nešto je vuče tom odvratnom čovjeku, nešto je vuče. svjesna da njen sljedeći korak ima u sebi već unesen, nepromjenjiv kurs, ona tvrdoglavo odbija krenuti. bogovi se smiju
postoji snaga toliko jaka da svojevoljno upravlja njime ključanjem krvi a on se pita, o bože, zašto imam ovoliko snage, pa udara glavom o zid, ali brzo odustaje jer ne voli bol. i mrzi se zbog toga, ali ono iznutra i dalje ključa i vrije i ne da razumu svjetla nego ga goni pa on ide krvavih očiju u naručaj one koja bezumno jaše po njemu dok joj se potpuno ne preda, ili skoro potpuno, barem dok ga ne iscrpi, dok zadnji atom lažnog znoja ne ishlapi u prvim zrakama jutra
vraća joj se onaj stari prkos, onaj sjaj u očima, kreće se uspravno, zna gdje ide, sjeda čvrsto, zauzima oblik, oko nje se nakupljaju atomi smisla. to zračenje prodire mu u kosti, rastvara molekule sjećanja na onu prozračnu predanost njenom sigurnom vodstvu, onu neograničenu snagu u kostima, i on popušta. ona se obavija oko njegovih kostiju, olabavljuje mu namjeru
riječi mu se skupljaju na rubovima usnica, skupljaju na rubovima usnica, skupljaju na rubovima. nešto u njemu spava, već dugo
u bljesku ljekovitog ludila, diže pogled i vidi je, svoju snagu, svoju ljepotu. prilazi joj i zagrli je kao onda, samo čišće. i u toj pukotini, u tom rascjepu, na međi svjetova isprepliću se u smisao
ali jao! uvid je samo trenutak. prestrašile se duše i usukale natrag u neuralgičnu ranu svojih malih istina, portal se zatvorio. ipak su robovi vremena
otišla je da mu ostavi možda na pragu i pobjegne. ne, da mu ostavi možda na prozoru, pokuca i sakrije se. ne, da mu dođe na vrata s možda, ranjenom pticom. ne, da pokuca i ostane, da uđe, da ode, da sjedne. tri zime. tri zime su prošle a onda se obrušila na možda svom snagom i skakala po njemu do idućeg kolovoza, dok smokve nisu popadale i dok zelenim livadama nije zapuhao snažan vjetar. čahura se otkotrljala, a noćna leptirica uporno se zabijala u prozor
bili smo tamo, zašto mi ne vjeruješ, to se dogodilo, zašto mi lažeš, nazvat ću ga, reći ću mu, nemoj molim te, hoću! da mu kažem, da mu kažem, što ćeš mu reći, da mu kažem, nemaš mu što reći, imam, da mu kažem, da ga pitam
na proljeće je dobila pismo koje je mirisalo na zumbule. na zumbule. odmah je znala da se na njega netko prvo posrao, a onda ga namirisao. ni nakon što je pismo stavila u kutiju, koju je stavila u još jednu kutiju, pa u još jednu i još jednu, prokletih zumbula nije se mogla riješiti. povraćala je skoro mjesec dana
_____________________________________________________________________________
MARTA KOLEGA multidisciplinarna je umjetnica koja živi i radi na relaciji Zagreb-Zadar-Kali, u Hrvatskoj. Jednako je inspirira tradicija pričanja priča i poezija, tradicijsko pjevanje i suvremena vokalna improvizacija. Tri godine vodila je muzičku sekciju „ZborXop“, pjevala u duetu „Marta&Glo“ i bendu „Čiribilu, baveći se intenzivno tradicijskom pjesmom i muzikom Balkanske regije (Hrvatska, Srbija, BiH, Makedonija, Bugarska). Voli melos koji spaja zapadnu i istočnu muzičku tradiciju. 2017 i 2018 putuje u Sevillu i Granadu učiti flamenko pjevanje i ples. Trenutno radi na svom solo muzičkom performansu „Sedam sivih slika nikoga ne vole“, nastupa u flamenko bandu ‘A Cuerdas’ i vokalno-instrumentalnom duetu zajedno s gitaristom Zlatkom Ratkajecom. Piše i izvodi tekstove i muziku za kazalište (lutkarsko-glazbena predstava ‘Tonko i muore’, multimedijalna predstava ‘Regoč’). Vodi ženski zbor u Zadru, s naglaskom na tradicijskim pjesmama Balkana.
Stipendistica je američkog Open Society Instituta (Undergraduate Exchange Program) za jednogodišnji studij na Sveučilištu Georgia, SAD (2007-2008) te Erasmus Mundus master programa MAIPR (Master in International Performance Research 2011-2012), na Sveučilištima Warwick, Amsterdam, Beograd i Tampere.
fotografija autorice: Fisnik Dobreci
čovjek-časopis 