POEZIJA I NJEN KONTEKST
Što, zapravo, osamljuje poeziju – mrak ili svjetlost? Koliko bi poezija uopće imala prijatelja bez čitateljevih osobnih pomrčina? I koliko bi uvjerljive poezije nastalo bez osobnih piščevih pomrčina? Ne živi li cjelokupna književnost pomalo parazitski na sumraku kao imela na drvetu? Može li bez njega dugotrajno i potpuno nezavisno graditi svoj imitativni, a originalni život? Može li što osim umjetnosti tako nadahnuto i neponovljivo kopirati postojanje i pri tome se ne zvati plagijatom?
Poezija, kao književni rod, poprilično je osamljena, iako nije svojevoljno izabrala život izvan vreve i iritirajućih gužvi pa se odselila na osamu. Ona je odseljena, a zapravo ne znam kako se mogao izbjeći njen pristanak na toliku pasivnost. Valjda nije bila dovoljno vješta u komuniciranju. Očigledno ni do danas nije dovoljno radila na svom predstavljanju, na svom imidžu, iako nas psiholozi neprestano uče da valja raditi na sebi. Je li onda poezija dovoljno lukava? Da je ljudsko biće, rekla bih da nije baš pretjerano inteligentna, a u prilog tome ide činjenica da se ne zna snaći u novoj situaciji. Ili bih za nju uvijek iznova smišljala majčinska opravdanja i subjektivno ju tretirala kao iznimno, ali neshvaćeno biće? Ako poezija ne želi radikalno mijenjati samu sebe, možda treba raditi na onima koji nabasaju na nju kako bi se proširio planetarni klub njenih prijatelja bez formalnog i službeno popisanog članstva. Iako psiholozi uvijek govore o mijenjanju samoga sebe, ali ne i drugih. Možda je upravo tu problem s poezijom. Ali rješenje zasigurno nije ni u podilaženju masama i logici profita koja problem odbacuje nadasve brzom adoptabilnošću i odabirom komercijalnije varijante.
No vjerojatno u trenutku stvaranja, kad gradimo nove poretke i svjetove koji podsjećaju na poredak i svijet koji udišemo, a opet nas fasciniraju i posjeduju začudnost, kad se igramo sićušnih bogova koji su od pravog Stvoritelja znatno labilniji i nesigurniji, motreći i dvojeći što smo na papir ili na ekran kompjutora posložili, ne razmišljamo o statusu poezije u društvu.
Nad pjesnikom tada ne može vladati poduzetnička matematika premda on može biti pod utjecajem statistike i naizgled se rezignirano pitati s kolikom se vjerojatnošću događa određeni peh ili koliko često netko osjeća melankoliju zbog manjka svjetla.
Nad istinskim pjesnikom za samog čina pisanja ne vlada onakav kapitalizam čije tumačenje možemo naći u rječnicima, premda on može biti nezasitni kapitalist koji se bogati doživljajima i uvećava svoj profit sastavljen od svih vrsta riječi spojenih u dojmljivu nekonvencionalnost.
Tko bi uopće pisao poeziju kada bi birao hoće li se njome baviti ovisno o njenu mjestu na društvenoj top-ljestvici ili o broju ukupno prodanih knjiga? No ona je uvjetovana unutrašnjom motivacijom.
Htjela bih razjasniti klimatski okvir u kojem pišem ovaj esej. Vratila sam se iz Makarske. Opet nevoljko egzistiram u neprivlačnom i pokretljivom okviru od magle i kiše koji mi oduzima prostor, zaklanjajući mu i širinu i dubinu i visinu, pa uzrokuje ne samo prostornu, nego i emocionalnu skučenost. No, srećom, nisu dovoljno dorađeni instrumenti za njenu javnu prepoznatljivost.
U Dalmaciji sam na suncu neformalno brbljala o poeziji, i to bez kaputa iako je prosinac, a Djed Mraz je na hotelskoj terasi svakoga tko je bio samo u puloveru, poput mene, svojom bundom upućivao na to da bi se trebalo prikladnije odijevati. Sigurna sam da on ne doživljava ni današnje zahlađenje u morskim predjelima kako bi inače doživljavao hladnoću jer se rasplesao. Čini mi se da je na istom tom mjestu i prije dvije godine, kad sam također bila u Makarskoj, bio potpuno identično odjeven i plesao. Samo što je tada bilo znatno hladnije. A on je nosio upravo tu bundu.
