POEZIJA JOSIPA KOCEVA, prvi dio
SVE ŠTO STVORIM, ODSAD ĆE PREMA TEBI KORAČATI
Svaki će me grad u koji padnu
mrtve stanice s moga tijela,
atom po atom iznova skrojiti
u gradu u kojem boraviš ti.
Svako će stablo
oprostivši se od svoga lišća,
žilu po žilu razlistati oblake
nebeskog drva ispod kojeg stojiš ti.
Svaka će samoća porazivši noć,
dušu po dušu narode stvoriti
u danima kada postojiš ti.
I na samom kraju, korak po korak
doći ću k tebi,
doći ćeš k meni.
(I neće se znati tko je došao komu.)
Srest ćemo se
kao dah i mjehurić od sapunice,
nas dvoje, a bit će nas bezbroj,
kratkotrajnih,
ranjivih,
a toliko divnih.
***
ZATVOR
I sam si, i kažnjen,
u tvome tijelu – zatvor.
Ponekad samo
očima
prepoznaješ nekog drugog
zatvorenika sebi sličnog,
i duše vam se učas hvataju za ruke
kroz rešetke.
Nevješti sanjari
Najprije nestaješ kao pred djetetom.
Iza zavjese, pod dekom, iza dlanova.
Netko te bere iz vrta sna
i pokraj sebe te sadi.
Zatim nestaje,
i ostavlja ti tek svoj miris,
ti sanjaru nevješti!
I na kraju doista nestaješ.
Dobivaš dušu uglastu,
modru od granica i brana.
Sjena će dozoriti
i učas ti kapnuti na lice.
Deka će te otkriti
zavjesa se podići,
dlanovi će nebo propustiti,
ti sanjaru nevješti!
***
HRABRO JE
Hrabro je uspraviti se
i poći, a ne znati gdje.
Hrabro je u svemiru
na plavoj lopti biti
a ne znati zašto.
Hrabro je
u autobusu nemarno saplesti se o nekog
a ne znati da će taj netko postati ljubav života tvoga.
Hrabro je
vratiti loptu djevojčici iz ulice
a ne znati da će jednom ona biti
medicinska sestra pokraj aparata
koji ne registriraju otkucaje tvoga srca.
Hrabro je
čovjekovati
o dahu ovisiti,
ljubiti kada je tako lako umrijeti,
hrabro je
odmarati se u sjeni stabla
od kojeg će ti jednom
mrtvački kovčeg napraviti.
***
SAUDADE
Jer bit je tvoja,
neuhvatljiva poput dana,
boli ondje gdje mine.
Jer si i rosno jutro,
i vruće podne,
i večer tiha.
Jer san mi tjeraš
dok te gledam kako zalaziš
preda mnom u bojama najljepšim.
Jer dan mine,
a sve je premnogo za privi put,
i sve je premalo samo za jednom.
…
Saudade, saudade…
…
U ovoj sobi zidova južnih
smrtnost povija bespuća
kroz koja su i muškarac i žena i dijete
za tobom pošli u jednome tijelu.
Teku oblaci nebeskim koritom,
odmataju lipe svoje mirise,
vata propasti natapaju dušu,
a jezik jednog velikog ništa za besjedu se sprema
On čeka tvoje ruke od vjetra
da pepeo rasiju.
______________________________________________________________________
JOSIP KOCEV (1985.) diplomirao je na Pravnom fakultetu „Justinijan Prvi“ u Skopju. Autor je pjesničkih zbirki „Ja, Quentin Scribbler“, „Napisana tišina“, „Sada je najduže nikad“ i „Muzej osjećaja“. Dobitnik je nagrada „Enhalon“ na Struškim večerima poezije i „Bijela svitanja“. Njegove su pjesme zastupljene u nekoliko antologija u S. Makedoniji i u regiji.
fotografija autora: Anja Kalin
čovjek-časopis 