KNJIŽEVNA VEČER NA M17
Na M17 službeniku MUP-a
objašnjavam stanje svoga renoa 5.
– Samo teoretski i na dobroj cesti
možeš ga potjerati preko osamdeset…
ali on je inzistirao
da pričamo o književnosti.
Te mi stade hvaliti Musu Ćatića.
Kažem mu da je Dizdar zasigurno
naš najveći pjesnik, ali ne dade se zbuniti.
Veli da često ide u Tešanj,
bio je i na grobu Musinom.
Ja stadoh i dalje sitno prebirati
po Hercegovini
pa se osvrnem i na Šimića
i velim ako je iko makar do ramena
Maku, to je Šimić.
On mi stade kazivati o tetku iz Tešnja
i kako je zbog tetka
zavolio i Musu Ćazima Ćatića.
Taman sam htio da mu velim da je
Musa zapravo iz Odžaka
kad on okrenu priču o daidži iz Travnika.
Složih se, uz kiseli osmijeh,
da u poeziji Musi nema ravna.
***
ASFALT
Muratu su obećali:
asfalt do pred vrata
samo ako njegova
trinaestočlana porodica
glasa za naše.
Predsjednik mjesne
i efendija lično
založili su se kod
narodnog poslanika
za Muratov slučaj.
Iako pored Muratove kuće
prolazi rimska cesta od bijelog,
plemenitog kamena,
antička kaldrma pala je
pod gusjenicama
tranzicijskih buldožera.
***
KAD JAGANJCI UTIHNU
Nisam vješt u priči s ljudima,
sa ženama još manje.
Ali često se u meni probudi
Doktor Dulitl pa razgovaram
sa životinjama.
Sa ovcama ponajviše.
Jednom, tako, priupitah jednog ovna
što busa se u prsa kao vođa stada
što se ne pobune, makar za 1. maj.
Pa kako ćemo, moj doktore,
kad smo ovce.
***
RAĐANJE MONSTRUMA
U predvečerje naših
najboljih godina
poigrasmo se barjacima:
pogazismo crvene,
prigrabismo zelene
i nekoliko trobojnica.
Vezivasmo ih u čvorove čvršće,
i od Gordijevih.
Za naših života
ne rodi se Aleksandar
dovoljno dovijat da ih
rasparča u krhotine.
Kad jednom budu
pjevali sagu o vremenu
u kojem osim mraka ničega
drugog nije niti bilo
učit će o nama:
kakvi su to slabići bili.
***
DRVO ZA PIŠANJE
Trebalo je davno otići odavde
u zemlje gdje se i pišanje plaća.
Davno, još u prošlom stoljeću
Taman toliko bi prošlo da nam
mjesto rođenja ne bi više
značilo ništa.
Graditi mostove po Amerikama
čistiti ulice Berlina i Beča
(neki bi rado doviknuli – konjušnice),
buditi se u praškim i peštanskim bordelima
ispijati bordo u sjeni Ajfelova tornja,
prati švapske guzice, ali svakako
otići.
Raditi dva posla
( jer skup je život daleko od kuće)
skupljati kolica po supermarketima,
klasifikovati PET ambalažu
po štokolmskim kontejnerima
valjati balvane niz Nijagaru
I sanjati…
Sanjati da je jednom
negdje postojala jedna zemlja
u kojoj svi mirisi mirisali na ljubav,
svi okusi podsjećali na sreću
i gdje uvijek imaš svoje
drvo za pišanje.
________________________________________________________________________________
ADNAN ŠEHIĆ rođen je 1978. u Doboju. Završio je studij bosanskog jezika i književnosti na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Zaposlen je u Osnovnoj školi „21.mart“ Doboj Jug kao nastavnik bosanskog jezika i književnosti. Objavio je zbirku kratkih priča “Četiri šakaša i na male” (Imprimatur, 7/2020) i nekoliko priča u zajedničkim zbornicima na različitim književnim konkursima. U julu 2020. osvaja nagradu „Šukrija Pandžo“, koju dodjeljuje portal Školegijum. Živi u Doboju. Igra na poziciji centarfora.
čovjek-časopis 