Pokupila sam veš sa žice, malo prašine sa pluća Zakačila sam zavjese koje su mirisale na kadife Klima je grijala neprestano želeći da mi istopi lice Tog dana sam učila da vozim Sasvim sam zaboravila da hodam Skočila sam sa petog sprata I dočekala se kao tigar Knjige mi se listaju same Pišem riječi u novim sveskama Osjetila sam spokoj na trenutak U januaru sam skinula nokte Umjesto njih sam zakačila kandže Tih dana sam zalivala cvijeće, mislila o nekoj drugoj planeti Petunije su krenule da rastu Margarete malo manje Odrekla sam se hljeba Odrekla sam se štrudli Odrekla sam se pite sa mesom Poput svih odricanja u životu Ništa lakše Odavno ne namiještam krevet Jer se ponovo u njega vraćam Bacam se na dušek kao u zagrljaj Jer se u jastuk utone kao u novi život.
***
TAJNA
On zna gdje treba da spusti čašu da ne ostavi trag na ladici okrugla vodena mrlja izbaciće je iz takta. Na vrhovima prstiju napušta sobu kad ide u šumu preko puta tamo je ne čuje kad diše I onda je sve kako treba. On zna da se mora pojaviti do pet tad se postavlja ručak pogrešne salvete na stolu mogu biti njegova greška. Odan je kao vojnik glas mu se čuje samo kad izgovara molitvu pred jelo. Ona ne smije da zna za šumu preko puta jer najmanji cvrkut ptice srušio bi njihovu kuću. Vješto od nje krije pojas za spasavanje dobra zvučna izolacija je sve što mu treba. Svako veče obuje lakovane cipele one najmanje škripe pokriva je jorganom od vune iako je na njega alergična. U šumi je sloboda, i on zna da na nju nema pravo gricka nokte jer mora da se vrati u tamnicu gdje je poslušan čovjek. Poći će preko puta samo još noćas, dok ona mirno spava pod jorganom od vune.
***
BOLJE JE KAD
Podrezati nokte, zakačiti šnalu na glavu bezbijedno izaći u svijet prelakirati nokte sjajem pa ruke voskom staviti ukosnice iznad čela zapaliti cigaretu kao da je poslednji udah zagristi usnu od mirisnog labela jagode ubaciti stopala u lavor napuniti ga vodom i zaroniti u njega i glavom i grudima i nogama premazati boju preko korijena kose povući prstima trepavice od crnog mastila namazati obraze vazelinom i limunom popiti mnogo tečnosti izbljuvati mnogo tečnosti umiti se medom i čajem gledati kožu od gline kako se pari sa kostima stomakom dotaći maslačak koji niče iz zemlje progutati njegove latice sve uhvatiti u šaku i nositi kao zrna šećera položiti prste na hladan beton i pustiti kamičak da se ureže u palac da ostavi rupice i krv onda opet podrezati nokte skinuti ih do mesa usisati jagodice sitnim zubima i znati da je bolje kad malo boli bolje od: ne osjećati baš ništa.
***
ANĐELA BULAJIĆ rođena je 1995. na Cetinju. Studirala je svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, zatim upisala studije pozorišne produkcije na Fakultetu savremenih umjetnosti u Beogradu, i diplomirala u novembru 2020. Bila je redovan član književnog udruženja Poezin iz Beograda. Od aprila je član Foruma mladih pisaca u okviru institucije KIC ,,Budo Tomović’’. Pjesme su joj objavljene u poslednjem zborniku koji je izdat u okviru institucije KIC ,,Budo Tomović , pod nazivom ,,Pisci ne padaju s neba”, u prvom tomu elektronske zbirke u sklopu Vavilonske biblioteke i u zborniku ,,Rukopisi 44” 2021. godine.
Brat bi obično dolazio kući kasno popodne. Sestra bi se, čuvši njegove gorostasne korake, povukla u neki ćošak pokušavajući se potpuno stopiti, postati jedno s tim prašnjavim mjestom, nadajući se da ju brat neće primijetiti. No, tako skrivenu ili ne, našao bi neki način da ju primijeti. Našao bi neki neopran sud, prašnjavu policu ili neukusan zalogaj. Tada bi se te sitnice pretvorile u nešto od iznimnog značaja. Ušao je tako, po običaju, u kuhinju, naglim pokretima povukao stolicu i sjeo. Počeo je proždirati hranu ni ne gledajući šta jede. Sestra ga je odnekle gledala s dozom straha. No, uživala je u tome. Jeo bi njenu hranu, onu koju je ona spremala svojim rukama svaki dan otkad je majka otišla. Uživala je gledajući ga kako halapljivo guta njeno djelo. Utolila bi glad čovjeku kojem je neizmjerno dužna. Čovjeku bez kojeg bi do sad vjerovatno umrla ili završila ko zna kako. Nema on pojma koliko mu je zahvalna na tome. A kako bi i imao pojma. Solnica spade sa stola. Sitna zrnca soli se prosuše po podu. Opet ju je primijetio. Oboje su znali šta slijedi. Brat udari stisnutom pesnicom po stolu i ustade. Sporim i zastrašujućim korakom dovuče se do dnevne sobe. Sklupčala se. Udari je nogom u rebra i krene prema vratima. Za nekoliko trenutaka u mutnoj slici dnevne sobe iščezao je brat. Istopio se i ispario, nije vidjela kuda. Možda je zalupio vratima, nije bila sigurna. Nije ga čula od silnog jecanja. Da je bar bolje posolila hranu. Osta tako, dugo plačući na podu. Kad bi se okrenula, vidjela bi brata, stisnute pesnice i crvenog lica. Pojavio bi se niotkuda i opet bi ju udario, zato je nepomično ležala ne usudeći se pogledati za njim. Onda se sjeti kako bi, kad se vrati, mogao vidjeti onu prosutu sol koju se nije udostojila pokupiti. Brzo se prene i počisti nered. Bilo je kasno popodne, nebo je već počelo poprimati rumenu boju. Vrijeme kada brat, nakon što dođe s posla, obično zaspi. S prozora se vidjela ulica na kojoj bi se našao pokoji čovjek. On bi trebao biti jedan od njih, trebao bi doći kući i nastaviti s tom rutinom. Sestra sjede pored prozora. Čekala je da dođe. Zna se on brinuti za sebe, neće mu ništa biti, ali šta li će biti s njom ako se ne pojavi. Nikad se ne zadržava tako dugo. Ostavši tako sjedeći pored prozora, nije ni primijetila da je umorna. Uskoro zaspi, vjerovatno u suzama. U neko doba noći grubo se otvoriše vrata. Zatekao je sestru kako spava na istom mjestu. Šta će, zaboga, tu, u sred noći? Sjeti se kako nije dovršio sa jelom, ali trpeza je prazna. Opet mu krv proključa, opet stisnu šaku i krenu prema sestri. Taman da ju udari, zaustavi se pokraj njenog sitnog tijela. Ovo je prvi put da ju je pogledao u dugo vremena. Izrasla je u lijepu djevojku. Stavlja njenu šaku na svoj dlan i nježno ju primiče ustima. Lijepo miriše. Zakrči mu prazan stomak i u njega se opet vrati onaj bijes. Odgrize palac. Neki je čudan osjećaj u njegovim ustima, neki nježan, slatkast okus. Proguta ga, no još nije utalio glad. Lomi prste jedan po jedan, otkida ih i guta. Suviše su mršavi. Otkida ruke, jednu pa drugu. Zašto se ne opire, zar još spava? Ubrzo pored njega ostadoše košćice. Ono sigurno nije bila njegova sestra. Nakon što je utolio glad, otiđe do sobe. Prije nego što zaspi, začuje tihi glasić koji ga podsjeća na nekoga, na neki glas kojeg odavno nije čuo: “Jesam li sada bolja?” Učinilo mu se. Okrene se na drugu stranu i utone u san.
***
HADŽERA DUHARKIĆ rođena je 2003. godine u Sarajevu. Maturantica je Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Piše prozu, a ponekad i poeziju. Njezine kratke priče i pjesme su objavljene u zbornicima poezije i proze, uključujući “Rukopisi 42” i “Rukopisi 44” Doma omladine Pančevo te “Carpe diem” Teatra Fedra Bugojno.
