ROMAN FROSINE PARMAKOVSKE “NA POVRATKU” (На враќање), Ili-ili, Skopje, 2020; ulomak
Tek što smo ušli, dok sam ležao na krevetu u čitavoj opremi posve iscrpljen i bez ikakve snage da pronađem način za izlaz, javio mi se Stojanče i rekao da je netko iz našeg kombija imao temperaturu i da su ga odmah odvezli na Infektivnu. Žalio mi se da smo mi kolateralna žrtva, ne samo što su riskirali s nama stavljajući nas s više ljudi u kombi, već i zato što nas drže zatvorene pa oprezno kao mačak oko vruće kaše govoreći mi da sam čovjek s mnogo kontakata, čije će mišljenje i mediji prenijeti dajući mu značaj, pitao je mogu li nekoga nazvati. Samo da izađemo iz tog mjesta. Razumije se da ćemo biti u izolaciji dva tjedna, ali samo da već jednom odemo kući. Jesam li mogao nekoga nazvati? Ni doma nisam nikog mogao nazvati i očajan od te pretpostavke, znao sam da se nikog ne može nazvati, nema popuštanja i progledavanja kroz prste i treba se s tim pomiriti. A nisam imao ni volje….druge su me misli morile.
Bio sam umoran. Bio sam toliko umoran da sam mislio da ću umrijeti čim zatvorim oči. No, nisam umro. Ležao sam i tisuću puta se premišljao hoću li nazvati Irinu ili ne. Trebali smo se vidjeti i ona je trebala vidjeti svo pokajanje u mojim očima i krv koja teče iz moga srca. Nisam joj se javio, zaspao sam.
Prva noć. Zašto mi se nije javila ona? Znala je da sam na putu. Možda nije znala kada ću se vratiti. Možda je zaboravila. Možda je doista stavila kraj, a da ja, ushićen svojim letećim ćilimima, to nisam ni primijetio.
Sanjam da šetam s Andrejom držeći ga za ruku ulicom koju već i on prepoznaje, do kuće moje bake. U snu nema te ružičaste kuće, kao da je nikad nije ni bilo i kao da naš put nema nikakve veze s njom. A ja mu samo želim pokazati kuću bake i djeda koje se jedva sjećam. Ne znam zašto sam izabrao učiniti to po mraku. Idemo prema kući i vidim da je, iako ne bi trebalo, osvijetljena. Andrej i ja dolazimo do kuće i priljubljenih nosova gledamo kroz prozor, njega ne plaši ono što vidi jer ne poznaje ljude, dok je meni kosa posijedila od straha. „Da ih pustimo unutra?“ – pita baka djeda. „Ne, još im je rano“- odgovara on. I taj tren straha i neizvjesnosti prekida baka koja nas jako želi vidjeti pa kaže: „Ipak ću ih pustiti“. U tom trenutku moj se strah pretvara u paničan strah i proradi mi instinkt za preživljavanje, instinkt oca i sjetim se svih legendi u kojima mrtvi prizivaju žive i odvode ih zauvijek. Grabim Andreja na ruke i počinjem trčati i vikati jedan veliki i glasan Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee i prolazim stazu u dvorištu koja se pretvara u živo blato, i dok ja u njega tonem držim Andreja iznad površine no ne znam do kada. Budim se.
Probudilo me kucanje na vratima. Prema kućnom redu vrata se ne smiju otvarati, osim kad netko kuca. A kucaju uvijek samo liječnik ili dostava hrane i uvijek u pratnji policajca. Svi su u skafanderima. Otvorim vrata i vidim dvojcu u bijelim skafanderima, nisam imao pojma tko su no kada je jedan od njih izvadio digitalni toplomjer, ubrzo sam shvatio. Nisam imao povišenu temperaturu. Ne znam je li to bio tren očajanja nakon što sam se pomirio sa situacijom, ili mala neracionalna nada, no počeo sam ih moliti da me puste uvjeravajući ih da imam sve uvjete za to, da sam iznajmio stan i da neću otići k obitelji, razumije se da neću izlaziti, samo da me puste i da nema potrebe da budem na teret državi. Oni su mi se utješno nasmijali i rekli da uživam još petnaest dana. Ja sam bio uporan i pitao ih mogu li pregovarati s njihovim nadređenim kako bih se testirao i kako bi me pustili u samoizolaciju na što mi je jedan od njih strogo odgovorio da se pomirim jer ću sljedeća dva tjedna ostati ovdje te da si nađem neku zanimaciju. Pokušao me je savjetovati da to shvatim kao godišnji odmor na teret države. Nada koja mi se u kakvom-takvom obliku u tren pojavila, nestala je zauvijek upravo u tom času.
