ESEJ ELIZABETE ŠELEVE IZ KNJIGE “IZ OSOBNOG KUTA” / Од личен агол, Magor, Skopje, 2019.
BIJEG OD BIOGRAFIJE /stid i aksiom podrijetla/
„Moja zemlja postoji samo kao pakleni očaj… Postavljeni na rubu Europe, prezreni ili zapostavljeni od cijeloga svijeta, sve što smo htjeli bilo je privući pozornost“
– Émil Cioran
„Rikala u meni muka jer sam rođen u satrtom plemenu“
Blaže Koneski
Gotovo pola stoljeća unatrag, aktualni razvoj neoliberalnih ideologija zastupao je voluntarističku premisu da je svatko osobno odgovoran i da je isključivo sâm zaslužan za svoj (ne)uspjeh u društvu i životu. S druge strane, u okvirima paradoksalne obnove nacionalističke paradigme, primjećuje se gordo veličanje (nerijetko, apsolutiziranje) vlastite etničke pripadnosti koja podrazumijeva isključivo pozitivno stajalište i vrednovanje matične kulturne tradicije. Upravo stoga tema ovog rada je istinska mogućnost pobjeći od pomodne gužve kolektivne ili epohalne narcisoidnosti i zagnjuriti u konsenzusno ili ideološki prešućivane, nerijetko i traumatične priče i istine koje svjedoče o raskolu, nespokoju i nemirenju s diktatom i imperativom podrijetla kao nečeg uvijek već izvanjski zadanog, a samim time, u izvjesnom smislu, i fatalnog, i kao takvog, posve neovisnog i nepovezanog s našim autentičnim osobnim kvalitetama. Intrigantni izraz „bijeg od biografije“ prvi put sam srela 2001. u naslovu romana suvremenog srpskog pisca Vladislava Bajca koji se bavi sudbinom povijesnog lika Đorđa Šagića poznatog po svojih devet imena i devet biografija. Anegdotski temelj ovoga djela u nijednom smislu ne umanjuje zavodljivu ideju vodilju samog autora glede pitanja: je li je i koliko moguće „pobjeći“ od vlastite biografije, od vlastitog podrijetla kao arhetipskog izazova koji je zajednički svima s unaprijed zadanim imenom i podrijetlom. Makedonska suvremena književnost koju radoznalom slijedim i promatram eretičnim ili iskošenim očima jedne komparatistice, puna je primjera koji ilustriraju isti egzistencijalni fenomen nelagode glede podrijetla i univerzalno utjecajnog poriva za nadilaženjem vlastitog osobnog, obiteljskog, nacionalnog i regionalnog podrijetla. Drame preminulog makedonskog i europski priznatog dramskog pisca Gorana Stefanovskog su takoreći u cijelosti posvećene egzistencijalnoj tragici stanovnika Balkana, nesavladivom „divljem mesu“ njihovog obiteljskog i nacionalnog jada, kao i njihovom gorkom „letu u mjestu“ programskim naslovima dviju njegovih nezaboravnih drama. Spomenimo i potresne romane njegove generacijske kolegice i prijateljice Kice Bardžieve Kolbe posvećene reaktualizaciji i detabuizaciji drame izbjeglica iz Egejske Makedonije za vrijeme Grčkog građanskog rata, posebice razotkrivanje njihova statusa abjekta koji je u izvjesnoj mjeri izložen odbacivanju i odbojnosti od strane svojih sunarodnjaka u Makedoniji. Stid od vlastitog podrijetla koji pri tome doživljavaju, proizlazi iz dvojne stigmatizacije: prvi put u rodnoj Grčkoj ili Egejskoj Makedoniji i drugi put u zemlji egzila.
