BALLSOR HOXHA je profesor engleskog jezika i američke književnosti. Skoro dva desetljeća radio je u međunarodnim projektima na Kosovu i u Makedoniji. Autor je zbirke pjesama „Nirvane“ i zbirke kratkih priča „Bardh e Zi“ (Crno i bijelo). Objavljivan je u austrijskim, njemačkim, slovačkim, srpskim i makedonskim književnim časopisima. Trenutno radi kao urednik na Javnoj televiziji Kosova. Uz to, jedan je od najangažiranijih kolumnista u području kulture i umjetnosti u vodećim kosovskim, albanskim i makedonskim novinama.
DRAŠKO SIKIMIĆ rođen je u Ljubinju (Hercegovina) 1984. godine.
Do sada je objavio tri zbirke poezije – Smotuljci (2016), Ogrebotine (2017), Moje kosti ujedaju (2018), kao i romane Čvor na omči (2019) i Katarina (2020), oba u konkurenciji za Ninovu nagradu.
Za sebe kaže kako često misli da je vuk, pa izbjegava ljude. Ne voli računanje vremena i rijetko priča. Smatrao bi se boljim čovjekom kada bi saznao da ga je neka ptica pogledala. Osjeća se važnim kada se pas lutalica zaustavi pored njega. Nada se da su životinje srećnije zbog pogleda koje im upućujemo.
ROMAN KICE KOLBE “VITEZ I BIZANTINKA” / Витезот и Византијката, Izdavačka kuća Ili-Ili, Skopje, 2020; odlomci (1/2)
Ustane i prošeta po sobi. Prelista nekoliko knjiga iz velike biblioteke. Stane kraj otvorenog prozora i pogleda dolje na gužvu u maloj i uskoj ulici. Iz kuhinje tratorije u prizemlju susjedne zgrade, pregrijani ljetni zrak nosio je prema njemu mirise pržene ribe i škampa, ružmarina, bosiljka i origana, kapučina i sladoleda od vanilije. Volio je to bogatstvo mirisa talijanskih gradova u svako godišnje doba. Zagleda se odsutno prema grupi turista na tramvajskoj stanici. Nedaleko od nje, u sjeni starog drveta guste i široko razgranjene krošnje, stajala su trojica mladića. „Vjerojatno su studenti“, pomisli gledajući ih rastreseno. Znao je da se u blizini nalazi čak nekoliko fakulteta. Mladići su bili okrenuti leđima zgradi s čijeg ih je prozora promatrao. Nešto ga je u tom prizoru privuklo. Oslanjali su se jedan na drugog. Jedan od njih je položio ruku na ramena svog kolege. To je činio i Sebastian, pomisli. Sebastian Baumann je bio njegov kolega sa studija u Bonnu. Daniel je ushićeno promatrao mlade ljude. Zračili su spontanošću i lakoćom, slobodom i strašću za životom. Odjednom se jedan od njih uputi prema tramvajskoj stanici. Zatim se vrati i stane u sjeni stabla ispred ostale dvojice. Vidio se samo njegov nasmijani profil. Činilo se da pokraj stabla razgovara s nekim. Danielu postane neugodno piljiti u njih te se povuče korak od prozora prema unutrašnjosti sobe. Jedan od mladiće se okrene i napravi nekoliko koraka u njegovom smjeru prema ulici držeći mobitel na uhu. Tek je tada ugledao djevojku duge kestenjaste kose, tamnoga tena i žarko crvenih usana. Stajala je oslonjena na stablo. Oči je skrivala iza velikih crnih sunčanih naočala. Očito su trojica mladića sve vrijeme razgovarali s njom. Stajala je spokojno kraj stabla prekriženih ruku na leđima. Tanka tkanina žute ljetne haljine titrala je i pri najmanjoj kretnji. Nije bila okrenuta prema mladićima koji su stajali pred njom, nego je stajala nekako postrance gledajući u daljinu. Kao da je nije zanimao njihov razgovor. Djevojka je zračila nečim što mu se učini poznatim. Upravo ga je to silno dirnulo. Poznavao je dobro taj arogantan pogled prisutne odsutnosti. I cijela pojava djevojke učini mu se već viđenom. I tada, kao iz daljine doleti mu u svijest njezin lik. „Da! Tako je gledala i ona“, reče nešto u njemu. Pomisao na Bizantinku nakon deset godina razgori u njemu vihor osjećaja. Uzbuđenje i tugu, gnjev i krivnju. Nije znao što se s njom kasnije dogodilo. Nije ni znao je li preživjela nesreću. Nitko od ljudi s kojima je kontaktirao nakon boravka u Italiji nikada više nije spomenuo njezino ime. A sam se nije usudio o njoj raspitivati. Nakon nekog vremena povjerovao je da mu je uspjelo zaboraviti je. A sada, neočekivano, na tren mu se učinilo da tamo dolje, na ulici, u sjeni stabla, doista stoji ona. Natalija Polenak. Bizantinka. I u trenu zaboravi gdje se nalazi. Osjećao je kao da su ostala dvojca mladića bili Johannes i Andreas, njegovi prijatelji iz Bonna. A da je mladić s mobitelom u rukama, on sam. Prepoznao je sebe u tom mladiću iako je njegova kosa bila plava, a mladićeva kovrčava i duga do ramena. Daniel je nosio naočale s okruglim metalnim okvirom koje su njegove plave oči i bistar pogled činile još blažim. Imao je koščato dugoljasto lice, pravilan nos, niti predug, ni dječje prćast, senzualne bujne usnice i oštru bradu. Bio je visok i vitak, dugih nogu i širokih ramena. Još od studentskih dana volio je nositi lijepe lanene košulje baš popup ove tamnoplave koju je nosio toga jutra. Kosa mu je kao i tada dosezala tri prsta ispod ušiju. I još je imao mladenačku naviku da svako malo prelazi prstima kroz gustu kosu u kojoj su se već pojavile i prve sijede vlasi.
