DNK
Nakon što mi uzeše djetinjstvo
pod prkosnom ljubuškom lipom,
počeli su i tamjanom kaditi ruševni dom,
da ničeg moga u njem ne ostane.
A ja sam noću, kriomice, s melecima
slijetala u svoju razrovanu bašču.
Zarezivala sam istovremeno
mogranjovu glavu i svoju ruku,
i suznim očima dokazivala
kako nama protiče jedna te ista krv.
***
HEFESTOV BIJES
Vodio si me za ruku dok smo
posmatrali dim
koji se izdizao visoko iznad
planine Kaf.
Na trenutke smo gledali u more,
a na trenutke u vatrene iskre što su
poput pripitomljenih đavolica
igrale nad nama.
Zemlja je bila topla…
Grijala je naša bosa stopala.
Govorio si o Hefestu, tom
moćnom znalcu vatre
i vladaru vulkana, govorio si
o njegovom umijeću kojim
stvara najljepše prstenje
okaljeno nad vatrom Etne.
Sve je sačuvano na tajnovitim
policama načinjenim
od primirene lave.
Duboko ispod planina
odjekivale su njegove kovačnice,
i čulo se do samih granica Vječnosti.
A 1669. poveo si me tamo
kroz čađava obzorja najviših
vrhova planine.
Još nosim nježne ožiljke
kada si me silovito
obujmio rukama i govorio:
“Od Hefestova bijesa
danas moramo pobjeći!”
Omamljena dimom
probudila sam se
na prašnjavom tlu Fes el Balija.
Nosila sam crni zār i lutala sam
njegovim mirisnim trgovima.
Osluškivala sam krišom tvoja
predavanja u Al-Karaouinu.
Bojala sam se da me nećeš
prepoznati.
A prepoznavali smo se vijekovima.
Otkrio si mi lice i kazivao:
“Pusti da grijem dlane na tvojim
plamenovima od djevičanstva i stida.”
Još mi obrazi žare,
i tijelo se predaje plovidbi i moru.
Rekao si:
“Otvori moći tim svojim okom
Što u mom srcu tisuć` čuda pravi!”
Noću si me grlio krišom od sama
sebe i vodio za ruku,
trčali smo uskim ulicama,
isprobavali smo začine i mirise…
Jasminom si polijevao
moja ustreptala bedra
kao blijede mjesečeve oblutke.
Vrijeme bi zastalo i utihnulo nakon
što bi se pogledi sreli.
Srž postojanja tada je se mjerila
nepostojanjem.
Tišina je bila jedina ugodna muzika.
Otkucaji srca su postajali ritmovi strasti
koji trajahu do prvih sinajskih pijevaca.
Samo bi mi ponekad još došapnuo:
“Dopusti da zgrijem dlane nad tim
plamenom stida koji ti obraze žari.”
Potom, vrijeme je samo sebe zaustavilo
kada se ponovo začuo
Hefestov čekić i
krik.
***
ŠUTNJE
Toliko je leptirova koji, vođeni
čeznućima i potrebitostima
duboka i jarkoga svjetla,
I večeras prinose žrtvu i
spaljuju svoja krila pod uličnim
svjetiljkama.
Toliko je strmih putova, brda
obavijenih velima magličastih tkanina,
i munja iznad grada koje kratkim
bljescima opominju, toliko je
gromova koji se silinom osvećuju
onima koji ne stigoše prinijeti
žrtvu osionim božanstvima juga.
Lišće pod grubim prstima vjetra
rastavlja se od obogaljenih grana.
I sve se kao nekom kosmičkom
silom uništava i stropoštava.
I mi se rastače u golo ja
i ogoljeno ti,
u nemiloj šutnji
koja je obrasla kao
korov oko nas i, evo,
u nerve se zapliće.
Crtam na podrošenom staklu
iskrivljenu crtu usana,
dok ti mahnito juriš
pogledom za mjestima
na kojima nećemo dijeliti
ni isto svjetlo
ni isti rastući mrak.
***
ABORTUS CVIJETA
U oktobru
na utočišnom jugu
dozrijevaju šipci
Ljetos si poželjela
da se dive cvatu u
kovitlavim plamenima
tvoje kose
Jedan cvijet postao je
nikad dozreli
plod
Otrgnut kao čedo
od materice
usahnuo je
na vrelom
hercegovačkom
kamenu.
________________________________________________________________________
AZEMINA KREHIĆ iz Ljubuškog rođena je u listopadu 1992. godine u Metkoviću. Zastupljena u brojnim časopisima i na brojnim portalima, i u zbornicima. Višestruko nagrađivana za svoju poeziju.
Na internacionalnom festivalu književnosti i poezije “Castello di Duino” 2019., među aplikantima iz preko 70 zemalja, ušla je u uži krug od 10 najboljih pjesama sa poemom “San” prevedenom na francuski jezik.
Dobitnica je treće nagrade “Mak Dizdar” za 2020. godinu.
čovjek-časopis 