ŠAPTAČ
Osamdesetih, u posjet ocu došao je Predrag,
drug s putovanja.
Šaptao je riječi kao da i nisu riječi,
nego kamenčići koji se u dubok zdenac bacaju
i jeka vrati ppp…
Dobar dan, šaptao je.
Kako je, pitali su ga.
Živ sam, odgovarao je šaptom.
Bio je bez bora taj Predrag,
golobrad i mlad,
jedino mu kosa posrebrila.
To mu je od Golog, govorili su.
Od koga golog, pitala sam.
Pšš, ne ispituj, zidovi slušaju,
slonovske uši rastu.
I danas Predrag šapće.
Kažu, poremećaj u limbičkom sustavu mozga,
ima neka kočnica koja ga u šapat pretvara.
Ali s psima govori glasno.
Smije se s Vukijem crnim,
grli ga, viče: Daj pet, daj pet.
Kažu, to mu je od Golog,
preživio je čudom,
lizao mu rane neki pas.
***
NETKO ĆE POSLATI PO MAMIKU
Zimus će ponovo leći,
od bolesti nove, nepoznate,
iznova umirati.
Zimljiva, ispod popluna,
sporo će nizati svoje molitve,
a duša će lelujati u jablanima.
U siječnju, srne će pojesti posljednu blitvu.
Ispod snijega onjušiti kristal i zimzelen.
Kroz san slušat će njihovo gurkanje,
šaku bijele dlake čuvati za sjećanje.
Tko će njima s jabukom u ruci biti umiljat i blag?
Zvona i lovački psi, sve će utihnuti,
samo će snijeg govoriti bez prestanka,
ružo otajstvena, kućo zlatna…
Netko će poslati po Mamiku da je njene tople ruke
umire, preko vode ponesu.
Onda će smireno pričekati još jedno travanjsko sunce,
da se ugrije, prohoda,
razbaca po zemlji novo sjemenje.
***
SENTIMENTALNO PUTOVANJE
(Reč i misao i sitna slova)
Kad je umro ostavio nam je
uredno uknjižene nekretnine,
alat posložen u kutije,
dnevničke zapise iz bolnice u Beogradu
(na VMA bili su najbolji kirurzi srca).
Radne izvještaje, male kronike nepravdi,
košulje, ah te nebeskoplave boje…
I harmoniku.
Možda će netko nekada zasvirati,
nikad se ne zna što nosi vrijeme,
a nema slavlja bez pjesme.
Kad je umro,
cijelu sam jednu biblioteku Reč i misao
bacila u crnu vreću.
Loš uvez, prijevod tko zna kakav,
žut i hrapav papir, možeš se porezati na riječ,
a slova sitna…
Stajala je ta vreća u hodniku,
zaobilazili smo je kao da je mrtvac
i nikako da je odnesemo u stari papir.
Možda će jednom selo postati kao ona europska
s kioscima, samoposlužnim knjižnicama,
a Reč i misao, za džepove i autobuse,
mogle bi ponovo naći svog čitača.
U doba korone izvadih iz vreće
Sternovo Sentimentalno putovanje,
usput, vrisnula je iz tame sva poezija na me,
od U mračnoj mi se šumi noga stvori
do Ta čeznuća, čemu ona?
Te misli u tami, čemu one?
I tako su se Reč i misao vratile kući.
***
KAD NASLIJEDIŠ VRT
Kad naslijediš vrt, hortenziju i krta,
svečane barokne stražare u večernjoj modrini,
zemlja se neprestano šaptom rastvara,
šutljiva, iz sebe obnavlja.
U zeleno, u sjajno, u leptira treba poći,
priljubiti se uz stari san o letenju.
Na mliječnom jeziku biljke ranjenik
koju su donijele pobožne žene iz Bosne,
za rane koje sporo zarastaju,
razgovaraš sa šojkom na orahu.
Mahnem ti tu i tamo između dva otkosa,
između snijega cvijeća
i odsutnosti i sljepila.
***
ZIMA U BUENOS AIRESU
(Petit Ceku – gitara)
Može se dogoditi i horizont nas primi
u beskrajnu tišinu.
Ti možeš zamisliti svjetlost i zimu,
predati se orlu i riječi moćnoga svirača,
oblikovati čipkaste pahulje,
snijeg.
Može i kiša iz prstiju pasti,
potopiti gradove, odnijeti šareno veselje.
Iz tebe progovore
zime svih ptica koje su prekasno nekamo pošle,
uveli vjetrovi, začarani svjetovi.
Stvaran i zatvoren,
dan se svlači iz zbilje.
_______________________________________________________________________
ZDENKA MALTAR rođena je u Varaždinu 1964., živi u Novom Marofu. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom i kajkavskom jeziku. Pjesme, priče i putopisi objavljeni su joj u zajedničkim zbirkama i zbornicima te u časopisima „Kaj“, „Poezija“ i „Kolo“. Višestruko je nagrađivana za poeziju, kratku prozu i putopis. Autorica zbirke kajkavske poezije „Tebi, Erato“ i „Vesmir, dalečina, ti“.
čovjek-časopis 