Odgovoriti na pitanje o podrijetlu nikada nije bilo jednostavno odgovoriti, niti je bilo jednostavno proživjeti breme koje nosi. Naprotiv, podrijetlo je egzistencijalni aksiom koji presudno određuje i utječe na naš život, na optimalne mogućnosti za vlastito ostvarenje i afirmaciju, na pozicioniranje na društvenoj ljestvici i na egzistencijalnu korist od njega. Podrijetlo kao mreža pripadnosti i odlika koje se ukrštaju na etničkom, rodnom, klasnom i društvenom planu, obilježavaju nas od rođenja i čimbenik je od vitalnog značenja s dubokim učinkom posebice na one kolektivitete i pojedince koji dijele ne baš povoljne i ugodne startne životne i društvene pozicije, odnosno na osobnom, društvenom i nacionalnom planu, ali i u akademskom i znanstvenom kontekstu. Upravo ova tendencija za zlouporabu podrijetla kao alibi za nečiju kulturnu ili akademsku diskriminaciju je povod da renomirani makedonski slavist i komparativist Milan Gjurčinov uputi retoričko pitanje i ironijsko intonirani protest protiv nepravednog apsolutiziranja podrijetla: „Treba li itko sav život biti potiskivan samo zato jer je rođen na periferiji…. otplaćivati grijehe mračnog naslijeđa za kojeg osobno nije odgovoran?“ U kontekstu sličnog egzistencijalnog iskustva, i sama obilježena proizvoljnim fatumom podrijetla, mađarska teoretičarka Ágnes Heller je izjavila: „Za razliku od teoretičara koji će uspjeti roditi se u Parizu, da bi samim time postao poznat i citiran diljem Europe – onaj koji će se roditi, na primjer, u Budimpešti ostaje lišen takve mogućnosti i privilegije“. U ne tolikoj dalekoj prošlosti indikativni je primjer ambivalentnog rasnog, etničkog i nacionalnog osjećaja Židova poslovično izloženih zazoru i sumnji od ostalih stanovnika Europe, kao ljudi bez svoje matične države, kao paradigmatični tuđinci, pridošlice, stranci. Sve to povijesno akumulirano i negativno obilježeno imagološko iskustvo sa svoje strane je proizvelo jake osjećaje samonegacije i samoprezira koji su doveli do ustanovljenog izraza „sebemrzeći Židov“, preplavljeni stidom i samoprezirom zbog vlastitog podrijetla. Kompleks židovstva proizlazi iz pogrdnog lika Židova imagološki oblikovanog u književnosti, u slikarstvu kao Juda, izdajica, ali i škrtac, lukavac, snishodljiv, plašljiv i prezren lik. Izlaz iz takve situacije Židovi će pronaći tek u novije vrijeme, preoblikujući se u suvremenog ponositog i ratnog lika Židova, ovog puta nazvanog „sabra“ ili u prijevodu „pustinjski kaktus“ koji opstaje i cvate u najnemilosrdnijim uvjetima, mužjački simbol izdržljivosti i dostojanstvenosti.
U ovom kontekstu autonegiranja spomenut ću živopisnu njemačku kovanicu „Nestbeschmutzer“ u prijevodu „onaj koji prlja gnijezdo“, kojom je svojedobno bio stigmatiziran austrijski pisac Thomas Bernhard zbog svog oštro izraženog kritičkog odnosa prema matičnoj kulturnoj sredini i njezinog povlađujućeg, sladunjavo malograđanskog i snobovskog duha. Sličan je, iako ne i toliko mučan slučaj s talijanskim teoretičarom Armandom Gniscijem koji otvoreno priznaje da „se nalazi u egzilu u vlastitoj domovini“. Bio je cenzuriran, ignoriran, vrijeđan čak i od pisaca koji se stide nazvati se migrantima“. Podrijetlom s juga Italije, ekonomski nerazvijene regije, nakon preseljenja na privilegirani sjever zemlje, osjećao se odbačen, podcijenjen gotovo poput migranata iz Afrike. Svojim je primjerom potvrđivao sudbinu ljudi koji dolaze iz pluraliziranog Juga: „ ..svi koji dolaze s Juga svijeta, na jedan ili drugi način postaju ilegalci…prokunuti od svih jugova nevoljeni, smatrani prijetnjom, opasni i zli, skitnice svih prokletstava svijeta s boli“. Sa svoje strane, i sam Gnisci svoje roditelje je doživljavao kao strance zbog njihova malograđanskog duha i mentalne skučenosti.