Borba htonskih jelena Isti silazak ukrštenih rogova Kosmički susret poriva Prašina za nezainteresovano cveće
Caricu u malom plaštu Pod kojim u svedočenju stoji Miltonov “Izgubljeni raj”
Beležimo zaklone od srušenog enterijera čuda Pretvaranja u druge planete
U pakovanja koja postaju kraća od kutije za krofne Stikere što ne upućuju na stvarnost, nego je melju
Živa sećanja na hladovinu Sada se izduže samo naše senke u solarnoj kući
Odroni su za nama I dan je nezalazan
Odbačen Pavlov stari čovek Čija istorija beše da je nestao nesiguran
ali ne manje mrtav
***
KOMI ZEMLJA
Upletenost u svet
Umesto putokaza Staviti fusnotu kao taloženje izgovora
U nemogućnosti da se nađe adekvatna ušuškanost koja ne dodiruje zonu komfora
Da se nastavi prebivanje
Ali i tako Dok pod šarama maskirnim samovar zbližava
Nema razumevanja za ovo što je napustilo svaki ambijent
***
BUDUĆE LETO
Preko istine reči blogerske Umesto početka nalik glasu AZ Saznajemo za živote preostalih šamana u polarnim gorama
Za egzotiku izopštenika
I svako prigrli dobijeno parče Pogled na omiljeno godišnje doba čije se granice pomeraju
Pa postaje leto mučno I kad do nas dopiru izveštaji koji se završavaju još uvek sa AVE
Ali u društvu Pantokratora ne ograničavamo se na grljenje drveća Ni usiljenosti pogleda na preobražaj veliki i smešan ako zavisi samo od nas
***
KINTSUGI ZA DEMIJURGE
Zajedno sa odećom izvlačiš iz preostalog sveta zalihe zimskog parfema
Opremaš se kao svetioničar
I mala nezgoda postaje velika prednost
Kao prosuta voda na sasušeno lekovito bilje
S tim što je posuda kao iz Andrejevih filmova
Aluzija na trenutak pre nego se iz Knjige propovednikove vedro raspe na izvoru
I kao Markelov žal za svim živim, za pticama Možda belim kao zaborav po davnom čitanju
A pomislim I crnim
I očima u svim dupljama
Postojiš izvan ovog posmatranja Ukidaš beznadežne oštrice preloma
Pomeneš u prvim dijalozima veštinu restauracije I sama istakneš pukotine svog traganja
Ali sve nadomeštaš prašinom plemenitih metala
Počinjemo od mog posuđa I bivamo kao demijurzi na čajanci
***
O ALEKSEJU GARGAŠJANU*
I bez prideva Čovek božji
Postoji sličnost u načinu da se spoje smirenje i osećaj za prohodnost
Znamo da nije sve u dijametru točkova
Džinovskom, a da ne savija cvetove
Jer postoji želja za učestvovanjem u mitovima, ali ne i u osvajanju
U primedbi Alekseja da savremeni Homo sapiens nosi vodu sa sobom Umesto da se koristi onom iz tajgi
Ali humanost rešava
Šerp(as) za neograničen hod po zemlji
A dovoljan za razliku od Aleksandra kome ne beše čitavi svet, mali radni prostor sa kartom SSSR U selu čiji su jedini stanovnici Olga i on
Za ruke koje ostvariše neslućeno savladavanje
I pored svih navigacija i svetla koje pružaju uređaji
I umesto bitkoina
Dotaći novi prostor u kome se ne sakrivaju ni vukovi
Tu otvoriti konzervu, zagrejati prilikom deljenja prste
Slovenski faktor Za ovaj svet spotaknuta genijalnost preobraženog čoveka
Uz alke što vezivahu brodove za vrhove planina po našem predanju, pored kojih obedujemo
*Izumitelj Šerpa, najprohodnijeg vozila na planeti
***
SPASOJE JOKSIMOVIĆ rođen je 1988. godine u Majdanpeku. Diplomirao i master studije završio na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Objavio zbirke pesama “Život, po suncu”, 2016, “Daleko od Johanesburga”, 2016, “Veče u Vitaniji”, 2016. godine i “Municipium S”, 2019.
Na Jarunu sam s Anteom. Pijem kafu i kiselu, s merakom uvlačim dimove. Antea pije Carlsberg. Antea je poželjna cura, da se razumijemo. To je bitno znati da bi se doživjelo atmosferu ove pjesme. Kažem joj da bih volio da i Sarajevo ima jezero. Kaže mi da joj je ful interesantno to što sam musliman. Pita jesam li doista, da nisam, možda, ateist? Musliman sam, odgovaram, znam to sigurno: Uvijek se obradujem kad vidim džamiju. Kaj?! Pa i meni je drago vidjeti džamiju, smije se ona. Onda si i ti muslimanka, barem malo, zaključim. Antea se grohotom smije. Ah, vi Bosanci…, govori. Smijem se i ja, a onda ugledam Dželaluddina Rumija. Stajao je na vodi Jarunskog jezera. Pravo si rekao, momče, pročitah mu s usana. Naišareti na Anteu i značajno mi namignu.
(objavljeno u časopisu “Poezija”, 1-2/2006)
***
DIDAKTIKA
Naivno kao brucošica koja pod miškom nosi Hessea pristupaš stvarima koje mogu zaboljeti. Prolazi život kao subotnje večeri adolescenta lirskog nerva: Ni večeras ništa, ali desit će se već nešto što mijenja sve. Sreća se s tobom igra limuna i naranče, ne vjeruj mapi koju je nacrtala travom na asfaltu, pošalji je gdje joj je i mjesto. Ne uzimaj uopće zaozbiljno pojmove od plastelina. Nekad gorko, nekad slatko, ali smij se. Zloduh zazire od vedrog lica. Vedrog naličja se naročito grozi. Budi prijetvoran iz milosrđa, budi pokatkad ono što žele, ne kvari ljudima predodžbe o njima samima. Nosi pod jezikom riječi za svačije uho, postani instant mudrac postani šaman globalizacije. Naprdivaj o smislu, opusti se, uklopi se, saživi se, kad zagusti govori glasom starozavjetnog mudraca. Znam da je teško, ali pokušaj, reklame nude svako čudo za tri mjeseca, a ti tražiš tek da se uzemljiš sa srcem u nebesima. Ni čvršće grudi, ni ravan stomak, a pušiti ti se naročito ne prestaje. Odaberi svoje božanstvo, voli ga, stavi ga na desktop svoga kompjutera Inače, ostade ti samo poezija.
(“Slovo Gorčina”)
***
MUAMER KODRIĆ rođen je u Stocu 1973. Objavio brojne tekstove iz oblasti orijentalistike/iranistike u časopisima Znakovi vremena, Beharistan, Život, Lica, Odjek… Priredio antologiju iranske kratke priče Bazar kaligrafa (Zagreb, 2006) i Antologiju savremene perzijske književnosti (Sarajevo 2005). Preveo je niz klasičnih djela perzijske kniževnosti (Divani Shams, Dželaluddin Rumi, Spomenica Dobrih, Feriduddin Attar, Beharistan, Abdurrahman Dzami…).
Moje kazivanje o ženskom pismu neće biti naučno, niti sa stanovišta nekog ko apriori zauzima ili brani neki stav ili zastupa neko unaprijed određeno mišljenje. Ono će biti isključivo po principu tzv. vlastite kože, odnosno svakodnevice i opažanja u stvarnom životu, u ličnim susretima, u uočenim pojavama.
Prije nego kažem svoja sasvim lična viđenja ženskog pisma, o kojem sam sticajem okolnosti u više navrata bila potaknuta razmišljati kao neko ko se dva puta našao u najužem izboru za Žensko pero, dakle prije tog mog razmišljanja, navela bih jedan, takođe vrlo znakovit, i sam po sebi dovoljno potvrdjujući, nazovimo ga događaj.
Naime, riječ je o 40-tom festivalu poezije mladih u Vrbasu.
Upravo tada je kulminirala jedna pojava prisutna u manjem ili većem obimu i ranijih godina, i na drugim sličnim manifestacijama, a koja se uporno previđa i prećutkuje.
Naime, u programu na kojem je predstavljena antologija najljepših pjesama za 40 godina Festivala, učestvovalo je 10-tak afirmisanih pjesnika, od čega su pozvane dvije pjesnikinje, a došla samo jedna.
Međutim, kada je došao na red centralni program u kojem se predstavljaju mladi pjesnici, finalisti Festivala, i kada se proglašavaju pobjednici, od njih jedanaest, čak devet su bile pjesnikinje, a samo dva pjesnika! Istini za volju, sva tri prva mjesta (barem toliko poštenja) pripala su upravo pjesnikinjama.