Želio se prepoznati u tom nepoznatom studentu. Posebice nakon onog što mu je šjora Cantorini ispričala o profesoru. Iznenađen, shvatio je da želi odmah, u istome trenu biti ponovo sa svima njima, kolegama i prijateljima sa studija. Poželio je biti u Bonnu, a ne u Rimu. Poželio je da je s njima i profesor. Zašto to želi, pitao se obuzet radošću, no, istodobno i preplašen od same pomisli na to? Neki je glas u njemu odgovorio: “ da bi sve počelo iznova!“ A kako bi sve počelo iznova kada nije znao je li ona uopće živa? Bilo mu je jasno da je u gužvi turista i rimskih studenata u sveučilišnom kvartu tražio poznata lica iz prošlosti. Ili se to događalo upravo tada kada je strahovao da će zauvijek izgubiti nekog veoma važnog u svom životu?
Nije bio svjestan da netremice zuri u djevojku ispod stabla. Ona u tom trenu skine sunčane naočale. Osjećao je kao da pogledom dotiče kožu na njezinom dugom vratu uz kojeg su visjele velike teške naušnice. „I ona je uvijek nosila takve naušnice“, sjećao se. Osjećao je i vjetar koji je milovao njezinu dugu kosu. Pri svakom dašku tanki pramenovi kose nepoznate djevojke lepršali su i doticali njezine bujne obraze. Kao da su nevidljivi prsti muškarca milovali njezino lice. Osjeti uzbuđenje. Poželi da su njegovi prsti ti koji dotiču nježan i dugi djevojčin vrat. Nešto mu se čudno događalo. Kao da je do sad njegov život bio duboki san, a sada se budio sa snažnom čežnjom za ljubavlju. Mladić s dugom kosom spremi mobitel u džep traperica i pristupi trojki ispod stabla. Zatim se polagano okrenu u njegovom smjeru. Kao da je upozoren da ih s otvorenog prozora zgrade preko puta promatra neki nepoznati čovjek. Mladić pogleda prema gore i zagleda se u njega. Gledao ga je drsko, provokativno. Činilo se kao da mu je čitao misli. Daniel odmah poželi odmaknuti se od prozora no tom bi gestom samo potvrdio da ih je sve vrijeme špijunirao. Zato je ostao stajati kraj prozora. Uzvrati mladiću sramežljivim osmjehom. Kimne u znak pozdrava. Mladić mu odzdravi širokim samouvjerenim osmjehom koji je govorio da shvaća zašto Daniel, tamo gore pokraj prozora ne može odvratiti pogled od mlade djevojke ispod stabla. Danijelu postane neugodno no ipak nije se mogao okrenuti i prestati promatrati četvorku. Bilo mu je važno gledati ih da bi razumio zašto ga pogled na njih toliko uzbuđuje. Kada se čuo zvuk tramvaja, studenti su potrčali prema stanici. Poželio je poći s njima. Djevojka je trčala prva. Vidio je njezine duge noge u bijelim sandalama visokih potpetica. Kada je tramvaj stao, nestali su s vidika. „Kao da su bili tek lijepo priviđenje iz jednog doba kada sam bio poput njih“, pomisli s tugom. Polako se udalji od prozora. Ovlaš je vidio odraz svog lika u prozoru kao u ogledalu. Prijeđe prstima kroz kosu. Nije napunio ni četrdesetu, a već se osjećao starim.
Signora Cantorini je bila u pravu kada mu je pričala o čežnji i starosti, pomisli. Lanjskog lipnja, nekoliko dana nakon njezina rođendana dok su dugo sjedili na velikoj terasi njezine vile u Ambri, Daniel joj je rekao da ga od prvog časa podsjećala na renesansne ženske likove. Posebice na Botticellijeve.
„One su samo malo mlađe od Vas, signora“, šarmantno je dodao. Na to se ona samo blago, gotovo neprimjetno nasmiješi u duhu svoje zagonetne naravi.
„Da, ja sam doista arheološki relikt jednog iščezlog vremena. Još malo pa ću postati spomenik kulture, s pamćenjem od jednog stoljeća“, reče ona u, za nju, tipičnom crnom humoru.