Ne živi li poezija u klimi sličnoj onoj u koju sam se vratila? Ne vide li čitatelji koji prilaze policama s knjigama višak magle oko poezije, pa je radije zaobilaze? Usprkos njenu sasvim čvrstom korijenju koje, kad mu se dovoljno približi, nije maglovito.
Jasno mi je da je poezija, što se tiče njene čitanosti, tek mrtvaja književnosti. Pa opet je pišem jer ne mogu drukčije.
Ona nastaje u stanci između žurbi čiji teritorij dijelimo, naseljavajući ga i pokušavajući mu se istovremeno bezuspješno istrgnuti. A žurba je ta koja je nezavisna i fantastično gipka pa nas je ščepala, no ne brzim kretnjama, nego neprimjetno i perfidno. I usprkos nadrealnosti spomenutih pokreta uopće nemamo osjećaj da smo upali u fantazmagoriju. Ali zato još jednom možemo svjedočiti o vlastitoj neslobodi.
Žurba me i u ovom trenutku zaposjeda preko svojih stalnih pijuna kao što su radno vrijeme, dogovor ili napose starenje. A onda nastavlja upravljati preko još čitavog niza pijuna i pijunčića.
Ona je osiromašila naše slobodno vrijeme. Neosporivo i do srži. Bez ustručavanja mogu reći da živimo u oskudici jer posjedujemo tako malo vlastitog vremena. Svi ga posjeduju više od nas samih. I predmeti. I pojave. Pa čak i hladnoća ili magla. Nije li i oskudica vlastitog vremena vrlo ozbiljna vrsta siromaštva? Al-Busiri je rekao da bijeda ništa ne može onome tko joj sam ne ponudi utočište. Znao je to još u trinaestom stoljeću. Tko nam je onda, zapravo, kriv?! Pokušavamo li prebaciti vlastitu odgovornost na očekivanja bližnjih ili, ako smo spremni priznati, na borbu za uspjeh koji je već sam po sebi vrlo upitan? No ta egoistična borba najčešće ne izgriza nikoga drugoga nego, sasvim paradoksalno, baš vlastiti, toliko njegovan i obožavan ego.
Svijet je nepredvidiv i nema onoga čemu bismo smjelo mogli dati konačno značenje. Neporecivo odrediti granice. Ovaj svijet je crta po vodi povučena, kazao je indijski pjesnik i prorok Sarmad. Da nije tako, ne bi bilo krvoprolića i ratova. Ali ne bi bilo ni bitaka s neskladom riječi ni pobjeda nad samim sobom u kroćenju umjetnosti koja prvo mora nekonvencionalno podivljati da bi stvaratelju bila pitoma. Ne bi bilo ni drugih pozitivnih nastojanja.
Da svijet nije crta po vodi povučena, bi li imalo smisla pisati, bez obzira na to je li to pisanje neustrašiv borac koji se doima zavodljivim ili tek slabašna žudnja za onim što nemamo, možda baš žudnja za nesputanošću nasuprot žurbi?
Kad izgovorim riječi beskrajna žurba, jesam li izrekla hiperbolu? Nema tu ni traga preuveličavanju. Ono izrečeno je svakodnevica. I što je to uopće preuveličavanje? Tko je dovoljno objektivan da bi osporio golemost i potvrdio preuveličavanje? Posebice preuveličavanje žurbe.
Kad me psić Bongo svojim nestrpljenjem požuruje u redovitu večernju šetnju, dijeli li i on s nama spomenuti teritorij žurbe? Hoće li i on, kad se vrati kući i kada nestrpljivost bude svladana, svojim moždanim putevima pomicati lirske slike nalik na poeziju? Ili su ga takve slike upravo prije šetnje nagnale na nestrpljivost?
A ako je u svemu moguće naći liriku, zašto je onda poezija usamljena?!
***
LANA DERKAČ rođena je 22. lipnja 1969. godine u Požegi. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Nagrađivana (pjesnička nagrade „Zdravko Pucak“, „Duhovno Hrašće“ itd.). Uvrštavana je u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. Bila je sudionik više međunarodnih pjesničkih festivala i književnih događanja kao što su Međunarodni pjesnički festival (Hrvatska), Struške večeri poezije (Makedonija), Curtea de Arges Poetry Nights (Rumunjska), Kuala Lumpur World Poetry Reading (Malezija)…
Tekstovi su joj prevođeni na engleski, njemački, španjolski, talijanski, češki, makedonski, poljski, rumunjski, mađarski, malajalamski, oriški, malajski i arapski jezik.
čovjek-časopis 