Kada ova dva programa stavimo jedan pored drugog, komentar gotovo da nije potreban.
Djevojke, mlade žene, očigledno sa više dara i potencijala, kasnije, zasnivajući porodice, postajući supruge, majke, domaćice, a, k svemu tome još zarađujući za “hleb svoj nasušni”, naravno da posustaju u vremenu i želji za stvaranjem, razmišljajući na već poslovično ženski način: – Najlakše i najbezbolnije mi je da se lišim nečeg što je samo moje, što se samo mene tiče, i nikog drugog ne ugrožava!-
Tako se u gladna usta nemilosrdne usedjelice – umjetnosti, baca sve manje tananih i maštovitih riječi i metafora, a sve više zlatnih suza.
Suzama od zlata, hrane, dakle, zvijer umjetnosti, bacajući sve veće komade svoga talenta i želje da stvaraju.
Zatvaraju u zlatne kaveze života i životne nužnosti – pticu, koja da bi pjevala, traži slobodu , prije svega!
I tako, odgađajući neminovno, budući stavljene pred nepravedan i nefer izbor, vremenom nestaje i potreba, i povlači se izvor žive vode iz duša njihovih, i samo još, pišući djetetu kakvu pismenu vježbu, osjete onu slatku jezu privlačnosti ponora, blizine zvijeri koja traži sve !!!
A godine prolaze. Oni koji sada nisu bili ni u užem izboru mladih pjesnika, nastavljaju da pišu – iz potrebe, od dosade, od düga vremena…Objavljuju, grade ime, postaju pjesnici, i popunjavaju prostor umjetnosti , tek periferiju, tek marginu, velikodušno ostavljajući pjesnikinjama, najčešće ženama ili bez vlastite porodice, ili sa vidljivom grižom savjesti!
* * *
Stvaralaštvo žena-pisaca, i umjetnica uopšte, čini mi se, obuhvata, svakako onaj suštinskiji i suptilniji dio ljudskog bitisanja!
Tanane niti koje se, nažalost, često smrse udajom, rađanjem, i inim ženskim poslovima i obavezama, ne daju za pravo da se ne vide makar započeti, makar do pola otkani ili izvezeni radovi njini, puni meke i nježne nijanse, ali i čvrstine i odrešitosti u pokretu ruke koja stvara.
Uglavnom nenametljive, i sa manjkom energije i vremena za nametanje, ostaju i dalje, i u 21. vijeku iza imaginarnih, nevidljivih, pa time i opasnijih, teže otklonjivih zidova društvene stvarnosti.
Konačno, žena nosi, bez obzira na emancipaciju, u pritajenim kutovima duše, pamti njena koža i njeno biće, podređeni položaj, iz kojeg nesvjesno žudi da se „osveti“, a time i da nadoknadi i da naplati za sve ono u prošlosti, kao Andrićev kmet Siman.
Često je to na njenu štetu, jer nejaka su, ipak, ženska pleća da postignu sve – sve ono što savremeni život pred nju stavlja – da bude i majka, i supruga, i nježna i brižna, i naravno, jaka, i u profesiji kojom zarađuje za egzistenciju – dobra, i povrh svega stvaralac.
Umjetnost, znamo, traži suze, znoj i krv, trpljenje do neizdrživosti kao način života.
A šta je drugo do surovo istinita metafora trpljenja svakog umjetnika, a žene posebno, „ružno pače“ koje ne zna da je labud , a u današnje vrijeme i sa više šansi da to i ne dozna, pred agresivnošću svake vrste, da pripada, dakle, carskoj lozi, viteškom redu, a to što se razlikuje od drugih (većine), jeste na štetu te većine!
Ako je duhovnost elita ljudskog postojanja, umjetnost elita duhovnosti, onda su žene-stvaraoci i njihova djela, elita i esencija umjetnosti. Riječ je, naravno, o ozbiljnom stvaralaštvu, naspram onog površnog segmenta, kiča, tzv.lakog, zabavljačkog, koje bespravno uzurpira ime – umjetnost.
Sve ove odrednice dovoljno govore o tome da je žensko pismo – sô koja preokreće na bolje svojstvo kompletne književnosti, i umjetnosti uopšte, kako domaće, tako i svjetske!
Njihov pogled, uvid u stvarnost je suštinski, ili barem dovoljno drugačiji.To je pogled nekog ko stvara život, ali i ko ga čuva, održava, usmjereva…
Muškarci stvaralaštvo često shvataju kao dopunu života, sporedni, relaksirajući, ili u najboljem slučaju, paralelni tok života.
U žena je ono – život sâm, način života uopšte. Jer, zar stvaranje, i to ono najuzvišenije nije i samo materinstvo, ali i kuhanje, i šivanje, i šminkanje i odijevanje… Naravno da je sjedinjenje ova dva pristupa i pogleda idealno, a ono je prisutno samo kod onih najvećih stvaralaca, žena ili muškaraca!
Žena suviše toga žrtvuje kada odvaja vrijeme za pisanje (stvaranje) da bi izbacivala “mlaka djelca” i površnosti. (Opet naglašavam da je riječ o ozbiljnim stvaraocima.)
Jer, ako mora da bira između pravljenja ručka za svoje dijete i bilježenja makar i sjajnog djela, većina će, po svojoj savjesti izabrati ono prvo. Muški dio svijeta zloupotrebljava ovu odgovornost i savjesnost koja je usađena kod žena, pa je tretiraju i kao slabost, i ostavljaju nam na plećima povelik kamen života, i ne sluteći da je on ujedno i tajni plamen života i možda neprestanotraženi kamen mudrosti !
Nije žena, dakle, nesvjesna svoje pozicije, koja je s jedne strane teška i podređena, ali je svjesna i sve ljepote, odgovornosti i izabranstva Tvorčevog.
Ona je, dakle, najsličnija kraljeviću preobučenom u prosjaka! Dovoljno je da zna da svakog časa može pokazati svoj prsten-pečatnjak kao dokaz, i svi će pasti na koljena izvinjavajući se. Ali, zar se ne osjeća nesputano i slobodnije kao prosjak!
Zato, ne budite sigurni da već sledećeg trena neće iz svojih rita izroviti skupocjeni prsten, blistavi dokaz svog izabranstva, pripadnosti plemenitoj lozi, Redu vitezova duha!
***
EMSURA HAMZIĆ rođena je 1958. godine u mjestu Sveti Nikole. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1981. godine, gdje je završila i gimnaziju i osnovnu školu. Do sada je objavila petnaest knjiga. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Piše i za djecu. Uvrštena je u veliki broj antologija poezije i pripovijetke, kao i poezije za djecu, od čega je veći broj regionalnog i međunarodnog karaktera.. (Brisel – Belgija, Moskva – Rusija, Kopenhagen – Danska, Vupertal – Njemačka, Sarajevo i Banjaluka – BiH, Bijelo Polje, Cetinje i Podgorica – Crna Gora itd. ) Prevođena je na više stranih jezika, uključujući i japanski.
Nagrađivana za svoja djela, a svaka knjiga se našla u najužim izborima za najuglednije nagrade.
Njena prva knjiga pjesama „Ugljevlje“, Svjetlost, Sarajevo, 1988.god. bila je u najužem izboru za „Brankovu nagradu“.(među dvije knjige)
Knjiga priča „Jerihonska ruža“, Svjetlost, Sarajevo,1989. god, bila je u najužem izboru za Andrićevu nagradu 1990.god.(među tri knjige)
Knjiga pjesama „Tajna vrata“, Svetovi, Novi Sad, 1999.god. bila je u najužem izboru za „Vitalovu“ nagradu.
Knjiga priča „Večeri na Nilu“, Narodna knjiga, Beograd, 2005.god. takođe je bila u najužem izboru za nagradu „Žensko pero“, Politike Bazar, za Nagradu Društva književnika Vojvodine za najbolju knjigu, i nagradu „Karolj Sirmai“, za najbolju knjigu priča…
Njen roman “Jabana” objavljen je 2007.godine kod dva izdavača, u Narodnoj knjizi iz Beograda i Bosanskoj riječi iz Tuzle i Vupertala i našao se u najužem izboru za nagradu „Meša Selimović“ u Tuzli, nagradu „Žensko pero“ iz Beograda, te užem izboru za NIN-ovu nagradu.