„Naprotiv, šinjora! Želio sam reći da ste još uvijek ushićujući ženski lik. Poput onih u Vašim romanima“, uvjeravao ju je mladi sugovornik.
„Ah, Daniel, da sam bar još mlada kakvom me ti želiš predstaviti! Iako sam u neko drugo vrijeme, doista nalikovala tim vitim Botticellijevskim ženama. Vjeruj mi, starost je neugodan suputnik! Ali starost ima i jednu privlačnu tajnu. U njoj si možeš dopustiti sve što se u mladosti nisi usudio, odgovori mu sa sjajem u još uvijek bistrim i plavim očima.
„Zar je to tajna starosti, signora?“, upita on.
„Tajna starosti je sloboda, Daniele“, odgovori ona. On je bio zbunjen. Ispitivala ga je pogledom.
„To te čudi, zar ne?“
„Da“, priznao je.
„U starosti, mladi moj prijatelju, učiš ne čeznuti za ničim jer je samo u tom slučaju čovjek potpuno slobodan.
„Kada ne čezne“, ponovio je on.
„Da, samo tada“, rekla je signora Cantorini gledajući ga zagonetno.
„Pa, nije li čežnja bit života?“, upita je on.
„Da. Zato u mladosti nitko nije istinski slobodan“, uzvrati ona.
„I nema nikakve alternative?“
„Ima. A to znači ne dopustiti da u mladosti tobom zavlada čežnja. U tom slučaju čovjek je izgubljen“, reče mudra profesorica.
„Signora, pa nije li još kod Platona čežnja bit erosa?“ Daniel je znao da su njoj dragi njihovi razgovori o Platonovoj filozofiji.
„Aber natürlich, mein lieber Freund! Kod Platona se eros divi ljepoti ali ne stremi posjedovati je. Kako to obično biva s mladalačkom ljubavi. Razumiješ, zar ne?, nastavila je na njemačkom kojim je savršeno vladala. Često je to činila u razgovorima s mladim Nijemcem.
„Mislite li da mladost želi posjedovati?“, nastavi i on na njemačkom, a ona se osmjehne i kimne potvrdno.
„Meni se pak čini da mladost nema osjećaj za stvarnost. A to onda znači da mladost nije pragmatična jer bez koristi nema posjedovanja“, nastavi on.
„Da, ali postoje mnoge vrste posjedovanja Mi govorimo o posjedovanju u ljubavi“, reče ona i zagonetno podigne jednu vjeđu.
„Točno je i to da čežnja ima veze s vremenom. A kada je čovjek jako mlad, kao i u djetinjstvu, vrijeme kao da stoji. Djeca ne čeznu. Ona ne znaju za smrt. Onaj koji čezne zna da je vremena malo. Zato i ne može čekati sreću. Zar ga to čini neslobodnim?“ upita je on.
„Ne, no nije u tome poanta. Jednostavno je, Daniele. U starosti ima sve manje strasti. Strasti za bilo čime. Upravo je u tome sloboda u starosti“.
„Odsutnost strasti? U tom slučaju, ja sam starac, odgovori Daniel sa ciničnim osmjehom.
„Nije li tebi prerano učiti kako ne čeznuti za ničim, mein Kind?“ Uhvati ga za ruku.
„Znači, ipak nisam star, odgovori on protupitanjem. Ona se sagne prema njemu i tiho reče:
„Star si, dragi moj, tada kada zaboraviš kako je bilo biti mlad. Sve dok pamtiš mladost, nisi star, već samo stariš. Tajna starenja je čeznuti samo umom. I nemati želju za posjedovanjem. Posebice u ljubavi“, reče signora Cantorini pogledavši ga blago.
„Onda sam ja počeo starjeti otkad sam ovdje, u Ambri.“, pokušao se ponovo našaliti na svoj račun.
„Ah, ni govora! Ti si još vrlo mlad, Daniele! Samo si duboko ranjen. A to znači da ćeš još dugo čeznuti, voljeti i sanjati. Tvoj život još nije ni počeo. Vjeruj mi!“
Živio je sam u Toskani. Kao sto je govorio Vittorio, bez mačke, bez psa, bez zene, bez djece. Mještani su ga već zvali „il solitario“, „osamljenik“. To mu je rekao vrtlar Roberto kada mu je prvi i zadnji put pokušao naći ženu u Ambri.
Daniel je u tim četvero mladih ljudi koji su trčali na tramvaj vidio život kao scenu nekog filma. On je ostao čekati, a oni su otišli. Uhvatio ga je užas od pomisli da mu je kao u snu prošlo deset godina života. Možda bi mu to doista bile i najljepše godine, na što ga je stalno podsjećao Vittorio. Hladna, duboka tuga i praznina obavile mu se oko srca. Sjeti se da djevojka ni u jednom trenu nije pogledala prema njemu. Ipak, znao je da je ona bila svjesna svega. Djevojka i nije trebala pogledati prema njemu da bi on shvatio da ona nije ta na koju je u tom trenu pomislio. Nenadana silna želja da neka nepoznata djevojka bude upravo ona, Bizantinka, zatekla ga je i zbunila. Jedan pogled na zagonetnu bezimenu djevojku bio je dovoljan da poželi da ona bude djevojka iz doba kada je on bio jedan od trojce mladića poput onih na tramvajskoj stanici u Rimu. To poistovjećivanje ga je fasciniralo. Ta grupa mladih ljudi činila se upravo poput njih, prije deset godina u Bonnu. I oni su bili nerazdvojna i slavna četvorka. On, Johannes Klemann, Andreas Wagner i svakako, ona, Natalija Polenak. Da je bilo po njegovoj volji, ona nikada ne bi bila s njima u profesorovom kabinetu. Ali profesor Von Blumenthal je želio da svakom susretu nazoči i nova kolegica s postdiplomskog studija, u ljetnom semestru 2004., u Bonnu.
