Recimo Zbigniew ti se već drugi put isto zoveš to nam svima olakšava
rečeno je da za nekog vremena ima ali – kada i gde – nismo čuli nalećemo na reči kao na oštro, mnogo masnog crvenog biva uz naše imenice zalepljeno tako po svetu raznosimo krivice i opaske a onda pljusak objasni svoje delo kao himna, plačno kratko služimo na čast na mestu voljno u mislima otrgnuti poretku ne bojimo se da nema ničeg izvestan broj prošlih i svetlosnih godina razdvaja nas od laveža psa poslatog u svemir da nahrani ljude ima u tome neki bezdan veći od svih drugih i u njemu ima mnogo nas bez posebno lakih noći što kao psi lažemo da nismo gladni.
Zbigniew, javi se niko nas više ne zove to nas sve do ničeg olakšava.
***
SINDROM
ja ću prvi, pa onda sva moja druga – skoči u sebe, do dna za njim i preci, poštujući red. strahovi se oslanjaju na drveće majke i očevi imaju po čvor u stomaku čuješ li nekada kako se zapliću ja ne umem to nervi mi zvuče kao insekti pa jurim da stignem treperenje i daleke, lepe, tuđe kuće slažem u pregledan vidik ali, on puca pred mojim očima leptiri kače čahure o dudovu koru da se suši sjaj prirodnog toka da li je sve na tasu od toga teže Ili ništa nije ta dva zagrljena čvora uvek vrište iz dubine kako da zaboravim blizinu tvoju dno oblik tvoj kako da ne dotaknem ako si ti moje drvo a ja na tebe naslonjen
***
PRE REBRA
Ja sam za tobom ušao u tajgu, bez fenjera. Bio sam dete, nosio ti rame Da ne spuštaš glavu na smolu. Tražio sam te, nije te nigde bilo. Nečija majka je rekla – Tvoja ljubav je navika zverinja, Odmah izađi nečiji sine! Uzmi moju ruku, krvariš. – Ne mogu, nečija majko Tražim glavu što ne može da spava I drvo bez smole, što može pod glavom. Ja ništa gore nisam umeo I ništa teže nisam držao u ruci Držao u sebi Imao na svetu Razumeš li Šuma je bila crvena. Bio sam dete, nosio ti rame
NEMANJA DRAGAŠ (1992) je književnik, dipl. dramski i audiovizuelni umetnik – producent, narator i master teoretičar dramskih umetnosti. Član je Udruženja književnika Srbije od svoje dvadesete godine i Centra za dramu u edukaciji i umetnosti. Autor je knjiga poezije: “Fantazija u plavom” (2008), “Mikrofonija zrelosti” (2010), “Obećani svemir” (2014), “Okovani satima” (2015), “Izbor iz poezije/Gedichtauswahl” (2016), “Morfijum” (2018) i “Antitela” (2020, u štampi). Laureat je 45. Festivala poezije mladih u Vrbasu i dobitnik priznanja “Stanko Simićević” za najmlađeg finalistu festivala. Dobitnik je nagrade “Timočka lira” koju dodeljuje Radio Beograd 2. Za knjigu poezije “Obećani svemir” dobio je književnu nagradu “Branko Marčeta” (2016). Dobitnik je književne nagrade “Spasoje Pajo Blagojević” za 2019. i nagrade “Milutin Bojić” za 2020. Dvostruki je dobitnik Zlatne plakete za poeziju (Almasa, 2016; Da me bude, 2017). Trostruki je pobednik Multimedijalnog festivala u Pljevljima i trostruki dobitnik plakete Saveza književnika u otadžbini i rasejanju za izuzetan književni doprinos. Dobitnik je i nagrada “Rade Tomić”, “Magda Simin”, “Duško Trifunovič”, “Stanislav Preprek”, “Mihajlo Kovač”, “Janoš Siveri”, “Joan Flora”, “Mihal Babinka”, itd. Pobednik je Festivala lepe reči u Titelu (2015) i Think-Thank-Town festivala u Leskovcu (2012). Izvršni producent je nekoliko igranih/dokumentarnih filmova i predstava i koordinator programa 20. Bitef Polifonije. Dobitnik je Vidovdanske nagrade Akademije umetnosti u Beogradu. Laureat je nekoliko nagrada za fotografiju i likovne radove. Pobednik je Republičkog takmičenja iz biologije. Dnevne novine Politika uvrstile su ga među najuspešnije mlade umetnike Srbije u 2012. godini. Govori engleski, španski, ruski i ukrajinski, s služi se italijanskim i francuskim jezikom. Živi u Rostoku (Meklenburg – Zapadna Pomeranija) i radi u oblasti genetike i biotehnologije.
