Month: June 2020

• izvorni znanstveni rad objavljen u časopisu Književna smotra, 51/193 (3), 2019.

U DRUŠTVU SA ŽIVOTINJAMA

Životinje su sveprisutne u ljudskim životima, a njihova uloga u “ljudskom društvu je enormna” (Kruse 2002:377) i, štoviše, esencijalna (Marvin i McHugh 2014:1), kako u materijalnom, tako i u ideološkom pogledu (DeMello 2012:4). Evidentno je, naime, da su “ljudski svjetovi izgrađeni na životinjskim životima i smrtima, kako konceptualno, tako i fizički”, pa je posve pogrešno misliti da su ljudi i životinje vodili odvojene živote (Marvin i McHugh 2014:1).
Iako su ljudski i životinjski životi nerazmrsivo isprepleteni (Serpell 1996), sustavno istraživanje i teorijsko propitivanje ljudsko-životinjskih odnosa gotovo su nevidljive teme i slabo istražena područja u sociologiji. Još je davne 1979. godine Bryant (prema Flynn 2001:71) ukazivao na nedostatak takozvane “zoološke veze” u sociologiji, a Bob Carter i Nickie Charles su trideset devet godina kasnije konstatirali slično stanje pitajući se zašto sociologija neadekvatno i sporo reagira na “životinjski izazov”, odnosno kontinuirano zanemaruje životinje i marginalizira istraživanja koja se bave ljudsko-životinjskim odnosima (2018:79, 80). Razmišljajući o preprekama razvoju “sociološke neljudske animalistike” (sociological nonhuman animal studies), Arnold Arluke ukazuje na “unutarnje” prepreke, među koje, primjerice, spadaju “institucionalni konzervativizam”, androcentrizam, strah od novog konkurenta na projektnom tržištu, iskrivljena tumačenja animalistike (animal studies) kao trivijalizacije ideje opresije itd. (Arluke 2002:369, 371), a tom popisu svakako treba dodati i dublje epistemološke razloge te tvrdokornu tendenciju društvenih znanosti da sebe neprekidno predstavljaju isticanjem “diskontinuiteta između ljudi i životinja” (Noske cit. u Kruse 2002:375). Sociologija, naime, sebe definira isključivo kao znanost o ljudskom društvu, a tim su “ekskluzivnim” fokusiranjem na ljude neizbježno “zanemareni mnogobrojni aspekti ljudske egzistencije” (Kruse 2002:375). Stoga su sociologiji prijeko potrebne “zdrava samorefleksija i osvještavanje” važnosti “životinjske” tematike (Arluke 2002:369, 370), koja može pružiti i izniman doprinos daljnjem razvoju istraživanja roda, klase i rase te, dakako, razvoju novih tematskoproblemskih sklopova i paradigmi (Kruse 2002:376).
Na koji način vidimo, mislimo, osjećamo, tretiramo i koristimo životinje? Kako živimo sa životinjama ili pored njih? Ili, da konkretnije pozicioniramo ova pitanja u kontekst ovog rada: kako vidimo, mislimo, osjećamo, tretiramo i koristimo mačke, odnosno kako živimo s njima i pored njih? Pokušavajući odgovoriti na ta pitanja, ne smijemo smetnuti s uma da govoreći o mačkama (ili o drugim životinjskim bićima) govorimo, s jedne strane, o stvarnoj, biološkoj i “objektivnoj” mački kao konkretnom živom biću, a s druge strane, imamo posla s kulturalnim, simboličkim, vrijednosnim, znanstvenim i mnogim drugim prezentacijama i interpretacijama mačke (ili mačje vrste). U tom drugom smislu, fokus je uvijek na “socijalnim kategorijama koje konstruiramo oko životinja”, odnosno na dekonstruiranju tih konstrukcija (DeMello 2012:11, 16) jer upravo “kulturalni konstrukti determiniraju sudbinu životinja” (Lawrence cit. u Stibbe 2001:147). Socijalno znanje se (re)kreira kroz razne vrste socijalnih interakcija i akcija, pri čemu – ukazujući na odnose moći i nejednakosti, odnosno ljudsku dominaciju i životinjsku subordinaciju – posebno značajnu ulogu igra jezik (Burr 2006:3-5). Bezbrojni su primjeri semantičkog odvajanja i razdvajanja riječi “životinja” od riječi “ljudi” (Singer prema Stibbe 2001:149), čime se životinja predstavlja kao “različita” i “inferiorna” u odnosu na ljude (Stibbe 2001:150). Različitost i inferiornost su “dva uvjeta nužna za opresiju”, a prisutna su u konvencionalnim i u svakodnevnom govoru korištenim (specističkim) metaforama u kojima su životinje najčešće određene u negativnim, uvredljivim ili diskreditirajućim terminima što, pak, “snažno utječe na (…) svakodnevno mišljenje” (Lakoff i Johnson prema Stibbe 2001:150). Tako je, primjerice, uobičajeno govoriti o pohotnom jarcu, debeloj/ prljavoj svinji, glupoj kokoši/tuki, tvrdoglavoj mazgi, zgodnoj/seksi mački/ribi, smrdljivom tvoru itd. Nadalje, o životinji se najčešće govori u srednjem rodu, kao o stvari – ona se svodi na objekt koji pojedinac može “kupiti, prodati i posjedovati” (Stibbe 2001:151; podvukao autor). Takav se postvarujući učinak, dakako, očituje i kad se o ljudima koji u svojim nastambama drže životinje – kolokvijalno uvriježeno nazivane “kućnim ljubimcima” – govori kao o njihovim “vlasnicima”. Stoga ćemo u ovom tekstu govoriti o skrbnicima kućnih životinja i o kućnim životinjama. Dakako, i riječ “skrbnik” implicira određenu asimetriju – čovjek u okviru vlastitog kućanstva brine o drugom biću koje to nije u stanju samostalno činiti, ali ta nam se riječ čini manje neprikladnom od riječi “vlasnik”. Ističemo da pojmove “skrbnik” i “kućna životinja” ne smatramo idealnim, ali ih ne koristimo na specistički ni hijerarhizirajući način, njima ne impliciramo ni jedan oblik eksploatatorskih ljudskoživotinjskih odnosa niti podržavamo bilo koji oblik simboličke, spiritualne, emocionalne, fizičke i materijalne degradacije životinja. U prvoj polovici 1990-ih vođene su rasprave o političkoj korektnosti pojma kućni ljubimac (pet), pa se u anglosaksonskoj literaturi umjesto riječi ljubimac počeo rabiti pojam “životinja pratitelj” (companion animal) (Belk 1996: 123). Sarah Czerny (2011:274) se referira na Donnu Haraway koja je smatrala da je termin “životinja pratitelj” “samo korak dalje od termina ‘ljubimac’” dok je Russell W. Belk kritički pisao o toj jezičnoj promjeni. Naime, Belk smatra da, “čak kad ih tretiramo kao kvazi-ljudski izjednačene”, ne možemo negirati činjenicu da te životinje “nisu slobodno izabrale biti s nama”, a činjenica da su izabrane ili kupljene na način nalik onome na koji su nekoć izabirani i kupovani robovi ukazuje na (nepromijenjeni) asimetrični odnos i ljudsku dominaciju (Thomas prema Belk 1996: 123, 124). Kay Peggs (2018: 369) ističe da, bez obzira na emocionalnu povezanost između ljudskog skrbnika i kućne životinje, hijerarhija nije ukinuta jer će skrbnik sebe pozicionirati u nadređenu poziciju u odnosu na svog životinjskog pratitelja, uskraćujući mu slobodu, neovisnost, samoodređenje. Promatrajući u širem kontekstu taj odnos, Peggs ističe kako “svojom brigom za životinje pratitelje ljudi doprinose patnji drugih, niže vrednovanih neljudskih životinja”.
Kathleen Walker-Meikle (2012) ističe da je kategorija kućna životinja (ili “kućni ljubimac”) socijalna konstrukt. Riječ je o životinji koja ima specifičan status u ljudskom životu i ljudskom životnom prostoru. Radi se o životinji koju ljudi na temelju svoje odluke i izbora zadržavaju i uvode u prostor svoga kućanstva, ne konzumiraju je, nego joj daju ime, emocionalno se povezuju s njom te je tretiraju kao člana kućanstva (Thomas prema Walker-Meikle 2012: 1). Kućne životinje tretirane kao članovi obitelji ili prijatelji često su antropomorfizirane tako što im se pripisuju ljudske karakteristike (npr. motivi, misli, osjećaji, Hirschman prema Stephens i Hill 1996: 191), čime se, smatra Walker-Meikle (2012: 1), “zamagljuju granice između životinjskog i ljudskog statusa” (v. Midgley 1988. prema Czerny 2011: 271; Servais 2018).
