Month: July 2020

Sreća se kod opscene kurve kao što sam ja sastoji od dva vrlo jednostavna dijela. Prvi dio je kada oko podneva M. dođe u moj dom, i kojeg gotovo trenutno omota neki plašt kojeg su, sigurna sam, tkali sami demoni, baš za ovakve prigode i ovakve ljude. Zamišljam da pri dnu pakla negdje postoji pogon K.A. kao npr: Kurvetina Azra, u kojem se pale lampice oko dvanaest sati, i u koji žure mali vražići da tkaju iz njega nevidljivo debelo platno. Platno koje ima svrhu da omota jednu kuću u malom selu, da možemo se ja i M. provesti kao da nam je to posljednji dan skupa. Ja obučem jedino svileno rublje koje imam, i koje držim u kutiji sa nakitom, ili barem kutiji u kojoj moj muž misli da je nakit, i u krevetu dočekam M. koji gazeći po nogavicama hlača žuri da se sjedini sa mnom. Uvijek je bitno da žena izgleda lijepo i dotjerano. Smatram da je prašina na njegovim hlačama, piljevina, i kolomast, neki diskretan i simpatičan ukras, kao da gotovo gledam u osušenu i napola mrtvu jelku čiji sjaj održava samo tih par malih, ali ukusno postavljenih lampiona. Moje svileno rublje koje držim u kutiji sa nakitom, jedinom privatnom mjestu koje moj suprug ne može da dodirne, sastoji se ustvari od svilenih prozirnih gaćica. Gaćice se oblače uglavnom jednom sedmično, peru na posebnoj temperaturi, posebnoj vodi, posebnom prašku, a dobijene su kada je moja sestra prvi put dolazila iz Kanade na maminu dženazu. Formirali smo plan kada će moći da mi ih proslijedi, i to je bilo kada sam tobože pala u nesvijest od tuge, te me sestra brže-bolje podigla i odvela u sobu. Tu mi je kada se graja smirila i prestalo kucanje mog muža na vrata, dala gaćice u originalnom pakovanju. Neki kanadski proizvođač, i neka lijepa kanadska guzica, koja je kao da sam gledala u sveti gral, obasjavala moje lice. Te gaćice budu na meni jednom sedmično i M. ih svuče brzo, žudno, ali pažljivo kako sam mu skrenula pažnju. Sestra mi je umrla prije tri godine od raka. Rak u Kanadi zvuči gotovo nevjerovatno kao i svilene prozirne gaćice u jednom selu u Bosni. M. ih svuče žudno, nestrpljivo ali oprezno. Nakon sestrine smrti nemam više koga ko bi mogao da mi nabavi takvo nešto. Kad me svuče i baci gaćice, još par sekundi ih ne ispuštam iz očiju. Nekad ih zakovitla pa završe na televizoru. Skliznu sa milije i padnu na tepih. Nekad ih odloži odmah do kreveta, pa ih ne mogu vidjeti dok ne završimo, i pomalo se zbog toga osjećam nelagodno. Nikad to ne bih rekla M. od sramote, znajući koliko je takvo ponašanje djetinjasto. Posljednji put ih je zakovitlao iza sebe te su završile na goblenu. Seks je trajao deset minuta, a njih smo tražili petnaest. Negdje u tom komešanju su same spale sa goblena na kauč te smo oboje poskočili od straha, kao da je sa goblena sletila kakva leteća vjeverica koju sam gledala na diskaveri kanalu. Jednom su završile na hodniku kraj spavaće sobe. Izgledale su mi bespomoćno i nago, podsjećale me na siroče, i kako me to rastuživalo zamolila sam M. da ih uzme i stavi bliže krevetu. Čudno me gledao, ali me poslušao. Nakon toga je seks bio izvrstan, kao i svaki put sa M.

