišmiša, ispod stolova, iza malenog kauča, u ostavi u kojoj je čuvao tekilu i Bibliju, ali nisu ga našli, baš nigdje, kuća čak više nije ni mirisala na njega, na kolonjsku vodu s mirisom raži pomiješanu sa znojem, ni njegova odjeća nije imala taj miris, skučeni prostor odisao je gorkim mirisom ruže koji nikad prije nisu osjetili tu ili u blizini Jesúsa Dijega.
„Tako je to sa svecima, nikad ne znaš što im se dogodilo“, govorili su.
Tražili su od biskupa da Vatikanu pošalje zahtjev za beatifikaciju, a u međuvremenu su se okupljali ispred njegove kuće i palili svijeće. Nekoliko mjeseci kasnije, planina Santa Muerte je vrištala, doslovno vrištala. Bilo je to nekad sredinom svibnja, dva tjedna pred rođendan Jesúsa Dijega. Začulo se nekoliko vrisaka, točno u ponoć i vjernici su pomislili da Jesús Diego sad vjerojatno živi na vrhu planine, u svojoj crkvi ili da njegov sveprisutni duh vrišti i plače nad njihovim grešnim životima, Heriberto Bodega je odmah nakon toga prestao posjećivati Evu Manzanero, ženu s kojom se viđao u baru Los Placeres, María Elena Muñiz de Bodega odmah je zapalila svijeću za svu djecu koju je pobacila, Ana Cristina López de Navarra je sišla s krova s kojeg se htjela baciti jer je provela noć sa nekim neznancem iz grada i to na obljetnicu smrti svog muža, Federico Palazuelos je drhteći sklonio nož sa vrata svoje žene, a ona mu se, sve vrijeme plačući, ispričala zbog svog iznenadnog odlaska u grad. Kao i u svakom neobjašnjivom događaju, postojali su skeptici, neki su govorili da to uopće nije bio Jesús Diego već La Llorona3 jer glas je ipak bio ženski, a neki su to pokušavali logički opravdati govoreći da je ono što se čulo vjerojatno bio zov pume koji je veoma sličan ljudskim vriscima. Ipak, usprkos moru teorija o nestanku Jesúsa Dijega i vriscima s planine Santa Muerte, ono s čim su se svi stanovnici doline složili jeste činjenica da je sve to veoma čudno jer na rođendan Jesúsa Dijega, opet u ponoć, planina je vrištala, a na njenim oštrim dijelovima je tinjala vatra koja se ugasila sama od sebe nakon nekoliko minuta i baš tad je jedna zapaljena grana pala na krov njegove kuće spalivši knjige koje su se nalazile na tavanu. Kad su vjernici i pljačkaši te iste noći utrčali u kuću ne bi li iz nje izvukli novac, nakit ili alkohol, nisu pronašli ništa, flaše tekile u ostavi bijahu prazne, a velika Biblija kožnih korica bila je otvorena. Nedugo zatim vrisci su postali učestaliji, a oko kuće Jesúsa Dijega izrasli su peyote kaktusi, kako su se odjednom tu pojavili nitko nije mogao objasniti.
„Ja sam…“, vrištao je ženski glas s planine Santa Muerte, „Ne, ne. Moja djeca!“
I u tom trenutku bi se zakleli da su čuli La Lloronu, ali više ni vlastitim ušima nisu vjerovali, tako je bilo lakše jer onda kad su vjerovali bivali su kao opsjednuti demonom ili, u ovom slučaju, strahom od Boga, zatvarali bi se u kuće i danima ne izlazili plašeći se da će ih vanjski svijet iskvariti i natjerati na grijeh jer ne postoji svijet osim unutarnjeg duhovnog i Božjeg koji nije utemeljen na grijehu, no onda kad su potrošili sve zalihe hrane, kad su se zasitili svojih domova, djece, muževa i žena, bilo je jasno da je vrijeme za promjenu i da je najsretniji čovjek onaj koji ne ispituje stvarnost, već je prihvaća onakvom kakva je opisana u Bibliji, i kakva La Llorona i vještice i Mictecacihuatl4 i paganski običaji, kakvi oltari mrtvih ukrašeni lubanjama i zveckanje kostiju u tilmama5 domorodaca, taj svijet nikad nije postojao, ti zvukovi su možda bili samo Gospa koja plače nad Kristovim tijelom ili Jesús Diego ili čak sami Bog i nitko više nije mislio o drugim mogućnostima jer one bi bile protivne Bogu i svemu u što su vjerovali, a peyote kaktusi su svakim danom sve više rasli i nakon samo godinu dana već su zauzeli dio polja agave Heriberta Bodege, time uništavajući prvih sedam redova agave predviđene za tekilu koju je Heriberto pravio za biskupa Corteza koji je kasnije nekoliko flaša slao Vatikanu kao dar za papin rođendan.
„Moja djeca! Moja djeca“, i dalje je dopiralo s planine Santa Muerte i tako su prošli mjeseci, godine i desetljeća, a stanovnici doline se nisu previše uzrujavali oko toga sve vrijeme vjerujući da je to vjerojatno Gospa koja im se ukazuje kroz zvukove.
lat. Datura stramonium – šp. Toloache
Čuvši za priču o planini Santa Muerte, Adán „El Guacho6“ Caballero je jedne godine odlučio pokušati stići do vrha. Već godinama se penjao po svim planinama u zemlji i ako bi netko mogao stići do vrha planine Santa Muerte, onda je to morao biti on sa svojim čvrstim i neosjetljivim tijelom i stopalima koja su poput meke spužve prianjala uz oštro kamenje, stanovnici doline su ga gledali u čudu dok je sa njima hodao kroz rijeku i dok su se svi pomalo nespretno lelujali gazeći po oštrom i klizavom kamenju na dnu rijeke, on je sve vrijeme stajao uspravno, niti jednom se okliznuvši ili spotaknuvši.