U okviru ovog rada usredotočit ćemo se upravo na kućne životinje (u engleskom jeziku označavane pojmovima pet i companion animal) i “međuvrsna prijateljstva” (cross-species friendship, DeMello 2012: 146), koja se razvijaju između ljudskog i životinjskog prijatelja. Kućne životinje su “ekstremno važna životinjska klasa, iz funkcionalne i simboličke perspektive” (DeMello 2012: 147). Pod kućnim životinjama treba razumjeti domesticirane, ali i nedomesticirane (ili “divlje” i “egzotične”) životinjske jedinke koje imaju “blisku vezu s ljudskim bićima” koja su ih “odabrala” i učinila “ljubimcima” (DeMello 2012: 147, 148) i koje, nadalje, kako objašnjava Grier (2014: 125), žive u neposrednoj blizini skrbnika (unutar ili izvan kućanstva) i ne trebaju “zarađivati” za svoje preživljavanje, a skrbnik od njih očekuje aktivnu participaciju u “emocionalnoj ekonomiji privatnog života” pa su one “izvor i zadovoljstva” (primjerice, zbog izuzetnog fizičkog izgleda, osobnosti ili vještine) “i dokoličarskih aktivnosti” te, na koncu, mogu signalizirati i skrbnikov socijalni status. Grier na istom mjestu upozorava da je status kućne životinje “kontingentan” i promjenjiv – riječ je o stečenom statusu koji uslijed “napuštanja ili drugih propusta brige” može biti i izgubljen. Zanimljivo je da je engleska riječ pet, kojom se, dakle, označavaju “kućni ljubimci” ili kućne životinje, u 15. stoljeću u Engleskoj označavala “razmaženo dijete” (DeMello 2012: 149). Pišući recenziju knjige Katherine C. Grier Pets in America. A History (2006), novinarka Alida Becker ukazuje na zanimljiv podatak: tijekom 2004. godine u SAD-u djeca su živjela u 36% kućanstava, dok su kućne životinje – koje skrbnici opisuju i tretiraju kao članove obitelji i najbolje prijatelje – živjele u više od 60% kućanstava, iz čega slijedi zaključak da je u Americi na pragu novog stoljeća (i tisućljeća) kućna životinja postala “razmaženom ‘alternativom djetetu’” (prema Becker 2006).
Odnos ljudi prema životinjama općenito, pa tako i prema kućnim životinjama, određuju mnogobrojni čimbenici, ali uvijek ga treba promatrati u mjerodavnom povijesnom i socio-kulturnom kontekstu. U tom smislu Elizabeth A. Lawrence (1985: 285) ističe veliku važnost kulture, koju drži “generalno moćnom odrednicom ljudske percepcije životinja i tretmana koji životinje dobivaju u danom društvu”. U tradicijskim zajednicama status životinja bio je primarno određen njihovim “utilitarnim ulogama” (radna snaga, hrana, sirovina itd.) i funkcijama koje je životinja imala u kućanstvu ili “gazdinstvu”, dok su pripadnici viših klasa životinje držali “za druženje i zabavu” (Visković 2009: 280), a vladari drevnih civilizacija držanjem životinja demonstrirali su svoj status i manifestirali “gospodarenje nad prirodom” (DeMello 2012: 151). Katolička crkva u srednjem vijeku nije bila blagonaklona prema kućnim životinjama; štoviše, njihovo je držanje smatrala svojevrsnom herezom koja dovodi u pitanje doktrinarno postavljene jasne granice između čovjeka/ljudske vrste i životinja/životinjskih vrsta (DeMello 2012: 152).