Gledajući ga kako zakopčava kaiš i korača iz kuće, njegova leđa bi tad zamračila prostoriju kada bi zastao pokraj vrata i oprezno posmatrao da li ga ko od komšija gleda. Zamaknuo bi kraj prozora, a nakupljena svjetlost koju je gradio bi bljesnula u prostoriju i zaslijepila me za trenutak. Osjetila sam njezinu toplinu, i kako se zaštita oko moje kuće polako spušta, i ja postajem Azra koja zrači sobu, otvara prozore, namješta posteljinu, i pristavlja vodu za kafu. Gaćice sam pokupila sa poda, obukla sasvim neke druge za nastavak života, a ove tisnula u kutiju. Nazvala sam komšinicu da se ispričamo. Razmišljala sam kako bi svilene gaćice stajale na njoj, i da li uopšte ima nešto slično. Razmišljala sam o tome da joj ih pokažem međutim, bojala sam se njezine reakcije, i da li bi uopšte pristala da više me posjećuje. Jedino sam nju imala, tačnije imala sam nekog pored muža s kim mogu da porazgovaram. Komšinica bi pričala o poznatim biznismenima u Cazinu kako orgijaju sa ljubavnicama dok njihove supruge kod kuće glade djecu. Svaki put kada bi načula novu priču, oči bi joj graktale, grudi nadimavale, i šaptala bi kao da u tom trenutku će njezin glas, riječ, otići izvan sela, odmotati se niz cestu do grada i ošamariti te unesrećene supruge. Viknuti im u lice: Glupačo! Čuvaš djecu dok ti se čovjek valja sa drugom!
– Al znaš šta Azra – nastavila bi – dosta tih žena to i zna. – Razumiješ? Jednostavno nemaju kuda.
Tada bi najčešće popravljala suknju, gladila maramu i govorila o tome kako će djeca iz takvih familija oboliti i izrasti u neke nesposobne čudne ljude.
– Nakaze koje će hodati gradom pognute pod vlastitim sramom, bez identiteta, i baš tako i iščeznuti – tiho bi pričala. – I te žene sa njima. Narašće u njima dušman, proširiti se po organima, a pravi razlog će biti da ni tijelo ni duša nisu mogli nositi više tu sramotu. Od tog gnjeva vidiš, tijelo se samo počne jesti i razarati, pa što misliš što ih toliko obolijeva danas? Nije to ništa džabe.
Negdje tokom tog razgovora vrijeme bi se usporilo i čula bi samo njezin zamagljen eho. Dva svjetlucava oka, i usne duplje koje se dižu i spuštaju. Tri osnovne karakteristike žene koja u svojim haljinama i pokrivenoj glavi izgleda kao prosuti mulj po mom kauču, po kojem plivaju usta i oči, sudaraju se, i stvaraju od njega beskonačnu galeriju pikasoističkih portreta.
– Hoće li ti svratiti čovjek sa džume danas? – nastavila bi.
-Vjerovatno hoće. Rjeđe jede sada, zdebljo se baš. Te kurve će živjeti bolje i od mene i od tebe znaš? – odgovorila bih gotovo kao da sama nisam to, već govorim o trećoj osobi, nekoj projekciji mene koja po drugim stvarnostima jaše svoje ljubavnike.
– Znam što je najžalosnije hoće. Ja sam svome krompira i teletine što sam izvadila iz zamrzivača juče. Nešto mu je teško na želudac, ali briga me. Ne mogu više kalje i kašikom da me ubiješ.
-Ma i kod mene isto tako – odgovarala sam nezainteresovano.
Pitam se da li joj je muž ikad gurnuo prst u stražnjicu. Meni je M. uradio jednom naglo. Pretrnula sam, ali je kasnije bilo lijepo. Nije toliko odvratno kako sam mislila. Uradimo to opet povremeno. Polako se navikavam. Ako ikad mi njezine posjete dosade upitaću je. Sigurno nikad neće poželjeti da dođe nakon toga. Jedini nakit koji je nosila kada bi izišla iz kuće i posjetila me je crveni lak na nožnim prstima. Jedini nakit koji ja nosim kad sam sa M. je cjelokupno moje tijelo.
– Sutra moram otići pomoć Enveri. Teško će sve sama stići one kćeri joj još nisu stigle. Požurili su brate sa Semkinom dženazom – nastavila bi. – Treba skuhati to sve i dočekati narod. Kako će sad bez svoga Semke. Ja ne znam šta bi da moj umre, pogotovo iznenada draga Azra gluho bilo.
– Navikla se ko i na sve što se navikneš. Ja o tome baš ne razmišljam. Nekako mi se razmišlja inače o lijepim stvarima. Znaš?