I tada se sve pretvorilo u jedan niz slika, snova i stvarnosti unutar desetak kvadrata, sve se stopilo u jedno, u jednu misao punu neizvjesnosti i čežnje za stvarnosti koja nije bila ni fizički daleka, niti egzotična.
Na početku nekog dana, nazvala me je Irina. Dugo sam razmišljao prije nego dignem slušalicu. Nisam joj želio reći želio preko telefona. Najvjerojatnije je nešto negdje čula, nešto doznala, a ja se nisam želio pokajati u kratkom telefonskom razgovoru, kao u svim posljednjom u kojim je ona bila značajno i opravdano rezervirana. Kad je zazvonilo po drugi puta, počeo sam se bojati da se nije dogodilo nešto loše, nešto Andreju.
„Što radiš?“
„Ništa, evo, kako ste vi?“
„Ja moram izaći na sat-dva do posla, možeš li uzeti Andreja k sebi? Jesi li tu?“
Trebao mi je dug uzdah i još par sekundi da zgrčim glas koji će ionako popustiti, ali nisam želio da popusti tada.
„Irina…. Ja sam u karanteni. U državnoj.
Duga tišina. Srce mi počinje tući kao pri ugodnom uzbuđenju. Mora da je duga tišina bila znak da je i njoj to palo teško kao i meni. A ako je tako, to je dobar znak. Tišina je značila da i ona kontrolira svoj glas kako ga ja ne bih primijetio.
„Je li Andrej pokraj tebe?“
„U svojoj je sobi, na kompjuteru. Ima nastavu. Zovi ga na njegov mobitel za sat-dva…. I izdrži, znam da ti je teško što moraš biti tamo. Snaći ću se za Andreja, odvest ću ga k svojima… pa ti javi ako ti nešto treba.
Javi ako ti nešto treba. Javi ako ti nešto treba… U tom trenutku, unatoč hladnom i surovom Irininom glasu, pauza u tišini i ono „Javi ako ti nešto treba“ dalo mi je krila: provukao sam se kroz prozor otvoren na kip i poletio nad praznim gradom potonulim u svoje domove i policijskom satu. Nitko me nije vidio no preletio sam Gradski trgovački centar i Slavoluk slobode na kojem sam pokušao vidjeti brojčanik, no nisam uspio, pa dalje prema Žena parku i zgrade osiguravajuće tvrtke ZOIL i gotovo žmireći nastavio sam iznad ulice znajući točno gdje blago skreće, preletio sam nad kavanom u kojoj sam nekada sam znao sjesti na teleću juhu i još ponad desetak zgrada i desetak malih parkova, škole i dvije banke, i još jedno skretanje lijevo iznad male uske ulice da bih sletio doma. Bez zadihanosti, bez kolebanja i kalkulacija, bez da pozvonim otvorio sam vrata, krila su nestala i ušao kao da me nije bilo tek nekoliko sati. Andrej mi se baca u zagrljaj, zajedno idemo do Irine, svi smo zagrljeni kao na onoj prednovogodišnjoj zamrznutoj slici. Andrej je toliko sretan da ne znam kud bi sam sa sobom, počinje skakati, vikati i vrtiti se oko nas. Javi ako ti nešto treba, držim to u sebi još dugo vremena, odbijam otvoriti oči, na vratima netko kuca, a ja čujem samo Andrejevo lupanje dok trči između nas i po stanu i zbog toga što je uvijek miran, dopuštam mu da trči, iako znam da to smeta susjedima.