Urednik me jutros poslao u Sisak, naručivši mi tekst o gradu koji se lomi između srednjovjekovlja i futurizma. — Tanka je granica između svraba i svemira, Fiumanski! Čuo si za naše mlade FER-ovce koji će iz središta Sisačko-moslavačke županije lansirati raketu u svemirska prostranstva. O tome želimo pisati, Livio. O svemiru, letećim automobilima i historijskim pothvatima! Požuri u Sisak i vidi je li ta pojava svraba u gradu, o kojoj svi sada pišu, ugrožava rad našeg prvog Svemirskog Centra. Evo, napokon teren za tebe — brifirao me na jutarnjoj kavi. — Uredniče, shvaćam vaš entuzijazam, i hvala što me šaljete na teren, ali znate da ja i nisam baš idealan za te svemirske teme. Htio bih napisati nešto o željezari, riječnoj luci te mlinskoj i pekarskoj proizvodnji. Sisak je bio vrlo jak u tim područjima, znate, bio je to pravi industrijski gigant. Želim vidjeti mogu li gradu svojim tekstom kako pomoći, povratiti mu taj industrijski, radnički sjaj… — Hrpa gluposti, Livio! Kakve pekare, industrija, kakvi bakrači?! Na to više nitko ne klikće, osim članova Radničke fronte. Želim priču o Centru i njihovoj zaštiti od svemirskog zračenja. Čitao sam kako su na dobrom putu da prodaju te svoje štitove i onom genijalcu Elonu Musku. Idi sad… i donesi mi nešto dobro! Po dolasku u Sisak zatekao sam postapokaliptično stanje. Zgrade razrušene, prozori zatvoreni, nigdje nikoga. Nigdje ni brodova koji krcati teretom plove Kupom i Savom, kako sam čitao u nekim jugoslavenskim knjigama. Pred Željezarom, tek nekoliko vidno ožalošćenih figura; nisu mi izgledali kao visokoprofilni radnici iz svemirske industrije. — Dečki, gdje je Svemirski Centar? — upitao sam ih. Nisu htjeli govoriti. Jedan me od njih gestikulacijom upitao cigaretu. Dao sam mu je, naravno, međutim ovaj mi je uzeo cijelu kutiju, razdijelio prijateljima i pospremio je u džep svoje košulje. Čitavo vrijeme su se mahnito češali po tijelu, bilo je očito da su i oni zaraženi. — Svemirski Centar, znate, oni što će raditi štitove za Elona Muska… Ja sam novinar, htio bih nešto napisati o tome — pokušao sam još jednom, pripalivši osobno svoje cigarete svakome od njih. Napokon, glas. — Ne znamo ništa o prokletom svemiru. Trebamo penicilin, aspirine i gelove protiv parazita. Trebamo deratizaciju. Molim te, pomozi nam, pa ovo je 21. stoljeće, a nas napadaju biblijske bolesti — kazivali su uglas. U toj je pustoši bilo lako primijetiti i onog biskupa Košića. Bauljao je prema Željezari u svećeničkoj halji, tamjanom tjerajući sveproždirući svrab. — Biskupe! — zazvao sam ga. — Centar, gdje je Svemirski Centar? Košić je u potpunosti izignorirao moje pitanje. U transu je držao nekakvu propovijed, spominjući skakavce, svrab i razne druge pošasti, pojašnjavajući kako je to rezultat odnarođene vlade, sekularne države i pada hrvatske vjere u Isusa Krista i njegovo uskrsnuće. Ne znam što da sad radim. Nemam tekst o Svemirskom Centru i biznisu Siščana s Elonom Muskom. Sve što imam su očaj građana i postapokalipsa. Ne izgleda mi kako će se odavde uskoro lansirati rakete. Ne izgleda mi, štoviše, kako će na ovom opustjelom prostoru tako uskoro niknuti ni obična stambena zgrada, a kamoli kakvi svemirski centri. Idem sada nazad za Zagreb. Ostaje mi nadati se da nisam i sam pokupio taj vražji svrab.
VID BARIĆ (Rijeka, 1988.) magistrirao je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Živi u Zagrebu i radi kao novinar. Autor je zbirke satiričnih priča “Fiumanski, opet lažeš” (Shura publikacije, 2020.) Dobitnik nagrade Fra Ma Fu za najbolju novinsku reportažu u 2018. godini (“Tajna podravskog dobročinitelja”, Nedjeljni Jutarnji 10.06.2018). Piše kratke priče i novinske tekstove, s posebnim interesom za reportažu. Nekadašnji profesionalni snowboarder, hrvatski reprezentativac i autor više snowboarderskih filmova.
svaka bočica u autu ima okus mente i duhana s malih stajališta prema moru
mama sam mami kažem prestroji se kažem upravo ulazimo u oblake veš nam se sigurno tali s balkona par stotina vožnji od nas ali bar ništa ne gori ako si iz ljubavi uključila štednjak i otišla s morem već oko gležnjeva
znam da voziš naslijepo očiju ostavljenih u kutijici za leće sa zjenicama prema dnu pa ne vidiš da su i drugi na cesti omotani vlastitim srpnjima i posramljeni od pogleda na gustu sreću koja je pred nama neuhvatljiva kao dosadni prirodni satelit
mama sam pa biram glazbu koja nas ne pogađa ispod pojaseva da ne iskoristimo mogućnost slijetanja s ceste tek malo sjetne pokapanih kragni s odlučnim napokon ispod jezika
mama sam i ne pitam zašto plačeš već trećinu dionice kamo zapravo idemo i jesam li dobar suvozač cinična prema čistim autima i prevelikim kućama parkiranim na rubu vidokruga
mama si tek kad nam more izvuče refleks disanja iz slatkovodnih bočica i pretinca za rukavice proliveno iz trokutića na obzoru pa zadnji put udahneš uz dječji
gle more, u transu staneš na stajalištu gdje možda još postoji suho mjesto za protegnuti noge zapaliti i otpiti gutljaj
***
VLASTITOST
bila sam najviša žena u tramvaju koji su sada postali vremenske kapsule zakopane u maminom vrtu govori ispravljajući riječima tijelo izraslo iz dječje crnine
nakon mamine smrti izvukla je namještaj iz kuće, srušila bor u dvorištu i zakopala sve prepoznatljive oblike i poratne fotografije u stan finih rubova visoko i daleko od svojih prvih riječi
u izrezbareni okvir iznad njene glave stane cijela posvađana obitelj, svatko u jednoj škrapi sijedi kao krš
više ne mogu u tramvaj, ali nitko i dalje nije viši objašnjava gladeći reljef obiteljskog stabla utiskujući otpale listove u moju šaku
***
GENETSKA AFAZIJA
govoriš rukama, a ja žmirećki rasprostirem po stolu kao tarot sve čemu znam značenje pa te nazivam najmrskijim izbočinama pod jagodicama dok su ti geste grube, a dijalekt stran
iz ruku ti progovaraju pulsari kada ih širiš i skupljaš kao da hvataš moje slijepe krijesnice iz trbuha kada više ne mogu ridati u kavu s toplim i u tri deci vode u kojoj ti se ublažava pokret
kažeš odgojila sam računalo kažeš ispovraćat ćeš nule i jedinice
Morseovim kodom kucam puno malih dragosti u tvoju živu šaku.