– Upravu si, ali eto – stavila bi kocku na jezik i naglo slila kafu, skupljajući usta i oči. Vjerovatno razmišljajući kako i tako gorka kafa može biti ugodna u odnosu na bol koju bi osjetila da njezin muž umre iznenada kao komšija Semko. Popravila je maramu, pokupila skute i otišla kući. Navikla bih se ja na muževu smrt, navikla bih se na samoću, na tugu, na bol. Navikla bih se ja na cjeloživotno pokazivanje na mene kada bi god prošla selom, gotovo kao da je muževa smrt moja krivica. Znam da bi gledali na mene kao na deformisanog sijamskog blizanca koji se otkinuo od zdravog tijela, i sada gmiže naokolo. Znam da bi im bila neugodna za gledati, za dodirivati, za zvati. Bila bi zarazna Azra koje bi se svako klonio u selu. Dokle god u toj samoći i tugi i bolu postoji M. koji dođe do mene i od toga pretvori nešto sa čim se mogu nositi, što je za oku ugodno gledati, što se na dušu stavi kao obloga, ja bih opstala. Deformisana ja bih u tim kratkim trenucima sa njim, vratila ruke, noge, lice, vratila se u njegovo zdravo tijelo, i nakačila se na kožu, glavu, ruku, nahranila, napojila, nadimala krvi, limfe, života, i povratila boju u očima.

Drugi dio sreće bi se dešavao jednom sedmično kada bi moj muž išao na seminar u Sarajevo. Presjedila bi kod kuće uz prozor, čekajući da se na M.-ovoj kući upali svjetlo. To je bio znak da mogu da ga posjetim, i obično bi se to dešavalo rano ujutro. Prenoćila bi kod njega, zamračili bi sobe, i valjali se po krevetu nekad i do samog podneva. Ovakve posjete su mi bile draže, jer bar na trenutak bih mogla osjetiti kakav bi život bio sa M. i pored seksa. Trudila sam se da što više unesem u te trenutke sebe, i gotovo djetinjasto se zateknem kako mu se ponašam kao supruga, kako ga ružim što je neuredan, što su mu majice razbacane po sobi, i što su prozori gotovo masni od kiše. Bilo bi mi drago što bi u tom trenutku dobila reakciju od njega, nekad pozitivnu, nekad bi se naljutio, nekad bi se i posvađali. Najljepše u svemu tome i o čemu razmišljam najviše kada odem od njega, je to što ni u jednom trenutku mi ne kaže da na to nemam pravo. Kada bi nam bilo dosta, M. bi nazvao poslodavca i objasnio da dolazi, da mu je bolje, i da je izgleda ga nešto napuhalo. Izletio bi iz kuće poljubivši me, a ja bih se omotala maramom, i brže bolje kada putem ne bi prolazio niko izjurila sa stražnjeg dijela kuće. Suprug bi mi se vratio nakon par dana, i često je imao običaj odmah dok stigne da pozove kuma i kumu na kafu. Sjedili bi u dvorištu, dok bi im on pričao o Sarajevu, a ja bi motrila kome treba nasuti kafe i koga treba ponuditi kolačem. Ukoliko bi kum zatražio soka, brinula sam se da ima dovoljno i pri ruci, i čekala od prilike kada će suprug zatražiti da iznesem mezu. Sa kumom sam pričala o njezinoj djeci, zadaćama, ocjenama i prekorima. Suprug i kum su imali uvijek neke ozbiljne teme u koje nas dvije nismo zadirale. Nakon što bi im dočarao Sarajevo, već bi i noć pala. Leptirići bi udarali od svjetiljku koja je visila sa oraha. Do osam sati bi bili skroz sitni i umiljati, kao djeca, a poslije rasli, rasli, do nekih čudni dlakavi bića, čije mlaćenje krilima bi prekidalo tišinu i nervozilo me. Do deset sati bi ostao jedan veliki tromi leptir koji bi naizmjenično lupao od svjetiljku i padao na stol. Ostali bi bili razasuti po terasi te bi iz daljine izgledali ko sitno lišće ko je je donio vjetar u oktobru. Metući to lišće često sam gledala prema M. ovoj kući znajući vrlo dobro da nije tamo. Imala sam u tim listovima štit, i mogućnost da moj besvrhni izlazak bez muža i buljenje u daljinu bude opravdano. Sa suprugom bi legla nakon večere i otvorila mu se znajući da je umoran i da će sve to trajati kratko. Kada bi se završilo sačekala bi da zaspe, i izišla na terasu. Ogrnula bi se o mrak, i olabavila maramu.