„Neka Bog bude s tobom“, pozdravili su ga kad se s nekoliko enchilada7 spakiranih u papirnate vrećice, sedam flašica vode i jednom flašom tekile koju mu je poklonio Heriberto Bodega, uputio ka stazi koja je vodila do samog početka planine Santa Muerte. Nakon tri sata hoda po oštrim stazama na kojima bi svako malo naišao na kosti onih koji su umrli u pokušaju da stignu do vrha, čuo je prvi vrisak.
„Tu sam“, čuli su i stanovnici doline koji su, desetljećima nakon što su odlučili da neće obraćati pažnju na zvukove s planine jer je to vjerojatno Jesús Diego ili Gospa ili sam Bog, ipak zabrinuto čekali i pokušavali odagnati o čemu je riječ i hoće li se El Guacho vratiti živ.
Jer nakon što se začuo drugi vrisak, sat vremena nakon prvog, više im nije bilo bitno hoće li on stići do crkve na vrhu, samo su željeli da se vrati neozlijeđen i da im ispriča koliko je ostataka mrtvih tamo, tko to vrišti i pali vatru na planini Santa Muerte i da li je kojim slučajem Jesús Diego tamo, a ako jeste, što mu se dogodilo i kako je nestao.
Prošlo je šest sati i El Guachou se učinilo da što duže hoda, to se vrh planine čini sve daljim, Vrh se činio na desetak kilometara ispred njega, a jedino što mu je bilo sve bliže kako je vrijeme odmicalo bila je noć. Preskakao je koloplet zmija i lubanje koje su se kotrljale niz stazu, guštere koji su brzo prelazili ogoljeni dio planine, na nekim dijelovima je trčao kad bi krici ptica postali nesnosno glasni, ali crkva je još uvijek usamljeno stajala kilometrima udaljena od njega, a zatim vrisak, tako jak da su stanovnici doline pomislili da ga je napala ogromna čovjekolika zvijer i već su se prestali nadati njegovom povratku.
„Ne približavaj se“, rekao je glas, a El Guacho je prestravljeno zastao pokušavajući odagnati iz kog pravca dopire taj strogi, ženski glas.
„Tko si ti“, pitao je El Guacho držeći štap i okrećući se nekoliko puta, no oko njega nije bilo ničeg osim guštera i prašine.
Čekao je nekoliko trenutaka, ali odgovora nije bilo pa je ponovio pitanje i opet čekao.
Mogao bi se zakleti da je ispred crkve, gore, na vrhu, vidio ženu u bijelom huipilu8, ali ju je vidio na samo nekoliko sekundi, a zatim je iščezla ili je jednostavno ušla u crkvu i sakrila se od znatiželjnog stranca.
„Ne približavaj se, rekla sam“, opet se začuo isti strogi glas od kojeg bi se i najsnažniji raspali na tisuću komadića.
„Tko si“, pitao je El Guacho još jednom.
„A što ti misliš tko sam“, odgovorio je glas rugajući se.
„La Llorona“, rekao je El Guacho stežući štap u ruci, možda od straha da će odgovor biti potvrdan i da su priče koje su mu pričale majka i baka, učiteljice, pijanci na ulici i djeca u školi dok je tvrdio kako se ničeg ne plaši možda ipak istinite i možda je stvarnost bila još strašnija, možda se La Llorona nakon što je godinama nijekao njeno postojanje sad odlučila obračunati sa skeptikom koji tumara planinom Santa Muerte u pokušaju da razotkrije tajnu crkve na vrhu i nestanak Jesúsa Dijega i vriske koji su ledili krv u žilama i vatru koja je s vremena na vrijeme gutala planinu i koja je jedne godine progutala kuću Jesúsa Dijega i uništila knjige u kojima se nalazilo tko zna kakvo proročanstvo koje bi možda stanovnicima doline objasnilo postanak svijeta, one peyote kaktuse koji su svakim danom sve više uništavali polje agave Heriberta Bodege i nemir koji se uvlačio u domove i skrivene kutove ljudskog uma.
„Tako me zovu“, odgovorio je glas, a El Guacho je prestravljeno stajao ne mogavši progovoriti.
„Ali jesi li ti zbilja La Llorona“, pitao je nakon nekoliko minuta šutnje.
„Ja sam što god ti misliš da jesam, sad uzmi kamen na kojem stojiš i uberi toloache tamo s desne strane staze, ne brini, već je kasno, zmije spavaju. Odnijet ćeš to sve u dolinu, reći ćeš im da si kamen izvukao iz zida crkve koja se urušava i da je ispred crkve izrastao toloache, to ćeš im dati kao dokaz da si stigao do vrha, ako sve uradiš kako treba i pritom im ne kažeš što si čuo i vidio, imaš četiri godine da se vratiš ovamo i preuzmeš moje mjesto, a ako ne, pobrinut ću se da nestaneš“, rekao je glas preobražujući sve zvukove u jednu tešku tišinu koja se sručila na planinu Santa Muerte, od koje bi i najodmorniji zaspali i najveseliji se natmurili kao da su upravo vidjeli najveću nepravdu svijeta.
