ZNAM JEDNOG DEČKA KOJI TRČI
znam jednog dečka koji trči
na najviše katove nebodera
uvijek je za dva kata brži
za četiri metra bliži
završetku trke, cilju
posljednje stepenice, čaši vode
i namještenom krevetu
kad me pokuša dostići
pošaljem mu svoje rečenice
kad vidim da me stiže
pošaljem mu svoje šutnje
onda sam viša od oblaka
ne može mi dotaknuti stopala
ne može mi uloviti ritam
zaključivanja i zaključavanja vrata
kao da ulazim sakriti tajnu
veću od sebe i njegovih nebodera:
svaki dan izmislim novu priču za tebe
svaki dan imamo novi kraj na 26. katu
više se ne bojim visine
što ćeš kad ne budeš mogao trčati
što ću kad više ne budeš mogao trčati
prerast će me oblaci, prerast će me zgrade
imam jednog dečka koji trči
brži je, brži je od mene
***
INAČE?
imam novu tetovažu
predispoziciju za različite bolesti
još četrdeset godina života
imam neke pjesme u ormaru
po novom celulit na ramenu
imam tebe u glavi
tebe u glavi tebe u glavi
imam jeku koju nosim u džepu
jednu plejlistu i jedan potok
dvije rukopisne zbirke u glavi
imam strah od života
koji je zapravo strah od smrti
imam želju da ti ugrizem bradavicu
imam snove u činovima
svi nose bijelo i žive u planinama
ponekad su crno-bijeli i ne znaju mi ime
imam sklonost opijatima
ormar pun šljokica i papira za crtanje
egzistencijalnu krizu i potrebu da vičem
na ljude u redovima, imam želju
nazvati poklopiti nazvati poklopiti slušalicu
naručiti pizzu, naučiti ljude
kako da mi izgovore ime, kad se treba odmaknuti
imam krckavi kuk i koljeno, bolni vrat i rame
imam kihanje na proljeće, ljutnju na ljude
koji govore: tako ti je to u životu
imam tri izgovorena volim te
imam selektivnu amneziju i neke nove pjesme
ali to sam već rekla
imam onaj veliki strah da ću se probuditi
i više neće biti ničega što volim
čak ni dobrog soundtracka za kraj
***
PJESMA O TOME KAKO TE NEĆU NAZVATI ILI
SVI SMO MI MALO TUŽNI I MALO SAMI
želim te nazvati samo da ti ništa ne kažem
da onda dođeš i legneš pored mene
možeš pustiti film ili seriju
danas ne odgovaram na pitanja
danas spuštam rolete, navlačim zavjese
naređujem ti da skineš majicu
budeš toplina, budeš tekst
i baš me briga što ne znaš na kojoj strani
usana imam madež i što me se ne sjetiš
skoro nikad osim kad si previše sam
danas želim da budeš netko drugi
da budeš svi da budeš nitko
da izgovaraš rečenice o ljudima u avionima
koji lete iznad nas i smiješni su
samo me nemoj ništa pitati jer se bojim
i ne želim ti reći što osjećam noću
i ujutro prije nego ustanem iz kreveta
ne želim ti govoriti o strahu
koji me tjera na brda i deficitu suza
radije ću ti ispričati loš vic
večeras budi par ruku, budi vrući trup
budi glava koja odobrava svaku moju riječ
savršeno podupire svaki nagib mog tijela
budi ono što sanjam u 4 ujutro
bezglavi tenisač u uparenom bijelom dresu
koji me uporno doziva preko terena
da mi kaže: uskoro će početi kiša
***
IPAK IMAM 4 ŽULJA I PRAZNU BATERIJU MOBITELA
a vidim nas kako ganjamo djecu na otoku
imaš dovoljno sijedih da mi stanu u šaku
imaš ruku preko mojih ramena
imaš riječi koje govore vjetar kroz čemprese
tjeraju gusjenice i možemo hodati
bez straha od nebodera
nemam više žuljeve na stopalima
ne bole me leđa i govorim hrabro
poput rakova na stijenama
naša djeca imaju kamene ruke
nježnije od oblaka
saginješ se da im objasniš smjer vjetra
kako je svejedno hoće li brod isploviti
jer ostajemo ovdje čekati najduže zalaske
ostajemo ovdje jer smo dočekali sebe
i svejedno je ako padneš
uvijek se dočekaš na mekano ć
magični zvuk u obliku prstena
***
LARA MITRAKOVIĆ osnovnu školu i gimnaziju završila je na otoku Visu. Diplomirala je kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njena je poezija objavljena u više časopisa, zbornika i na portalima. Godine 2016. pobijedila je na natječaju za hrvatsku književnu nagradu Grada Karlovca Zdravko Pucak rukopisom “Brojanje pogrešaka”. Članica je Književne grupe 90+. Do sada je objavila knjige “Brojanje pogrešaka”, 2016., “Dva puta za jug”, Fraktura, 2019 te zajedno s drugim članovima Književne grupe 90+ “Netko podvikne, djeca odrastu”.
čovjek-časopis 