Sjetila bi se tad kanadskog automobila moje sestre, u kojem se nalazio cd-e grupe U2. Kada je dolazila na maminu dženazu, i kada je odlučila da me provoza po gradu, zvonila je kratka, čudna pjesma Oktobar. Sama melodija, i onda rez, prekid, giljotina po vratu, i mlaz krvi kroz radio pretočen u zvonak Bonov glas i riječi: Oktobar. I riječi: “…i svo drveće je ogoljeno od onog što nosi, šta ja marim za tim? Oktobar, i kraljevstva rastu i kraljevstva se ruše, ali ti nastavljaš”. Umalo sam rekla sestri za M. nakon završetka pjesme. Prepala sam se. Sada mi je žao. Voljela bih da nema lijepo mišljenje o meni. Njezinom smrti, izgubila sam šansu da me upravo zamrzi. Možda ispleska, pokudi, osramoti. Ostala sam joj u sjećanju kao sitno seosko čeljade, zamotano u svoje marame i krpe, koje viri iz kuće u jednom selu, koje je neuko, jadno, a opet dobro i plemenito koje treba da prodevera ovaj život sa jednim čovjekom i tokom čitavog tog puta taj čovjek treba da bude sretan i zadovoljan. Nakon njezina dva neuspjela braka, možda mi je i zavidjela i potajno željela da se ona kao drveća u oktobru ogoli nekom do kože, i da po njoj udari usijani biljeg ko što se obilježavaju krave, da je zaboli, ali da će imati neobičnu slast u tome da je ona u tom toru svezana, skrućena, kamena i da iz tog tora smije da se njezin glas čuje, njezin bljesak, samo onda kada to dozvoli čovjek, poželi čovjek, zovne čovjek! Takvu slast u kanadskoj slobodi, nije mogla da osjeti. Da sam joj rekla ustvari šta sam, razočarala bi je. Možda mi to i treba. Razočarala bi je jer je uvijek smatrala da sam ja ta koja je na ispravnom putu.

Posljednjih mjeseci sam odlučila da ostavim supruga i pobjegnem sa M. Čini mi se kao da sam tu odluku donijela po svom samom rođenju. U kofer koji sam donijela kada sam došla u ovu kuću sam natrpala šminkom i cipelama, u džepove sa strana sam stavila sestrinu i maminu sliku a na vrhu naravno i posebne gaćice. Ustvari nisam ni znala kuda bi mogli da pobjegnemo, pošto je njegova kuća bila izrazito blizu. Kofer je bio napunjen i stajao je u dijelu ormara koji suprug nije otvarao nikad, a u kojem se inače nalazila sva moja odjeća. Za svaki slučaj sam ga ipak prekrila posteljinom. Malen i žućkast odzvanjao bi tokom noći kada bi lijegala sa suprugom, i posipao po mom umu blagoslovljeni prah. Kada bi ležala i otvorila oči vidjela sam gotovo isto tako žućkastu prašinu kako se skuplja oko stropa i prolazi kroz kuću, kao tragovi što avioni ostave na ljetnom prozračnom nebu. M. se složio sa mnom i rekao je da ćemo da čekamo pravi trenutak. Gotovo mi se činilo da je to dovoljno. Da on kaže da hoćemo, a da sam ja već tamo, tamo sa njim, da smo se ja i M. moj žućkasti kofer, moje svilene gaćice, sjedinili u jednu jednakobojnu, bespolnu, jednu bezimenu masu kao da smo na planetarnom kružnom toku, spajamo se, razdvajamo i gotovo osjetim da mi se bedra rastežu i pucaju u beskonačnom širenju nogu pred M. kao što se širi vasiona u kojoj se rastežu i pucaju automi, molekule, crne materije i sve gubi svoj prvobitni oblik. Tako i ja postajem neko nadnaravno uzdignuto biće, sa jedinom suštinom da zadovoljim M., da ni u kojem slučaju ne ode od mene, i da njegovo tijelo zarijem u sebe! Njegov ud, stopala, ruke, čelo, glavu, da ga prožmem i gutam, da se migolji u meni, a ja ga stišćem i trpim rovarenje njegovog tijela u meni. Klecaju mi koljena od pomisli na rupu koju će M. da ostavi u meni, rupu koja više nikad neće srasti, iscijeliti se, a koja će obilježiti mene na jedinstven način i omogućiti da lebdim iznad svega praveći piruete u prostoru bez gravitacije i otpora, i tako rastem, i rastem, prema suncu koje topi vosak na mojim stopalima, ali umjesto krila, moj vosak drži stijene, kamenje, vosak drži gvožđe! Sve otpada, sve spada dok se približavam suncu, vosak se lije niz mene, a ja se penjem, dižem, dok ispod mene se stropštavaju drugi neki Ikari, kojima M. nije izrovario