VIDA SEVER rođena je u Varaždinu 2001. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira kroatistiku i komparativnu književnost. 2018. godine osvojila je prvo mjesto na Goranovom proljeću za srednje škole i dva puta prvo te jednom drugo mjesto na natječaju Po(e)zitiva. Također, sudjelovala je u državnoj smotri LiDraNo. Pjesme su joj objavljene u časopisu Tema.
jutros je netko navio budilnik puno puno ranije nego obično i razbudio je cijelu zgradu u kojoj već dugo stanujem
onda je počeo koncert susjeda udarajući po cijevima za grijanje i to je donijelo dodatni košmar u moju ionako tešku noć s probuđenom nesanicom
oko devet na ulaznim vratima osvanula je slika susjede sa sedmog sprata pored lifta nakon tri dana nejavljanja jutros rano je stigla hitna pomoć u pratnji policije i upala u stan na sedmom spratu do lifta sasvim tiho objesila se samoća i susjede iz prizemlja dugo su se došaptavale dok sam izvodila psa u šetnju
u povratku vrata su bila širom otvorena i lagano sam se popela do drugog sprata tišina je zijevala kao promaja haustorom i moj pas je u strahu od jeze zacvilio
ja sve ovo doživljavam vrlo okrutno i nadasve vrlo bolno i osobno nemam baš nemam ništa više za reći
Noćas sam sanjala svog oca. Prvi put od njegove smrti, barem iz snova kojih se sjećam. Bio je živ, ali nemoćan kao da je mrtav. Teško je hodao u svom radnom kombinezonu od trapera i oslanjao se na meni nepoznatu žičanu ogradu iza koje je bila cesta. Prišla sam mu da ga zagrlim. Zagrljaj je bio čvrst i stvaran. Zagrljaj kakav mi treba, svaki dan. Shvaćala sam da mu je teško, da mu je takav život teret, da mu i zagrljaj predstavlja napor. Rekla sam mu, u snu: Tata, znam da nije lako, ali si tu, zajedno smo, a on je, glasom otežalim od bolova, odgovorio: Mora da nas Bog jako ne voli kad nas je ovako ostavio zajedno. Moj otac nije vjerovao u Boga. Cestom iza ograde tada je sporo prošao neugledan crni automobil u kojem su sjedili majka i sin, kao posuđeni iz nekog niskobudžetnog terorističkog filma. Ona je bila debela a on krezub i opasan. Majka je u krilu imala strojnicu. Moj otac je gledao prema njima s bespomoćnom mržnjom, kao netko tko im se treba osvetiti za stanje u kojem se nalazi a za to nema snage. Taj me prizor probudio, bilo je oko dva u noći. Ustala sam da ga zapišem, od brige da ga se neću sjećati ujutro. Još sam osjećala čvrstinu onog zagrljaja.
14. siječnja 2015.
Rijetko sanjam, ili se snova slabo sjećam. One zapamćene uglavnom mogu zahvaliti nuždi. Maloj. Kako se mjehur puni, dubina spavanja slabi pa na granici do buđenja pohvatam prizore kojih u dubokom snu nisam svjesna. Tako su snovi u mom životu zapravo stvar biologije. Snovi pred nuždu. Snovi za nuždu. Nužni sni.
27. veljače 2015.
U ljekarni su mi preporučili umjetne suze. Ima u tome ironije. Na umjetan način vlažit ću oči. Ne znam bi li prave suze imale isti učinak. To mi je u ljekarni bilo neugodno pitati.
28. veljače 2015.
Sanjala sam da sam budna. Da se u snu pravim da spavam. Bilo je to u nekoj kući, meni nepoznatoj, u kojoj je bilo vrlo važno spavati, a kako mi to nije polazilo za rukom, glumila sam. Ne znam tko me u toj kući nadzirao, ali netko jest. Netko tko je hodao okolo i provjeravao san. Bilo nas je više, na mnogim krevetima u toj prostoriji, ali ja nisam imala pojma tko su svi ti ljudi jer ih nisam vidjela, samo sam osjećala da su tu. Zatvorenih očiju, pazeći da me ne raskrinka onaj provjeravač, razmišljala sam o tome prave li se i ti drugi da spavaju. Dugo je to trajalo, cijeli jedan san sve do jutra. Kad sam se probudila, bila sam naspavana. Nisam se dugo naspavala tako dobro kao u tom snu u kojem sam se samo pravila da spavam.
4. ožujka 2015.