Nema nikakve dvojbe da su na odnos ljudi prema životinjama snažno utjecale i modernizacija i urbanizacija te recentniji postmodernizacijski procesi (Visković 2009), što je, kako je poznato, rezultiralo i razvojem komercijalne industrije hrane te niza potrepština i artefakata za kućne životinje. No, istraživanja odnosa kućnih životinja i skrbnika ne daju jednoznačne odgovore o njihovim uzajamnim odnosima. Belk (1996: 122) upućuje na istraživanja koja naglašavaju antropocentrične, eksploatirajuće i deanimalizirajuće aspekte ljudskih odnosa prema kućnim životinjama (vidi Francione 2007, 2012; Peggs 2018). Kathleen Szasz je u knjizi Petishism: Pets and Their People in the Western World (1969) pisala o fenomenu kojeg je nazvala “petišizam”, a kojim označava disfunkcionalan odnos između kućne životinje i neurotičnog ljudskog skrbnika koji se preko kućne životinje pokušava nositi sa “sobom i socijetalnom alijenacijom” (Szasz prema Conesa-Sevilla 2011: 32). S druge strane, mnogobrojne studije su ukazale na blagotvoran, pozitivan, smirujući i terapeutski utjecaj kućnih životinja na osobe svih dobi (Melson 2002: 350; Belk 1996), posebno na djecu i njihov socioemocionalni razvoj (Vizek-Vidović i sur. 2001; Smojver-Ažić i Topalović 2010) te razvoj odgovornosti (Belk 1996: 122), dok su neka istraživanja utvrdila da posebno psi mogu na javnim mjestima olakšati socijalne interakcije i svoje skrbnike učiniti atraktivnijima (Gray i sur. 2015: 674).

KAKO SU SE ISPREPLITALI MAČJI I LJUDSKI ŽIVOTI?

Mačke su “potentan socijalni i kulturni simbol” u mitologiji, folkloru, umjetnosti, industriji zabave i popularnoj kulturi općenito, a njihova (kulturna i povijesna) uloga i značenje vrlo su kompleksni, često kontradiktorni ali i promjenjivi (O’Meara 2014). Štovane kao svete zaštitnice plodnosti, proganjane kao prokleta demonska stvorenja, interpretirane kao lunarne, divlje i neovisne, mačke su izvrstan primjer višestrukog i kompleksnog simboličkog kodiranja nekog životinjskog bića u različitim kulturno-povijesnim kontekstima, pa njihovu višestruku simboliku – iz koje djelomice proizlazi i širok raspon njihova tretmana i položaja u ljudskom svijetu – nije moguće apsolvirati simplificirajućim, linearnim formulacijama i formulama. Pritom nije riječ samo o slojevitosti, nego i o dugotrajnosti bilateralnih ljudsko-mačjih odnosa: ljudski se i mačji životi, naime, isprepliću već tisućama godina, na što ukazuju i mnogobrojni arheološki nalazi (Driscoll i sur. 2009). Prekretnicu u tim odnosima donosi razvoj zemljoradnje i pojava prvih naselja, čime zapravo, tvrde mnogi autori, i započinje domestikacija divlje mačke (Czaja i sur. 2015: 470). Poput psa, koji se smatra prvom domesticiranom životinjom, niti mačke nisu bile domesticirane za hranu nego je njihova funkcija bila čuvanje polja i žitnica od glodavaca (DeMello 2012: 151).
Njihova omiljenost, štoviše sveti i božanski status koji su uživale, najbolje se vidi u drevnoj egipatskoj civilizaciji (prije otprilike 3.600 godina; Driscoll i sur. 2009: 69, 72, 73). Da je mačka imala posebno mjesto i značenje u egipatskom simboličko-mitološkom univerzumu evidentno je i iz štovanja felinskih boginja koje su zauzimale važne položaje u egipatskom panteonu: Maftet (božanstvo s glavom risa) i Mehit (lavlja božica; Remler 2010: 15, 141) te slavna mačja boginja Bastet ili “majka svih mačaka” (Walker 1983: 93), “kćer Sunca i oko zvijezde” koja “otjelovljuje miroljubive karakteristike opasnih božanstava poput lavice Sekmet (Sakhmet)” (Gros de Beler 2002: 26), zbog čega su je žene smatrale zaštitnicom majčinstva. Herodot je zapisao kako su u Egiptu umrlim mačkama iskazivane počasti – odnosili bi ih u “svete kuće” gdje su bile balzamirane, a njihovi mumificirani ostaci pokapani su u svetom gradu Bubastisu (prema Walker 1983: 93), izvorno zvanom Per-Bastet (Bastetina kuća; Gros de Beler 2002: 26). Herodot također navodi da su počast kućnoj mački koja je umrla prirodnom smrću duboko ožalošćeni članovi staroegipatskog kućanstva iskazivali tako što bi obrijali svoje obrve (Ancient History Encyclopedia 2012).