I zašto je baš sad, nakon toliko vremena, u nepoznatim mladim ljudima prepoznao sebe? I one koji su nekada, na studiju u Bonnu bili njegov svijet? One koje je međutim, otpisao zajedno s ostalim svijetom. Sve vrijeme mu je profesorov lik lebdio pred očima. Smiješio mu se blagošću pogleda svojih plavo-zelenih očiju. Uvijek kad bi bio smušen ili uzbuđen, njegov bi ga pogled smirivao. Čuo je njegov dubok ugodan glas. Kao da je sve iz prošlosti jurilo prema njemu kao topli vihor od kojeg mu je zastajao dah, a srce mu se ispunjavalo dubokom melankolijom. Bolje bi bilo da sam sebi nije zabranio čežnju, trgnulo ga je iz misli. Melankolija je druga strana čežnje jer ona nagriza nadu, sjeti se profesorovih riječi iz jednog njegovog eseja o njemačkom romantizmu. Shvatio je da da se sve ove godine skrivao od svijeta zbog straha od poraza i povrijeđenog ponosa. I za prvi put je shvatio koliko je bio ponosan u mladosti! Ponosniji i od mladog Rimljanina s dugom crnom kosom. Je li taj momak bio priviđenje njega samog s odmakom od deset godina? Samouvjeren i pun sebe! Brzog i prodornog pogleda. Sve je to u tom trenutku probudilo u njegovom sjećanju vrijeme studija. Tko li mu je ili što pokazivao te mlade ljude na ulici kao glumce na sceni? A on sam je bio gledatelj koji je trebao shvatiti nešto.
KICA KOLBE je renomirana makedonska spisateljica koja živi u Njemačkoj, a piše prozu i esejistiku na materinskom, makedonskom jeziku.
Rođena je 1951. u Makedoniji u obitelji egejskih izbjeglica koji su u doba Grčkog građanskog rata prebjegli iz Grčke u Jugoslaviju. Studirala je filozofiju na sveučilištima u Skopju i Beogradu. Magistrirala je na estetici Theodora Adorna, a doktorirala na njemačkoj estetici 18. st. U razdoblju od 1976.-1984. radila je kao asistentica, a kasnije i docentica estetike na katedri za filozofiju na Filotofskom fakultetu u Skopju. Sudjelovala je na svim projektima Estetičkog laboratorija, u osnivanju festivala „Mladi otvoreni teatar“ i časopisa „Filozofska tribina“. S njemačkog je prevela djela Immanuela Kanta, Paula Kleea, Martina Heideggera, kao i eseje Theodorna Adorna.
Od 1884. živi u Njemačkoj gdje se intenzivno posvećuje slikarstvu, pisanju proze i prevođenju. Već je nekoliko godina kolumnistica online redakcije na makedonskom jeziku za Deutsche Welle. Sudjelovala je na mnogim znanstvenim konferencijama, debatama i književnim čitanjima.
Objavila je pet romana: „Egejci“, 1999., „Snijeg u Kazablanci“ 2005. (dobitnik nagrade Roman godine), „Žene Gavrilove“ (nominiran za nagradu Balkanika) 2008., „Zemlja izbjeglica“ 2018. i najnoviji roman „Vitez i Bizantinka“ 2020.
Objavila je i zbirku priča „Rijeka u naslijeđe. Ein Fluss als Erbe“ na makedonskom i njemačkom u Skopju i Langenfeldu 2009.
sljedeći odlomak iz romana “Vitez i Bizantinka” možete pročitati 14.1.2021. (četvrtak)
LUKA LATINČIĆ (1995, Beograd) odrastao je u Zemunu gde je završio Zemunsku gimnaziju. Trenutno studira snimanje i dizajn zvuka na Fakultetu dramskih umetnosti. Autor je zbirke pesama Srećna slava hvala (Treći Trg, 2020), nagrađene na konkursu za prvu knjigu Trećeg Trga i Beogradskog festivala poezije i knjige. Povremeni konobar u porodičnoj kafani, i gitarista u garaž-rok sastavu Johanbrauer.
MATEA ŠIMIĆ (Oroslavje, 1985.) diplomirala je anglistiku i komparatistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisima Poezija, EuropeNow, Libartes i Bona te portalima Strane, Čovjek-časopis, Arteist, Kritična masa i Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.