Danas sam se sjetila svoje bake. Kad sam završila fakultet, poklonila mi je naušnice. Zlatne, obručaste naušnice kakve su se nosile u to doba. Umrla je prije nego sam joj morala priznati da sam nekoliko godina kasnije, u ratnom siromaštvu, prodala te naušnice u jednoj zlatarnici koja je otkupljivala lom-zlato. Valjda se to zove „lom-zlato“ da obezvrijedi i snizi cijenu nakitu koji ljudi prodaju. Sjećam se da sam tada, kad sam ih u Jurišićevoj ulici dala za iznos koji nam je omogućio nekoliko dana golog preživljavanja, mislila kako ću se jednom vratiti po njih. Možda to misle svi koji tako moraju prodati dragu uspomenu, ne znam, ali znam da sam tada zbilja vjerovala u to. Nisam se nikad vratila po njih. Možda su pretočene u neki drugi komad zlatnog nakita, ali veća je vjerojatnost da ih je netko kupio za puno više novca nego što sam tada dobila za njih. Danas se pitam tko je ta žena koja ih nosi. Tko god da je, ona ne zna da je devedesete jedna baka svojoj unuci te naušnice kupila zato što je diplomirala.
6. ožujka 2015.
Ima dana kad se riječi samo izgovaraju. Obično uzalud.
10. ožujka 2015.
Na prozoru moje spavaće sobe žive tri goluba. Ne znam koliko su tamo tijekom dana, ali navečer kad idem spavati uvijek vidim da su već zauzeli svoje pozicije na prozorskom podestu. Tako je dan za danom, cijele zime. Jutros su još uvijek bili tamo kad sam ustala, i gotovo sam im rekla Dobro jutro, golubovi. Ne volim ptice izbliza, ali nemam ih srca otjerati. Ovi su golubovi već dobro uneredili prozorski podest, ali svaki put kad pomislim da bih trebala biti negostoljubiva zaključim da su tamo možda s nekim razlogom. Možda baš zato da bih imala kome reći Dobro jutro i Laku noć.
13. ožujka 2015.
Grad je bio pun ljudi. Dugo nisam izlazila navečer pa sam se osjećala kao da je sve oko mene novo i strano. Kao da se u međuvremenu na Zemlju naselila cijela jedna nova generacija u koju sam se ja zakasnila prijaviti.
30. ožujka 2015.
Na jednom od satova uz jezero uvijek je 20 do 12. Baš na tom satu uvijek pogledam vrijeme, iako znam da stoji. To je sat koji zapravo pokazuje da vremena ima. Još nije 5 do 12, a budući da stoji, na njemu 5 do 12 neće ni biti. Taj sat zapravo ne pokazuje vrijeme, nego jezerski mir. Vremensku bonacu. Poručuje da je moguće zastati u trenutku i ne osjećati imperativ prolaznosti. Ima, eto, i satova koji to pokazuju. Prošla sam pored njega nebrojeno puta, a tek sam ga danas shvatila.
Volio si riječ knjiga. Volio si moje ime. Knjiga o nama, tako će se zvati. Jednom ću je doista napisati. To sam pomislila dok sam hodala, a onda kasnije, noću, bila je već prošla ponoć, u nekoj sasvim drugoj knjizi, već napisanoj, naiđem na rečenicu. „Naučila sam nešto o istovremenosti: da je sjećanje sadašnjost svih zapamćenih događaja.“ (Olja Savičević Ivančević, Adio kauboju) Još kasnije noću, kad sam ustala da zapišem tu rečenicu (ionako nisam mogla spavati), zamećem tragove: praznim pepeljaru punu opušaka, bacam praznu kutiju cigareta i otvaram novu. Novootvorena kutija i prazna pepeljara ostavljaju dojam nedužnosti, kao da je pušenje tek namjera. Nezapamćen događaj.
6. travnja 2015.
Tata je rođen na današnji dan 1941. Na dan kad su bombardirali Beograd. U djetinjstvu me uznemiravao taj podatak, da mi se otac rodio na dan kad je u njegovoj zemlji započeo rat. Ni danas mi nije svejedno. Bilo mu je važno da ga nazovem na rođendan. Pazila sam na to, iako ne držim do ovih ili onih datuma. Jedne sam ga godine, kad je imao baš onoliko koliko ja imam sada, jednostavno zaboravila nazvati. Ne znam kome je od nas dvoje teže palo. Sad se ta grižnja savjesti obnovila, otkad ga nema. Jednog šestog travnja kći ga nije nazvala da mu čestita rođendan. Telefon je sigurno zvonio toga dana, ali ni jedan poziv nije bio iz Zagreba.
8. travnja 2015.
Jedan dio mene funkcionira na epistolaran način. Često u mislima pišem pisma ljudima.
10. travnja 2015.
Pijem dan na slamku. Ili on možda pije mene? Na slamku.
4. svibnja 2015.
Jutros sam se probudila s osjećajem da sad dolazi zima. Da je kraj jeseni. Užasnula me mogućnost da se tako lako može vratiti nešto čega sam se jedva riješila.
1. lipnja 2015.
Sanjala sam san za zapisivanje. U knjižnicu ulazi čovjek srednjih godina. Želi članstvo, ali nema novca. Ponaša se kao da je u pitanju pljačka – želi knjižničarku opljačkati za 50 kuna kako bi platio članarinu. On samo želi biti član nečega. Želi negdje pripadati. Ona barata citatima iz književnosti, on je očajnik, ali ne prosječan očajnik nego očajnik sa stilom. Trebalo bi taj san prepisati u dramu.
23. srpnja 2015.
