Noć je bila prava ljetna. Ona mekana i baršunasta, za gola leđa, majicu s naramenicama ili haljinu i nečiju ruku što klizi niz kičmu sve do sakralne kosti koja, poput tektonske ploče, podrhtava od iščekivanja i želje. Motala sam se oko kontejnera na obližnjem parkiralištu čekajući da se napokon makne neki veliki džip koji mi je prepriječio put. Dok sam se navirivala tražeći prolaz, naišla je susjeda i dobacila mi komad usmrđene šunke s kojim nisam znala što bih, pa sam pobjegla. Ta je žena čudna u zadnje vrijeme. Pravi se da me ne prepoznaje, a onda me želi dotaknuti ili mi se obraća glupavim glasom kao da je posenilila. Ljudi su u zadnje vrijeme sve luđi, to mi postaje naporno. Vremena su teška i dovoljna je jedna stvar, poremeti se teško stečena rutina i u trenu sve ode kvragu. Evo, prije otprilike tjedan dana na našoj plaži ležala sam na ručniku na svojem uobičajenom mjestu. Kao i svakoga dana u isto vrijeme, ogladnila sam. Uvijek nešto fino skuham prije odlaska na plažu, ali baš taj dan nisam stigla jer sam morala čekati majstora za veš mašinu pa sam na kraju, umjesto zdravog obroka, ponijela samo konzervu tune. To mi je malo pokvarilo dan, ali drukčije jednostavno nije išlo. Ljudi svašta jedu, pa mogu katkad i ja. Kad si gladan, ne gledaš na detalje. Osim toga, tuna je bila iznenađujuće ukusna. Tako mi je pasala da sam se počela oblizivati skoro do korijena nosa i to s neviđenom lakoćom. Neki je gologuzi dječačić zurio u mene pokušavajući svojim jezičcem dosegnuti nos, ali nikako mu nije išlo. Čim sam mu se nasmiješila, pobjegao je majci u naručje. Vratila sam se svojoj tuni i jezikom navalila na sitne komadiće koji su se skrivali u konzervi. Našu plažu često posjeti jedan galeb velik poput kozleta i kad raširi krila, svi umremo od straha i prestanemo disati. Neustrašiv je i bahat, vreba one koji jedu i čim im popusti pažnja, ukrade im hranu. Taj plažni nasilnik stajao je pored mene misleći kako će mi oteti one posljednje, najslađe zalogaje. On je takav proždrljivi gad da bi i praznu konzervu progutao, to zna cijela plaža i jednostavno, treba ga ignorirati. Nema druge. Međutim, gad mi se malo previše približio i nekoliko puta prijeteći graknuo. Nešto se u meni prelomilo i nisam više mogla trpjeti njegovu blizinu. Odložila sam svoju konzervu na koju je on smjesta bacio oko i već lagano kljunom krenuo u otimačinu, ali taj neki vrag u meni natjerao me da skočim na njega i vještim zahvatom pregrizem mu grkljan. O bože, kako je to samo bilo uzbudljivo! Naježila sam se od užitka i svom sam težinom nalegla na mekano bijelo tijelo koje se borilo za život. Čula sam kako mu pucaju krhke ptičje kosti, a od okusa tople krvi zavrtjelo mi se u glavi. Mlatarao je onim svojim krilima, otužno i bezuspješno, sve dok nije posve prestao. Čula sam krikove i zapomaganje, prijetnje i uvrede, ali nisam se mogla zaustaviti. Kad je sve bilo gotovo, ponovno sam se oblizala preko nosa, podrignula i skoro povratila pred začuđenom svjetinom jer mi je nekoliko pera onog proždrljivog gada zapelo u grlu. Pokušavala sam im objasniti da ćemo sada napokon moći u miru jesti svoje voće, sendviče i napolitanke, ali učinilo mi se da me ne razumiju baš najbolje. Ubrzo je stigla i policija koju je pozvao netko od tih navodnih prijatelja s plaže. Krenuli su prema meni i nije mi bilo druge nego šmugnuti koliko me noge nose. Na vlastito iznenađenje, odjurila sam četvernoške preko stijena i nitko me nije mogao sustići. Sakrila sam se u uredno podrezanu živicu oko hotelskog bazena, a kad se situacija malo primirila, polako sam krenula prema kući. Već je bila noć. U stan sam ušla kroz otvoreni balkon. Skočila sam na sudoper da se napijem vode. Htjela sam nešto pojesti, neki sendvič ili špagete, bilo što, ali zaboravila sam kako se to radi. Oblizala sam se cijela i baš sam uživala u tom pranju. Moram priznati, iznenadila sam se kad sam shvatila da mi je narastao rep, lijep i kitnjast, pravi zavodnički. Tad mi je prvi put pao na pamet onaj neveseli tip koji se pretvorio u kukca. Mjauknula sam u smijeh. Ja sigurno neću završiti kao on, pomislila sam gledajući sićušnog miša koji se noću znao motati po balkonu. Najbolje tek dolazi, frknula sam, zatitrala repom lijevo desno i u jednom skoku prepustila se nezapamćenom užitku.
***
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.
čovjek-časopis 