Tijekom srednjeg vijeka u Europi mačja je reputacija bila ambivalentna, pretežno i vrlo problematična jer su mačke bile demonizirana stvorenja. Taj je naglašeni resantiman spram mačaka izvirao iz vjerovanja da se tijekom magijskih obreda upravo u obličju crne mačke pojavljuje sâm vrag, kojemu štovatelji iskazuju privrženost klečanjem i ljubljenjem njegove stražnjice (Kienzle 2006: 109, Kieckhefer 2014: 195, Levack 2006: 16, Bailey 2003: 30). Arnold de Liège je “igranje mačke s mišem” usporedio s “igranjem vraga s ljudskom dušom” (prema WalkerMeikle 2012: 13). Tako mačke tijekom srednjovjekovnog perioda stječu status transgresivne životinje i postaju zoo-simbol hereze i heretika, vještica, magije i zloćudnih demonskih sila (Walker-Meikle 2012). U to su vrijeme bila proširena i vjerovanja u metamorfoze mačaka u vještice i obratno (Levack 2006: 225; Topsell prema Rogers 2003: 46). Međutim, ne postoji konsenzus o tome jesu li mačke heretička ili vještičja bića. Povjesničarka Irina Metzler govori o “srednjovjekovnim ‘heretičkim’ mačkama” i, štoviše, mačke naziva “heretičkim životinjama par excellence” (Metzler prema Medievalists. net 2013) jer se one – za razliku od pasa – ne pokoravaju čovjeku, neovisnije su i tvrdoglavije, čime dovode u pitanje srednjovjekovno crkveno tumačenje kako je Bog stvorio životinje da služe i pokoravaju se ljudima. WalkerMeikle (2012: 13) ističe kompleksan i “poseban status” mačaka kao bića koja su “istovremeno domesticirana i divlja”. Često kontrastirane i uspoređivane sa psima, mačke su utjelovljivale mnogobrojne ambivalentne i negativne karakteristike. Hildegard od Bingena je pse opisivala kao ljudima lojalna bića (prema Walker-Meikle 2012: 8) dok je mačke smatrala “nevjernim” jer svoju lojalnost iskazuju samo onome tko im daje hranu (prema Walker-Meikle 2012: 11). Socijalne konstrukcije mačaka kao neovisnih i na sebe centriranih bića opstale su do današnjih vremena. Alger i Alger (2003: 1) ističu da je jedan od najraširenijih mitova onaj o “usamljeničkoj mački” – tom nikad u potpunosti domesticiranom, misterioznom i neovisnom biću koje živi uvijek po nekoj vlastitoj, od čovjeka nezavisnoj agendi. Metzler (2013) tvrdi da su mačke tijekom srednjeg vijeka “primarno povezivane s hereticima i samo rijetko s vješticama” te da je veza između vještica i mačaka “post-srednjovjekovni fenomen”. Preciznije, Metzler (2009) ističe kako su krajem dvanaestog stoljeća mačke povezivane s hereticima i vragom, dok su “dijabolične mačke” tijekom četrnaestog stoljeća povezivane s vješticama. U svojoj se argumentaciji Metzler (2009, 2013) poziva i na poznato (s pravom) “ozloglašeno” djelo Malleus Maleficarum (Vještičji malj, objavljeno 1486. godine) Heinricha Kramera (zvanog Institoris) i Jacobusa Sprengera. Naime, Kramer je mačke smatrao prvenstveno simbolima heretika i bezvjeraca, tvrdi Metzler (2013), dok su vještice iz njegove vizure radije poprimale obličja vuka, konja ili magarca. U Vještičjem malju opisuje se tek jedan slučaj radnika strazburške dijeceze, kojeg su cijelu noć mučile i zlostavljale tri ogromne mačke za koje se kasnije, navode Kramer i Sprenger, ispostavilo da su to zapravo bile žene koje su se pod demonskim utjecajima preobrazile u mačke (Metzler 2013). Propovjednik Berthold od Ragensburga smatrao je kako je “Bog nazvao [heretika] Ketzer” jer baš poput mačke (Katze) “može tajno puzati tamo gdje ga nitko ne može vidjeti” (cit. u Kienzle 2006: 109). Srednjovjekovni teolog Alan de Lille inzistirao je na povezanosti mačaka s hereticima tvrdeći da katari štuju crnu mačku, a i jedna točka na popisu optužbi protiv templara odnosila se na njihovo (navodno) štovanje mačke (Walker-Meikle 2012: 13).
