SJENA MAJSTORA ZVJEZDANA
(iz knjige “PRIPITOMLJAVANJE KUJE” / ПРИПИТОМУВАЊЕ НА КУЧКАТА, Издавачки центар ТРИ, 2018.)
U nemanju, imanja nema, kao što u imanju, nemanja ima, govorio je moj otac, zidar. Ili, pojednostavljeno rečeno, kada te nestane, ne može te biti jer nitko se sa carine smrti ovamo vratio nije. A kada te ima, u svakom trenutku možeš nestati. Nepravedna je ta mjera i tezulja Božja, ali da tako kažem, takva je i nitko te ne pita hoćeš li se popeti na kantar nebesni ili ne. Priča majstora Zvjezdana, muškarčine snažne i mišićave, pokazala je da to točno nije. I kada te nestane, može te ponovno biti, samo što te neće biti kako te bilo, nego kakav do tad nisi bio. Sada kada su, da tako kažem, cipele majstora Zvjezdana prestale koračati, pokoj mu duši, i kada je njegova Biblija sklopljena, njegovi životni događaji postaju razumljivi. I postaje jasna istina da je on bio jedinstveni Božji stvor pod, da tako kažem, kapom nebesnom, bez sjene. Ima ljudi ćosavih, ćelavih i teško ih prihvaćamo jer taj je nedostatak, da tako kažem, jako vidljiv; ima i ljudi bez noge i teško ih prihvaćamo jer taj je nedostatak, da tako kažem, jako vidljiv; ima i ljudi bez uma pa i njih, ako smo pametni i mudri, teško prihvaćamo. Ali ljude bez sjene, da tako kažem, nitko ne zamjećuje, a i kada ih zamijete, iako su do tada bili dobro prihvaćani, pa i obožavani, tjeraju ih ko crnoga đavla, da tako kažem, ko šugavo pseto, gnjusobu, škorpiju izmigoljenu iz vlažnih temelja kuće. I s majstorom Zvjezdanom bi tako. Jednoga dana na gradilištu škole koja se zidala u našoj kasabi, šef majstorske tajfe primijeti da svi zidari sjenu imaju, samo Zvjezdan ne. I prema nekoj staroj predaji da prokunuti bez sjene ili bez uma ostaju, da tako kažem, šef je odmah u Zvjezdanu vidio Nečastivog, onog kome se ime ne spominje, zloduha. Istjerao ga je s gradilišta jer Zvjezdan odgovora na pitanje: „Gdje ti je sjena, majstore?“ imao nije. Od toga je dana majstor Zvjezdan ostao bez posla. Nitko ga nije unajmljivao ni za najniže poslove, a kamoli majstorske.
Poklonitelji starih bogova, čak i oni s otrovom pod jezikom koji u čaršiji i kavanama uživaju poštovanje kao znalci i zvjezdoznanci, započeli su govoriti razne povjesnice o Zvjezdanu. Em sam čuo da je kuća u Vlaškom kraju koju je podigao nekom velikašu bila ukleta jer je svih sedmero ukućana u jednoj godini preminulo od sušice; em most što ga je podigao u Srbiji pogodi grom na svakog svetog Iliju, i da se po jedno dijete utopi u virovima rijeke ispod njega svakog Arkanđela Mihajla; em o crkvi u Bugarskoj koju je sazidao, o čijim se raskošnim svodovima, koje je samo majstor Zvjezdan znao načiniti, slava velika širila i po putujućim trgovcima stigla čak i do našeg kraja – evo sada, govorahu mudraci, ni četrdeset misa za pokojne nije moglo iščistiti crkvu od Nečastivog.
Kažu, Bože mi prosti, da se Bogorodica, s Mladencem pod rukom, s kupole majstora Zvjezdana svake večeri uoči vještičje ure preobražavala i hihotala podzemnim i sumpornim hihotom… I sva su se takva viđenja širila o majstoru Zvjezdanu, čovjeku bez sjene; a on se sasvim povukao i više na vidjelo izlazio nije, da tako kažem – on potamni, pognu se, smanji i pretvori u kostur, u živi ugljen. I tako, kao živ ugljen i – umre. E, otkada umre čovjek bez sjene, vidje se da ne umire sve zajedno s njim i da mu se ne oduzima sve jer sjena njegova ne mora otići s njim. I iako se u mojoj obitelji vjerovalo da je grob, da tako kažem, kuća u kojoj su zazidani tijelo i sjena pokojnika, s majstorom je Zvjezdanom priča drugačija.