Ponekad mi dođe da samoj sebi – baš kao psihijatrica junakinji u mom romanu – kažem: I što bi sad htjela? Orden za izražavanje? Onda se sjetim koliko toga nisam ni izgovorila ni napisala pa zaključim da imam, ako ništa drugo, pravo nadoknade. Jednom sam kod nekoga – mislim da je to bio Nikolaidis – pročitala kako je uvijek vjerovao da ima nešto važno reći, i da će šteta zbog njegove izgubljene rečenice dovijeka odzvanjati kozmosom kao posmrtna zvona. Naravno da mi se svidjela ta misao. Ne mislim da se u kozmosu bilo što poremetilo zbog onoga što nisam rekla ili napisala, ali u meni vjerojatno jest. No možda se samo poremetilo onako kako je moralo biti poremećeno, da ja ne budem poremećena.
5. siječnja 2016.
Ima dana kad sam komično organizirana. Upišem u stolni kalendar što sve trebam napraviti: kome poslati mail, koga nazvati, što pročitati, koliko znakova proze napisati – a onda mazohistički kontroliram sebe dok ne ispunim plan. Sam svoj diktator. Tad budem zadovoljna jer sam se pobijedila. Ima dana kad to i ne pokušavam jer znam da ću zakazati, pa preveniram razočaranje. Danas je bio taj.
13. siječnja 2016.
Ima tih dana koji su kao pomilovanje. Ne morati ništa a moći sve. Onda postanem nezasitna. Ideje o raspolaganju vremenom rasprše mi se u puno kratkih početaka. Cijeli dan nasumično odlučujem: sad malo Dragojevićeve poezije, dugo mu se nisam vraćala; sad malo gitare, dugo je nisam svirala; sad malo uvođenja reda na desktopu, dugo se već gubim među ikonicama; a i cvijeće bih mogla zaliti prije nego mi opet povene. Mala doza svega preraste u dražestan kaos u kojem zapravo nisam napravila ništa ali sam pokušala sve.
17. listopada 2016.
Ovo je moj herbarij. Uberem svježu misao, nalijepim je na stranicu, obilježim datumom i zaklopim bilježnicu. Kad je sljedeći put otvorim, stara misao nije više živa, ali je sačuvana, kao osušena biljka od koje sam u ranijim danima kuhala čaj. Valeriana officinalis – misao za smirenje; Pimpinella anisum – misao protiv nadutosti (duha); Hipericum perforatum, gospina trava – misao protiv iritacije i za bolji san. Bilježnica puna zdravlja.
MARINA VUJČIĆ rođena je 1966. u Trogiru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. U nakladi izdavačke kuće Profil 2010. godine objavljuje roman Tuđi život, a 2014. u izdanju Hena coma knjigu drama Umri ženski i roman A onda je Božo krenuo ispočetka koji je 2015. godine ušao u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost. Taj roman 2016. godine objavljen je i u izdanju Nove knjige iz Podgorice. Za dramu Umri ženski 2014. godine dobila je treću nagradu Marin Držić. 2015. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman Mogla sam to biti ja. Iste godine na natječaju V. B. Z.-a i Tisak medije romanom „Susjed“ osvaja nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2015., koji objavljuje izdavačka kuća V. B. Z. 2016. godine u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem objavljuje roman Otpusno pismo u izdanju Hena coma. 2017. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman Pitanje anatomije. 2019. godine u izdanju Frakture objavljuje roman Pedeset cigareta za Elenu, koji 2020. izlazi i u izdanju beogradske izdavačke kuće Laguna.
Dugo je ležao na postelji. Mrcvarile su ga sve te muhe po tabanima,penjale su se do plećki i ugnježđivale bi se ispod ušnih resica. – Džemo moja, ovdje je, ubij je, dina ti i imana. Ubij je, majku joj kurvinsku. Kvasila mu je suhonjava usta poderanim djelićem čaršafa, a njemu bi se smučili ti mirisi – mirisi prosute varenike, neispranog znoja, stajskog đubriva koje bi se uporno utiskivalo u izbrazdane šake i duž čitave kože… Kada je izdahnuo, nad kruševskim se brdom uznemirilo jato golupki i znala je da odsad oko nje, a i u njoj, stanuje nemir.
Troje sirotinjskih usta skičalo je nad svojim mrtvim ocem. Ona nije. Ujutro je pozvala prijepoljske medreslije i ogasuliše ga nabrzinu, pa je potom pozvala Huseina – hodžu s Đurovog brda i na kraju je zadužila Šerifa i Bešira da ga svojim ručicama spuste u jamu porodičnog groblja prekosutra. Kad su sedmerica hodža proučila hatmu u rovčanskoj kući i kad se zemljom pokrio tabut, Džema je postala glavuša. Umjesto konja uprezala bi sebe, redala bi bale sijena svojim otežalim rukama, a bile su joj ko nadojene blatom, silaih je, moja Džemo – vikali bi, muzla bi po četrdeset ovaca besprijekorno, mlijeko bi bilo čisto ko snijeg, glavušino mlijeko, ljudi!, a kad je poženila braću – ona bi se sklanjala ukraj, da ne smeta ili da nešto doturi svojim ostarjelim a izbrazdanim šakama.
Kad je nadživjela onu trojicu sirotinjske braće, osta opet glavuša u bratićevoj kući. Krenuvši u Sarajevo, Džema skupi u jutenu vreću svoje nasljedstvo: par skrpljenih dimija i šalova, obu par svojih opanaka i sjede u autobus, gledajući iza sebe zelene ravnice – činile su joj se ko kostrijeti – i zavijene ovnovske rogove. U samrtnome hropcu mome bi djedu pokušavala nešto kazati, ali bi joj dah bio ko isprekidana kaseta, a on je i godinama nakon pokušavao odgonetnuti kazano… Mada, znam šta mu je govorila: Lažemi babo, Kadrija. Ovdje uopće nema muha.