„U redu.“
„Obećavaš?“
„Obećavam.“
El Guacho se ponizno okrenuo i uzeo kamen koji mu je raskrvario stopalo, očistio ga tekilom koju mu je dao Heriberto Bodega, a zatim se krenuo spuštati niz planinu. Ubrao je bijeli cvijet s purpurnim linijama savršeno raspoređenim na poleđini latica i usprkos svemu što mu se dogodilo, na povratku u dolinu mislio je samo o tom, o toj savršenoj simetriji prirode koja se sudarala sa kaotičnim ljudskim životima.
Stanovnici doline su ga iznenađeno dočekali priredivši mu zabavu koja je trajala tri dana i tri noći. Već su predložili da se crkva na vrhu planine Santa Muerte preimenuje u La iglesia cátolica de San Adán i pozvali biskupa da mu da svoj blagoslov i uvjeri se da je doista uspio stići do vrha. Pjevalo se i sviralo, sve uz tekilu koju je Heriberto Bodega velikodušno dijelio i uz enchilade i mole9 koje su žene neumorno pripremale. Posljednju večer, kad je već bio iscrpljen i lucidan od glazbe i tekile, El Guacho je tražio da mu sviraju La Lloronu, a trojica muškaraca koji su sjedili kraj vatre odmah su poslušali novog mesiju i prestali svirati La Malagueñu10. Sve bi to bilo sasvim u redu da se El Guacho nije onesvijestio dok je Ana Cristina López de Navarra pjevala: „No sé qué tienen las flores, Llorona, las flores del campo santo, que cuando las mueve el viento, Llorona, parecen que están llorando.“11
Pjesmu je prekinula sveopća zabrinutost za zdravlje novog mesije, a tad nekad su se začuli i vrisci s vrha planine Santa Muerte. El Guacho je danima imao groznicu i nije mogao ustati iz kreveta, tek nakon dva tjedna je napokon smogao snage ustati i otvoriti vrata kuće koju je unajmio od Fulgencija Montera, kockara iz Oaxace. Nekoliko desetina vjernika je ubrzo ispunilo maleni prostor moleći El Guachoa da im izliječi članove obitelji ili njih same i neprestano pokušavajući dobiti odgovor na pitanje tko to vrišti na planini Santa Muerte, je li Gospa, je li njegov prethodnik Jesús Diego ili je možda ipak La Llorona.
lat. Ipomoea violacea – šp. Gloria de la mañana
Četiri godine kasnije El Guacho je shvatio da se mora vratiti na planinu Santa Muerte, u suprotnom će završiti kao Jesús Diego, a kako je on završio, nitko nije znao i nešto u samom tom neznanju je bilo toliko stravično da je El Guacho čvrsto odlučio da će se vratiti i zamijeniti mjesto misteriozne žene.
Hodao je pomalo tromo po oštroj planini, ovaj put ne toliko ushićeno kao prije četiri godine kad je trčao prema vrhu koji se neprestano udaljavao. Vrh se sada činio mnogo bližim nego onda i znao je da ga žena čeka ispred crkve, koliko god ta zamisao bila suluda jer ipak su prošle četiri godine, a nije vjerovao u vidovitost i slične paganske gluposti, no ipak, znao je da ga ona promatra i na trenutke se osjećao potpuno sigurnim dok je gazio preko oštrih stijena iz kojih su siktale ljutice i proizvodile nepodnošljivi zvuk sličan tihim i brzim udarcima kastanjeta i dok je koracima lomio kosti nesretnika koji su godinama ranije prolazili tom istom stazom u pokušaju da se domognu vrha planine Santa Muerte. Nešto u suhom i teškom planinskom zraku od kojeg mu se grlo sušilo i pljuvačka se činila sve gušćom i težom za progutati mu je govorilo da ga ona čeka gore kraj crkve i da će ovaj put otkriti čemu tolika tajnovitost i tko je i zašto prokleo to nedokučivo mjesto koje je, ironično, vrištalo od života, a opet bilo tako neopisivo mrtvo, no najveća tragedija nije u tom otkriću i težini koja se nevjerojatnom brzinom spuštala na njegova ramena, već u činjenici da će sve što otkrije morati ostati tajna s kojom će morati živjeti. Šest sati kasnije začuo se vrisak i El Guacho je zastao, iz torbe od srneće kože izvadio flašu mezcala12 i popio nekoliko gutljaja.
„Ako moram umrijeti, umrijet ću kao Meksikanac“, pomislio je i još jednom nagnuo flašu.
„Pijanice“, rekla je žena, ali nježnijim glasom nego prošli put.
„Nisam, ja sam samo…“
„Dođi“, rekla mu je, a pred njim se prostirala crkva koja se na trenutke činila toliko blizu da je pomislio da će ga njeni zidovi progutati i ispljunuti natrag u dolinu.
Načinio je nekoliko koraka naprijed i već je stajao ispred malene crkve, no svjestan svih dosadašnjih dešavanja, odlučio je sačekati ženu u bijelom huipilu i zbilja, nekoliko trenutaka kasnije pojavila se i ona, njena tamna koža neobično se isijavala na suncu čineći je pomalo nestvarnom, ali kad ga je potapšala po ramenu bila je jednako stvarna kao on i njen savršeno uglačani bijeli huipil se njihao na planinskom vjetru, a duga pletenica u koju je skupila svoju gustu, crnu kosu izgledala je kao horde ispreplitanih kostiju preko kojih je prelazio dok je išao do vrha i sad je tu, i on i crkva i La Llorona ili Gospa ili ženski duh Jesúsa Dijega ili možda neko sasvim drukčije biće koje je u njemu istovremeno izazivalo i spokojnu nježnost i strahopoštovanje.