KRISTINA N. VULETIĆ (28.11.1994) rođena je u Beogradu. Detinjstvo je provela u Vrnjačkoj Banji. Diplomirala je glumu u Beogradu. Piše prozu i poeziju, a svoje rukopise objavljuje na stranici „Nemir u svemiru“
Dvosturuki je finalista Timočke Lire, gde je ove godine osvojila 2. mesto.
Trenutno je na doktorskim studijama dramskih i audiovizuelnih umetnosti u Novom Sadu. Bavi se dramskom pedagogijom. Trenutno piše svoju prvu zbirku pesama koja će biti objavljena do kraja godine. Ima dva papagaja, jednu sestru, i par planova za budućnost.
DARIO RUKAVINA rođen je 1972. godine u Zagrebu. Diplomirao na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju i prozu.
Autor je zbirke poezije Tri dana, Naklada MD, 2005., zbirki kratkih priča Buddha u supermarketu, Naklada Ljevak, 2006. i Brz kao Bruce Lee, Hena Com, 2015.
Sedam mi je godina. Nestrpljivo cupkam u mjestu žudeći samo za jednim, da što prije priđem starcu u crvenom odijelu. Kolona djece u dvorani Doma milicije je nepregledna. Ja stojim u sredini, a moja mlađa sestra tik je do mene. Zakoračio sam na podij, i stao ispod okićene jelke. Gledam u mater. Obučena u karirani baloner, i nove čizme, podignute kose u pundžu raspravljala se sa crvenokosom ženom u ćošku bine.
Crvena gospođa mačkastog tijela vidno je uzrujana. Doskočila je do mene, ljutito me uhvatila za ramena i gurnula u naručje Djeda Mraza. Miris teškoga znoja i smrdljiv zadah iz starčevih usta me zapahnu. Umorno modre oči ispod čupavih obrva probudiše sumnju u meni. Nešto nije bilo kako treba. To nije bio ON, moj Mraz. Djed me povuče sebi na krilo – drsko procijedi kroz stisnute usne:
– Gledaj pravo i ne vrti se! – glas mu je drugačiji, osmijeh vještački.
Uzeo sam paketić u rozom celofanu od crvenokose. Uvijek sam poklone dobijao u plavom. Tata kaže: plava je boja za nas, muške, a roza za mamu i sestru. Bljesak blica obasja slatkiše i kutiju ružičaste boje. Duge trepavice, okrugla sjajna glava. Lutka ćela! Ne, to neću. Hoću voz, lizalo, loptu, i svoga Djeda Mraza.
– Podigni glavu! Nasmij se! – majka mi naredi. Smijala se nazor, zbog drugih. Morao sam im dokazati da to nije bio ON. Ruka sama poleti ka bijeloj bradi.
– Budalo šta to radiš? – hrapav glas nemilosrdno me poreza po uhu.
Šest, pet, četiri…
Četiri sekunde trajala je moja agonija. Buljio sam u njega, u lažnog njega. ON nije uopšte star, malo je stariji od moga oca. Na rošavom mu se licu jasno ocrtava trag ljepila i razmazani krugovi šminke.
– Gdje je ON? Gdje ste ga sakrili? – Bacio sam vještačku bradu na pod i briznuo u plač.
U kasno predvječerje spustili smo se ulicom Tina Ujevića. Mutni obrisi promaljaju se kroz maglu. Sive utvare, umorne aveti kidale su ljepljive niti žureći negdje. A ja.. Nisam osjećao hladnoću na licu, promrzle prste na stopalima. Nisam osjećao ništa do mržnje, bijesa. Razočarenja.
– Oprosti sine, nestalo im je poklona za dječake! – majka se pravdala. – sutra ću ti kupiti drugi! Bolji!
Neću drugi. Hoću njega. Nebo iznad nas puče. Bljesak petardi oduze mi na trenutak vid. Miris baruta, sestrin plač. Majčin sjetni glas gubi se među desetine drugih.
***
– Sretna Nova!
Stojim na istom mjestu, pola vijeka poslije. Kroz zaprljan prozor gledam uvis, u desetine vatrenih cvijetova što pršte iznad Sarajeva. Mrzim zimu, vatromet i buku. Prezirem praznike, sretna lica, vesele ljude. Već osjetim tjeskobu i nervozu u dnu stomaka koja polako prerasta u grčeviti stisak. Na stotine oštrih sječiva otvara zarasle ožiljke na meni. Dani su sati, sati minute. Minute, sekunde. Odbrojavanje svjetine okupljene podno moje zgrade dere mi bubne opne. Ne, ne opet. Tri, dva, jedan…
– Sretna ti Nova! – zapjeva vasiona i nebeskih cvjetova nestade, zelenu planetu prekri tama. Sretan, sklopih oči i odahnuh. Napokon, tišina.
***
Jedan, nula… Otvorio sam oči i zaželio istoga časa da se ponovo vratim među mrtve.
– Ne, ti ne postojiš! – ne postoje ni prikaze bez lica što stoje u sredini čudne prostorije.