DŽENETA ROVČANIN rođena je u Sarajevu 1994. godine. Nakon završetka gimnazije upisuje studij bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je trenutno apsolventica. Njena prva objavljena pjesma jeste u međunarodnoj pjesničkoj zbirci „More na dlanu – tijelo od soli“, a slijedi pjesnička zbirka deset mladih autora „Poezijom mijenjam svijet“, potom „Perom ispisujem dušu 3“ – zajednička zbirka mladih autora iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u okrilju „Kulture snova“ – udruge za promicanje kulture iz Zagreba. Njena priča „Čiko Zav“ drugonagrađena je na „Biber 2“ konkursu, prevedena je na albanski, makedonski, srpski, hrvatski i crnogorski jezik i objavljena je u istoimenoj zbirci.
Samo Tebe viđam svaki dan Ne govorim o Tebi Kad me pitaju što te nema Kažem im ipak da si tu.
Vidite li pobogu U svakoj zenici razliku boja Jedan spektar grije, drugi hladi Dok se svjetlost ne razlije.
Tad poslušam najprijatniju melodiju Koju je priroda registrovala Dok nas nije još bilo Pamtila je svu našu nemoć u kapima vode Što su izmicale nebu Da natope zemlju Zadobijenu ali ne obećanu U morima mirom da zastruji Obala koja se bliži nomadima što pristižu Da svima kažu da je radost stigla Nikad nije otišla Niti će ikad otići Jer kud bi I kako bi bez nas I šta bi mi bez nje
Ovo oko te svaki dan viđa Ne priča o Tebi Nego maleno i golo stoji Pod Suncem Dok srce ne otkuca na radost.
***
DOK NEBO NE PORUMENI OD RADOSTI
Opet me je Crnjanski poveo na jug Spakovao u kovertu Poštanski broj 85 000 Riječi Kada se oduzmu nule Dobijamo izgovorene Koje je Miloš ispisao prošli put Dok se nisi preselila 10 minuta niže Mada tebi vrijeme ništa ne znači Jer uvijek stigneš prije vremena Da pocrniš prije ljeta Uspavaš Đulijetu bez čitanja bajki Na terasi okupiš one koji te vole I dočekaš albino dječaka Koji grozničavo skuplja sličice Na putu za Itaku Gdje je glavna pošta U kojoj Pisma počinju sa Draga A završavaju sa Tvoj za sad Crnjanski U Vidovdanskoj pjesmi Koja treba da se desi Ponovo zapjeva U grumenu Rumije Dok nebo ne porumeni od radosti.
***
KAKO SE (NE) PRIPREMA RASKID
Prvo te malo ne zovem Onda se ne nalazimo na dogovorenom mjestu Nego kvart bliže srcu Sve sam dobro isplanirao tri puna mjeseca unaprijed Ali avaj, kosmos se šali Izabrao nas je sjajno u produženom mandatu Kad je volja za moć jača od ljubavi Kad sam te ostavio Volio sam te još više Ispravke, kobajagi i metafizički Počeo napredovati u prljavim poslovima Prskao voće Zalivao biljke Kliberio se mističarkama Prestao da govorim o poeziji Svako je ostavljanje valjanje karme i života na ler Pristao sam na fer žmurku Kad su nam ugasili struju Tražio sam te dok izbrojim do deset u kutuijama po špajzu Po čitav bogoveti dan gorio u miholjskom ljetu Slušao klasiku i prodavao klasike Odlazio u bioskop i bio filmski voajer Svih groteski koje nisam shvatio A srce je olako sve to prihvatalo Na starim mjestima, u istom kvartu.
BORIS BAJIĆ rođen je 1990. godine u Pljevljima. Nagradu „Svitanje“ Narodne biblioteke „Stevan Samardžić“, dobio je 2013. godine za pjesmu „Nestanak“. Finalista je Ratkovićevih večeri poezije za mlade 2013. i 2014. godine. Za priču „Noć“ dobio je nagradu „Svitanje“ 2015. godine. Učesnik je 39. „Rukopisa“ u Pančevu. Objavio je knjigu poezije „Orfej u ekstazi“. Pjesme su mu zastupljene u zbornicima, ljetopisima i na portalima. Trenutno živi i radi kao novinar Pobjede u Podgorici.