Kada je prestalo kucanje po vratima i Andrej prestaje trčati po parketu, a nas troje sjedamo igrati Monopoli kojeg je Andrej jako volio kao da je bio iz nekih drugih vremena i iako je nama igra ponekad bila duga i dosadna, nastavljamo dalje jer on tako želi. No ponovo mi uljez kuca po vratima želi oteti tu sliku jer počinje zvoniti telefon s recepcije, a ja ponovo nalazim način da i taj zvuk unesem u svoju sliku. Dok igramo Monopoli, u pozadini, na TV-u ide najgori kviz s najgorom i najgore obučenom voditeljicom koja se tu i tamo služi telefonom kao dio najgoreg koncepta emisije, a telefon zvoni i zvoni sve dok ne prekine i tada ja gasim televizor i svi se fokusiramo na igru. Baš kada je Andrej najsretniji jer ima najveću hrpicu novca i kupujući sve više i više hotela posvuda po svijetu i „guli“ nas kad stanemo na njegova polja, na vratima ponovo netko kuca, ali ovog puta ne mogu projektirati taj zvuk u našu sliku jer je kucanje mnogo jače od zvuka koje čini Andrej dok trči po stanu, a još je proslijeđeno muškim glasom koji doziva moje ime i prezime i traži da mu otvorim. Ja otvaram. Temperatura.
„Koliko?“, pitam pokušavajući ih gledati polovicom pogleda kako bih zadržao bar drugu polovicu slike što mi je maloprije bila pred očima.
Oni se nešto došaptavaju među sobom. Sva trojca su u skafanderima. Jednog od njih s aparatićem za mjerenje temperature prepoznajem, znam da je liječnik, a za drugu dvojcu pretpostavljam da su policajci. On izvadi još jedan aparatić i ponovi postupak.
„37,8“, odgovori bez jutarnjeg osmjeha.
„Trebam li se sada prepasti?“
„Sada još ne, no provjerit ćemo Vas ponovo za dva sata. Ako se popne na 38, moramo se javiti u Infektivnu.
„Što to znači?“
„To znači da će doći kolege i sprovesti Vas do tamo. A tamo će Vas testirati“.
Loše. Nestaje i preostala polovica moje slike.
„Osjećate li kakvu promjenu?“
Osjećam. Duboko se kajem. Nisam trebao nikada napustiti naš stan. Koji mi je vrag pokazao leteće ćilime za kojima sam bezumno, bez razmišljanja, bez dubokog pogleda u vlastito sepstvo, krenuo kao da na svijetu nema ništa ljepšeg. Osjećam. Osjećam se glupim. Najveća budala. I stid me je. Ah, kako me je stid kad pomislim samo na djelić svega onog o čemu sam sanjao. Osjećam jad u sebi, možete li pomoći da nestane?
„Ne osjećam nikakve promjene“.
„Bolove u grlu?“
„Ne“.
„Bolove u prsima?“
„Ne“.
„Kašalj?“
„Ne“.
Dobro, a sad me slušajte: ako osjetite bilo kakvu promjenu, nazovite 0 na recepciji. A za dva sata provjerit ćemo Vas još jednom“.
„U redu. Hvala Vam“.
Dva sata i koliko još dana? Za ta dva sata nisam si mogao stvoriti nijednu sliku koja bi me udaljila od trenutačnog užasa, niti dozvati Andrejev lik koji kao da mi je bježao niz vodu. Počeo sam se baviti praktičnim poslovima kao što je brisanje prašine, pospremanje stvari u sobi dok sam slušao posljednju tiskovnu konferenciju stožera i primjećivao netočan naglasak u govoru ministra i svih ministara i ostalih političara i odjednom njegove rečenice, njihov smisao i poruke više nisu dopirale do mene, već samo ti nesretni pogrešni naglasci: testOvi, klinIka, držAvni, Održavanje, mInistarstvo, masOvno, i mislio si treba li čovjek vježbati da bi tako govorio? Je li vrijeme za pravogovor u ovakva zla vremena?