„La Llorona“, ustuknuo je.
„Tako me zovu“, rekla je žena nježnim i pomalo razočaranim glasom od kojeg je El Guacho pomislio da ona možda ipak nije La Llorona.
„A jesi li ti zbilja La Llorona“, ponovio je pitanje od prije četiri godine.
„Ne. Drago mi je što si se pojavio, onaj lažov Jesús Diego mi je uništio nadu u postojanje iskrenih ljudi.“
„A tko si onda ti?“
„Altagracia Gloria de La Mañana, mada sam se zvala Yelitza13. Draže mi je da me zovu Yelitza.“
„Drago mi je, Yelitza. A što si i tko si ti zapravo? Ne bih da budem naporan s pitanjima, ali sve ovo je jako… Čudno“, rekao je El Guacho nestrpljivo iščekujući odgovor.
„Ah, dijete. Ja sam zaštitnica ovog mjesta, a to ćeš sada postati ti i ja ću biti slobodna. Slobodna kao nekad“, uzdahnula je.
„Kao nekad?“
„Prije nego su došli oni kurvini sinovi i uništili ovo mjesto, eto, kao tad. Znaš, dijete, kad bih ti rekla koliko mi je godina rekao bi mi da lažem, ali ja sam ovdje već dugo, dugo, toliko dugo da ti mogu ispričati koliko je milijuna ljudi umrlo u ovoj zemlji, možda čak i milijardi“, rekla je tiho padajući u ponor vlastite melankolije od koje je njezina koža gubila sjaj.
„Ne shvaćam“, odgovorio je El Guacho nešto strožim glasom, on je ipak osoba koja ne voli okolišanja i uvode u priču koji su duži od same priče.
Pokazala mu je da uđe u crkvu i slijedio ju je, njen huipil koji se njihao s njenim tromim koracima, njenu čvrstu pletenicu iz koje su stršile vlasi grube i oštre kose i njenu zabrinutu nesigurnost u vlastito postojanje od kojeg je i on na trenutak pomislio da više ne postoji, da je možda sve samo san ili smrt, jer smrt je morala tako izgledati, možda ga je od silnog ushićenja i straha negdje na planini izdalo srce, možda je to sve samo put do Raja i ova žena je anđeo prerušen u lijepu Indijanku koja ga vodi do zagrobnog života, ali kad ga je zapljusnuo gorki miris ruže koji je ispunjavao svaki djelić te malene crkve, shvatio je da je još uvijek živ, jer koji još mrtvac ima osjetilo mirisa koje je tako snažno upijalo gorčinu i nesreću tog mjesta i koji još mrtvac se može spotaknuti na lubanju… El Guacho zastade čuvši zvuk koji je podsjećao na zvuk kamena kojeg djeca šutaju po zemlji, no da je šutnuo kamen osjetio bi bolne titraje u stopalu, bila je to napukla lubanja kojoj je vrijeme pojelo zube, požutjela kao stari papir nakon nekoliko stotina godina i lagana kao ljuska kokošjeg jajeta koje je s majkom farbao za Uskrs, tako lagana da je pomislio da će se raspuknuti na dva dijela ako je još jednom dodirne stopalom ili rukom. Šutio je jer znao je da će uskoro dobiti odgovor. Kameni zidovi crkve su se nespretno ljuštili dok je hodao do oltara, a sitni kamenčići su se svakim njegovim korakom kotrljali po hladnom podu, toliko nesnosno hladnom da je zaboravio da je ljeto i da vani prži sunce toliko jako da zrak čini teškim. Iza oltara, te malene kamenite ploče koja je bila visoka tek pedesetak centimetara, ugledao je veliki krug latica ruže, peyote kaktusa, toloachea i ukrasnog slaka, a oko njega desetak lubanja koje su spokojno gledale u njega pa i onda kad je gledao u stranu ili u strop crkve na kojem je spavalo nekoliko šišmiša, znao je da ga oči mrtvaca gledaju jer ako su ga išta naučile majka, baka, učiteljice, pijanice na ulici i djeca u školi, to je vjera u onaj osjećaj u trbuhu od kojeg ti se sve zamuti pred očima i svako drugo osjetilo se toliko izoštri da možeš osjetiti dah čovjeka koji je kilometrima udaljen i miris bilja na drugom kraju ulice.
„Pa, dijete, dobrodošao u Mictlán14“, rekla je pokazujući na cvjetni oltar na podu.
„Sad me praviš budalom“, rekao je ljutito, više iz straha da je to istina nego iz istinske nevjerice.
„Ne, ovo je portal u Mictlán, oduvijek je bio, pa i onda kad su oni kurvini sinovi odlučili da ga unište i izgrade svoju crkvu. I oni su završili ovdje. I moji sinovi koji su te godine nosili cvijeće iz kotline rijeke do vrha. Njih su ubili, tek tako, kao da nisu ljudi, vidjela sam ih. Bila sam tu, skrivala sam se iza stijena i vidjela njihova mlada tijela kako se kao kamenčići i grane kotrljaju niz stazu. Samo dva tijela manje, dvije životinje manje, eto tako su oni mislili“, rekla je i zaplakala, a El Guacho je, usprkos tome što mu je sve to zvučalo potpuno nestvarno, osjetio u trbuhu, u grlu u kojem mu je narastao jedan veliki čvor koji nije mogao progutati ili raspetljati, da ona govori istinu i u tom trenutku, pored svog užasa i neočekivanog prevrata koji se događao baš tu, pred njegovim očima, osjetio je potrebu da je zagrli.