Na drugom kraju svijeta, preciznije u feudalnom Japanu, mačke su bile tretirane na posve suprotne načine. Općenito, pod utjecajem šintoizma i budizma granica između ljudi i životinja je zamagljenija nego u kršćanskoj tradiciji (Atherton i Moore 2016). Mačke imaju posebno mjesto, kako u japanskom folkloru (kao protektivni simbol dobre sreće), tako i u recentnoj popularnoj kulturi. Zanimljiva je japanska legenda iz 17. stoljeća o Maneki Neko, mački srećonoši, koja maše šapom te onome tko posjeduje njezinu statuu donosi sreću. Postoje razne verzije legende o njezinu porijeklu. Prema jednoj, koju navode Atherton i Moore (2016), feudalni gospodar (daimy), prolazio je kraj hrama nadomak Tokija i uočio mačku koja ga je pozivala šapom. Samo trenutak nakon što je krenuo prema njoj, u mjesto na kojem je netom prije toga stajao udario je grom. Iz zahvalnosti što mu je spasila život, gospodar je hramu darovao bogatstvo, a mačkisrećonoši je posthumno podigao spomenik. Druga verzija legende je slična (Pho i sur. 2006) – vrhovni svećenik tada siromašnog Gotokuji hrama brinuo je o mački koja je jednog dana sjedila kraj puta kojim je prolazio samuraj. Mačka je podignula šapu i mahala mu da je slijedi u hram, što je on i učinio. Uskoro je počela snažna oluja, a samuraj je iz zahvalnosti na mačkinoj ljubaznosti i velikodušnosti darivao hram koji je postao važno hodočasničko mjesto. Nakon smrti ove benevolentne mačke u njezinu čast, prema legendi, nastaju figurice mačke s ispruženom šapom. Danas postoje mnogobrojne moderne verzije i modifikacije figurice Maneki Neko koja je tradicionalno bila izrađivana od drveta, gline ili kaširanog papira (Pho i sur. 2006). U kućanstvima, restoranima i trgovinama diljem svijeta moguće je vidjeti figurice mačaka različitih boja, veličina i oblika kako mašu šapom (koju najčešće pokreće baterija), prizivajući sreću i blagostanje u različitim domenama života.
U nekim kulturama i gastro-tradicijama mačka je obrok koji se konzumira iz različitih razloga. Na primjer, u Kamerunu se vjeruje da konzumacija mačjeg mesa donosi sreću, dok se u Kini i ostalim azijskim zemljama ono smatra izvorom bjelančevina, a na Madagaskaru je, pak, priprema hrane od mačke dio strategije osiguravanja jeftinog obroka (Czaja i sur. 2015: 470, 479). Procjenjuje se da se samo u Aziji godišnje servira 4 milijuna jela pripravljenih (barem djelomice) od mačaka (Bartlett i Clifton prema Czaja i sur. 2015: 470). Dug su put mačke prešle od diviniziranja i štovanja u staroegipatskim hramovima posvećenim felinskim božanstvima, preko srednjovjekovnih progona i demonizacija, pa do “statusnih i modnih simbola” u Europi osamnaestoga stoljeća (Czaja i sur. 2015: 470) i važnog “mjesta” u suvremenoj popularnoj kulturi i umjetnosti (usp. Gračan 1996; Govedić 2012). Danas je domaća mačka članica mnogobrojnih kućanstava diljem svijeta te ima status kućne mačke ili “mačke ljubimca” (pet cat), odnosno mačke “blisko povezane s ljudima” (Czaja i sur. 2015: 470). O tome svjedoče i bezbrojne kućne video-snimke diseminirane putem društvenih mreža i interneta, u kojima upravo mačke igraju glavnu ulogu. Neke su od njih postale su planetarno popularne poput nedavno preminule mačke Grumpy Cat, poznate i kao “najčangrizavija mačka na svijetu”, crno-bijelog mačka Henrija, usvojenog iz jednog skloništa za životinje iz Seattlea, kratkodlake egzote bijelih brkova Pudge the Cat, dražesne Lil Bub itd. Stoga se ne trebamo čuditi (retoričkom) pitanju koje Radha O’Meara (2014) postavlja već u naslovu svog teksta: “Znaju li mačke da vladaju YouTubeom?” (“Do Cats Know They Rule YouTube? Surveillance and the Pleasures of Cat Videos”). Taj tekst ukazuje na ogromnu planetarnu popularnost mačjih videa na webu, pa ne čudi niti da je Walker Art Center iz Minneapolisa organizirao godišnji Internet Cat Video Festival. O’Meara (2014) ističe da kućne video snimke mačaka, prikazujući najčešće humoristične strane mačje svakodnevice, “naglašavaju njihovu socijabilnost s ljudima, povezanost s kućanskim prostorom, neovisnost i rezerviranost, kao i inteligenciju i tajnovitost.”