– Gdje sam? – prestrašeno sam pitao bradonju koji je sjedio preko puta mene. Tako mi je poznat! Ne, ne, ne.. to ne može biti.. To nije ON. ON nije stvaran. Ja nisam stvaran. Umro sam u užasnim mukama 31. 12. 2025. Taj dan, umrli smo svi.
– Dođi! – umilna simfonija izađe ispod dugačkih bijelih brkova. Ne želeći to, kao u transu priđoh i sjedoh mu u krilo.
Skoro sam ga poklopio svojim krupnim tijelom. Izgledali smo kao dva čudaka, ili još bolje, ludaka. Gdje sam? Šta je ovo? Pogledah mu u vedre zelene oči, kudrastu bradu i sijede obrve. Uhvatih ga za brk i povukoh jako. I brk, i ružičasta koža rastegnuše se. Pravi su, pravi je. Kako?
– Gledaj naprijed i nasmiješi se!
Ni to nisam htio, ali pogledah u mliječno prozirna stvorenja i nasmiješih se. Serije bliceva obasjaše nas dvojicu.
– A sada mi reci šta želiš? – ovo se ne dešava, ovo je samo noćna mora.
– Želim … Ti znaš šta ja želim! – rekoh, baš da vidim šta će da se desi. Ako je pravi..
Plavi celofan zašušta. Tata je govorio: plavi su za dječake, a rozi za mamu i sestru. Vlak, lokomotiva, lopta. Ugodan osjećaj zagolica mi nepce. Gorčine nestade, a prijatna toplina raširi se unutar moga tijela. Da li je to sreća? Čudno, čuo sam ljudske glasove oko sebe, ali tu, sem njega i mene, i bića bez lica, nikoga drugog nije bilo. Gdje su ostali?
Holoriti, prijateljska i nježna bića s planete Kopijakus Sorti, uspjeli su pet stotina godina poslije potpunog uništenja Zemlje, iz porušenih gradova izvući očuvane ljudske kosti, premjestiti ih na svoj matični brod. Klonirali su čovjeka želeći saznati što više o toj izumrloj rasi. Primjetili su podudarnost u moždanom impulsu, u ranom djetinjstvu, pojavljivao se starac duge brade u crvenom kostimu. Izazivao je osjećaj sreće kod svih ljudskih klonova. Skoro, pa svih. Svemirska bića nisu ni slutila da je čovjek dosta komlikovaniji, da ga je nemoguće učiniti sretnim.
***
Rekao sam im da to nije ON. Nisu mi vjerovali. ON je odavno mrtav. Sreo sam ga slučajno na ulici, dvadeset godina poslije našeg susreta u Domu milicije. Očešao se ramenom od moje i opsovao ljutito. Smrdio je isto, izgledao starije. Pratio sam ga mjesecima čekajući savršenu priliku za osvetu. Dok se pijan se gegao u pomračini, oslanjao na zid, lupio sam ga šakom u zatiljak. Gledao ga, bez trunka kajanja, kako se guši u sopstvenoj bljuvotini u uskom prolazu pored Šantićeve. Niko nije posumnjao da je stari pijanac ubijen. I ne, to ne može biti ON jer – ja sam unio Djeda Mraza. Udavio sam i njihovog, a idućeg dana, oni su mi doveli drugog… novog.
Prestali su pljeskati svojim bjeličastim ručicama poslije desetog mrtvog starca. Rekao sam im da me njihova ledenoprozirna tijela podsjećaju na zimu, a zimu sam mrzio više od njega. Desilo se.. Nisu se opirali, niti bježali. Njihovi gibavi udovi rasplinuli su se pod mojim prstima i poput magle nestali u otvorima za ventilaciju. Sa ljudima, hm, bilo je teže. Pokušavali su razgovorom riješiti sve. Uvjeriti me da ON postoji. Da je pravi, od krvi i mesa. Nisam nasjeo, niti odustao dok nije utihnulo sve.
***
Sam sam, napokon. Ovdje gore, nebo je drugačije nego ono naše. Mramorno ljubičasto, ogromno i iskričavo, smirujući prostrano. Često se pitam, da li tamo, gdje ovaj brod plovi, ima snijega? Snijeg sam mrzio više od svega.
ALMA ZORNIĆ piše kratke književne forme. Iako često za sebe kaže da nije rob niti jednog književnog žanra, njene priče i pripovijetke usko su vezane uz magijski realizam i kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine. Do sada ima preko trideset objavljenih, pohvaljenih i nagrađivanih priča, kako u regionalnim, antološko žanrovskim, tako i u domaćim zbirkama. Sem zajedničkih zbirki/zbornika, priče objavljuje u književnim časopisima i na internet stranicama i portalima: “Strane”, “Bašta Balkana Magazin”, “Istočni biser”, časopis “Enheduana”, “Podrinje online”, “Avlija”, “Bestseler Refesticon”, Radio Bijelo Polje, Priče za svaku noć..
Dobitnik je nagrade Fondacije za izdavaštvo BiH 2020. godine za rukopis “Bašeskijini mrtvi”. U pripremi je njena prva zbirka “Bašeskijini mrtvi” – zbirka legendi i kratkih horor priča o Bosni i Hercegovini.