„Ostala sam ovdje samo kako bih im bila blizu, ovo mjesto ne stari. Sve zmije i biljke koje si vidio na putu do vrha su tu već tisućama godina. Napravila sam novi oltar i obećala bogovima da ću čuvati ovo mjesto, makar zauvijek bila zatočena ovdje, ali prošlo je toliko vremena i želim da odem, da napokon opet vidim svoju djecu. A ti… Ti ćeš morati ostati ovdje i pobrinuti se da nitko ne uništi naš oltar“, rekla je kroz jecaje, no sa svakom riječju glas joj je postajao sve grublji, a El Guacho ju je sve vrijeme grlio znajući da se obećanje koje joj je dao prije četiri godine mora ispuniti.
Pozdravili su se s nekoliko snažnih zagrljaja koji su se činili kao sudari zvijezda i odjekivali su u hladnim zidinama sićušne crkve koja je ponosno stajala na vrhu, zbijena između peyote kaktusa i suhe zemlje.
El Guacho je izvadio flašu mezcala iz torbe od srneće kože i ispio nekoliko gutljaja.
„Ako moram zauvijek živjeti, živjet ću kao Meksikanac“, rekao je i opet nagnuo flašu gledajući kako se Yelitza udaljava od vrha, a njen bijeli hupil se njiše zajedno s njenim koracima.
Hodala je ushićeno, spretno prelazila preko oštrih rubova planine preskačući koloplet zmija i lubanje koje su se kotrljale niz stazu, guštere koji su brzo prelazili ogoljeni dio planine, na nekim dijelovima je trčala kad bi krici ptica postali nesnosno glasni, bila je slobodna, kao onda kad je sa svojim sinovima trčala do rijeke u dolini i preskakala klizavo i oštro kamenje nikad se ne okliznuvši ili spotaknuvši. Bila je slobodna kao prije dolaska Europljana koji su joj rekli da su njeni bogovi pogrešni bogovi i da je smrt njenih ljudi kazna koju su zaslužili, slobodna kao prije nego što su njene sinove zaklali na vrhu planine, a zatim gurnuli niz stazu kao kamenčiće koje sklanjaju s puta i kako se približavala dnu planine Santa Muerte, tako je sve više starjela. Stigavši na sami početak na kojem je već osjetila dah vjetra i miris enchilada iz doline, uspjela je izustiti zadnji krik.
„Moja djeca“, drhtala je planina i drhtali su stanovnici doline sad već uvjereni da su čuli La Lloronu.
Drhtalo je i njezino tijelo kad je napokon stopalima dodirnula travu jer upravo tad se njena koža osušeno ljuštila s kostiju starih pet stotina godina, crna kosa svezana u pletenicu je postala meka i bijela, a njen huipil je progutao tu lelujavu, veselu smrt i nesretni život koji je u njoj treperio kao mjesečina na površini rijeke. Njene kosti su ostale sahranjene u dnu planine Santa Muerte, a njena priča i priče tisuća žena ostale su neispričane i nepoznate potomcima njihovih ljudi. Možda ih se sjete samo ponekad, najčešće kad na Dan mrtvih na velika groblja odnesu cvijeće iz kotline rijeke, a možda ni tad, jer one će uvijek ostati poznate kao La Llorone, kao žene kojima će roditelji plašiti djecu i upozoravati ih na opasnost svijeta i skrivene namjere zlih ljudi.
„Zvala se Yelitza“, začuo se vrisak sa planine Santa Muerte, no ovaj put glas je bio muški i stanovnici doline bi se mogli zakleti da su čuli Jesúsa Dijega ili El Guachoa ili samog Boga koji im se ukazuje kroz zvukove.
2 Santa Virgen Inmaculada – Sveta prečista Bogorodica.
3 La Llorona – Plačljivica (u bukvalnom prijevodu) je u meksičkom folkloru duh žene koja noćima plače za svojom djecom koja su se utopila u jezeru. Zbog velike teritorijalne, ali i kulturološke razlike unutar samog Meksika, verzije mita o La Lloroni se razlikuju, no najpoznatija verzija je ona o ženi koja je, iz osvete mužu koji ju je prevario, sama utopila svoju djecu, a zatim pokajavši se, i sebe samu.
4 Mictecacihuatl je prema astečkom vjerovanju bila kraljica Mictlána (podzemnog svijeta u astečkoj mitologiji) i zaštitnica mrtvih.
5 Tilma – pamučni prekrivač koji su muškarci u Meksiku nosili preko odjeće, najčešće ga vežući na ramenima.
6 El Guacho – u meksičkom slengu ovaj izraz se odnosi na meksičkog vojnika ili na čovjeka s juga Meksika koji radi na sjeveru.
