Kreda i ja išli smo zajedno u osnovnu školu i dva razreda srednje. Postali smo prijatelji već u prvom osnovne, kad je jedna curica plakala zbog nepravde koju je doživjela od učiteljice. A bila je prava kučka. Maltretirala bi nas svojim pravilima koja nikad nisu imala smisla. Često nas je kažnjavala s prekomjernim pranjem ruku, ploče, zahoda…
Danas mislim kako je ta guska imala problem sa seksom, jer to luđačko pranje tipično je za katoličke čistunke koje imaju pohotne misli pa se onda kažnjavaju pranjem i ribanjem, a kažnjavaju bome i druge.
Curica se zvala Saša, bila je sitna i povučena i skrivila je nešto čistunki. Naime, redar nije oprao ploču. Učenici bi se smjenjivali jednom tjedno i nije bio Sašin red, ali ova je umislila da jest. Mala je probala nešto reći u svoju obranu, a catholic girl navela je razred da skandira nešto u stilu, prljavica, ljenivica. Mala se rasplakala, a Kreda je ustao i glasno rekao učiteljici da je kaznila pogrešnu osobu i da nije Sašin red, nego neka pročita u imeniku tko je na redu.
Čudo kako čvrstim stavom možeš sve. Govnarica se nije ispričala, ali je dirigentskim potezom stvorila mir i prešla na novo gradivo. Na kraju je rekla pravom redaru da opere ploču. Poslije na odmoru, baš se vidjelo da je maloj laknulo, a meni je to bilo totalno kul i htio sam pošto-poto postati prijatelj takvom hrabrom junaku.
Djeca su divna. Sva djeca su divna. Tko zna što utječe na njihovu kasniju osobnost? Kreda poslije u životu nije radio ništa časno. Možda je Saši kasnije posuđivao lovu uz nesnosne kamate, možda joj je prijetio i utjerivao dugove. Kao dječak bio je istinoljubiv, a još se i borio za pravdu svih deset godina, koliko sam svjedočio. Uvijek je reagirao, uvijek je govorio nije tako, to nije pravedno, a profesori su reagirali. Ispričavali su se, govorili da su rastreseni, smeteni i da on ima pravo, pa je na taj način bilo izbjegnuto puno nepravdi. Ne znam kako je bilo u drugim razredima, ali mi smo imali Kredu i bili smo sretni zbog toga. Nije tada imao ovaj nadimak, ne, zvali smo ga po imenu, a imao ih je dva. I uvijek smo govorili sve: Zvonimir Dinko. Kao da je ispao iz neke knjige o vitezima i junacima.
Nomen est omen, baš odgovarajuće. Bi li on bio junak da se zvao Željko na primjer, ili Vaso? Samo Zvonimir Dinko može biti razredni junak. Samo Zvonimir Dinko poslije je postao kamatar.
Rastali smo se zbog školskog sustava kojeg smo zvali Šuvarova reforma. On je ostao u Klasičnoj, a ja sam htio u Mioc. Nakon toga dugo ga nisam vidio.
Sve do te brucošijade. Na njih se išlo makar nisi bio brucoš. Em svira studentski bend, em ima cura, em sretneš hrpu ljudi, a cuga jeftina. Bio sam pred diplomom i čekao me život: diplomiraj, zaposli se, oženi, dobij djecu, radi, crkni. Ježio sam se od toga. Zato sam i odugovlačio sa zadnjim ispitima. Odmah sam ga ugledao. Stajao je s nekoliko frendova pa sam im prišao:
– Zvonimir Dinko?
Nastala je tišina, a kad je potvrdio, grupa je prasnula u smijeh ponavljajući Zvonimir Dinko, Zvonimir Dinko.
– Daj mi osobnu, moram vidjeti svojim očima da se naš Kreda tako zove – rekla je jedna djevojka.
Uglavnom, na faksu ga nitko nije znao pod pravim imenom. Osobna je išla ukrug pa je došla i do mene. Pogledao sam sličicu. Slikao se sa šesnaest godina: to je bio baš onaj Zvonimir Dinko kojeg sam ostavio u srednjoj školi. Preda mnom tada izgledao je kao vlastiti stariji brat koji više nije imao onaj istinoljubivi štih. U tom trenutku još je bio mlad pa se to nije jako vidjelo. Vidio sam ja jer je samo meni on bio junak Zvonimir Dinko. Samo sam ga ja znao iz tih nevinih dana.