Nakon smrti izašlo je na vidjelo da neki ljudi postaju živi nakon što uđu u grob svoj. Tijelo u grobu izvan njega ostaje. I počele su se širiti priče o njemu nakon smrti da je sjena njegova livade pretrčavala, da se sramotno gola u rijeci kupala i zatim na drugu obalu izlazila i medom se iz pčelinjih košnica sladila, a one ga ubosti ne mogahu jer tko je vidio da utvara ubodena bude; da se sjena njegova javljala u dvorištima gdje su muškarci rakiju pili i s njima sjedala na prazan stolčić.
A često je i noću bila viđena na gradilištu. Čak čuvar gradilišta kod Donjeg potoka govoraše da se cijelu noć čula tesla i zveket mistrije, a sutradan kada dođoše majstori, vidješe cijeli zid sazidan tamo gdje ne treba. I strašan se nemir ugnijezdi u našu kasabu pa poslaše po Isijana iz Vrbena, poznatog znalca o vampirima i pokraj toga još i majstora za stvaranje i ubijanje sjena. Dođe on s jednim kovčežićem u kojem bijahu samo jedan križ i sveta vodica pa sjedne kod Adži Trajka gdje je sjena u posljednje vrijeme, najčešće noću, bila viđana tako da Adži Trajko, žena mu i dojenče od utvare mira ne imaše.
I sjede Isijan s Adži Trajkom, i ispijaše rakiju pod punom mjesečinom i namjerno ne lijegaše, kada, pred ponoć, na trećem stolčiću, posebno namještenom kao mamac, ugleda sjenu majstora Zvjezdana. I sjena poda ruku i zatraži rakije, kao da je domaćin u toj kući; natoči joj i ona kao sa živom rukom uzme i ispije, a što bijaše nakon toga, nitko ne zna, ali ja znam da Isijan iz Vrbena sljedećeg dana iziđe pred narod i reče: “Ono vampir nije i ne želi raditi štetu. Ne želi nikome nauditi, samo si želi naći čovjeka i svog gospodara.” “Ali kako?”, reče netko, “Pa gospodar te sjene već je pod zemljom!” “Ne znam.”, reče Isijan. “Ovakav slučaj dosad imao nisam. Ali znam da ova sjena samo želi biti uz svojeg čovjeka i dok ga ne nađe, neće pronaći svoj mir.” I ode Isijan u velikom strahu jer se od njega tražilo da otkrije točne riječi koje mu uputi sjena. Na što on odgovori: “Rekla mi je samo da je svaki čovjek san svoje sjene što znači – krhak i nepostojan kao paučina, jer svaki je san paučina koja se lako kida. I dok sjena sanja o svom čovjeku, do tada čovjek i tijelo njegovo traju; kada sjena prestane sanjati, tijelo čovjeka počinje kopniti i odlazi u grob, skupa sa svojom sjenom.“
„Pa zašto s njim nije otišla i ta njegova sjena, kad smo mi već majstora Zvjezdana položili u grobnicu?“ poviče netko. Isijan iz Vrbena spusti kovčeg, onako spreman za put, pripali cigaretu i značajno reče: „Ova sjena svoga čovjeka dosanjala nije, zato nije ni otišla. I dok ga ne odsanja u potpunosti, neće se zasititi i otići.“ Izgovorivši to ode, a nitko ništa ne shvati od onoga što je rekao. No, da se to razumije, treba se prvo još nešto reći. Majstor Zvjezdan nije bio, da tako kažem, sasvim običan zidar. On je bio, da tako kažem, mislilac, promatrač samo njemu vidljivih stvari. Svoju Bibliju imaše majstor Zvjezdan, svoj psaltir i kanonik, da tako kažem, i svoje misli kojima se vodio i prema kojima je učenike i nasljednike ostavljao.
