ŠEST PJESAMA JOVICE IVANOVSKOG
uvodna napomena: nedavno je u izdanju Hrvatskog društva pisaca izašla zbirka pjesama “Žena suvozač” Jovice Ivanovskog, u prijevodu Zvonka Karanovića. pjesme koje ovdje donosimo nisu dio te zbirke. neobjavljivane su i dosad neprevođene pa vam ih “čovjek-časopis” s osobitim ponosom predstavlja
NIŠTA, SVAKAKO
Jesi li ostavio nešto? Dovoljno?
Hoće li osjetiti onaj koji uđe
da je netko prije njega bio ovdje?
Po čemu li će vonjati? Po starom namještaju,
naftalinu, plijesni i smrti?
Ostaci parfema. Dezodorans
ispod pazuha sobe. Tvoj vonj.
Zavjese koje su upile navike.
Prozori koji godinama
ništa pročitali nisu.
Izobličeni jastuci. Prhut na kauču.
Otpale dlake – 60 do 100 na dan.
Koliko je dovoljno i koja je mjera
života, postojanja?
Svatko ostavlja onoliko koliko može,
ali nitko koliko bi dosita želio.
I malo je mnogo i mnogo je malo.
Jesi li ostavio nešto? Dovoljno?
Ući će netko i reći:
Joj, kako ovdje gadno smrdi,
kao da je netko prdnuo.
19. 11. 2019.
***
KAO DOMA
Prije bi sjeo pisati
samo ako je imao
ideju-vodilju ili bar naslov,
najčešće kostur pjesme.
Sada sjeda kao iskusan umjetnik
ispred naivnog bijelog platna, otvorenog
kao gostoljubivo more.
Povlači prvi potez i ne zna kamo će ga odvesti.
Kao da stoj nad mapom svijeta
i žmireći upire u nju kažiprstom
odabirući destinaciju.
naslijepo – „Evo, ovdje ćemo ići!“.
Ponekad ga pjesma povede na putovanje
na koje ni pomišljao nije, i vodi ga na mjesta
na kojima se osjeća kao doma,
bez razlike što ih nikad posjetio nije.
U pjesmi nigdje gost nije.
04.04. 2019.
***
SVI ZNAMO
Znali su što ih čeka
no živjeli su kao da nema sutra.
Igrali su tablanet i umovali.
Ponašali se kao da im
starost dopušta
pripisivati sebi tuđe mudrosti.
Igrali su tavlu – šeš beš, dubeš.
Kockali se za još jednu pobjedu
(nad danom, mjesecom, godinom…).
Neki su se hvalili, drugi negodovali.
Neki se smijali i kad su gubili.
Kocke su se odbijale o rubove tavle.
Neki su dobivali, neki
poraz nisu trpjeli.
Svi su pobjednici
i svi će izgubiti.
25.03.2019.
***
TA DVA OKA KOJA SU LIZALA TVOJ POGLED
Naučila si gledati između drvoreda,
iza prozora, među koracima!
Tvoje se oči trebaju s neba pojiti,
Iz grada i svjetlosti koliko
i iz tmine!
Predmeti imaju imena – gotovo sve
što je ovaj svijet izrodio ima svoje ime.
Sendvič bar je tražio griz od tvojeg pogleda.
Na pristaništu, na ulici –
srest će vam se pogledi
kao slučajnom utopljeniku i kruzeru.
Roba krasi, roba prlja.
Njezina haljina – karnevalska povorka,
Džungla kraj postelje, dva bifteka zamotana
u futuristički papir…
(Tvoje oči su zalizale njen oznojeni
pogled kao jezik nakon ljubavnog čina.)
U međuvremenu, na ulici popločenoj razmrvljenim staklom,
Probušila se guma tvog napumpanog pogleda.
I ispuhala se. Kao da se naprasno
rasprsnula lutka stvarnosti.
17. 06. 2019.
***
GUGUĆU GLADNE GRLICE
Razlilo se
prosto podne.
Guguću gladne grlice.
Krušne mrvice i vrijeme.
Što je glazba ako ne glasan
zrak sa sluhom?
Granje je ispalilo ptice
poput neke kovrčave kruške kaćuše.
Misli su kao uloške s krilcima
i evo ih, polijeću:
„Idealno društvo je ono iz kojeg nitko
ne želi pobjeći i u koje svi žele
imigrirati. A takvog nema, osim ako
niste na Murti-bing pilulama“.
Dan traje jedan krug pedaliranja.
Prosta se večer razlila gradom
kao šerbet po kadaifu.
***
VJETAR I MORE
Vjetar je zatvorio suncobrane,
zaklopio ležaljke,
sunčanju bacio pijesak u oči.
Vjetar je bičevao valove.
Obukao golа tijela
i sušila s ručnicima.
Vezao bujne kose u repove,
oslobodio grane maslinove.
Donio je crne oblake, suncu
pokrivače teške (danas neće nitko
uhvatiti boju).
Vjetar je njihao čamce sve dok
promatračima nije postalo zlo.
Susjed je u bungalovu pokraj našeg
počeo gadno povraćati.
Iznijeli smo ga na vjetar,
da bi ga malo propuhao.
16. 08.2019.
______________________________________________________________________
JOVICA IVANOVSKI rođen je u Skoplju 1961. Autor je petnaest knjiga poezije i desetak izbora poezije na makedonskom, engleskom i drugim jezicima. Zastupljen je u više antologija i preveden na mnoge svјetske jezike. Na Struškim večerima poezije 2019. nagrađen je Nagradom braće Miladinov za knjigu Čovјek (Човек)
Još uvijek živi i radi u Skoplju.
čovjek-časopis 