Nazvao me je Stojanče i unatoč karanteni, informacije se šire istom brzinom kao u bilo kojoj zgradi, firmi, školi, selu, ulici i bilo kojem gradu naše zemlje. Osim toga, on je još u autobusu razmijenio kontakte sa svim ljudima s kojima smo se zatekli na granici, čak su formirali grupu za lakšu međusobnu komunikaciju. Ne znam kako je čuo o mojoj temperaturi, možda je i sam načuo kroz vrata,i osim njegovog zabrinutog tona, osjećam onu istu dobro poznatu uznemirenost kojom mi ovog puta postavlja pitanja koja mi je malo prije postavljao liječnik i još netko drugi, pokušavajući me epidemiološki anketirati o tih dva-tri dana koje smo proveli u Istanbulu i o tamošnjim susretima. Odjednom mi je sve postalo neizdrživo smiješno i prilično nadrealno, posebice njegova epidemiološka anketa i počeo sam se bez zadrške nekontrolirano smijati. Baš kao čovjek kojem je nespretno pao kompas i potonuo u najveće morske dubine i kojemu nije preostalo ništa drugo prepustiti se smijehu i da u glavi rezimira svu sreću svog života no i sve bezbolne gluposti koje je učinio, osobito u mladosti, kao posljednji način da se utješi, kao oružje protiv straha koji će se u svakom trenu pojaviti moćno poput uragana. Znao sam da se radi o histeriji i da ću tek početi zapadati u stanja drastično suprotna koja će se smjenjivati i upravo tada postalo mi je potpuno svejedno u toj mjeri da se u tom času hotel počeo urušavati, ja se ne bih pomaknuo s mjesta, niti bih se prestao smijati. Možda bih se tek pomaknuo na neko mjesto s kojeg bi mogao bolje gledati katastrofu. To je trajalo jednu sekundu koja se sastojala od sati u kojima mi se pojavila još jedna slika: naša zgrada se ruši i ja nikad neću stići kući ili ću stići kada će sve, i Irina i Andrej biti prah i pepeo na što sam počeo neutješno plakati. Bio sam sam, oko mene nije bilo nikog i mogao sam isplakati sve te užasne slike koje su mi se pojavljivale kao i sliku flašice koju sam razbio kada sam odlazio.
Kao djetetu kad se umori od plakanje i udaranja glavom, počeo sam se smirivati poput vala koji gubi snagu kad se približava obali.
Želio sam zaspati i probuditi se na dan kada ću otići odavde.
Želio sam bez prestanka piti pivu dok ne odem s ovog mjesta. Piti kako bih sve zaboravio i kako bih se našao u nekom drugom svijetu i u drugom vremenu u kojima neće biti ni najmanjeg znaka ni sjećanja na sve ovo.
Jedino što sam želio je da odem, da odem doma.
______________________________________________________________________
FROSINA PARMAKOVSKA rođena je 1985. u Skopju. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Skopju na katedri za Opću i komparativnu književnost. Magistrirala je na Institutu za makedonsku književnost na temu „Varijacije magičnog realizma u svjetskom i makedonskom romanu“. Objavljivala je kratke priče u književnim časopisima, a 2013. objavljen je njezin prvi roman „Pišući izgubljene lopte“, („Пишувајќи ги изгубените топки“), izdavača Kultura iz Skopja. Njezin drugi roman „Višnjeva kronika“ (Вишнова хроника) u izdanju Ili-Ili, Skopje 2014. ušao je u finale za izbor nagrade Roman godine Jutarnjih novina. Taj je roman preveden na bugarski i ukrajinski jezik. „Odbrojavanje“ (Одбројување ) je njezin treći roman za koji je dobila nagradu Roman godine za 2017. Na Sajmu knjige 2018. dobiva priznanje za najuspješniju domaću autoricu koju dodjeluje Makedonska asocijacija izdavača. Njezin treći roman „Na povratku“(На враќање) je objavljen 2020. u izdanju Ili-Ili.
Sudjelovala je na brojnim predstavljanjima u domovini i inozemstvu kao što su: Dani makedonske proze u Sofiji (20215.), Sajam knjiga u Sofiji (2025.), Međunarodni susret pisaca na Zlarinu (2017., 2018. i 2019.), Književno-glazbena manifestacija „Kreativne točke“, Lešok (2017.), Omladinski prozni festival „Biti mlad, umrijeti mlad“, u Istanbulu (2017.), Književni tokovi u regiji: Frosina Parmakovska, Arian Leka i Andrej Nikolaidis, TRADUKI, Cetinje (2018.), Međunarodni književni festival „PRO-ZA Balkan, Skopje (2018.), Festival kulture „Drim-ON“, struga (2018.), Sajam knjige u Frankfurtu (20018.), „Karamanovi susreti“, Radoviš (20018.), Sajam knjige u Leipzigu (20019.), Sajam knjige u Istanbulu (2029.) itd.
Urednica je internetske stranice lektira.mk za suvremenu makedonsku prozu.
Članica je DPM od veljače 20028. i aktualna predsjednica međunarodne pjesničke manifestacije „Praznik lipa“ u okvirima DPM.
čovjek-časopis 