Autorka je za knjigu „Semiramidin vrt“, Orpheus, Novi Sad, 2008.god.nagrađena nagradom Brankovog kola, Pečat varoši sremskokarlovačke za najbolju pjesničku knjigu u 2008. godini, a bila je i u najužem izboru za nagradu „Milica Stojadinović Srpkinja“. Takođe je, za istu knjigu, dobitnik i Međunarodne nagrade za kreativno ukrštanje kultura za 2009.godinu.
Za knjigu izabranih i novih pjesama „Zlatna grana“,dobila je nagradu „Milica Stojadinović Srpkinja“, za najbolju knjigu u 2012.godini.
Njena knjiga za djecu “Zemlja Dembelija”, bila je u najužem izboru za Nagradu “Gordana Brajović”, 2014.godine.
Na 33. Međunarodnom festivalu dječije pjesme “Naša radost 2018” u Podgorici (Crna Gora) njena pjesma “Kako i zašto,” opremljena muzikom Vesne Veljković, dobila je Pehar Festivalskog dječijeg hora “Zvjezdice” za najljepšu pjesmu.
Bila je u najužem izboru za Nagradu “Laza Kostić” za knjigu priča “Skarabej od žada”, 2021.
Dobitnik je nagrade “Kočićevo pero” Zadužbine Petar Kočić, Banjaluka – Beograd, za knjigu priča “Skarabej od žada”, 2021.
Autorka je napisala scenario i snimila 30 petominutnih priloga za Radio Novi Sad, o arhaizmima iz Vukovog Rječnika.
Priredila je za časopis “Život” iz Sarajeva, izbor izvornih i starih gradskih pjesama “Grančice mirisne”. 1990.godine.
Bavi se sakupljanjem, čuvanjem i prezentovanjem sevdalinke, kao nematerijalnog kulturnog nasleđa, te je držala predavanja i prezentacije u Novom Sadu, Beogradu, Dalju kod Osijeka, Sarajevu… tako da je 2017.godine objavila i knjigu “U đul bašti – sevdalinka kao nematerijalno kulturno nasleđe”, u “Službenom glasniku” iz Beograda, koja je naišla na izuzetan odjek.
Član je PEN Centra BiH, Društva književnika Vojvodine i Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije, te Srpskog književnog društva.
Živi u Novom Sadu i Sarajevu.
Objavljena djela:
Poezija:
Ugljevlje, Sarajevo: Svjetlost, 1988.
Tajna vrata, Novi Sad: Svetovi, 1999.
Boja straha, Beograd: Prosveta, 2002.
Semiramidin vrt, Novi Sad: Orpheus, 2008.
Zlatna grana (izabrane i nove pjesme), Novi Sad: Orpheus, 2012.
Sirius, Novi Sad: Zavod za kulturu Vojvodine, 2013.
Pripovijetke:
Jerihonska ruža, Sarajevo: Svjetlost,1989.
Večeri na Nilu, Beograd: Narodna knjiga 2005.
Smaragdni grad, Novi Sad: Dnevnik, 2011.
Skarabej od žada, Novi Sad: Agora, 2020.
Roman:
Jabana, Beograd: Narodna knjiga, 2007.
Jabana, Tuzla, Vupertal: BOSANSKA RIJEČ – DAS BOSNISCHE WORT, 2007.
Dječije knjige:
Kuća za dugu, pjesme i priče,Vrbas: Slovo, 1995.
Zemlja Dembelija, pjesme i priče, Vrbas: Biblioteka Danilo Kiš, 2014.
Eseji:
U đul bašti – Sevdalinka kao nematerijalno kulturno nasleđe. Beograd: Službeni glasnik, 2017.
Od gline i žada, Beograd: Službeni glasnik, 2020.
Nagrade:
Više nagrada za pojedinačne pripovijetke, pjesme, ili cikluse pjesama – (“Glas” iz Banjaluke, Časopis “Nur” iz Beograda, Laguna – iz Beograda, 2. nagrada na Goranovom proljeću iz Zagreba, Dečiji festival “Bulka” u Crvenki, Dječiji festival “Naša radost” u Podgorici…):
* Međunarodna nagrada za kreativno ukrštanje kultura, 2009.
* Pečat varoši sremskokarlovačke, Nagrada Brankovog kola, 2009.
* Milica Stojadinović Srpkinja, Nagrada Zavoda za kulturu Vojvodine, 2012.
* Nagrada „Kočićevo pero“, Zadužbine Petar Kočić, Banjaluka – Beograd, 2021.
Krajem decembra se jedinim dubokim cipelama koje sam posedovao odlepio đon. Za nove nisam imao para, pa sam ih odneo kod obućara u Logatec. Površno smo se poznavali i rekao je:
„Za tebe će biti gotove sutra u četiri. Inače bi ih dobio tek posle praznika. Ali budi tačan, u pola pet zatvaram. Posle toga me nema do sledeće godine.”
Sutradan, kad je trebalo da odem po cipele, bilo je strahovito hladno. Kod kuće sam u peći spalio dva kubika drva i još sam morao da se bacakam po sobi u dugim gaćama da bih prestao da drhtim. Kako li je tek klošarima? Setio sam se jednog svog ortaka koji se preselio ispod ljubljanskih mostova. Stvarno ne bih voleo da sam na njegovom mestu. Umro bih kad bih morao da prenoćim napolju – razmišljao sam i počeo da pijem. Taman toliko da je počelo da me boli dupe za cipele. Bilo je previše lepo na toplom da bih bilo kuda otišao, ali brlja me je načela i odjednom zaželela društvo. Počeo sam da razmatram Idriju, u kojoj se ništa ne događa, kako su voleli da baljezgaju. Setio sam se prethodnog vikenda. Bili su u pravu. Kuda dakle? Po gojzerice, u vakuum ili ostati u Godoviču? Iznenada sam se dosetio: blizu šustera živi Bumbar, koji se u Logatec preselio zbog posla. Dugo ga nisam zvao. Sigurno poznaje sve ljude tamo. Mogao bi da mi skokne do majstora, uzme popravljene gilje, a ja da se nacrtam kod njega i da cirkamo do besvesti. Pritisnuo sam cifru.
„Okej”, rekao je. „Ali u deset uveče moram na smenu. Ako ne dođeš, okačiću kesu s cipelama o kvaku.”
„Odmah dolazim”, odgovorio sam.
Uzeo sam obaveznu flajku s malo vode. Bio je mrak, pa sam podizao palac pod reflektorima autobuske stanice. Hladnoća je udarila skoro do minus deset. Automobila je bilo u izobilju. Na svakih pola sata po dva. Odvrnuo sam čep. Stopala su u plitkim radnim cipelama postajala vlažna. Propuštale su vodu. Ortopedski škart koji firma potura dnevnim šljakerima. Bacali su ih na otpad, a ja skupljao iz kontejnera. Skakutao sam na prstima kao balerina. Stopirao sam više od sat vremena. Vino se smrzavalo i sa svakim gutljajem sam gutao sve više parčića leda. Ljudi koji su se teturali iz kafane u kafanu smejali su mi se. Nisam se osvrtao na zajedljive primedbe. Znao sam da ću se poslednji smejati ja. Ušunjaće se u kuće pognutih glava, a moja žurka tek počinje. Zakočio je kombi. Skočio sam da otvorim konzervu. Troje je sedelo napred. Ćelavi vozač je dreknuo da nadjača glasnu muziku s radija: „Ako smeš, pridruži se”, i usmerio me pozadi.
Otvorio sam zadnja vrata i gomila ucirkanih tipova i pičaka poskakala je s klupe u migrantskom stilu. Bili su dobro odvaljeni. Namenili su mi hoklicu. Zatresli smo vrata i obgrlio me je miris trave.
„Iz Kranja smo!”, drali su se haotično. „Obilazili smo Idriju, ali je prazna!”
„Ne čudi me.” Svako je želeo da mi stisne ruku. Bacali su se na pod, cerekali se i ispitivali me ko sam.
„Mirko”, predstavio sam se prvoj trojici. Drugoj trojici: „Janko”, a pičkama: „Jože sa severnih obronaka.”
Išli su prema Rovtama na koncert, jer su davali sedam dana Di Diju, koji je tih dana otegô papke.
„Ideš s nama!”, naredili su.