Kad pođeš na duhovno putovanje u kakav indijski hram, obično te tamo dočeka seva, sveti rad, obaveza da nesebično i posvećeno radiš barem nekoliko sati, ne očekujući išta zauzvrat. E, vidiš, u Banatu ne postoji sveti i svetovni rad, u Banatu postoji samo rad.
Hteo ne hteo, ovde moraš da radiš. Ne zato što ti kakva šiba stoji nad vratom, ili detetu u tebi roditelj prstom preti, niti zato što ti rad donosi kakvu obilatu korist, nego zato što je ovde poprilično dosadno.
Toliko je sve ravno, močvarno i sporo, da ti u nekom trenutku pundravci prorade i tad jednostavno moraš da radiš. Obično je to svaki dan. Uz to, pošto je dokle god ti pogled seže zemlja ravna, i sve je ravno – dvorišta su nam dugačka, a često i široka. Samo travu dok pokosiš popizdiš bar dvaput. Ipak, to ti daje priliku da o životu, metaživotu, prirodi i metafizici dobrano razmišljaš. Slatko li je radom biti umoren.
***
SVETA ZEMLJA BANATSKA
Malo ljudi zna da je zemlja u Bačkoj kvalitetnija od banatske. Banat je sav močvaran, i kako stalno krademo zemlju od prirode, stalno smo u strahu da će priroda nazad da je uzme. Pod prirodom uglavnom mislim na vodu. Mi bi i na potok stavili dolmu, samo u Banatu slabo da ima potoka, mahom kanali, nešto manji nego oni u Bačkoj.
Ovde svako ima zemlju, ljudi na selu imaju hektare, ljudi u gradu bašte i saksije, ali pravi Banaćanin (nebitno odakle je) stalno u svesti ima zemlju, bilo da traži načine da je sačuva i oplemeni, bilo da spominje ko je nedavno sa’ranjen. Uz svest o zemlji obično ide i svest o prašini, a banatska prašina ima magijske moći. Ovde se i po banjama uglavnom lečimo mažući se blatom, svetim, banatskim.
***
DOŽIVLJAJ BANATA
Neke turističke destinacije moraš da doživiš, a Banat, Banat živiš. Nije Banat nešto što ti se desi, što ti se dogodi spolja, pa te prodrma i promeni, ne. Banat je suviše lenj da bi ikoga šarmirao ili nedajbože inspirisao. Banat je mir. I tišina. Ona iskonska, isihastična, srčana. Banat nikad ne možeš da doživiš, on je večnost i s njim moraš pažljivo, inače te proguta. U Banat dođeš i živiš. Ništa više, kao da uopšte i možeš više od toga.
***
BANATSKA DUHOVNOST
U Banatu hteo, ne hteo, veruješ u Boga. Uglavnom s tim velikim B. Ovde život zna da bude toliko neobjašnjiv i surov, da tražiš iracionalna objašnjenja i za racionalne stvari. Kad u rano proleće staneš u sred neke njive ili livade, koliko toliko daleko od grada, možeš da se vrtiš oko sebe koliko god hoćeš. Nema ništa. Samo ti. I poneki Oraj, s velikim O.
A ako dovoljno dugo ostaneš, u rano proleće, na toj livadi, ili njivi, Oraj ti se obrati. Tiho i nežno, pa te i nečemu poduči. Ovde nema zmija da s njima prozboriš, belouške nisu govorljive kao poskoci, ali zato govore orasi. I trešnje i višnje, kajsije i katkad ruzmarini. Više verujemo zemlji nego ljudima, a najviše prašini.
***
BANATSKA MEDECINA
Kad u Banatu naiđeš na kakav komad stakla, pa ti taban prokrvari (mi u Banatu leti hodamo bosi), nađi zemljani put i lek potraži u prašini. Nije to samo zemlja, u toj se prašini kriju ostaci žita i nane, kamilice, skeleti svitaca i vilinih konjica. Magija, čista, lekovita.
Osim prašinom, lečimo se i lekovitim travkama, banatskim i planinskim, jer dobar deo Banaćana i potiče iz planinskih krajeva. Veruje se i u lekovitost masti od manguljica i gusaka i drugih mitskih, banatskih bića. Posebno se cene mak, prepelice i sva voća šećerom bogata, prepečena. I medom se i vinom lečimo, od onomad.
***
BANATSKI FILOZOFI
U Banatu su svi filozofi. Posebno slikari. I pesnici. I seljaci, Banaćani. No, istini za volju ima ovde i dosta filozofa s diplomama. I pesnika za viljuškarima. To jest, bilo ih je onomad, u doba fabrika. Kad ne radimo uglavnom čitamo, ili slušamo one koji su čitali. Generalno, ovde žive čudaci i mahom nenormalnjaci. Niko od ovde radi norme ne bi živeo. Ovde se živi iz čiste ljubavi.
Banatska logika je posebno razvijena, ali i veoma specifična, haotična, samo joj Banaćani znaju reda i pravila. Ovde ljudi ljude bez jedne noge zovu „onaj s nogom“, ljude bez jednog oka zovu „onaj s okom“. Od imena se više ceni i poznaje špicname. Ovde su komarci ko rode, roda ima na svakoj banderi i uglavnom bude više dana nego kobasica.