Kad je prošlo sprdanje s imenom počeli smo se prisjećati škole, pa smo došli i do sadašnjosti. Ja sam završavao medicinu, a on arhitekturu. Falilo mi je još par ispita i diploma, kao i njemu.
– I kaj ćeš poslije diplome? – pitao me izazivački.
– A valjda specka pa posao, ne mogu baš puno s medicinom – odgovorio sam, a može se puno s medicinom, sad znam.
Može se na primjer, napustiti je. Otrpjeti plakanja majke koja je htjela da joj sin bude doktor, vrijeđanja oca koji je htio da mu sin bude doktor, likovanja sestre koja je došla na svoje da joj brat nije više najbolji i najpametniji, nego je postao što je ona oduvijek bila: crna ovca. Kreda je sve to otrpio i već je krenuo novim putem. Izazivao me da napustim svoj plan i da krenem u ludu pustolovinu s njim, a ja sam se nećkao: ako ćemo iskreno, ni Indiana Jones nije odmah pristao da napusti posao na fakultetu ili gdje već i ode u džunglu tražiti izgubljeni kovčeg. Nijedan junak ne pristane odmah, vjerujem da je ovaj junak – Zvonimir Dinko isto razmišljao kad su ga pitali: bi li ti prestao biti zaštitnik istine i pravde i postao kamatar? Sigurno je razmišljao neko vrijeme. Barem dan, dva.
Dok smo razgovarali iz glave mi nije izlazio njegov novi nadimak, pa sam ga pitao kako ga je dobio i zašto baš Kreda.
– Pa znaš, krajem srednje škole starci su mi se rastali. Ostao sam živjeti s mamom kao i moj brat, tata je, naime, otišao s drugom ženom. Majka je obećala da mu neće praviti probleme u novom životu, ali morao joj je dati lovu za neki atraktivan lokal, za preuređenje, za novinske članke, reklame i naravno početak posla. Počela je raditi te ekskluzivne bukete. Kod nje kupuje cvijeće čisti zagrebački šminkeraj i to onaj hard-core šminkeraj. Tata uskače ako dućan taj mjesec nije na pozitivnoj nuli. No, nisam ti to počeo pričati zbog njih, nego zbog mog brata luzera.
– Ali, ja sam te pitao za nadimak!
– Aha da, sori, kako mi trebamo puno toga nadoknaditi, zato ti i velim, trebamo početi novu eru naših života. Dosta je više zadovoljavanja drugih, sad smo mi na redu.
– OK, to ćemo poslije razrađivati, ali Kreda? Daj reci!
– Kao prvo, to je skraćeno od Kreditor, tako su me u početku zvali. Ma gle, kako su se oni rastali, tako sam ja postao umiljato janje, kužiš? Nisam ni na koga bio ljutit kao što je bio moj brat. Redovito bih odlazio na druženje s tatom, bio sam ljubazan s Ilonom i svaki put bih dobio duplo love. Bio sam dobar i mami pa me nagrađivala što nisam kao brat, dobio sam džeparac, a onda bi mi dala još toliko, govoreći kako sam njezin ponos. Studirao sam redovno, to je dosta za mame. A kad imaš love, lako je posudiš, ostalo je matematika. Ziher si učio kamatnu stopu u Miocu!
– Da, sad su mi stvari jasnije. Znači, počelo je spontano, netko te bezveze pitao da mu posudiš pa si mu dao kredit, ili?
– Pitaš za prvi put? Ne znam, možda sam se sam ponudio, ne pitaju ljudi izravno. Prvo pričaju o problemima i to ljubavnim, pa preko problema sa starcima dođu do financijskih teškoća. Tu sam osjetio svoje područje. Ne kužim se u psihologiju, ali lovu mogu posudit. Nije mudrost posudit sto, a tražit sto dvadeset.
– Ali kako smiješ tražiti više? Posuđivao sam i ja, ali nisam tražio kamatu.