Ustao sam namočen znojem. Nisam spavao. Možda par sati. Avgustovsko sunce već je snažno naviralo kroz prozor. Spustio sam roletne i otišao pod tuš. Za doručak nisam imao apetita. Ni vremena. Armin je već čekao pod zgradom u svojoj Alfi. A on ne voli da čeka. Vozili smo se južno prema industrijskoj zoni. Namrgođeno je ispijao kafu iz kartonske čaše, iznerviran što opet radim stvari za ljude koje ne poznajem dobro. Izigravam humanitarca. Danas idem zakopati psa. Nije prvi put da to činim. Prije deset godina kada je uginula naša Beki, otišao sam na napušteni vojni poligon i iskopao maleni grob. Poslije sam ga pokrio kamenjima zbog zvijeri. Tuda sam znao viđati i lisice. Obilježio sam humku s dva kamena koja sam prethodno presvukao akrilnom plavom bojom. Drugi put sam to učinio na trodnevnom kampovanju. Neman koja me cijelu noć ustravljivala iz mraka bila je kujica koju je udesilo auto. I za nju sam priredio skoro identično upokojenje. Sada smo na putu za veterinarsku stanicu. Idemo po Dinga. Prije nekoliko dana na ulici ga je rastrgao američki staford. Bez povodca i brnjice. Iako je preživio napad, morali su ga uspavati. Jezik je izgubio svoju funkciju. Ostao isplaženo visiti. Njegovi vlasnici, bračni par u osamdesetim, plačno su me zamolili za uslugu. Hostel u kojem sam šljakao to ljeto nalazio se preko puta njihove kuće. Dingo je često izlazio na sokak. Lajući da mu bacim lopticu i pozirao preplanulim turistima za Instagram. Bilo je nezamislivo provesti smjenu bez njega. Izgledao je kao gremlin Gizmo, u psećem obliku. Nisu ga željeli spaliti u stanici. Dingo je bio ličnost i zaslužio je dostojanstven odlazak, rekao je vlasnik Kadrija i pružio mi alatke za kopanje. Dohvatio sam ih umorno, nespreman na njihovu težinu i otrgnuo pogled s njegovih praznih očiju. U stanici sam preuzeo otežalo tijelo u crnoj vreći. Veterinarka je bila moja razredna drugarica iz osnovne. Razmijenili smo nekoliko informacija o našim životima, toplo se pozdravili pri rastanku. Armin je predložio da ukop obavimo u bivšoj vojnoj bazi. Tu golet, od svršetka rata, opsjedaju samo vjetrovi koji razgrnu plastične kese o draču i ostatke bodljikave žice. U blizini se gradi novi zatvor, kazneni izolator za teže prijestupnike. Ubrzo će biti gotov i u ćelije će useliti različite karme i sudbine. Sjetio sam se odlazaka u posjetu drugu koji je ležao zbog dilanja trave. Čaj u menzi za posjete često nam je služio rošavi silovatelj širokih ramena. Gulio je sedam mjeseci, moj drug godinu. Svaki put kad bi spustio čaj na stol rekao bi: Pripazite. Vrelo je ko pička. Radovao se skorom izlasku. Parkirali smo auto kraj zemljanog nasipa na kojem se nekad nalazila osmatračnica. Ispod nje je čamila betonska kućica, kontrolni punkt iz kojeg je smrdjelo na mokraću. Želio sam što prije obaviti ukop. Bilo je svega devet ujutru, žega se raspojasavala. Vidjelo se kako iz posljednjih zelenih travki isparava pigment. Armin se ponudio da iskopa rupu. Nisam se protivio. Ima jače ruke. Dodao sam mu krampu i krenuo je da čupa zemlju zašivenu korovom. U autu sam smotao džoint. Ubrzano. Kao da radimo nešto još ilegalnije. Rješavamo se nečijeg trupla. Ili jednog njegovog dijela. Možda glave. U retrovizoru sam zraknuo crnu veću položenu na zadnje sjedište. Zadrhtale su mi ruke. Skoro sam prosuo travu iz rizle. Odvukao sam pogled na zgradu zatvora koja je polako napredovala. Krov i fasada bili su pri kraju. Otvori za prozore zurili su kao stotine očiju iz velike lobanje. Zamišljao sam kako unutrašnjim hodnicima paradiraju zatvorenici. Među njima i vlasnik staforda kojeg su, u nekom idealnom sistemu, osudili na barem dvije godine robije. Dovoljno za čovjeka koji je na kraju pokolja opsovao Dingove vlasnike i odšetao od zakrvavljenog trotoara. Kadrija i Fatima spominjali su advokate, ali bilo mi je žao reći da nema ništa od toga. Ko da je ikoga briga za njihovog džukca. Iako sam bio smiren albankom u meni je zatinjao bijes. Pitao sam se koliko sam spreman nauditi nekome da mi se desilo isto. Posljednjih mjeseci sam sve češće ispod kreveta izvlačio djedov tetejac. Pronašao sam ga u čišćenju njegovog stana nakon što je umro. Valjao sam ga u ruci, izvlačio žaržer zagrcan mecima. Razmišljao da li bih se ikada usudio probuditi udarnu iglu koja je posljednji put opalila na dan mog rođenja. Od saznanja da bih bez mnogo razmišljanja pucao u lice bezimenih ljudi koji su mi nešto oduzeli, brzo sam ga vraćao u vunenu čarapu i gurao u mrak pod krevetom. Armin je iskopao dovoljno duboku rupu i domahnuo mi da donesem vreću. Požurio sam iz straha da će sunce istopiti tanki crni najlon i ispod njega se ukazati Dingova deformisana njuška. Nježno sam ga spustio u zagrijani grob i maknuo nekoliko glista što su zaigrale na oštrom svjetlu. Rukama sam vratio iskopanu zemlju i nabacio komad betonske ploče koja je ležala kraj kućice. Bilo je besmisleno išta napisati na nju. Žega je jače pritisnula tjeme. Razbudila hor zrikavaca. Armin je zapalio cigaru i podigao krampu na rame. Stajali smo kraj groba i šutjeli. Ako zimi bude snijega, on će se s te ploče posljednji topiti.
SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. Prvu zbirku priča Ljetne himne objavio je 2015 godine u izdanku SPKD Prosvjeta. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala Strane, online časopisa za regionalnu književnost i kulturu. Trenutno studira i živi u Belgiji gdje završava drugu zbirku priča.
Otac je stigao do kraja puta, savijen kao žalosna vrba. Oblogama od rakije liječi život. I priča o životu, kao praznoj prostoriji, u kojoj su samo bila njegova leđa, i ruke koje su sadile šljive.