JAMES BOWEN I VICKI MYRON: NARATIVI O DVA NARANČASTA MAČKA

Odnosi između socijalnog realiteta i kulturalnih tekstova su kompleksni i kontradiktorni – tekstovi simultano “reflektiraju i oblikuju socijalni svijet u kojem živimo” (Sutherland i Feltey 2010: vii). Stoga sociološko čitanje književnih djela (baš kao i sociološko gledanje filmova, kako sugeriraju Sutherland i Feltey) uključuje detektiranje i analizu “socijalnih iskustava, institucija i teorijskih perspektiva unutar njih” (Sutherland i Feltey 2010: xi; usp. Geiger Zeman, Zeman i Holy 2017). “Velike tradicije sociologije su humanističke”, zapisao je poznati američki sociolog Lewis A. Coser (1972: xvi), ukazujući na sociološku relevantnost književnih tekstova. Vođen idejom da “ništa ljudsko ne treba biti strano socijalnom znanstveniku”, Coser je, naime, otkrio da mnogi kulturalni artefakti, odnosno književni tekstovi donose vrlo vrijednu “impresiju socijalnog života”, pa im sociolozi trebaju posvetiti barem toliko pozornosti koliko inače posvećuju intervjuiranju, opserviranju ili analizi istraživačkih podataka (Coser 1972: xvi; v Geiger Zeman i Zeman 2014: 227, 228). Dakako, Coser je pritom naglasio (1972: xvii) da “književni uvid ne može zamijeniti znanstveno i analitičko znanje, ali im može neizmjerno koristiti”. Upravo na taj “coserovski” način u ovom tekstu pristupamo dvjema knjigama koje su pobudile veliki interes milijuna čitatelja svih uzrasta diljem svijeta.
U fokusu naše analize su dimenzije mačje-ljudskih odnosa prikazanih u knjigama Vicki Myron Dewey: mačak iz male provincijske knjižnice koji je raznježio svijet (2012) i Jamesa Bowena Fantastični mačak Bob. I kako je spasio moj život (2014). Riječ je, možemo reći bez ikakva pretjerivanja, o autoetnografskim izvješćima o svakodnevnim interakcijama ljudi i mačaka, te emocijama i iskustvima koja su prožimala i snažno obilježila njihov zajednički život. Te dvije knjige treba promatrati i kao širi, gotovo autobiografski zahvat u kojem se osobni narativ konstruira i kreira upravo u odnosu na mačka jer ljudski junak sebe pozicionira gotovo uvijek u odnosu na mačjeg junaka, smještajući svoja sjećanja, iskustva i osjećaje unutar temporalnog i socijalnog konteksta (Irvine 2013) koji je definiran pomoću ključne biografske razdjelnice i glavne sadržajne osi – života prije i poslije susreta s mačkom.