Pritisak „fatalno predodređenog, tužnog stolca u zavičaju, zipke i groba“ kao što sklonost autostigmatizaciji slikovito opisuje Gnisci sasvim se lako može primijetiti na primjeru Balkana i balkanizma koji unatrag dvadesetak godina predstavlja aktualnu imagološku odrednicu sasvim izvjesnog balkanskog stida od podrijetla. Balkan je poslovično tretiran od razvijenijeg dijela Europe kao unutrašnja Drugost Europe no i eklatantan primjer za europsko nesvjesno. Balkan se poistovjećuje s karnevalskim, prezrenim, čak i fiziološkim „dolje“.
Bijeg od vlastite biografije, pa makar na prvi pogled čak i ugodne, u drugoj polovini 20. st. prerastao je u svojevrsni generacijski nalog, popularno nazvan „šezdesetosmaši“ koji je proizvela rock glazba i kontrakultura obilježeni upravo radikalnim i buntovničkim odnosom prema podrijetlu i uopće malograđanskim tradicionalizmom starijih. Fascinacija vrijednostima i prednostima tuđe kulture je sastavni dio kozmopolitizma i otvorenosti ka svijetu kao svome domu. Ponekad ovo može dovesti do ksenomanije, prenaglašene opsesije prema drugomu, ali i oikofobije, otporu, prijeziru autošovinizmu prema svemu što je domaće, domorodno i lokalno. S psihoanalitičkog stajališta, radi se o matricidu ili poništavanju svega povezanog s majčinskom figurom kao što su tradicija, nacija, zemlja. Upravo se s ovakvim tendencijama bavi poznata francuska teoretičarka bugarskoga podrijetla Julija Kristeva koja je ustanovila danas već udomaćenu sintagmu „stranac samome sebi“ povezanu s trajnim i neizlječivim osjećajem raskola s vlastitim podrijetlom i samopezirom. Njen termin je i granični pojam „abjekt“ koji označava paradoksalan i simultan odnos prema nečemu, u što možemo ubrojiti i takav abjektivni odnos spram podrijetla posebice kod pojedinih dramatično naglašenih individualnih i kolektivnih primjera! Što je holokaust ako ne eklatantni primjer za abjektivni odnos prema židovskom podrijetlu kojeg zastupa Hitlerov nacizam? Što je aparthejd ako ne još jedan primjer takvog odnosa prema rasnom podrijetlu Afrikanaca? I možda ne toliko dramatično, no što je konačno i desetljetno žigosanje i proskribiranje osjećaja jugonostalgije ako ne potvrda i primjer postojanja i podrške abjektivniog odnosa prema višekratnom, južnoslavenskom podrijetlu Jugoslavena koje samo po sebi proturječi ili makar samo izaziva mononacionalno podrijetlo i pripadnost u okvirima novonastalih mini država? I da zaključimo – nasuprot linearnom očekivanju apriorne i mehaničke apologije podrijetla i nacionalne pripadnosti kao činjenice najdelikatnije prirode, posebice kod pisaca koji nerijetko znaju opasno koketirati s nacionalizmom, a s obzirom na pupčanu vezu koja proizlazi iz nacionalne obojenosti i specifičnosti njihova umjetničkog medija – jezika, za određen broj pisaca, posebice lijevoorijentiranih intelektualaca, svojstvena je drugačija pozicija i asimetrični odnos koji se očituje stidom od podrijetla, osjećajem abjektnosti, cinizmom i pesimističnim viđenjem matične kulture i njezinih nedostataka. Ovo svojstvo sebe-neprihvaćanja je posebice primjetno i karakteristično za postkolonijalne kulture i književnosti, kao i za ostale europske, a ipak periferne prostore kakav je Balkan koji dobrovoljno njeguju samoprezir prema vlastitoj kulturi. Često, spasonosni izlaz za sebe i svoju klaustrofobiju nalaze u izazovu vlastitog vesterniziranja, odnosno optimalne mimikrije zapadnih vrijednosti što, prema njihovom mišljenju nudi neodoljivu kulturnu kušnju i autentičan modus o „bijegu od vlastite biografije“ i bremena podrijetla.