– Tebi ne bih nikada pa prijatelji smo. Tebi bih čak i poklonio ako treba. Kad su stranci u pitanju, mogu. To je biznis. Posudbe sam zvao krediti pa sam dobio nadimak, to je odgovor na tvoje pitanje.
Osjetio sam se polaskanim kad sam čuo da ne bi tražio kamatu od mene ili čak da bi mi dao lovu. Osjetio sam se blizak nečemu čemu ne bih trebao biti blizak. Osjetio sam slast opasnosti. Biti blizu, a biti siguran. Kao da uđeš u kavez s lavom i znaš da je krvoločan, ali tebe voli, tebi neće ništa, jebite se svi! Pitao sam se, ako je sada na faksu takav, kud će ga to odvesti?
Znam kud ga je odvelo. Iako smo postali nerazdvojni sljedećih godina, stalno me nešto žuljalo. Čovjek se na sve navikne pa je i mene zahvatio sindrom kuhane žabe. Navikavao sam se postepeno i nisam primijetio da je prekardašio. Da je ostalo samo na sitnom posuđivanju kakvo mi je opisao, ne bi to bilo bogzna što. Počeo se petljati u veće igre s opasnim ljudima, s velikim svotama, s većim kamatama, s otimanjem plijena, sa svim što takve duboke i tamne vode nose sa sobom. A nije znao dobro plivati. Nije to škola: ovi plivači ne praštaju kad kažnjavaš zle i glumiš junaka.
U sebi sam ga uvijek zvao Zvonimir Dinko da ublažim ono što nosi nadimak Kreda, ali ta je diskrepancija vječno čučala u meni. Mislim, dostigla ga je pravda. Crna kronika uvrstila ga je prekjučer u članak. Bez svjedoka ostavljen je mrtav u slijepoj ulici. Pet godina nakon one brucošijade.
Dok čitam članak po ne znam koji put, pitam se je li to ista ona pravda za koju se toliko borio u vrijeme našeg školovanja. Kad smo se sreli na brucošijadi i kad sam doznao sve o njegovom zarađivanju i nadimku, tad sam mu ipak odlučio dati kredit od deset godina podrške i prijateljstva isto koliko je on dao meni kao vitez sa štitom. Nije ih uspio iskoristiti.
A nama je ono sve u školi bilo izuzetno važno jer smo bili u fazi odrastanja, formiranja. Zato smo i uspjeli realizirati ideju koja se svima svidjela: uz ime na grobu, dali smo uklesati dodatak Vitez. Zlatni. To je bio jedini logičan potez.
Uostalom, branio je tridesetak učenika u razredu uporno i postojano, nije to malo: za svakog se borio i svatko od nas osjetio je dodir njegove slave, slave viteza Zvonimira Dinka.
***
KSENIJA KUŠEC rođena je 1965 u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Odsjek za duhače-saksofon). Više ne radi u prosvjeti, a od početka 2016. godine, član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču. Objavila je brojne priče u zbornicima, časopisima i na portalima za književnost (Obzor-Večernji list, Pričigin, Gong, Kratka priča je ženskog roda, Afirmator, Kritična masa, MetaFora, Underpass, Balkanski književni glasnik, FEKP, Izvan koridora…). Knjiga Prozirna Lili upravo je na prijevodu na ukrajinski jezik (Volodimyr Krinitsky). Kazalište Tvornica lutaka izvodilo je 2014 godine predstavu Svemir, a koja je nastala prema adaptaciji knjige Priče iz Sunčeva sustava. Autorica je predloška i scenarija za jednu od tri filmske priče (Smrt bijela kost) – za omnibus Duboki rezovi, koji je snimljen 2018., producentska organizacija Kinematograf (Dijana Mlađenović). Ove godine, 2020., bila je koscenarist na filmu Opuštanje, u produkciji U.N.P., a trenutno radi još jedan scenarij za istu produkciju.
Do sada je objavila: Priče iz Sunčeva sustava, 2010., Reci mi sve, 2013., Janko i stroj za vrijeme, 2013.; Sobe, 2014.; Prozirna Lili, 2015., Nije moglo bolje, 2016., Otok, 2018., Opća opasnost, 2019., I onda se dogodilo, 2020.
čovjek-časopis 