7 Enchilada – tradicionalno meksičko jelo nalik tortilji.
8 Huipil – tradicionalna meksička ženska nošnja, široka tunika ili haljina sa tradicionalnim vezom.
10 La Malagueña ili Malagueña Salerosa – popularna meksička pjesma.
11 Iz pjesme La Llorona, prijevod teksta: „Ne znam što je s cvijećem, Llorona, s onim cvijećem na groblju, ali dok ga vjetar pomjera, Llorona, ono izgleda kao da plače.“
12 Mezcal – tradicionalno meksičko alkoholno piće pravljeno od različitih vrsta kaktusa.
13 Yelitza – astečko ime koje u prijevodu s nahuatla znači „Vrata raja.“
14 Mictlán – podzemni svijet u astečkoj mitologiji.
***
MIHAELA ŠUMIĆ (1998, Banja Luka) završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz“ u Banjoj Luci. Svoju poeziju je do sada objavljivala na nekoliko portala, uključujući i poeziju i prijevode na engleskom, španjolskom, portugalskom i hrvatskom jeziku. Do sada je objavila zbirku pjesama „Nekoliko sitnih uboda“ (Imprimatur, Banja Luka) za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga“ za najbolju prvu knjigu objavljenu u 2020. godini, te zbirku priča „Herbarij svete smrti“ (Imprimatur, Banja Luka).
Djeca mojih prijatelja žele počiniti samoubojstvo Studiraju kemoterapiju i sviraju saksofon u podrumu Djeca mojih prijatelja povraćaju pred školom Jedu sendviče s dvostrukim mesom iz kaveza Blijedi su kao planeti bez jezgre Inteligentni su kao ocean koji je pojeo Tarkovskog
Djeca mojih prijatelja ne mogu odlučiti Na kojem fakultetu će samljeti svoje sretno vrijeme Roditelji djece mojih prijatelja zrače dobrotom Umiru od radijacije kojom oživljavaju Djecu ozračenu informacijama
Djeci svojih prijatelja govorim da budu sretna: Prelomite institucije preko koljena kao lješnjake Živite izgrebani od vatre koja se smije Kada uđe u vašu kuću
Mirna akademija je izmišljotina
Jaguari su lijepi jer su odrasli opasni I sami
Neka psiha bude vaše krzno Neka uzorak bude nerazumljiv Liječnicima
Hodajte kao prijetnja gradovima Uživajte u katastrofama
Vi ste djeca mojih prijatelja Vi ste nove životinje Budite tanki kao Whitmanove vlati Plešite u oluji karijera Ne radite za nikoga Tražite saveznike
Ni Nietzsche nije mogao Izdržati samoću
A dok ih tražite Pod reflektorom ljubavi Budite idealno sami
Samo usamljen čovjek Može naći prijatelje
***
TRAMVAJSKI OTOK
Najmirniji sam pred bijelim ekranom Kada kucne ponoć i imam dobar zvučnik Vino iz crvene zemlje I nizozemski duhan za motanje A u dnevnoj mreži se još koprca nekoliko Dojmova
Na primjer, onaj osjećaj dok sam se vraćao Kući Martićevom preko mjesta za dojenje A svijet je postao dobro ugođen organizam
Ništa što sam vidio nije bilo suvišno Svatko se borio za nešto važno Svuda topli ratovi, slavlje i satovi Pomaknuti naprijed
Ili jutarnji ulazak među kvaternikove jabuke
Rasta je svirao hang pored Dinare Pogrbljena baka nudila je ljubičice svima Kao bogovima, a Englezi U smeđim vunenim kapama Pili su pivo ispred Big Mame I pričali o prethodnoj noći Kao da nije završila
Klarinet i gitara osvojili su tramvajski otok Ubacio sam im srebro u sarkofag Pa čitao nazive drveća u Maksimiru
Dok hodam po takvom jezeru Ne pada mi na pamet Raskrinkavati nedorasle ili Razbijati nečije iluzije
Rušiti ravnotežu čudnog tijela Koje se kreće kroz vrijeme Pomoću ljubavi i zablude Koja donosi plodove i Na moj stol
Tada želim pisati samo o onome Što sam vidio Piti vino iz ognjene zemlje I pisati
***
ANTEJ JELENIĆ rođen je 1983. u Splitu gdje završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče do sada je objavljivao u različitim književnim i kulturnim časopisima poput Zareza, Vijenca, Knjigomata, Split Mind-a, časopisa Re te zbornicima “Reč u prostoru” i “Bez vrata bez kucanja”. Autor je zbirke poezije “Stalak za svijet” (Sandorf, 6/2020.).
na slici: Antej Jelenić (u sredini) na poetskom performansu “Reci mi riječ i napisat ću ti pjesmu” Matka Abramića, Split, ljeto 2021.
U mojoj glavi Arhe je trebao da bude epohalan roman. Veliki narativ koji nedostaje sceni, sugerisala mi je književna kritičarka. Dodala je da takav roman može poneti nacionalno priznanje, minimum deset gostovanja u bibliotekama, kao i nekoliko prevoda. Veliki narativ na Balkanu može biti samo kada pišeš o ratu, a imamo ih nekoliko na raspolaganju. Pisati roman o bici na Kosovu polju je nezahvalno, jer su je habali mnogi, a srednji vek je takav da ukoliko se ne upletu vile, krilati konji i buzdovani, nije neki sadržaj. Ostaje XX vek.
Zbog čega veliki narativ nije sudbina žene u prosečnom domu na periferiji grada? Zbog čega veliki narativ nije ljubav dve krojačice iz ulice opervažene lipama u kojoj sam živela trinaest godina? Nije. I to je tako.