Na primjer: slavan bijaše nauk njegov da kuća ima dva temelja – jedan što ga kopa čovjek, ovdje na zemlji, a drugi što ga kopa Gospod, tamo na nebu. I bez drugog temelja, od te kuće dom postati neće, nego samo kuća, boravište neblagoslovljeno, sklono grijehu, padovima i nesreći zato što nema isti temelj blizanac i u nebesima. I zato majstor Zvjezdan, prije nego što bude napadnut i odbačen od ljudi, u vrhuncu svoje slave, da tako kažem, kada je svugdje bio pozivan i u redu se čekaše za njega, uvijek se pri postavljanju temelja usrdno molio očima uprtima k nebu: „Gospode milostivi, sagradi dom moj i na nebu; usliši Gospode molitvu moju i uzmi mi sve što poželiš kao kaparu za temelj Tvoj nebeski, blagoslovljen da si Gospode, spasi nas i oprosti, oprosti i usliši, usliši i čuvaj nas, Gospode.“ Oni koji radiše s majstorom Zvjezdanom, među njima i moj otac, kažu da redovito nakon te molitve, ne samo da mu Gospod ništa oduzeo nije, nego mu još dodavao i umnažavao.
Širio se krug njegovih vrijednih učenika, koji su sa sviju strana svijeta dolazili izučiti taj čudan nauk zidanja svodova bez ijedne daščice ili željeza, bez kalupa i šalovanja već samo rukama napravljeni, ali i čudnog nauka promatranja svemira kao grada napravljenog od nebeskih temelja, građevina i svodova. Goveda i ovce množili su se, kao da su klasje što niče iz jednog zrna, a ne životinje, a brat, sestra i roditelji bijahu blagoslovljeni neviđenim darovima i blagodatima Božjim.
Djeca i unuci se rađaše sa zvijezdom nad glavom i križem na čelu i svi visoke škole završili. No u cijeloj toj štedroj milosti Gospodnjoj majstor Zvjezdan ostade uskraćen za jedno: nevjestu i porod svoj zemaljski. I tako si živješe Majstor Zvjezdan bez da mu Bog ikada išta oduzme, sve do događaja s kobnom kućom u Staroj Mahali, od koje kažu da je sa sjenom krenuo a bez sjene se vratio. Tako barem kažu oni što su bili s njime, među njima i moj otac. A ovako je ta priča išla, i nikako drugačije: Adži Trajko, bakalin, doseli se u našu kasabu iz Papradišta (to i ja znam i tako pamtim) i odmah stekne glas časnog i uglednog čovjeka, što je samo značilo, da tako kažem, da nije zakidao pri mjerenju šećera i brašna na vagi. No, sa sobom je Adži Trajko doveo i jеdno, da tako kažem, zlo, najljepšu nesreću koja ti može u kuću ući – ženu-kugu, družicu, mnogo mlađu od sebe.
Lijepa Vidjelina pozdravljala je svakog. U početku mnogi mišljahu da mu je to kći: no kada prošeta čaršijom ruku pod ruku s njim, i kada joj Adži Trajko kupi polovicu čaršije, u čemu najviše nastrada mladić iza njih, natovaren darovima kao magarac, svi shvate, da tako kažem, da se radi o ljubavi. I poželi ta mlada i prelijepa ženska kuga – noviju kuću od one koju je Adži Trajko kupio, iako i ona bijaše dobra, i ne samo da ne bijaše ružna, nego bijaše najviše gospodska u cijeloj Staroj Mahali. I raspita se Adži Trajko i shvati da ovdje boljeg majstora od Zvjezdana nema i posla po njega.
Dovde znam, a dalje znam samo ono što kažu oni koji znaju. Kažu da kada je majstor Zvjezdan stao pred Adži Trajka i njegovu žensku kugu, da čuje što se od njega traži, nevjesti pade srebrni pladanj sa šalicama kave iz ruku. Vrisne preplašeno kao da je prepoznala Zvjezdana, kao da ga odavno poznaje, još iz nekog drugog života i iz nekog drugog vremena u kojem su oboje isti zrak istim ustima udisali, da tako kažem. Kažu za Zvjezdana da nije popio kavu s gazda Trajkom jer su mu se ruke toliko tresle, što Adži Trajko vidješe pa ga upita – ne treba li mu doktor, da nije obolio od neke bolesti gadne, je li siguran može li uopće kuću zidati?