Nudili su rakiju i džoint, vrteli kasete i govorili da su fanovi Ramonsa. Nisam se branio. Kad smo parkirali ispred brđanske dvorane, pitao sam vozača, koji je izgledao još i najmanje urađen:
„Hoćete posle da me odbacite do Logaca?”
Klimnuo je glavom.
Jedino ja sam morao da platim ulaz, ostali su se provukli za dž. Ionako sam nameravao da skrckam nekoliko evra, zato se nisam žalio. S platna su rokali Ramonsi. Dvorana je bila kao preslikana iz čeških filmova. Parket, drvene stolice pored zidova, ispod krova rupa za projektor – i sad: ansambl ambicioznih momaka s razdeljkom po sredini frizure! Udarali su po žicama. Sladunjavo, mlako. Tipovi iz kombija su se već kod prvih rezova uhvatili za ramena i počeli da poskakuju. Zazvečali su bubnjevi. Di Di se okretao u grobu. Eksirao sam flašu. Led se istopio. Malo sam mator za ples, skrenuo sam prema pultu po novu flašu. Posle tri deci muzika je počela da mi se sviđa. Pošto nisam došao da dižem nos, nego da se zabavljam, i ja sam zaigrao polku.
Oni džiberi su stvarno dobro rokali. Dva sata bez prestanka. Pomislio sam da je šteta za njihov talenat. Bili su nadareni, ali osuđeni na propast. Progutaće ih farme, kojih je bilo svuda naokolo, umesto da se potpuno posvete muzici. Samo zato što su s planine, divljao sam po podijumu i u šutki rušio sve pred sobom. Na većini koncerata sam dobijao batine, pa sam preventivno sklonio naočare u džep. Rešio sam da budem gluv za sve, šutirao sam omladinu i gutao neiskrenost. Poslednja ludost pred penziju. Od sada pa nadalje samo ću se valjati po kanalima, kao što priliči mom uzrastu.
Posle tri bisa narod se okupio oko šanka. Odnekud mi je stigao litar, a onda su pobedonosno zaškripale plastične čaše. Upoznavali smo se i razuzdano tapšali po ramenima. Sve vreme sam bio svestan da flašu ne smem da ispuštam iz ruku; da je ona moja ulaznica za dalji uspeh. Bacao sam petarde u ždrelo dok ćelavi nije najavio pokret. Sišao sam do kombija u magli.
„Hoklica! Stigao je dečko s hoklice”, vragolasto je primetila ekipa.
Krenuli smo i počeo sam da smaram, obuzme me to ponekad:
„Jebene kvazibuntovničke seljačine!”
Uprkos vutri ekipi je polako nestajao osmeh s njuške. Postajala je ozbiljnija. Zapretila je:
„Išutiraćemo te napolje!”
„Zabole me gospodin kurac”, ućutao sam na nekoliko trenutaka, a zatim sam ponovo počeo da podbadam:
„Nemate tri čiste, jebô vam pas mater!”
Usput sam nabacio da ih je vreme pregazilo, da su ljigavi i da nemaju pojma ni o čemu, da su njihova budućnost porodična supa, prženi krompir i žilav posao, i da svako od njih na noćnom ormariću ima nalepljen poster Jana Plestenjaka. To ih je najviše zabolelo. Ćelavi je usporio vožnju. Gurnuli su vrata.
Neko vreme smo se vozili na promaji. Utonuo sam u sebe, okrenuo se prema pičkama i iznenada zasiktao tiho, ali ipak dovoljno glasno da reči zaparaju vazduh:
„Kurve prodane.”
Tipovi su me zgrabili ispod pazuha i lansirali u noć. Skotrljao sam se po putu. Zalupili su vrata.
„Pankeri samo takvi!”, urlao sam za njima dok su pojačavali brzinu.
Bilo je jebeno hladno. Odrao sam prste na asfaltu. Nije bolelo. Samo je peklo. Po tolikoj hladnoći taj bol je potpuno neopisiv. Sve rane se udesetostručuju. Duvao sam u zglobove vrelim dahom i veoma pažljivo grejao dlanove u kaputu. Svaki tvrđi dodir kamenčića i kože prouzrokovao je izraz patnje na licu. Govorio sam sebi da će biti bolje čim stignem do Bumbara. Upaljačem sam osvetlio putne oznake. Samo još devet kilometara do Logaca, hrabrio sam se. Najviše me je uništavalo to što je flašica ostala kod onih pankrta. Nisam prvi put u ovakvoj situaciji. Mogu da se šetam, a mogu i da legnem i prepustim se smrti. Ali bilo je ledeno. Uvek sam zamišljao da ću umreti u nekom jarku. Lepo se pijan izvrnem u njega. Lepo zaspim. Lepo usnim. Lepo se smrznem. Sad nisam mogao. Nisam bio dovoljno pijan. Zajebale su me one konjine sa ćelavim na čelu. S pičkama na čelu. S Di Dijem na čelu. Pizdeo sam dosta dobro. Došao sam do šest kilometara udaljenosti. Dok sam razmišljao čime bih još mogao da skrenem misli, bio sam na četiri. U džepu sam našao kutiju starih F57. Pušio sam duboko. Još tri kilometra. Taman da se osvežim, jer je opet počelo da mi se manta. Poslednji kilometar sam trčao jer sam hteo da što pre dođem na toplo. Zadihano sam se zaustavio ispred Bumbarove zgrade. Nije reagovao na zvono. Srećom, glavna vrata su bila otključana. Sišao sam u podrum. Tamo su poklonili brloge jadnicima koji su došli da prodaju telo za firmu. Jedna prostorija za sve. Zajednička klonja. Na kvaci je visila kesa s mojim cipelama. Iako je bilo oko pola pet ujutru i Bumbar je najverovatnije bio u fabrici, ipak sam kucnuo da ne bih kasnije zažalio. Nikakvog glasa. Ali nisam padao u očajanje, bilo je bar nešto pozitivno – suve gilje. Izuo sam mokre čarape i umočio promrzle šape u popravljenu obuću. Unutra je bilo krzno. Kakvo olakšanje, počeo sam da kopam po kartonima. Sreća mi se osmehnula. Neki Logačanin je kupio televizor i ostavio kutiju ispod stepenica. Zavukao sam se u nju kao embrion. Sklupčano i zadovoljno. Sutra, u stvari ujutru, sve će biti drugačije, pritisnuo sam pljucom papirić na Bumbarova vrata.
Nisam mogao da zaspim. Budilo me je koračanje po stepenicama. Ljudi su se vucarali na posao. Baš izazivam da me neko ocinkari pandurima, hteo sam da ustanem. Nisam želeo da zajebem Bumbara, ali bio sam skroz razlupan. Možda je živeo u harmoniji s komšijama, pa bi imao neprijatnosti zbog mene. Možda se već vratio sa šljake, nesigurno sam se izvlačio iz kartonske televizije. Pljuca-poruku niko nije skinuo. Vratio sam se u ekran. Topot koraka po stepenicama postajao je sve češći. Snimao sam dešavanja poluzatvorenih očiju kao mačka. Neki lik je primetio moje noge koje štrče iz programa. Ukopao se, a zatim je naglo kidnuo gore. Verovatno da pozove broj koji nisam želeo. Napustio sam jazbinu i oteturao se u večiti sneg i led. Falila mi je kapa. Vetar je sekao uši. Nisam se usuđivao da ih protrljam jer bi bilo samo još gore. Prebrojao sam sitniš. Dva i po evra. S tom kintom moći ću autobusom da se prebacim do Kalca. Odatle ću već ustopirati nešto. Trudio sam se da se što manje vidi da me noge ne slušaju. Doteturao sam se do stanice i seo na prozorski sims. Po redu vožnje imao sam prevoz tek za jedan sat, pa sam skrenuo u „Merkator” po Sportske. Ispred kase me je neko prstom protrljao po leđima. Osvrnuo sam se. Pička sa sendvičem u celofanu se interesovala:
„Zar ti nisi onaj od juče?”
„Koji?”
„Onaj što je nešto mlatio o prodanim kurvama”, smejala se.
„Sori što sam bio takav”, hteo sam da odem na svoju stranu.
„Kuda bežiš? Idemo na piće! Ja častim!”, nije me puštala da odem.
U obližnjoj kafani smo se ugnezdili za sto i ponudio sam joj pljugu. Uzela je. Drhtavom rukom sam joj pripalio. Sve vreme sam iščekivao napad.