Pre devet meseci mi je isplaćen honorar za sinopsis koji sam teatralno iznela vrteći se u stolici pred urednikom. Isukala sam jednu od ideja koju sam čuvala u rezervi, svesna da je to samo teza koja je zanimljiva. Predlog je prošao. Prodala sam se. Juče je trebalo da predam prvu trećinu teksta.
U folderu koji sam nazvala Nedovršeni rukopisi imam na desetine kratkih pasusa i rečenica koje bi mogle biti skladna celina, ali sada je to nekorisno. Pre nekoliko godina započela sam tekst o boli kroz koju prolazi žena kada doživi spontani pobačaj. Bio je potkrepljen lekarskim izveštajima i novinskim člancima o slavnim ženama koje su prošle kroz emotivni rolerkoster izazvan gubitkom ploda. Tema je bila inspirativna, možda sam sačinila dobro delo, ali sam ga odbacila. Dve osobe su pročitale rukopis i dobila sam oprečna mišljenja. Jedno da je to smeće i da se tako ne piše, drugo da je to nešto vanserijsko i da ga objavim što pre. Nijedna strana nije primetila glavnu nit. Mene nema u tome. Hirurški precizno sam se odstranila. Bez upliva emocija, bilo da su stvarno postojeće ili ne, nema verodostojnog dela, ni u mojim očima, ni u očima čitalaca. Ne treba pisac da doživi nešto da bi o tome pisao, ali ne može da bude toliko hladan i distanciran. Zapravo napisala sam novinarski članak od pedeset strana. Uz saradnju sa urednikom mogla bih da malo ublažim pristup i učinim sve pitkijim, ali rad na tome me sada ne privlači. Zanimljivije je nešto drugo. Odnos sredine prema ženi koja je izgubila dete. Najčešće se okrivljuje žena tretirana kao mešina kojoj je samo rađanje svrha. Sa druge strane dete nije dete, nego plod u zdravstvenoj terminologiji. PLOD. Jabuka, kruška, šljiva, dunja su plodovi. Ukusni su. Zdravi su. Koristimo ih kao gorivo za telo i omamljujuće nektare za čula. Plod ljubavi, plod sjajne saradnje, plod dobrih pregovora. Sve te nijanse ploda su ništavne za popunjavanje izveštaja lekara specijaliste. Za njega je odlazeći plod tumoroidna, neposlušna veza koja ne funkcioniše, škart prirode.
Pre nekoliko dana došla sam u Skoplje. Umorna sam. Izležavam se po ceo dan u babinom stanu i razgledam predmete. Neke kao da vidim prvi put. Uzimam ih u ruke i ispitujem njihovu strukturu.
Nikada nisam odgonetnula potpis umetnika na slici koja zauzima centralno mesto u dnevnom boravku. Lice oslikava tugu starice na samrtničkoj postelji, ali bez ikakvog žala, više je to grimasa koja govori: ”tja, i ovo prođe”. Oko glave je venac od trnja, ali nema nelagode, krvi. Srastao je. Sada je to kruna. Grudi su mlohave. Skupina masnih naslaga oko bokova i pupka od kojeg se proteže mračan put ka međunožju je starački, ali kada bi se zamislile podignute grudi i glava mlađe žene, životnijih crta lica, to bi bila trudnica ili renesansna žena. Možda bi pobudila posmatrača na erotske misli. Noge su blago raširene. Niz njih se sliva platno kojim su uvijena krsta. U pozi koja može biti i prikaz nadolazećeg porođaja kao da su se sabrali svi porođaji ovog sveta i pre nego što je Bogomajka rodila sina. Žene danas retko rađaju čučeći, ali sale za porođaje nisu potrle praiskonsko saznanje o ispuštanju deteta iz utrobe. To je metafizička bliskost. U tu predstavu starice-Isusa gleda jedan mrzak lik. I njegove noge su blago raširene, grudi za nijansu čvršće i podignutije, a glava uokvirena retkom kosom. Skaradno nudi usne za poljubac. Juda. Ismeva njenu pozu i porod koji dolazi.
Ispod slike nalazi se nadgrobna bista mog oca koju je baba u kišnom mantilu dovukla kući. U dnevnoj štampi pročitala je vest o grupi vandala koji su prethodne noći oskrnavili spomenike. Istog trena oseća oštre rezove u glavi. Trči niz stepenice i zaustavlja taksi. Stoji iznad groba posutog belom rizlom. Planirala je da je jednog dana sahranimo pored sina. Gleda u sliku. Gleda u bistu. Slika njenog sina je osmehnuta. Skida mantil. Prekriva bistu sina i pokušava da je upakuje u svežanj, stavi na grudi i ponese. Majka posrće. Popucali su joj nokti. Majka ćuti. Glavu sina lagano kotrlja. Majka je u projektu. Osmišljava arhitektonska rešenja. Majka zna kako da ga ne boli. Majka ga konačno vodi kući. U toplo. Na sigurno. Majka ulicama vuče glavu sina, tonama tešku i usput se javlja poznanicima. Majka se budi svakog jutra sa pogledom na taj nos, slepe oči, gluve uši i oblikovane brkove oko usta koja su nema. Bista ne progovara, ali sve vidi i čuje. Svake nedelje izjutra, dok je njegova majka na liturgiji moja sa njim razgovara. Na njegovoj glavi nema prašine. Prstima nežno, kao da ga miluje, začešljava mu metalne pramenove.