Od tog trenutka, u životnoj priči Zvjezdana ništa se sa sigurnošću znati ne može. Zna se samo da mu Adži Trajko preda plan gradnje, da mu ovaj obeća da će za tri mjeseca niknuti nova kuća kraj stare i da potom Adži Trajko, početkom ljeta, ode trgovati, brodom, čak do Amerike. S ovog se mjesta više ništa ne može jasno iščitati, da tako kažem, u priči majstora Zvjezdana. Jedni kažu da je majstor Zvjezdan izgubio sjenu još kada je izašao iz sobe Adži Trajka, s planom gradnje u rukama, a nakon susreta s Lijepom Vidjelinom, u kojem su se prepoznali i spoznali, izvan vremena, ne u njemu. Drugi kažu da to nije točno i da je još cijelo ljeto sjena sanjala Zvjezdana i da joj je bio, da tako kažem, gospodar do jeseni. Treći pak kažu da ne samo da je majstor Zvjezdan imao sjenu cijelo ljeto, nego da mu je vjerna sjena bila i Lijepa Vidjelina te da su ona i majstor Zvjezdan kalemili svjetlinu i zvijezde, poput crvenih i vrelih poštanskih voštanih pečata po svojim tijelima, cijelo Božje ljeto: po livadama, grmlju, sjenokošama, žitnicama i stajama, dolovima i brdima, potocima i rijekama, uz ulišta s najslađim medom, pokraj crnih kupina poput bradavica Lijepe Vidjelinе, po vrtovima i klizištima, po izvorima i ušćima, po napuštenim gorskim kolibama i oborima.
Oni rijetki koji su ih viđali, viđali su ih poput prikaza, divljaka kose duge do pola leđa cijelo ljeto, a kada se približila jesen, mjesec dana prije predviđenog završetka gradnje, svaki se sam sa svojom sjenom vratio u kasabu. Jedan momak, sluga u kući Adži Trajka kune se da je čuo kad je Lijepa Vidjelina rekla majstoru: „ Tu završava naša ljubav. Ovo je kraj raja. Ja ne želim ostati na ulici, a niti jedan zidar sebi kuću sazidao nije, samo drugima krov podiže. Imam pokraj sebe najboljeg čovjeka, a ti nađi dobru ženu, kakvu zaslužuješ. Nisam ja za tebe, živa sam vatra, slama što se sama pali od zrcala na suncu, a ti si domaćin-čovjek i priliči ti časna žena i domaćica. Ja svom čovjeku želim roditi zlatno dijete kakvo i zaslužuje jer mi je dobar i sve mi kupuje. A ti živiš od danas do sutra, od jednog krova do drugog, a nikako da prag vlastiti sačiniš o kojeg će se vesela djeca saplitati.“ I kažu da je od tog trena majstor Zvjezdan izgubio sjenu.
I okupi majstor Zvjezdan tajfu svojih učenika i krene zidati u nekoj modroj tuzi, u očaju i boli neviđenoj, danju i noću, da tako kažem, iako je znao da se dobra kuća ne zida na mjesečini, jer se ona može poput zle magije uvući u temelj tog doma i učiniti štetu. I točno jedan dan prije povratka Adži Trajka bijaše gotov s gradnjom. Prema nekim petim ljudima, kojima se može, barem ja tako mislim, najviše vjerovati, baš kada završi s gradnjom, shvati da nema sjene.
Neki od učenika mu rekoše da ju je izgubio još prvog dana kada je postavljao temelje kuće i kada majstor nije primijetio svoju sjenu na temelju, čini se da ju je nagazio i zatrpao lopatama betona, što je jako čudno jer se vještom zidaru kao što je Zvjezdan ne može dogoditi da zazida vlastitu sjenu: on je uvijek sa sjenom nasuprot temelja. Naravno da majstor Zvjezdan pri postavljanju temelja izgovori i svoju molitvu i sasvim je moguće da je Gospod po prvi puta poželio nešto zauzvrat za dar što mu dade, a koji, kao što je već rečeno, je u nauku da zida kuće kao da riše slike raja. Jedan se učenik kune da je čuo da se majstor Zvjezdan cijelo vrijeme tijekom zidanja kuće za prelijepu djevu Adži Trajka molio Gospodu da mu odagna tugu koja mu je potopila dušu. I grijeh da mu odriješi, iako nije rekao o kakvom se grijehu radi. A i nitko od učenika nije znao, čak ni njegov otac.