Najveći filozofski domet Banaćani sabran je u njihovoj čuvenoj: “Sad neću ni kako ja ‘oću”. Kažem njihovoj, jer samo određeni Banaćani se drže ovog nihilističkog principa, ne svi.
***
BANATSKO POIMANJE VREMENA
U Banatu postoji samo sad i onomad. Oko sutra smo svi nekako oprezni. A kako to sutra uvek nekako držimo pod znakom pitanja, onda uvek imamo sto kade, vreme je ovde nametnuta kategorija. Od svega, najviše cenimo ono što je bilo onomad. A onomad je bilo svašta, kuvala se supa s vodom iz Begeja, kikiriki su dovozili teretnim brodicama i vodu raznosile sakadžije zaprežnim kolima, glavnom ulicom pičio Ćira, a Begej uopšte nije išao ovudavo, nego krivudavo.
Onomad je bilo svega, a najviše slobode i radosti. Sad uglavnom nema ničega, ništa se ne događa i kad to sutra konačno dođe, ovo sad što je sad postane jednako dobro kao onomad. Uz to ne možeš u Banat da dođeš na brzinu i na kratko. Ovde se ostaje decenijama, generacijama, ili barem koji sat duže. Ali kad naučiš da baš budeš u Banatu, onda sedeći na obali Tise saznaš kako uopšte nastaju vilini konjici, koliko se na vetru suše, leptir ti konačno sleti na dlan, a u svakoj travi vidiš deteline, četvorolisne.
Vremena ovde ima na pretek, a kako je vreme novac, ovde je vazda bilo para. Posebno onomad.
***
BANATSKO POIMANJE PROSTORA
Jedna od najnelogičnijih stvari jeste banatsko poimanje prostora. Valjda iz straha da ih taj ogroman prostor ne proguta, Banaćani stalno nešto sakupljaju i sakupljenim popunjavaju prostor. Nekad stvarima, nekad ljudima. Ako tri generacije ne žive u jednoj kući, onda makar ima dovoljno posteljine za još tri porodice.
Ako živiš u gradu, pored kuće imaš i vikendicu i baštu, ili si ih barem imao onomad. I ono što ti je višak u kući, to odneseš na baštu, dok i tamo ne prepuniš prostor. Srećom, neki Banaćani ti vremenom ukradu to što si na baštu odneo, pa opet imaš šansu da malo rasteretiš dom.
Mi doduše nemamo vikendicu, al zato imamo tavan. Sačuvajmebože čega sve na našem tavanu ima. Od gramofonskih igala, do dečijih lokomotiva. Pre neki dan sam sva prestravljena sišla s tavana, baba (otac) mi je jedva objasnio da to nije granata iz drugog svetskog, nego motor od nekog pokojnog usisivača. I nedajbože da se nešto baci, možda ti zatreba, pogađate – sutra!
***
BANATSKA TIŠINA SRCA
Sve u svemu, u Banatu je život veoma specifičan, ali nigdi na svetu nije tolika tišina kao ovde pred svitanje. U avgustu, kad i Tisa provri, dođu tako neki dani kad je baš mirno. I sparno. Dišemo na škrge i ćutimo, nepomerljivo. Predveče zrika cvrčaka i kreketanje žabaca iz bare iza kuća. Dođe zatim noć, ispočetka sparnija od dana. Teško se diše i još teže misli. I tad, ako imaš malo sreće, mučiš se da zaspiš sve do 5 izjutra. I u tom polusvetlu ti istina zasija. Ne čuje se ništa, samo slavuj, banatska tišina i srce, tektek kako kuca.
Mi se u Banatu svađamo oko raznih stvari, tiho, banatski, ali ako ima jedna stvar oko koje se slažemo, to je da Banat volimo još od onomad, isto tako tiho, banatski. Jednog se samo i bojimo – da nam neko Banat ne ukrade, kuckuckuc, dalekobilo. Spomenula bih još i to da je cilj svakog Banaćanina da svrgne vlast makar ona i najbolja bila (i drugi oksimoroni), otud i ideja lokalanarhizma na početku ovog teksta. Od svih vladara jedino smo Mariju Tereziju voleli ko svoju, al to je izgleda zato što je i ona volela dolme koliko i prosečan poplavno-osvešćeni Banaćanin.
Ako još niste u Banat došli, dođite čim pre, a ja ću natenane banatski da vam pričam jednu finu banatsku filozofsku priču, bez sistema.
SONJA ANTONIĆ rođena je u Zrenjaninu 1984. godine. Diplomirala je i masterirala na Odseku za filozofiju, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu. Autorka je nekoliko naučnih radova u ovoj oblasti i dobitnica nagrade „Dr Zoran Đinđić“ za najbolji master rad za 2014. godinu, na temu „Bioetika pristojnog društva“.
Poslednjih godina aktivno piše i objavljuje eseje, kratke priče, pesme i klasične blogerske objave.
čovjek-časopis 