***
OTAC I VIRUS
Otac ide gradom, zaboravio masku. Kad prolazi pored ljudi, prestane disati. Dah mu zastane u grlu, rukom prekrije usta i lice. Samo oči govore, da se umire. S maskom i bez nje. Otac vjeruje u sudbinu.
***
OTAC I SVETI ILIJA
Kad zagrmi, otac digne ruku i vikne: Udri gromovniče! Kad legne, u snu ga prate kotači, koji gaze lopove i lažne vođe. Otac zna, sveti Ilija živi među nama, a na nebu su samo njegova kola.
***
OTAC I NOVOSTI
Otac je nekad iz sela donosio vijesti. Sada broji kuće u kojima gori svjetlo. On se ne boji loših vijesti nego praznih kuća. Otac zna, da se najbolje vijesti vide sa krovova, kad u selo dođe čovjek, da u njemu ostane.
***
OTAC I TIJELO
Kad otac odsiječe nokte, zakopa ih iza kuće. Otac vjeruje u uskrsnuće. Svaki djelić njegovog tijela je spreman za uzlazak.
***
OTAC I PROMJENA
Otac se osamdeset godina isto šiša. Glava ostaje ista, samo se čovjek mijenja. Otac zna, čovjek je nevidljiv.
***
OTAC I VID
Ocu oslabio vid, kamilicom ispira mrenu iz očiju i govori: Ništa mi ne vidimo, dok ne oslijepimo.
***
OTAC I SUNCE
Kad svane, otac otvori oči. Bog se spusti sa istoka i uhvati ga ispod ruke. Otac pridigne glavu, svi sokovi njegovog tijela nađu mir. Tako otac druguje s Bogom i čuva tajnu vatre u kostima.
***
OTAC I BOL
Otac noktima iskopa rupu i posadi cvijet. Njima skida kraste i stavlja med u usta. Otac zna, kad te svi ostave, zabodeš plač u srce i griješ se bolom. Na tom mjestu ozdraviš.
***
OTAC I POTREBE
Kad otac pije vodu, malo ostane žedan. Otac zna kad je dosta.
***
OTAC I VJEČNOST
Kad otac pokosi posije njivu, obriše čelo. Znoj stavi u šaku, strpa ga u džep, i napiše: Kad me ne bude, bit će me svugdje.
***
OTAC I ŽIVOTINJE
Otac je na tavanu pronašao mačiće. Kradom im nosi mlijeko i tepa: Mac, mac! Mačka frkne, legne na mačiće. Dok silazi s tavana, otac se zaplakuje i šapuće: nitko ne voli kao majka.
***
OTAC I RUKE
Otac sjedi na panju i plače, sjekirom odsjekao prst. Odsječeni prst umotao u maramicu, unio ga u kuću. Na mjestu gdje je bio kažiprst stoji nešto nalik na odgriženu jagodu. Otac ne zna da li da sahrani sebe ili prst.
***
OTAC I KĆER
Ocu su oči upale u glavu. Kad me ugleda, one se vrate na površinu, A meni se učini da sam se podmladila.
***
OTAC I MILOSTINJA
Otac hrani miševe. Oni se izvrnu na leđa i pjevuše: Kad daješ, dobijaš Otac se pravi da ih ne vidi, a iz ruke mu padaju mrvice kruha.
***
OTAC I SUDNJI DAN
Otac se raduje sudnjem danu. Kad se izliju vode, bit će jedno, more i kopno. A sve naše bit će u čovjeku koji se davi. U čovjeku koji se spašava.
RUŽICA MILIČEVIĆ rođena je 1967. u Donjem Svilaju kod Odžaka. Studij sociologije završila je na Fakultetu političkih nauka i znanosti u Sarajevu, a 13. travnja 1992. zbog rata napustila Sarajevo i otišla u Austriju u grad Bad Ischl, gdje još uvijek živi i radi kao voditeljica ureda za integraciju. Ujedno je i voditeljica seminara i radionica za odrasle i omladinu na temu rasizma, multikulturalizma, diskriminacije, migracije i integracije. Uz to, osnivačica je i voditeljica platforme za međureligijski dijalog, na komunalnom nivou. Pisanjem se bavi od svoje osnovne škole. Do Domovinskog rata je isključivo pisala poeziju, dok se zadnjih godina preusmjerila i na prozu. Osim pisanja, bavi se autodidaktičkim slikanjem-crtanjem i iza sebe ima dvadesetak samostalnih izložbi.
tog dana svi govore o bombama a ja o pralinama koje nisam podelio razredu te srede devedesetdevete na času likovnog 24. marta
***
SEKVENCE
nanizani frejmovi nemontiranog kadra bez strukture anarhične slike dana segmenti tuđeg i svačijeg provlače se nepozvani kroz tvoj isplaniran život
***
VEČE
goli u krevetu leže svako za sebe ona skroluje telefon on poeziju dobru poeziju čita rejmonda karvera najednom ustane da zabeleži misao koju će sutra u pesmu utkati o dvoje mladih ljudi koji su goli u krevetu ležali svako za sebe
FILIP STOJANOVIĆ rođen je 1990. godine u Vranju. Diplomirao je i masterirao na Fakultetu bezbednosti u Beogradu. Do sada je publikovao samo naučne radove iz oblasti bezbednosti budući da se bavio istraživačkim radom. Vodi Fond „Svetlana Đurđević Lukić“ kojim se dodeljuju nagrade najboljim studentskim radovima iz oblasti ljudske bezbednosti. U slobodno vreme piše poeziju i prozu. Živi i radi u Beogradu.
čovjek-časopis 