utrobu! Znajući to napravila sam taj dan suprugu najbolji ručak do sad. Gotovo sam poskakivala dok sam mu nosila burek sa sjeckanim mesom pa onda baklavu i žalila što će mu biti jedna od posljednjih koje sam mu spremila. U tom zanosu sam predložila da odemo kod moje komšinice na sijelo. Gledao me u čuđenju, ali je ipak pristao. Tamo smo sjedili gotovo do ponoći, smijali se, pričali i o ozbiljnim temama. Muževi o situaciji u Siriji, američkoj politici, te iseljavanju mladih iz Bosne. Mi smo se više zaokupirali oko hrane, receptima, i o djeci. Iako sam izbjegavala temu djece, jer nisam željela da imam potomstvo sa mužem, baš zbog M. Povremeno bi se pojavila pitanja o našim naporima da zatrudnim, o tome što dani i godine prolaze, i da je bolje za djecu da postanemo mladi roditelji. Nekako bi to vješto izbjegavali do sada, izbacili koju šalu, promijenili temu, iako sam primjećivala da je mom mužu izrazito neugodno. Znala sam da ako ne uspijem da pobjegnem sa M. moraću dopustiti da zatrudnim sa njim. Tada bi bio kraj svega, i moj definitivni poraz. Nakon takvih sijela muž bi bio veoma neraspoložen. Takvih noći bi čvrsto donosila odluke da ću da se ubijem. Ili čak da se ubijem do jutra. U glavi sam zamišljala kako početi oproštajno pismo, jedno suprugu, jedno M. Najviše bi me pogađala radost moga supruga kada bi mu mali od komšinice sjeo u krilo, zagrlio, ili mu pokazivao neke šarene crteže. Vidjela sam njegovu nervozu, njegovo neiskustvo prilikom postupanja sa djetetom. Znala sam da smo već uveliko trebali imati jedno svoje, i da jesmo, sigurno ne bi izgledao ovako. Tih noći sam proklinjala M., proklinjala sebe, obećavala sebi da ga više neću ni vidjeti i jedino sam u takvim noćima osjećala istinski strah od božanskog zakona, karme, ili bilo koje druge slične sile koja kažnjava, koja izjednačava!

Kroz lišće, kroz prašinu na putu, lupanje vratima, jecaje, kroz neobičo tapkanje koraka po selu, kroz blijed, hladan, i neprijateljski mjesec, kroz utišani zvuk ručka, večere, kroz krckanje posuđa, u selo je ušla sila kojoj sam se jedinim dijelom bića koji je sačuvao neke dobrote u meni, i nadala. Mobilisani su svi muškarci u selu, mobilisan je moj suprug i M. Prema pričanju žena trebalo je stati u odbranu nekakve kote Hasin vrh. Jedna po jedna pupale su priče o pogibijama, i jedne po jedne do kasno u noć, ostajala bi svjetla na kućama upaljena. Moja kuća je bila u mraku, kao i M. ova. Četrdeset dana sam tapkala po kući, grizla nokte, zamotavala se u marame, odmotavala, obilazila komšiluk ne bi li saznala što god o M. Svako večer smo se skupljali u kući načelnika grada, koja je jedina imala struju, i navijajući frekvencije na radiju pokušavali da saznamo išta. Čuli smo o mrtvima o zarobljenima. Kroz prozore bi vidjela često vojnike kako idu selom. Najčešće dvojica. Kucali po kućama da obavijeste porodice o smrti. Svaki put kada bi mene zaobišli, uhvatila bi me tuga, jer sam znala da nijedan tren svog života nisam zaslužila da mi se prenese lijepa vijest. A šta bi ona ustvari bila? Za opscenu kurvu kao što sam ja, postoje dvije sreće, a nijedna lijepa vijest! Smrt mog muža bi značila moje izopćenje iz sela, i ni na koji način tu ne bi mogla ostati sa M. ako bi preživio. Svaki pedalj naše bliskosti bi se prepričavao i diljao, svaki dan, svaki sat! U najboljem slučaju, da obojica mi se vrate, moje tijelo i duh bi nastavilo živjeti ovaj gmizavi život dok sa M. ne bi uspjela pronaći način da pobjegnemo. A kako usred rata? Kome, gdje? M. nema ništa i nikog! Čini mi se da bih najsretnija bila kada bi smrt zadesila M., kada bi mogla samim tim da se urušim u sebe, i polako dan po dan, čekala kada će suprug da ode na seminar čekala kada je u selu tiho i spokojno, i čekala kada bi moja ruka imala dovoljno snage da sruči bocu tableta u sebe. Eto to! U tom trenutku bljesak moje sreće bi obasjao selo više nego ijedna raketa koja se Hasinog vrha prolijetala i tutnjala u daljini.