Oko biste je svetilište, uklopljeno da slučajni posetilac muzej-stana ne primeti ništa više osim umetničkih predmeta sa putovanja. Rezbarena posuda u kojoj se nalaze stilizovane lule, ručno pravljena duvankesa, porcelanska figura psa, nekoliko venecijanskih maski, jedno pero, minijaturna Sagrada familija, fildžan, babuška, posuda sa klikerima i ikona Bogomajke koja u naručju drži sina koji se izvija tražeći njen obraz da ga poljubi.
Pupčanik kao izvor, vrelo, iskon, klica majki i pramajki koje su se slile u jednu, onu koja me je rodila. I onu koja je njega rodila. Dve pupčane vrpce. Dve majke. Jedan fokus. Produžetak. Ja. Glumila sam da lako popunjavam prazninu i da svet oko mene nije ništa do puko trošenje vremena i progresija ka ništavilu. Nije važno što nemam oko, ruku, pola srca…
Težina: 3 kilograma 200 grama
Dužina: 52 centimetra
Ocena na rođenju: 10
Slovima: deset
Odmah zaplakala. Odmah udahnula.
Mi smo jug. Mi smo vatra. Zapisao je na prvoj strani knjige poezije Mihaila Rendžova Večnata beskonečnata pre nego što je postao večnost. Beskonačna večnost koja se i jednim delom proteže mojom telesnom konačnošću i produžava do… jednog dana u beskonačnoj večnosti.
Oca se ne sećam. Tuđe uspomene sam preuzela kao svoje. Konstruisala sam scenarija po kojima je živeo i u njih smeštala sebe. Prenosila sam ga kroz vreme i docrtavala mu bore, sede vlasi, pijanstva, ljubavnice, uspehe, kavge. Čitala sam knjige koje su pripadale njemu, volela iste pisce i glumce, slušala istu muziku. Ponašala sam se kao da je živ, evo samo što nije došao sa službenog putovanja. Žudela sam da mi neko kaže da sam ista kao on.
Moj otac je reditelj. Snima film u kojem je glavna glumica Milica Stojanova. Moj otac je mornar koji plovi surovim okeanima i donosi sa putovanja školjke iz čeljusti nemani. Moj otac je tajni agent. Moj otac je izvajao svoju glavu i u nju se pretvorio. Namiguje mi. Sluša me. Uvek je na mojoj strani. Moj otac… taj osećaj zapravo nije osećaj nego stanje. Ne umeš ni da opišeš to stanje, jer šta ti znaš o životu pre početka. Kao da iz grudnog koša vadiš klupko vune, pa ga zagledaš, malo plačeš, pokušavaš da ga razmrsiš. Misliš da si uspela. Vratiš ga u rupu i jedno vreme živiš bez tereta. Dobro si. A nisi. Ništa ti ne treba. A treba ti sve. I preživiš. Preživiš ekskurzije, mature, rastanke, prvi džoint, prvi seks. Preživiš prosidbu, venčanje, svatove, popa, kumove. Preživiš majčine suze, pomene, priče, strahove, noćne more, kafane i lomove. Preživiš.
Trudna sam. Duboko u meni zametnulo se biće. Diše.
Zaboravljam ono malo uspomena koje nosim u sebi. Zaboravljam babu, majku, muža, Savu i Vardar, Skadarliju i Staru čaršiju, dukate i dolame. Ostavila sam cigarete. Ne otvaram fioke. Ne čitam isečke iz novina i nasumično podvučene reči. Imam tačku, tu jednu tačku ukotvljenu u moje tkivo. Plašim se. O, tata kako se plašim da je ne izgubim opet.
***
BRANKA SELAKOVIĆ rođena je 1985. godine u Užicu. Diplomirala je na katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta, Univerzitet u Beogradu.
Piše poeziju, prozu, eseje. Objavila je romane: ”Narcisi bojeni crno” (2006.), ”Kapija” (2009.), ”Ljuta sam” (2011.), ”Glineni kralj” (2016.) i zbirku poezije ”Einai” (2016.). Njeni radovi objavljeni su u mnogobrojnim časopisima, zbornicima i antologijama.
Pesme i kratke priče Branke Selaković prevođene su na engleski, makedonski i poljski jezik.
Dobitnik je nekoliko priznanja za književni rad: Nagrada Matice Srpske-Društvo članova u Crnoj Gori, Nagrada ”Miroslav Dereta” za najbolji roman ”Glineni kralj”, ”Nušićeva nagrada” za najbolju satiričnu priču festivala Nušićijada, Zlatna plaketa za najbolju pripovetku časopisa Avlija, nagrada za Najbolji esej Udruženja Sveti Sava, i nagrada za poeziju na pesničkim festivalima.
Radila je kao profesor filozofije i logike, zatim kao novinar Prvog programa Radio Beograda, u redakciji za kulturu i zabavno-humorističkoj redakciji, gde je učestvovala u stvaranju značajnih emisija: ”Neki to vole noću”, ”Kod dva bela goluba”, ”Deset i po” i drugih. Nekoliko godina je bila urednik emisija ”Dogodilo se na današnji dan” i ”Mozaik vremena”.
Saradnik je portala Al Jazeera Balkans, za koji objavljuje intervjue sa istaknutim ličnostima iz sveta kulture i umetnosti.
Živi i radi u Beogradu.
Knjiga priča ”Sinkopa” objavljuje se u septembru 2021., u izdanju IK ”Jež”.
čovjek-časopis 