Kada se Adži Trajko vratio, pogleda kuću, pohvali majstora i dade mu velik bakšiš u zlatnicima јеr zamijeti da ta kuća uopće ne odgovara planu, već mnogo ljepša bijaše, sa svodovima poput svodova crkve, s raskošnim kupolama umjesto ružnih krovova i streha, sa šadrvanima umjesto običnih česma po vrtovima. „Ti, majstore, kao da si za sebe gradio“, reče mu. „Dušu si svoju u temelje zazidao.“ Neki kažu, ali potvrđeno nije, da na te riječi majstor Zvjezdan položi kesu zlatnika na dlan Adži Trajka i reče: „Ako je to istina, uzmi ovo zlato nazad jer se duša zlatnicima ne kupuje,“ Tako nekako mu je rekao, ne znam točno. Vjerojatno već sumnjate da nisam dobar kazivač jer vas dobar kazivač ne bi zamarao s onim „jedni kažu ovako…drugi pak kažu onako“, „Ne zna se je li bilo ovako ili onako“: ali što da radim – sve to izrečeno čini mi se lijepim, a ti budi ti hrabar pa izaberi od tolikih ljepota onu najljepšu?
Potom majstor Zvjezdan, onako bez sjene i kao po trnju da gazi, da nitko ne primijeti njegovu odlazak, zaputi se negdje u Vlaški kraj da zida nove kuće i domove i crkve najljepših svodova. A Adži Trajko ubrzo počasti cijelu čaršiju javivši: anđeo blagoslovi utrobu njegove djeve i ljepotice Lijepe Vidjeline i njemu, Bog pod stare dane podari potomka kao najblaženiju vijest. I sin se rodi Adži Trajku, dva mjeseca ranije, ništa mu nije oduzeto bilo ni i ništa mu nedostajalo nije, a Adži Trajko u neviđenom bezumlju ljubavi prema Bogu vikaše čaršijom, ponavljajući svakome „I idite, kažite, da Bog ako odluči, može i čudo napraviti i da starcu sina podari, i ranije rođenog, ali zdravog, pravog i bistra uma!“
I tako se vrati majstor Zvjezdan i bi kraj njegov, kao što sam već rekao.. da su na gradilištu otkrili da nije, da tako kažem, gospodar sjene, nakon čega se smežurao, požutio i spremio se pred Gospoda stati. I nakon toga sjena se njegova počela pojavljivati posvuda.
I otkako Isijan iz Vrbena reče da se ne brinemo jer sjena nikome ništa nažao učiniti neće, smiri se i čaršija i kasaba i navikosmo se na sjenu majstora Zvjezdana kao na, da tako kažem, necijelog nam susjeda. Niti ona od tebe traži nešto, niti ti od nje, a ako joj nešto dadeš – samo tiha hvala i zahvala od nje. Ona sjedi i čeka svugdje, od pazara do autobusne stanice, a nikakav zulum ne radi. I Adži Trajko se čak naviknu da sjena noću u njegovom vrtu živi, kao drugi domaćin i čuvar kuće. Kako bilo da bilo, nitko ne primjeti jednu stvar: Lijepa Vidjelina, od dana kada su cipele majstora Zvjezdana bez vlasnika ostale, niti se pojavi u čaršiji, niti u vrt izađe, a kamo li na ulicu da stupi. A prijatelji Adži Trajkova govorahu: „Aman, gazda Trajko, što skrivaš sina, što kriješ nevjesticu porođenu, daj da ih vidimo, da se ljepotom nasladimo.“
I evo, nedjelja je. Stojim nasred čaršije i gledam: dolazi Adži Trajko, svježe obrijan, najrazličitijim istočnjačkim mirisima namirisan i nevjestica njegova, Lijepa Vidjelina, ljepotica i djevа, nasmijana, u oblaku od cimeta i anemona, s djetetom na prsima, а momak iza njih kišobran drži nad njom. Šetali su tako čaršijom, i svi su prolaznici zastajali, jer takvo dijete Božanske ljepote nisu još vidjeli, ni takav par zlatnim prstenom pred Bogom zaručen, u silnom sjaju kao da Bogovi su, i svi koji su sjedili u kavanama, kuda su prolazili Adži Trajko i nevjestica, ustajali su, klanjali se, križali se pred tim Božjim blagoslovom, govorili: “Mašala, mašala, Bogorodica ga je rodila.” i pljuckali su dijete protiv uroka.