„Đus sa šlagom”, naručila je kelnerici, „… i šta će on.”
Konobarica je malo čudno podigla obrve, kad sam rekao:
„Veliku bevandu.”
„Dva deci vode i…”
„Dva deci vina”, naglasio sam poslednju reč „i…”.
Čekali smo piće. Razgovor je visio u vazduhu dok nisam sljuštio celu čašu u dva životinjska gutljaja. Počeo sam da se osvrćem tražeći još jedno.
„Noh ajnc”, rekao sam kelnerici kad je dovukla dupe.
„I ti?”, okrenula se prema mojoj devojčici.
Odmahnula je glavom sa slamčicom u ustima i rekla: „Je l’ se sećaš da smo se juče ljubili?”
„Stvarno?”, nisam mogao da verujem, i dodao sam: „Bilo bi lepo.”
„Kako god”, zavodljivo je posrkala poslednje kapi i šapnula mi na uvo: „Moram u ve-ce.”
Otišla je da napuderiše nos za mene, sanjario sam petnaest minuta, ali se nije više vratila. Čim je konobarica skrenula u špajz, napustio sam krčmu bez plaćanja računa i trčao pola kilometra da prikrijem tragove. Kad sam došao do daha, morao sam sebi da priznam da mi je kurva prodana lepo vratila milo za drago. Na neki način mi se dopao njen zajeb.
Zaustavio sam starijeg čoveka i pokušao da mu se predstavim kao fin dečko. Uljudno sam pitao za benzinsku pumpu. Usmerio me je nizbrdo. Išao sam kuda mi je pokazao prstom. Mogao je i u pakao da me pošalje, poštovao bih njegov savet bez prigovora.
Ušao sam, zamolio prodavačicu za telefon i usput rekao da impulse plaćam kasnije. Pozvala me je u službene prostorije. Držao sam slušalicu, ali broj nisam mogao da otkucam. Previše sam drhtao.
„Možete li vi?”
Uslužno je pritiskala cifre kako sam diktirao. Inače joj ne bih govorio vi, ali ovog puta je cilj opravdavao sredstvo i poziv je urodio plodom. Znao sam kome da se obratim. Edvin se nedavno vratio s psihijatrije izlečen od alkoholizma. Preventivno nije smeo da se druži sa ekipom. Mene je voleo jer ga nisam terao da pije. Zahvalio sam devojci i raportirao:
„Za jedan sat će stići pomoć. Mogu li za to vreme priuštiti još pivo i novine?”
Donela mi je naručeno na trajnožareću peć, gde sam obesio zaleđene kosti. Donela je i čašu. Očigledno sam je kupio svojom bespomoćnošću. Kad bismo živeli zajedno, dobio bih samo pridike, namignuo sam na prsten na njenoj ruci.
Čim je Edvin stigao, namolio sam ga da izmiri dug. Kelnerici sam ostavio bakšiš, uzeo još jedan litrenjak i seo u auto. Edvinov pas je sa zadnjeg sedišta odmah počeo da skače po meni. Uzalud sam ga sklanjao.
„Vili! Vili – fuj!”, vikao je Edvin dok je točio benzin u rezervoar.
Vilija komande baš i nisu doticale. Lizao me je po vratu i kosi. Prodavačica se smejala i mahnula mi. Kiselo sam se nasmejao. Edvin joj je platio benzin i dobro raspoložen seo za volan.
„Nabacio sam joj da si veterinar”, upalio je auto kroz smeh. „Zato te životinje toliko vole.”
Posle nekoliko metara snažno je pritisnuo kočnicu, sklonio džukca s mene i zavrljačio ga na zadnje sedište. Ker se smirio, ali ne zadugo. Posle pet minuta je opet, uz zagušljivi zadah, lizao moj vrat, a Edvin je urlao: „Vili – fuj!” I tako celim putem. Goli prsti u krznu su se nervozno stiskali. Na rastanku me je pitao:
„Hoćeš da mi ostaviš flajku?”
„Jesi li siguran da to želiš?”
„Ovaj pas me izluđuje!”, izvukao ju je iz mojih ruku i posle polugodišnje apstinencije povukao prve gutljaje.
„Nemoj da pričaš”, pridružio sam mu se i dodavali smo je jedan drugom dok je nismo ispraznili.
„Onda, vidimo se za novaka?”
„Ako budeš pio”, odgovorio sam. „Inače će biti dosadno.”
„Kako god”, požurio je na sastanak lečenih alkoholičara.
Otključao sam gajbu, umotao se u ćebe i upalio televizor. Emitovao se praznični program. Bilo je lepo videti nasmejane ljude i bilo je lepo osetiti da ponovo svi srećni ulazimo u novu godinu.
***
TOMAŽ KOSMAČ rođen je 30. novembra 1965. godine u Godoviču, u opštini Idrija u Sloveniji. Objavio je tri zbirke kratkih priča i četiri romana. Njegove priče su zastupljene i u antologijama slovenačke kratke proze. Knjigu Punk is dead u prevodu na makedonski jezik objavila je izdavačka kuća „Goten” iz Skoplja 2018. godine. Za RTV Slovenija, a po priči Zapor, snimljen je kratak film Vikend paket u režiji Borisa Palčiča, po scenariju Gorazda Trušnovca. Kosmač je član Društva slovenačkih pisaca.
sa slovenskog/slovenačkog prevela JELENA DEDEIĆ, u okviru projekta Restor(i)ed koji je podržan od strane Evropske komisije i programa Creative Europe.
Najljepši zvuk premda najtiši bio je najtanji zvuk najljepšeg zvona zvon čuo sam u tom murterskom gradiću
ima sada već desetljeće kako sam odsječen od jadrana (sustigla me sudbina tömörkényevih junaka službujućih u fiumi-veneciji na svojim nizinskim salašima koji su već zatvoreni haluciniraju jadran podriguju okus morske ribe premda sam utvrdio slijed svjetske književnosti istina tek poslije tolstoja tömörkényevim morskim novelama ipak me sudbina njegovih junaka stigla nespremnog čovjek se muči s novelama baš kao slabašni junak novele) često mi se čini da čujem ono tiješčansko zvono odzvanja ga kobaltna ploča mora iako u tom zvonu zvonu najljepšeg zvona tamo gore u malom živopisnom lugu borova nema klatna zato zvuči tako čisto natekao jezik upaljeni krajnici ne smetaju mu zunzara boje dragog kamena glasa se još katkad tako u malim praznim trgovinama trgovca i njegovu ženu odveli su u logor zunzara boje dragog kamena na usamljenom poklopcu za sir dnevno triput čini mi se da vidim već i tijekom pisanja svojih kataleksa dospijevši u katalektičko stanje kako se na pohabanim mramornim stepenicama zvonar vuče nosi gore jednu iglu u otvoren toranj i poput modernoga glazbenika njime ga udara potom se odgega nadolje kako bi iskrcao sa slinavim hobotnicama hrvao se u indigu jer je zapravo ribar zvonjavom se bavi iz kreativnih pobuda potom ponovno ukrade iglu (jer nitko ne zna da zvono nema klatna još su i ponosni na nježni mu zvon) ukrade iglu iz srcolikog jastučića svoje žene koja je u mladosti bila lijepa kako samo dalmatinke mogu biti u mladosti je radila čipku od vlakna agave učila je kod hvarskih benediktinskih sestara od vlakna agave izradila je čipku za oltar i nosi gore iglu na pohabanim mramornim stepenicama ako sirena za maglovito vrijeme zariče on pričeka s kopna pristižu preko malog mosta tupkajući s lovorom upakirani magarci ubode u prazno i meni se čini da to čujem kucne o zvjezdani led ubode u prazno vlakno agave provuče mi kroz uši i tek potom počne s vrhom igle naopako obješenu masivnu čašu produhovljenjem udarati pa opet iskrca izvuče mrežu sa slinavim hobotnicama hrva se u indigu slijepo trepće u azuru ne vidi lice gospodina samo tekuće zlato oko njega.
