POKOJNIKOVA MAJKA
Prvi put sam je vidio kada sam se vratio u rodni grad. Iako mi je život u Njemačkoj bio veoma ugodan, došao bih kada mi vrijeme i posao to dozvole. Sjedio sam u kafiću sa prijateljem, razmjenjivali smo nova životna iskustva i sjećali se starih dana. Dan je bio veoma lijep, a atmosfera u lokalu vesela.
U jednom trenutku sam shvatio da su glasovi zamukli, i da od svih ljudi ja jedini pričam. Čak je i moj prijatelj ćutao i zapanjeno gledao negdje iza mene. Osvrnuo sam se. Svi su posmatrali jednu lijepu mladu ženu koja je prolazila gurajući dječja kolica. Ne shvatajući zašto je njena pojava izazvala toliku zbunjenost, pogledao sam malo bolje. Tada sam shvatio da su kolica prazna.
– Zašto ova žena gura prazna kolica? – pitao sam prijatelja.
– Zato što je njen sin umro na porođaju.
***
Porodila se dva mjeseca prije termina. Preuranjeni trudovi. Došlo je do komplikacije. Doktori su jedva spasili njen život. Dječak nije imao nikakve šanse.
Kako se pričalo, nešto u njoj nije moglo prihvatiti činjenicu da joj je dijete umrlo. Sve vrijeme se ponašala kao da je živo. Stvorila je fantomsku sliku koju je presvlačila, hranila, povijala, uspavljivala. Muž je pokušavao da je urazumi, ali nije uspio. Na kraju ju je ostavio da živi sama sa duhom njihovog djeteta.
On nije jedini koji ju je napustio. Svi oko nje su počeli da je izbjegavaju kao ludu ženu koja ne može da se pomiri sa sinovom smrću. Vijest o njoj se proširila u gradu poput zaraze. Gdje god je prolazila sa kolicima u kojima je ležalo nevidljivo fantomsko dijete, riječi su umirale, a pogledi su se vezivali za nju. Ona to nije ni primjećivala.
Kako, niko ne zna, ali imala je dovoljno odlučnosti da odgoji tog duha. Pošto je morala da zarađuje za sebe i svoje dijete, vrlo rano ga je poslala u jaslice, a potom i u vrtić. Ipak, pobrinula se da ne odrasta bez majčine brige i svaki slobodan trenutak je posvetila njemu. Bez obzira na to što je bio mrtav.
Ubrzo ga je upisala u osnovnu školu. Da stvar bude još bizarnija, u đačkoj knjižici, njen pokojni sin je imao sve petice. Upisao se u gimnaziju, gdje je nastavio sa svojim đačkim uspjesima. Redovno je dolazila na roditeljske sastanke i informacije. Navodno, profesori su bili vrlo zadovoljni njime i niko nije imao nijednu žalbu.
Pošto je bila veoma vezana za svog sina, njegove prve izlaske, prve ljubavi i prva buntovništva teško je podnosila, ali se sve smirilo kada ga je sa njegovom pratiljom ispratila na maturu. Njeni poznanici kažu da je na fotografiji divno izgledala stojeći ponosno pored nevidljivog maturanta i učenika generacije.
Njen bivši muž se opet oženio. Djeca iz drugog braka nisu bila niti upola uspješna kao njegov mrtvorođeni sin, ali on nikad nije pokazao zanimanje da stupi u kontakt s njim.
– Nema potrebe – rekla je jednom prkosno. – Ja sam svom djetetu i otac i majka.
Nakon srednje upisao je fakultet u inostranstvu. Iako je dobio stipendiju, školovanje je bilo veoma skupo. Pošto se od njegovog rođenja i smrti spremala za to, imala je dovoljnu ušteđevinu da sve to podnese. Nakon završenog školovanja, iz dalekih zemalja u koje je putovao i gdje je radio dolazile su vijesti o njegovim mnogobrojnim posmrtnim uspjesima. Rijetko je imao priliku da dođe da je posjeti. Nije dozvolila da ih smrt rastavi, pa je to učinio život. Ipak, bila je ponosna na njega.
***
Drugi put kada sam je vidio, već je bila sahranjena. Ni ja nisam bio živ kao nekad. Jedna od lekcija starosti je da čovjek nikad nije imun na razočaranja. Pogotovo u onim godinama kada misliš da si navikao na sve.
Sada se vraćam u rodni grad samo kada imam snage i kada mi zdravlje dozvoli. A ne volim ni često da se vraćam, jer svoje vrijeme više provodim sa mrtvima nego sa živima. Posjećujući grobove, naišao sam i na njen. Moj prijatelj, koji mi ju je onomad predstavio, ispričao mi je ostatak njenog života. Nedavno je i on umro.
Grob joj je bio veoma čist i uredan. Valjda je na njemu cvijeće uvijek bilo svježe. Na granitnoj ploči ispod njenog imena uklesan je pomalo kitnjast, ali iskren epitaf: „Ovdje leži majka čija je ljubav bila jača od smrti. I nakon groba zahvalan njen sin X.”
I sada, u godinama kada nemam skoro ničemu da se nadam, pomislim na ovu priču da se podsjetim da nekada zaista vrijedi živjeti, pa i nakon smrti.
__________________________________________________________________
FEDOR MARJANOVIĆ rođen je 1990. godine u Banjoj Luci. Po osnovnom zanimanju je kolekcionar beskorisnih diploma, a po životnom pozivu vječiti student, čitalac i pisac. Aktivnije je počeo da objavljuje priče na književnim portalima i festivalima 2019. godine. Dobitnik je više književnih nagrada, među kojima se izdvajaju prva nagrada konkursa „Zija Dizdarević”, pohvala Dositejeve zadužbine na konkursu „Dositejevo zlatno pero”, te plaketa „Slavko Jungić Jesej”. „Junak bez lica” njegova je prva knjiga.
fotografija autora: Tajana Dedić Starović
čovjek-časopis 