Nakon četrdeset dana ljudi su se počeli vraćati. U grupama prvo ranjeni, bolesni, stariji. Kamioni bi dovozili muževe i iskrcavali u selu. Koračali bi kao da su obezglavljeni prema svojim pragovima, saplićući se, ne vjerujući da su tu, i da se sve završava. Čini mi se da su nekim instinktom kao što pčele pronalaze košnicu, tako i oni se zalijetali u vrata, otvarali ih i bacali se na supruge i djecu. Kamioni su prilazili mojim vratima svakim danom sve bliže i bliže, a u meni se otvarala pukotina, u meni su rebra probijala kožu, ukrštala se, sjekla jetru, nabadala pluća, i tesala pršljenove jedan po jedan. U meni je nastao kuršlus gdje nijedna kost nije surađivala sa sobom, niti je krv išla svojom putanjom a kako su se pluća nadimavala i spuštala iz mene bi ciblijali mlazevi krvi, žuči, limfe! Natapali mi stopala i slijevala se po parketu oko mene da sam izgledala kao ledena skulptura koju su donijeli pod električne grijače, i koja se otapa i koja kao takva može da osjeti samo postepeno gubljenje svoga oblika i shodno sebi i ravnodušnost što će nakon toga moje tijelo se spojiti sa jedinim mjestom gdje zaslužuje i da bude – septičkoj jami, gdje će sa ostalim neuglednim tekućinama da pihtija na površini. Tokom noći bi čini mi se to sve zacijelilo, i sa jutrom i bukom kamiona koji bi prolazili, sve bi se ponovo pokretalo, a ja bih na trenutke gubila dah, gubila boju u očima, slijevala se u septičke pa opet vraćala u krevet. Tu bih se plačem omamljivala dovoljno da pred jutro zaspem, a opet prenem i probudim kada bih čula komešanje pred vratima očekujući da vrata otvori M. da mi izrazi saučešće za supruga. Kao da nikad nisam bila dio života tog čovjeka napravim neku smješnu facu, kažem da će sve biti uredu, ponudim ga kafom, i grabeći kofer iz ormara, požurujem ga da tu kafu popije što prije, da treba da idemo, da čitav jedan svijet, jedan život dragi moj M., čeka na nas. Pa, zar išta može čovjek još da poželi osim da postane jedna takva ushićenost, jedna takva svjetlost, jedan takav komet koji u svakom času prelijeće nebo, koji ne izgara, čije gorivo je čista rasprskavajuća sreća?!

Negdje sredinom juna M. je sa još par vojnika zarobljen. Odveden je u logor koji je brzo oslobođen, međutim ni M. ni ostali vojnici nisu nikad pronađeni. Dok mi je komšinica to pričala, u glavi mi je pištalo, a jedino što je odzvanjalo u ušima je melodija pjesme Oktobar, dio prije Bonovog glasa, agresivni tik klavira, koji upada u mene notu po notu. Priča se da je odveden dalje, na novu neku lokaciju, i da je tu streljan. Priča se onda da je razmjenom otišao na našu teritoriju. Priča se da je ranjen, pa da je vojnim avionom prebačen do bolnice u Zagreb, gdje tamo leži i čeka kraj rata. Čini mi se da su sve priče izmišljene da bi se ljudi u selu smirili a samim tim bih i ja gledala njegov nestanak kao nešto privremeno, nešto nevino, kao igra žmurke što se djeca igraju blizu moje kuće.