OTTÓ TOLNAI (Kanjiža, Vojvodina, 1940.), iz knjige “JELENCORE – antologija suvremenog mađarskog pjesništva” (izbor i predgovor Zoltán Ágoston), Ogranak Matice hrvatske Osijek, 2003.
s mađarskog prevela Kristina Peternai Andrić
Tolnai, Ottó, mađarski pjesnik (Kanjiža, Vojvodina, Srbija, 5. VII. 1940). Studirao filozofiju u Zagrebu, književnost u Novom Sadu. Nakon neoavangardnih pjesama (npr. zbirka Galebova prsna kost – Sirálymellcsont, 1967) njegov pjesnički jezik postaje narativan (npr. u kompozicijama Wilhelmove pjesme, odnosno provincijski Orfej – Wilhelm-dalok, avagy a vidéki Orfeusz, 1992; siroče-csáth – árvacsáth, 1992), u postmodernističkom dijalogu s tradicijom. U Balkanskom lovoru (Balkáni babér, 2001) bavio se traumom jugoslavenskih ratova i krizom identiteta. U prozi često eksperimentira s tehnikom kolaža, autobiografskom fikcijom i sl. (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje)
Onaj što ljepotu zaumio je premjeravati metrima od beskrajnosti svjetlosnih godina kraćim, Odavnaveć ljepotu je prestao doživljavati, I tek će je ko ljušturu pronositi i istaći. Onaj kome jutro istok bojom razbuktalo nije, Stotinama očiju stotine očiju nadgleda, Ne bi li prislutile još pogled jedan koji mnije I pod srušenim kapcima čudesa jutra razgleda. A onaj kojem čuvstvo ipak paslika je pogleda u dalekosti prostora i vremena dubokosti, Dijadoh je Svemira svog i svečanoga obreda Krunidbe nevidljivog na olimpe prekrasnosti. Pa i onaj koji kleknuo je pred ljepotom kao nejač Više će je utržiti, no bešćutni ljepote mjerač.
***
PREMISLENIK
Onaj što od misli mu premisao ne zaživljava, Zac’jelo ni mislio nije, već kovao zvučno slovo, Ko iluzija misli da u tuđoj misli obitava I savršeno svrstava u mišljenje neko novo.
No kao što autor on je te mislilačke zamke Za one što istodobno misli se ne primakoše, Postoji i čitalac, na vjetrometinu stavljen, Svega što slova ova od misli iskrivotvoriše.
Samoistisnut iz oblasti svakodnevnog morala, On premišlja o mislima se što stihijama siplju, I nikada nedomišljen, on slobodom se klatara, Makar izraz mu i bivao praznoslovljima istisnut.
Pa i onaj što se premišlja, kako smislio tek se svako, Mislima je vičniji, no svemisli neke svemisleć đakon.
***
LEDENOGNJENIK
Onaj što ostrašćen bez mjere je pred očima hladnog, I uraganska čuvstva ga stihijskim r’jekama brode, Prilika sva je da u strasti toj ima malo stvarnog – Da hladnoća još je veća to na šta baklje mu se svode. Onaj kojem oči su do dva okna mrazom mrznuta, Pod oknima skrio je neko živo raspirivanje, I sv’jet je inertan naspram pogleda mu omrznuta I u njem ničeg nema da zavr’jedi ostvarivanje. Pa je li stoga onaj čija patnja je onostrana, Patnik manje vr’jedan, naspram patnje što je razmetnuta Da raspiruje s peludom se, sjajna i bjelodana, A tako duši strana, časomična i prišapnuta? I ovaj ognjenoleden, tako će najpr’je s ledenognjenim srasti, No da l’ na strast je patnje sveden, il’ patnju mu ipak duboke strasti?
***
MRTVOTRŽNIK
Onaj koji prostituiše se sa kostima mrtvim Asasin je teži no onaj što ih sahranjuje, Utonut u žaljenje, on žaljenja pomamu trži, A mračnjačku si nakanu ko žaljenje podvaljuje.
Onaj koji podsjeća da ne zaboravi se nešto, U pobožnom je zaboravu svega svetog što se pamti, I sve što svojim sjećanjem on zaista je rekao, To je da će gromotom da nastavi zaboravljati.
Onaj koji kićen je amblemskim stradalničkim cv’jećem, I sjećanje si prišiva zlatnom iglom na reveru, To zlato kojim sjeća se, leonsko je i blješteće, I raskriva u pomodarskom sirotinjskom ga čemeru.
A onaj što je sastavio o mrtvima poemu, Sve što kazao je, mrtvi su prećutali o njemu.
***
OPROSTNIK
Onaj koji oprostima samodopadno se diči, Oprostio sebi je i nikom drugom nikad više, Pa čak i kad otpiše si sve što zrnom krivnji sliči, On zakreće si pogled od onih što mu oprostiše.
Onaj koji žrtvom se nekom jezivom naslađuje Da taštini si podiđe i ućari otpust zločinstva, Ništa ga, znakovito, više i ne realizuje Do bivanja tlačenim i na tu potlaku gazdinstva.
No onaj što je tlačitelj, potlačeniji je nađen, Gurajuć uz strminu balast krivnje neotpustive, No i ovaj što je grozomorjem njegovim naslađen, Jednak je krvolok i tek bez prilike da ubije.
A onaj što okrivljuje bez da krivnju svoju prirodi, I žrtvenik i tlačitelj je – i sam iz sebe ishodi.
***
SVJETLOISTINIK
Onaj koji svjetlost znanjem istinitim propov’jeda, U istini je pronađen, no svjetlosti tako daleko, Jer istina ne govori da svjetlost je i neistina, Kad izgubilo bi smisao da potražuje je neko.
No bivati neistina tek krajnji vid je istine, No zašto bi i istina sa svjetlošću bivala rodom? Skor’je da je pritomljena u keliji vječne tmine I za njeno rasvjetljenje nad istinom trebuje pogrom.
Onaj koji vjeruje to da svjetlost ga prosvješćuje, Nije bio u tunelu, gdje svjetlosti nema ni traga, No gdje istom je i najviše, upravo jer odsustvuje, Pa je sama primisao obiljem doziva na vrata.
Tako je i neistina najveća da istina postoji, Baš kao i da tmina je ta što svjetlost od istine dvoji.
***
MARKO BAČANOVIĆ (1984, Sarajevo) diplomirao je i magistrirao na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Godine magistarskog i doktorskog studija provodi na Puškinovom institutu u Moskvi, kao i na Univerzitetu u Varšavi kao dio studentske razmjene između država Evropske zajednice i Zapadnog Balkana. Jedno vrijeme zaposlen je na Katedri za ruski jezik i književnost u Sarajevu, kao asistent na svim predmetima vezanim za rusku književnost, istoriju i kulturu. 2015. godine odlazi da živi i radi u Njemačku, odakle se u ljeto 2018. godine vraća u Sarajevo i objavljuje svoju prvu zbirku pjesama Dreka pamtivijeka, koja biva uvrštena u najuži izbor za prestižnu književnu nagradu Aleksa Šantić. Dobitnik je pjesničke nagrade Tragom Nastasijevića za 2019. godinu, a iste godine na najmasovnijem balkanskom pjesničkom takmičenju Mili dueli osvaja ukupnu treću nagradu, kao i nagradu za najboljeg autora iz Bosne i Hercegovine. Dobitnik je prve nagrade Udruženja nezavisnih pisaca Srbije za najbolju poetsku zbirku za sezonu 2019/20., međunarodne nagrade Sloboda u okviru Melničkih večeri poezije (Bugarska), kao i nagrade Fondacije za izdavaštvo za 2020. godinu. Urednik je zbornika Kopno tvrde kore, gdje objavljuje poeziju nove generacije bosanskohercegovačkih autora. Bavi se i esejistikom, kao i književnim prevođenjem sa ruskog, poljskog, njemačkog i engleskog jezika.
Bibliografija: – Dreka pamtivijeka – Sarajevo: Internacionalni multireligijski i interkulturalni centar Zajedno, IMIC, decembar 2019. – Troknjižje (Sve buduće revolucije; Dvojnik; Anđeo u kamenolomu) / Aleksandar Novaković, Marko Bačanović, Patrik Weiss. – Beograd: Udruženje nezavisnih pisaca Srbije, februar 2020. – Dvojnik – Tešanj: Planjax komerc, april 2021.
Letela sam po Šagalovim platnima, plameno crvena, glavna glumica cirkusa na ivici ulaska u drugu noć.
Bio je san, bila je smrt, bilo je lepo.
Došao si na platno kao zelena boja izbavljenja. Leteli smo iznad grada, bežali iz moga sna. Nisi me ispuštao.
Posle si me grlio na klupi ispred stare kuće.
Kada sam ponovo poželela let, držao me čvrsto, ko mladi vojnik zastavu. Moja želja je vijorila na vetru.