Zastali su Trajko i Vidjelina na žarkom suncu nasred čaršije i svi su u njih gledali, pa i ja, no krajičkom oka primjećujem neku sitnicu u toj slici koja mi je viška, ne uklapa mi se. I dok mislim da ne vidim dobro, primjećujem da Adži Trajko i momak po jednu sjenu imaju, a Lijepa Vidjelina dvije. Svoju, i do nje, sjenu majstora Zvjezdana, jednom rukom pružena ka njoj, a drugom ka djetetu. Draga ga i miluje. A nitko osim mene to ne vidi.
Potom krene velik aplauz, sve grmi i ja poželim reći onima oko sebe da Lijepa Vidjelina dvije sjene ima, ali svi zvižde ili aplaudiraju i viču “Bravoooo!” i ja odustajem i u sljedećem trenu pogledam ponovno sjenu Lijepe Vidjeline i vidim da je jedna i jedinstvena, a sjene majstora Zvjezdana više nema. I znam da se ta sjena više nikada vratiti neće u naš mali grad jer je našla svog gospodara, tijelo svoje, čovjeka svoga što žena se zove i da će sada morati konačno u grob sići.
U tom trenu, vođena nekakvom ledenom predsmrtnom željom, Lijepa Vidjelina daje dijete u ruke zbunjenom Adži Trajku, i kao da ima neki važan posao za dovršiti, zatrči se u nepoznato i pade.
Drugi dan, cijeli grad sa suzama u očima bio je na njenoj sahrani. I nitko ne vidje da troje bijahu sahranjeni u taj grob: Lijepa Vidjelina, njena sjena i sjena majstora Zvjezdana. Kako je i red, i za ljude i za sjene što ljude sanjaju, kako da kažem, a da ne pogriješim. I da ne ureknem, ne daj Bože, nekoga od nas koji još ne znamo da smo samo snovi i sjene svojih sjena, pa da ostane i on bez sjene.
***
VENKO ANDONOVSKI makedonski je književnik i književni teoretičar (Kumanovo, 30. V. 1964). Diplomirao komparativnu književnost i doktorirao na Filološkome fakultetu »Blaže Koneski« u Skoplju, na kojem predaje makedonsku te hrvatsku književnost. U književnosti se javio kao pjesnik, zbirkom Nježno srce barbarina (Nežnoto srce na varvarot, 1986). Objavio je knjige novela Kvart liričara (Kvartot na liričarite, 1989) i Freske i groteske (Freski i groteski, 1993) te roman Abeceda za neposlušne (Azbuka na neposlušnite, 1994). Europski uspjeh postignuo je pseudopovijesnim intertekstualnim romanom Pupak svijeta (Papokot na svetot, 2000; u hrvatskom prijevodu 2011). Najizvođeniji je suvremeni makedonski dramski autor (Pobuna u staračkom domu – Bunt vo domot za starci, 1994; Kandid u zemlji čuda – Kandid vo zemjata na čudata, 2000; Crne lutkice – Crni kuklički, 2001). Kao književni teoretičar bavi se naratologijom (Struktura makedonskoga realističkog romana – Struktura na makedonskiot realističen roman, 1997). U kroatističkome dijelu opusa zapažena je studija Matoševa zvona (Matoševite dzvona, 1996; u hrvatskom prijevodu 2005). Djela su mu prevođena na hrvatski (izabrane drame Genetika pasa, 2015; roman iz 2006. Veštica – Vještica, 2016). Priredio je i preveo s hrvatskoga na makedonski izbor iz poezije Slavka Mihalića (Vrt crnih jabuka – Gradina na crnite jabolka, 1999). Prevodi suvremene hrvatske dramske autore (Miru Gavrana, Matu Matišića, Ladu Kaštelan). Zastupljen je u hrvatskim antologijama makedonske književnosti (Gospodari labirinta, 1998; Antologija nove makedonske drame, 2000). Dobitnik je svih makedonskih nagrada za prozu i dramu.
BORJANA PROŠEV-OLIVER viša je lektorica za makedonski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
fotografija autora: Kire Galevski, deviant art
čovjek-časopis 