Vrlo brzo je posljednji kamion došao u selo. Vrata kuće su se otvorila i obasjala mene. Azru, mršavu i propalu kurvu, Azru crvenu od plača umotanu u maramu, koja sjedi tu ogoljena kao stabla u oktrobru, koja sjedi tu ogoljena od svoje ljepote, svoga bogatstva, od svoga života! Vrata su se otvorila i obasjala krutu, amorfnu figuru, otkinut badrljak nekoć mene koja gleda prema vratima iz kojih korača moj suprug, badrljak koji bez krvi samo crni, hvata ga gangrena i odumire! Čini mi se da je sudbina moja na kraju identična sudbini moje sestre. Samo što pravi moj dušman, ne raste u meni. On je otpjevan u pjesmi! Pravi moj rak stiže nakon dizanja i pada kraljevstva u oktobru kada ogoljena stabla krase naš svijet i kada unatoč tome svemu ja trajem i nastavljam. Ja trajem, i moje prokletstvo i moja bolest je da trajem sa suprugom koji ulazi u svoju kuću, svojoj ženi, dok se oko mene, oko kuće, oko sela omotava mrak kao vrtlog i zagrađuje mene, usisava mi svjetlost! Dobri moj M. jedino što još može da svjetluca je žućkasti kofer koji bi u nezamislivom nevremenu obasjao horizont kao napušten svjetionik, pod čijim svjetlom bi kao brod koji hrli prema grebenu vidjela tvoje lice, tvoj kosmati stas, tvoja široka tvrda leđa izgrebana mojim noktima i tvoje rupice na obrazima dok gledaš kroz prozor i smiješiš mi se. Zadrhtala bi od nade M. za svoje spasenje, za svoj vječni plov po mirnom moru što dalje od oštrih grebena, što dalje od sela, ljudi, od mrtvila i ovog nesnosnog postojanja! Tvoje lice je prožeto po vasioni iznad mene, a moj kofer u ormaru je pod posteljinom, moj kofer sa lijepim sjajnim kopčama ću da zagrlim svaku noć i kao ono kada si rekao da ćemo da pobjegnemo, kao to što je zvučalo tako uvjerljivo, meni će samo to biti dovoljno da udahnem u tebe novi život, i dok se moj krati, dok moj rak me goli i teše i dok kopnim dragi moj M. ti ćeš da traješ, da traješ, i da traješ!
– Jesi li umoran. Da nam zalijem kafu? – pitala bih supruga grleći ga. – Daj ovamo tu torbu, raskomoti se. Jesi li gladan?

________________________________________________

MIRZA MEHAGIĆ rođen je u Bihaću 1986. godine. Osnovnu i srednju školu završio u Cazinu. Magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu (2011). Od srednje škole bavi se pisanjem proze, i dobitnik je priznanja KNS-a u Sarajevu za priču Noćni cvijet sa kojom je zastupljen i u zajedničkom zborniku “Gravitacija riječi”. Priča Propadanje objavljena mu je Balkanskom književnom glasniku 1, sveska br. 25, i u Kreativnom magazinu br. 2. Pjesma Strah je zastupljena u zborniku “Garavi Sokak” kojeg priprema književni klub Miroslav Mika Antić iz Inđije. Pjesma Vječnost je zastupljena u zborniku pjesama sa prvog konkursa za književnu nagradu “Musa Ćazim Ćatić” za najbolju neobjavljenu pjesmu. Priča O Aidi, mjesecu i ostalim rukotvorevinama je objavljena na književnom portalu “Strane”. Kratka priča Da li kurve sanjaju komete? odabrana je među tri najbolje priče na domaćem jeziku na književnom konkursu “Hourglass literary magazina” za 2017 godinu. Priča Iščekivanje svjetlosti je objavljena u štampanoj zbirci “Daljine” na osnovu književnog konkursa koji je organizovao književni blog “livebeternow.blogspot. com” u 2019 godini, te je ta priča zajedno sa pričom Propadanje objavljena i u književnom magazinu za kulturu književnost i filozofiju “Dunjalučar”. S pjesmom Košmar zastupljen je u časopisu “Nekazano br. 4” (2019 g.), a pjesma je također objavljena na književnom portalu “Književnost uživo”. Sa pjesmom Kad postanem namćor sivi starac zastupljen je i u prvom pjesničkom zborniku magazina Šraf u 2020. godini, koja je objavljena i na književnom portalu “Književnost uživo”. Poezijom je također zastupljen i u prvom broju lista “Šraf” (juli 2020). Trenutno se bavi pisanjem kratkih priča i novela, i radi na svom prvom romanu.