Kupovao si mi bele haljine, donosio cveće, lepo upakovane bombone. Obećavao seosku idilu.
I evo rođendan mi je.
Uredila sam kuću, uvila kosu, obukla svečanu haljinu.
Filujem Rozen tortu i kroz prozor gledam na put kojim ćeš doći.
Ali ti ne dolaziš kao drugi ljudi. Ti si doleteo.
Motaš se oko mene, nešto mi šapućeš, izvijaš glavu u pokušaju da budeš stvaran.
Smešim se, dok veliki buket cveća pada na sto, stvarniji od lišća u novembru.
***
DISANJE
Kad su počele da mi rastu grudi disala sam tiho i plitko.
Kasnije je bilo raskošnog disanja, udvoje.
Muževi su donosili jagode, kedrovo drvo, slamke i grančice. Jedan je imao pištolj.
Onaj koji me je razumeo, već je bio je u drugom vazduhu.
Došlo je vreme za disanje riblje, utopljeničko, za dane bez disanja.
Grlim svoja pluća nežno. Tako ležem, tako se budim.
***
GOBLEN
Kose imam sve manje, jer odavno nema muževa da donesu srebrne konce.
Ne umem da udevam vetar u ušice igle, niti da upredam kamen ili listove masline, pa svojim dugim vlasima dovršavam vez.
Mojoj Gospi od Škrpjela na malom peraškom ostrvu donosiće pomorci zavetne darove na srebrnim pločama, grešni što su me bez konca na obali ostavili.
***
SUPRUGE RIBARA ČEKAJU MUŽEVE DA SE VRATE
One liče na crne tvrdokrile bube. Nalik su skrušenim vranama sa dugim senkama koje su kao igle polegle po pesku.
Moja senka je najduža.
Lice mi je suvo i tamno, pluća puna otvrdle soli. Kad jednog dana odem moru, pretvoriću se u školjku. Iz sve snage rađaću bisere.
***
DVE SLIKE
/Beograd, leto 2015./
U parku pored autobuske stanice sede crni i umorni, prispeli iz ratova sa Bliskog istoka, ljudi koji su sve izgubili.
Dve tramvajske stanice dalje čisti i uparađeni, idu uz stepenice turisti.
Kao da svako groblje moraju obići! Kao da svaka drama istorije zbog njih postoji!
Kao da nema nikoga u parku pored autobuske stanice.
***
SVADBA
Rat je uveliko trljao oči ispod prljavog jorgana, a mi smo, u oktobru 1990. godine, iz Beograda išli na srpsku svadbu u Hrvatsku Kostajnicu. Nas desetoro sa mladoženjine strane.
Tetka je poslednja sa svežom frizurom i malom hoklicom utrčala u voz u kome smo sedeli po novinama na podu i ćutali jer trebalo je i da se vratimo.
Iz voza smo izašli usred noći na nekoj sporednoj stanici.
Zoki je je bio barjaktar na čelu kolone sa jugoslovenskom zastavom. Zoku su okitili vezenim peškirima. Zastava je cvilela, peškiri su drhtali.
Buklijom, s najboljom rakijom, pozdravljali su nas domaćini ispred svojih kuća u Gornjim i Donjim Kuruzarima.
Una je tekla, noć mirisala, rat na kratko zadremao.
Stric je držao govor, tetka me je gurkala. Dule je uzeo mikrofon i zapevao: ,,Stani, stani, Ibar vodo“. Hteo je da ostavi utisak na kumu, zgodnu Hrvaticu u miniću.
Mlada je bila lepotica. Nosila je italijansku venčanicu. Svatovi su sa njom plesali, darivali je.
U kolu su igrali mladi oficiri džepova punih municije, pripiti, orni. Kum je bio musliman. To nije bilo mnogo važno, svi su zveckali.
Jedan oficir sa naočarima počeo je da mi se udvara. Bilo je lepo, ali već su svirali kraj.
Posle su nas u tajnosti raspoređivali po kućama.
Sutradan smo se vratili.
Za nama su posle nekoliko godina pošli svi.
A mladoženje, mladoženje su ratovale. Mladoženje uvek ratuju.
***
GORDANA SIMEUNOVIĆ rođena je 1963. godine u Beogradu. Objavila je zbirke pesama: Moja haljina i ja (2000), Narukvica od slonovače (2002), Pobuna krpenih lutaka (2005), Podno mirnog sna (2008), Vreme hlebova, (2009), Buka života (2015), Put do moje kuće – izabrane pesme (2018). Priredila je panorame: Najlepše ljubavne pesme srpskih pesnikinja (2013) i Jabuka u srpskoj poeziji (2019). Njena poezija je prevođena na engleski, francuski, nemački, španski, švedski i rumunski jezik, proza na engleski i ruski jezik. Zastupljena je u periodici, zbornicima i antologijama, elektronskim časopisima, kao i više stranih časopisa. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada: Kosta Abrašević (2000), Nak teku reke (2001), Stevan Sredojević Polimski (2009.) Saradnik je Nacionalne revije Srbija. Član Udruženja književnika Srbije. Živi na Umci, nedaleko od Beograda.
Duša je ono krzneno biće što prede na dnu postelje torbe iz Firence imaju dušu zlatnu kopču na pravoj strani Duša su jutarnji rituali maslac i marmelada doručak kod prijatelja
Duša mog oca prisutna je u načinu na koji slaže naranče u paket za sjever treba ispuniti sve praznine vezati konope sve dok se ne urežu u nabore kartona
Duša tad odlazi na noćni autobus putuje i miriše za nju nema straha
***
TUĐINCI
Možda bismo ostali zauvijek krevet je ljuljala visoka paprat ispod nas je rasla prodavaonica kristala gotovo zanosna scenografija jednog početka
Izlaziš mokre kose iz stana ja s nervoznim vječno smrznutim nogama vičem:
Ovdje je sve sivo! Ovdje nema neba!
Pila sam čaj iz samovara nosila plavi pliš i crno krzno i u mjesec dana nijednom nisam vidjela nebo!
Meksikanac je crtao srce i venuo za zavičajem pitao me koje su sve zemlje ovako hladne govorio mi o beskonačnim plažama Acapulca tamo žive brončani ljudi koji te mogu ubiti onako, iz čista mira
Otkad je dovršio srce više ga nikad nismo vidjeli
***
IL CUORE E’ UNO ZINGARO*
Srce mi je meta i zlopamtilo stisne se kad prolazi kraj prve škole Netko poravnava zeleni stolnjak i negoduje
Srce mi je ptić i krilo skakuće iz kabrioleta kupuje lažne koralje trudi se živjeti dan po dan pet – sedam – pet prsti peta udah izdah pun ljepote i bez viškova
Srce mi je meta i zlopamtilo stisne se kad prolazi kraj druge škole To je nepopravljiva šteta
*Autor istoimene pjesme Nicola Di Bari
***
MENI TVOJE, TEBI MOJE
Tvoj grad bez mene moj grad bez tebe to su neulašteni gradovi
zrakom leti prašina bačeni buketi vatrometa hortenzija biste lavova što gledaju na more
Tvoj grad bez mene moj grad bez tebe naše je igralište visoko iznad
skačem ti u naručje izađi na kišu isplazi jezik da me bolje uhvatiš
***
BARBARA KLEPIĆ rođena je u Zagrebu 1991. godine. Magistra je hrvatskog jezika i književnosti. Poeziju je počela objavljivati kao sedamnaestogodišnjakinja u književno-znanstvenom časopisu Dubrovnik. 2013. godine izdala je svoju prvu samostalnu pjesničku zbirku Džepovi od marcipana u izdanju Društva dubrovačkih pisaca. Tijekom studija djelovala je pri studentskoj književnoj udruzi Ludens u Zadru koja se bavila organiziranjem različitih kulturno-umjetničkih programa poput književnih večeri, književnih debata, književnih susreta, predstava, projekcija filmova te studentskih konferencija. Završila je tri radionice pisanja u CeKaPeu, radionicu proze Envera Krivca, poezije Olje Savičević Ivančević i psihološko-kreativnu radionicu S one strane pisanja Tomice Šćavine. Poezija joj je objavljivana u sljedećim književnim časopisima i zbornicima: Dubrovnik, Literat, Hod se nastavlja, Slovo i Nova Istra. Živi i radi u Dubrovniku.
čovjek-časopis 