DNEVNIČKI ZAPISI NIKOLE NIKOLIĆA, odlomci
srijeda, 8. 4.
Čekam majku ispred babine zgrade. Ranije ju je obilazila svakodnevno, odskora jednom-dvaput nedjeljno. Upozoravao sam da je i to rizično, dok mi nije ironično skresala: “Što, da slučajno ne umre od virusa?”
Kako vrijeme odmiče, kako se agonija produžava, svi smo se pomirili da joj je smrt jedini lijek. Gotovo četiri godine leži nepokretna, slijepa, sad već potpuno dementna. Jedina sreća u nesreći je što nije svjesna svog stanja. Kakvo bi to tek bilo mučenje za ženu koja nikad nije mirovala. Uglavnom zbog drugih, zbog sebe najmanje. Njeni su bili obično ostaci vremena, rijetki viškovi. Dvije godine je vidio nijesam. Po izričitom zahtjevu majke i tetke: nas četvoro treba da je pamtimo kao osobu koja nas je podizala, posjećivala, dočekivala kad se u sitnu uru dovučemo iz grada. Zašto bi takvu sliku kvarila ova završna, vegetativna faza? Mrtva priroda.
I mislim se šta je sve to sitno, žilavo biće prevalilo preko svoje devedesetogodišnje grbače. Strijeljanje oca “na izvol’te”, smrt sestre na rukama usred rata, suočavanje sa suprugovom golootočkom traumom, pobačaji, kasnije smrti majke i nekoliko sestara, dok nije ostala posljednja, skamenjena, poput kipa, dok se neki tromi biološki sat konačno ne smiluje. Jedino čime možemo biti zadovoljni je njena prinudna cimerka. Dijana iz Zenice. Pazi je, hrani je, spava s njom, presvlači je, pjeva joj partizanske koračnice (ostao joj je živ taj prastari dio svijesti; jasan znak povratka nazad, u Ništa). Uspijeva da je održava između života i smrti nekim suludim končićem smisla.
Konačno sam završio tekst o romanu Normalni ljudi Sally Rooney. Ovo je tek drugi put da pišem o knjigama autora mlađih od sebe. Ne znam šta mi to govori. O pisanju ništa, nema sumnje. Možda jedino da polako prelazim – što je za književnost potpuno nevažan fakat – u neku ozbiljniju starosnu kategoriju. Ovako triput mlađi od babe.
četvrtak, 9. 4.
Kažu da je postepeno ukidanje zabrana moguće “krajem maja, početkom juna”. Nadležni kažu, važno je istaći, pošto se svi ovih dana pomalo igramo prognozera. Iz ranog aprila to izgleda obeshrabrujuće daleko. Čini se da nema druge nego da se povinujemo. Danima se odluke dovode u sumnju, preispituju, mnogi galame da su kontraproduktivne, držeći se svojih zdravorazumskih procjena. Lijepo je njegovati skepsu, ali ne po svaku cijenu. Ne u trenutku kad se bližimo brojci od 100.000 umrlih. Ne kad jedan čin samovolje može obesmisliti dosadašnje mjere, koje su dobrim dijelom pipanje naslijepo. Kao da zaboravljamo da je nam je (barem zasad) jedini izlaz u radikalnoj preventivi. Ako se najnapredniji zdravstveni sistemi koprcaju u nemoći, na granici pucanja, mogu da zamislim kako bi izgledalo kad bi ovaj naš došao u situaciju jedan na jedan s virusom, na ravne časti, bez startne prednosti koja nam je omogućena pukom srećom. Ako se skepsa raširi kao poželjan način odbrane, onda smo zglajzali u kolektivnu paranoju. A tad smo ga najebali svi skupa.
Raspravljam tako jednom s ravnozemljašem u povoju. Odmah mi je napomenuo kako on to zapravo nije, “ali moraš priznati da su im neka pitanja zanimljiva”. Na primjer: kako to da gravitacija drži svu onoliku vodu? “Misliš, kako se okeani ne prospu po svemiru?” pitao sam zabrinuto. Zaklimao je glavom poput vjerskog gurua, predosjetivši da i meni nešto nadolazi. A nadošlo mi je samo kako ne znam da objasnim, ali vjerujem nauci. Onima koji su se na planini saznanja popeli mnogo više od nas dvojice, najviše što se moglo.
Tako me je i otac ubjeđivao da mi je koljeno skroz u redu, pa i kad sam došao sa dijagnozom. Umirio se tek pošto sam mu nježno poručio: “Tata, zamisli da tebi ortoped pametuje o mitskom u Andrićevom djelu.”
petak, 10. 4.
Pred zatvorenički vikend častio sam sebe jednom laganijom pješačkom turom. Htio sam malo i koljeno da stavim na probu. Lješanska nahija sva je istačkana uzvišenjima, na nekoliko njih moguće je uspeti se asfaltnim putem. Odabrao sam brijeg uzdignut iznad Cetinjskog puta, sa crkvom na vrhu, odakle se pruža širok pogled na Podgoricu. Koljeno je dobro podnijelo 500 metara uspona. Sjeo sam u hladovinu, na kameni ispust. Odatle posmatrao grad. Atmosfera je bila nekako prijatno utrnula. Povremeno bi se odozdo začuo romor motora; vozač je vjerovatno imao dozvolu za međugradski saobraćaj. U protivnom ga je čekalo nekoliko hiljada eura kazne.
Ta ograničenost na Podgoricu ne pada mi baš lako. Skadarsko jezero je odsječeno. Preostaje mi da se uzdam u vidikovce, ljubav na daljinu, ali kod ovoga sam se prevario u procjeni – pogled ka jugu zaklanjalo je ogromno kameno prostranstvo. Ličilo mi je na pustoš u kojoj se gasi svaka misao o nakon, o sjutra. U ovom reljefu život se oduvijek svodio na krutu sadašnjost.
Kući se prepuštam uhodanom nizu događanja, uglavnom potrošačkih. Čitanje, serija, odmor, čitanje, obrok, gimnastika, serija. Spirala na kojoj se vrtim dok mi se ne zavrti u glavi. “Da mi je da umrem jedno neđelju dana”, kaže moj tetak Slobo kad treba prebroditi neki težak zeman.
Pred spavanje pogledam nekoliko epizoda Pozorišta u kući. Godi mi ta predvidljivost scenarija, pomalo nategnuti familijarni igrokazi kojima vrhunski glumci daju težinu (ili lakoću, tačnije). Postao sam svjestan da mi tokom gledanja srce održava ravni, usporeni ritam. Pravi vizuelni bensedin.
Kad ne bi bilo romana, morali bismo se zadovoljiti samo svojim životima, kaže Uelbek. Što će reći da je umjetnost neka vrsta kompenzacije za životne nevolje.
***
NIKOLA NIKOLIĆ rođen je 1989. godine u Podgorici. Završio je Fakultet političkih nauka, na kojem je i magistrirao. Objavio je tri romana: „Čvor“ (2011), „Meandar“ (2014), „Sirene za uzbunu“ (2019), kao i zbirku priča „Atakama“ (2016). Priče objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima. Piše književnu kritiku. Autor je serijala razgovora sa piscima iz regiona na portalu Kombinat. Dobitnik je nagrade „Bihorska Venera“ za kratku priču. Priče su mu prevođene na albanski, engleski, makedonski i njemački jezik. Umjetnički je direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja.
fotografija autora: Damir Ljaljević
čovjek-časopis 