Makedonski pisci, svjesni povijesnog grča svoga dugo osporavanog podrijetla, često bolno ispisuju svoju „bačenost“ u fatalno i neuralgično postojanje pripadnika jednog stradalačkog „satrtog plemena“ koje svjedoči i veliki Blaže Koneski u spomenutim stihovima. A s druge strane, kritički stav prema svom etnikumu je prepoznat kao conditio sine qua non svakog autentičnog intelektualca. „ Ako u granicama moga etnikuma stvari imaju vrijednost samim time što mu pripadaju, tada se gubi svaki smisao te one postaju puka formalnost ili prazna kurtoazija i dijalog s ne-mojim kolektivitetom i kulturom“ smatra kritičar Milan Gjurčinov. Nepotkupljiva, na trenutke i radikalna samokritičnost prema vlastitoj kulturnoj sredini i nacionalnom ili obiteljskom podrijetlu je prepoznatljiva i imanentna crta autentičnih intelektualaca i umjetnika, svih onih koji radije teže pozitivnoj transformaciji svoje sredine, nego malodušnoj i dodvorljivoj anesteziji u odnosu na istu. Oni su spremni platiti veću ili manju cijenu svjesno žrtvujući svoj komfor i materijalno blagostanje. Upravo ta njihova beskompromisnost koja im u životu nosi neugodne praktične konsekvence, ujedno ih u književnosti i kulturi „herojski“ razlikuje od ostalih općeprihvaćenih miljenika domaće javnosti. Podrijetlo i pripadnost spadaju u nekolicinu bitnih i odlučujućih činjenica koji u velikoj, ako ne i presudnoj mjeri utječu na tijek i karakter naših života. Možda se naša najveća zadaća u okvirima našeg trajanja, ne vlastitim izborom ili zaslugom, sastoji upravo u temeljnom podvigu suočavanja i produktivnog „menađiranja“ stida od podrijetla, makar samo i pokušajem minimalnog nadrastanja njegovih ograničenja.
Nesumnjivo je značajna uloga ili djelotvornost postkolonijalne kritike u tumačenju ovakvog „stida od samoga sebe“ ili svojeg podrijetla i humanitarne platforme koju nudi za rehabilitaciju potisnutih i obezglašenih sub-alternih identiteta i podrijetla mnogih. Dok autori poput Fanona, Saida, Spivak, Homi Bhabhe predlažu pozitivno razvlašćivanje „istočnoga stida“ od pogrešnog podrijetla, odnosno ponovnog otkrivanja imanentnih vrijednosti vlastitog identiteta, Gnisci ide suprotnim smjerom prema razvlašćivanju klasične predrasude svojstvene Zapadu: aroganciji prema Drugom i samoljublju koji im tobože „prirodno“ sljeduju kao izabranima.
Kao stanovnica Balkana i pripadnica makedonske nacionalne zajednice, autorica ovog rada i sama nosi isti križ podrijetla s prešućenim stidom i izvana nametnutom nelagodom od vlastite nacionalne i regionalne kulture, stalno izložena samoispitivanju, negiranju, omalovažavanju vlastite kulture koja je vječito pod olovno teškim Upitnikom! S obzirom na takvo, često neugodno iskustvo, neobična no i semantički izazovna sintagma „bijeg od biografije“ pokazala joj se sukladnim naslovom za raspravu o poetici stida od egzistencijalne predodređenosti i vlastite nespokojne perspektive.
_________________________________________________________________
ELIZABETA ŠELEVA (1961.) je redovita profesorica teorije i metodologije književnosti na Katedri za opću i komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Skopju. Predsjedatelj je Udruge nezavisnih pisaca Makedonije i urednica književnog časopisa „Naše pismo“. Članica je makedonskog PEN centra. Dugogodišnja je članica uredništva regionalnog časopisa za književnost i kulturu „Sarajevske sveske“. Bila je predavačica na mnogim ljetnim školama, seminarima, znanstveno-istraživačkim projektima, gost profesor na mnogim sveučilištima, autorica mnogih antologija i zbornika. Prevodi s engleskog, srpskog i slovenskog jezika. Objavila je devet autorskih knjiga i više od 200 radova objavljenih u makedonskim i inozemnim časopisima za književnost i kulturu.
čovjek-časopis 