STARAČA
Bio sam čvrstog sam uvjerenja da smo mi najbolji fudbaleri na svijetu, samo nije bilo nikoga da prepozna sav taj talenat. U tom uvjerenju držala me još i činjenica da smo fudbal igrali tokom svih godišnjih doba. Naročito zanimljiv bio je fudbal zimi. Igrao se na ledu, na zamrznutom dijelu starog korita rijeke Bosne zvanom Starača.
Starača je bio veliki prostor: tridesetak metara širine i dvjestotinak dužine močvare okovane ledom. Tih godina, kada su se zime s pravom nazivale zimama i kada su se temperature zadržavale ispod nule po mjesec-dva, bilo je dovoljno vremena da Starača toliko zaledi da debljina leda dosegne i do pola metra. Obično su oni najmlađi i najlakši prvi proklizali na Starači, a kada bi se i ostali uvjerili da je led konačno očekivane debljine i da može da izdrži odraslog čovjeka, Starača bi postajala centar seoskog života zimi. Najprije je trebalo napraviti igralište. Da bi se postavile stative, led je morao da se lupa sjekirom. Potom bi se odsjekle vrbove vrljike i zabile u vodu kroz rupu u ledu, dodala prečka koja bi se zakucala ekserom i eto ti gola za igru. Vrbove oblice bile su naročito zgodne za stative. Starača i nije bila nešto duboka; dubina vode iznosila je u zimsko doba najviše pola metra, ali moralo se računati na barem još tridesetak centimetara mulja. Takva vrbova stativa dobro bi se primila u mulju te bi nakon što se led otopi i grane proljeće, stative prolistale i golovi bi još dugo stajali u vodi, duboko ukorijenjeni u mulj Starače sve dok neki zadrti ribar ne bi odlučio da ih iščupa jer mu smetaju prilikom pecanja. Često smo na takvim stativama, zaostalim sa ledene plohe nalazili dosta ribarskog najlona, udica, plovaka i trokuka.
Uklanjanjem stativa nestao bi i posljednji podsjetnik na zimske sportove, dogodovštine sa leda brzo bi prestale da se prepričavaju, a ledeni teren zamijenila bi trava.
Ljepota fudbala na ledu ogledala se u tome što su mogli da ga igraju apsolutno svi. Kako je selo tokom zime zapadalo u veliku dokolicu jer su svi poslovi na njivama bili odloženi na neko vrijeme, zimi se na Starači skupljalo i do stotinak odraslih i djece. Uobičajena fudbalska pravila tu nisu puno vrijedjela jer glatka površina leda to nije dozvoljavala. To je bio razlog zašto su fudbal na ledu igrali i oni koji obično ne igraju fudbal jer se fudbalska vještina svodila samo na jedno – kako ostati na nogama. Najbolje su prolazili oni koji su dolazili u gumenim čizmama. Takva čizma znala se dobro zalijepiti za led. Gumene čizme nosili su oni koji nisu nikada igrali za FK Bratstvo i za koje se smatralo da su totalni antitalenti, a prekaljeni fudbaleri i veterani dolazili su u patikama za fudbal. Neki su iskušavali i varijantu igre u kopačkama vjerovatno smatrajući kako će se kramponi zabijati u led te će oni tako imati čvršći oslonac. Tako je nastajala neuobičajena situacija – igru su vodili antitalenti u gumenim čizmama i zabijali golove, dok su se zvijezde našeg kluba valjale po ledu, trčale u mjestu pokušavajući uhvatiti zalet, fulale loptu i izgledale zaista komično. U tome je bila zimska čarolija i u tome i jeste draž fudbala: svako je imao priliku da se pokaže u svom najboljem izdanju i na Starači je zapravo dokazana teorija da je fudbal sport za široke mase, da može da ga igra svako te da je on svakako, najvažnija sporedna stvar na svijetu. Nas je u toj igri na ledu držala misao da ukoliko upiješ da preživiš sve padove i udarce na Starači i ako si sposoban da na temperaturi od -10 igraš fudbal po dva-tri sata, loptanje na travi postaje rutina u kojoj pokazuješ najbolje od sebe, jer si već prekaljen i baždaren u ekstremnim vremenskim i nogometnim uslovima.
U doba kada se fudbal igrao na Starači, najbolji fudbaleri uvijek su bili iz Brazila. Slušali smo i čitali priče da brazilski majstori, prije nego što se vinu na zvjezdano fudbalsko nebo, svoje fudbalske vještine izbruse igrajući bosi na plažama Rio de Žaneira. Tako se i Kopakabana urezala u naše dječje memorije ne kao plaža za razbibrigu i kupanje, nego mjesto na kojem se nauči biti fudbalski virtuoz. Starača je bila naša Kopakabana.
Sudbina je htjela da Bosna i Hercegovina svoju prvu utakmicu na Mundijalu u Brazilu 2014. odigra baš u Rio de Žaneiru na slavnoj Marakani. Da su kojim slučajem bosanskohercegovački reprezentativci kalili svoje fudbalsko znanje na ledenoj plohi Starače, vjerujem da im ne bi bilo ravna i da bi bez problema savladali Argentinu na Marakani. Bosanski navijači bi potom svojim slavljem napravili novi karneval u Riju, a mi bismo zatim osvojili i Mundijal. Sportski svijet bi poslije pripovijedao o balkanskom čudu i o ledenim plohama bosanskih Kopakabana na kojima se rađaju fudbalski velemajstori.
______________________________________________________________________
ADNAN ŠEHIĆ (Doboj, 1978.) završio je studij Bosanskog jezika i književnosti na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru 2001.
Po zanimanju nastavnik Bosanskog jezika i književnosti.
Zaposlen u OŠ „21.mart“ Doboj Jug gdje radi kao nastavnik bosanskog jezika i književnosti.
Živi u Doboju.
Do sada objavio nekoliko priča u zajedničkim zbornicima na različitim književnim konkursima.
čovjek-časopis 