Jedne hladne ožujačke večeri 2007. godine James Bowen je, vraćajući se u svoj socijalni stan u Tottenhamu, iako ni lift u zgradi ni rasvjeta u hodniku nisu radili, uspio u mraku uočiti narančastog mačka koji je sjedio ispred vrata jednog stana. S obzirom da je James tada prolazio program odvikavanja od heroinske ovisnosti i pokušavao pronaći konstruktivniji smjer u svom životu, dvoumio se treba li udomiti tog mačka – u tom se teškom razdoblju, naime, jedva brinuo i za sebe sama. Jedan se period Bowenova života nevjerojatno dobro uklapao u klasične Matzine ili Beckerove teorije o devijantnosti (disfunkcionalni obiteljski odnosi – nomadski život – teška adaptacija na nove sredine – vršnjačko nasilje – napuštanje škole – eksperimentiranje s drogama – ovisnost i beskućništvo), no susret s Bobom bio je, kako on sam tvrdi, njegova nova šansa, čimbenik dubinske emocionalne i socijalne transformacije, jer ga je druženje s tim fascinantnim mačkom – ili, kako ga on naziva, srodnom dušom i muzom (Bowen prema Flood 2014) ili čak karmički determiniranim prijateljem (Bowen 2014: 217) – osnažilo u svim aspektima njegova života.
Jednog hladnog i vjetrovitog siječanjskog ponedjeljka 1988. godine Vicki Myron, koja je u to vrijeme radila kao knjižničarka gradske knjižnice u Spenceru (Iowa), u metalnom ormariću za povrat knjiga pronašla je malenog, uplašenog i promrzlog mačića. Za razliku od “raskorijenjenog” Bowena, Myron je bila ugledna članica zajednice malog američkog grada, samohrana majka duboko ukorijenjena u svoju obitelj i lokalnu zajednicu u kojoj je živjela, što, dakako, ne znači da je imala linearnu i laganu životnu putanju, a u određenim fazama života njezine se osobne odluke nisu uklapale u rodna očekivanja i norme male sredine. Knjiga Vicki Myron ne ograničava se na kronologiju Deweyeva života, nego se bavi i gradskom knjižnicom, poviješću, razvojnim izazovima i demografskim mijenama gradića Spencera i okolice, opisujući pritom detaljno i život vlastite obitelji. Riječ je o osobnoj i lokalnoj historiografiji prožetoj komunitarističkim idejama o važnosti očuvanja socijalnog kapitala i zajedništva u malim američkim zajednicama, koje su smatrane životnim temeljem i okvirom za razvoj odgovornog građanskog angažmana, međusobne suradnje i povjerenja, uzajamne podrške, lojalnosti i solidarnosti te vrijednosti rada i moralne nepokolebljivosti.
Oba su se mačka u životima ljudi o kojima je riječ pojavila u trenucima krize. Za razliku od Boba, koji je u Bowenov život ušao u osjetljivoj osobnoj fazi, Dewey se u gradiću Spenceru pojavio u periodu velike ekonomske krize i financijskog sloma, te se pokazao učinkovitim lijekom protiv “crnih misli” i straha od budućnosti – susret s njime ljudima je redovito vraćao osmijeh na lica (Myron 2012: 31).
Već je i iz ovih biografskih skica lako razabrati da su ta dva slavna narančasta mačka živjela ne samo u različitim vremenskim i zemljopisnim koordinatama, nego i u različitim biografskim i socijalnim kontekstima, što je dakako utjecalo i na interpretacije njihovih života i uloge s točke gledišta njihovih skrbnika.

KAKO ULIČNI MAČAK POSTAJE NAJLJEPŠI, NAJBOLJI I NAJPAMETNIJI MAČAK NA SVIJETU?

Proces preobrazbe uličnog u kućnog (ili knjižničnog) mačka odvija se kroz određene neformalne i formalne faze. Dakako, ključni trenutak je prvi susret, koji se može zbiti u više ili manje dramatičnim okolnostima. Kad je Bowen prvi put ugledao Boba, osjetio je da nije riječ o posve običnom ili prosječnom životinjskom biću, nego o mačku snažne osobnosti (Bowen 2014: 2). Isto je osjetila i Vicki Myron kad je prvi puta ugledala prljavog i napola smrznutog mačića. U Bobovu je slučaju transformacija trajala dulje. U prvoj fazi Bowen je ozlijeđenom mačku pružio smještaj, hranu i njegu te potrebnu kurativnu (antibiotici) i preventivnu (kastracija) zdravstvenu skrb, ali s obzirom da nije znao je li mačak lutalica ili bjegunac iz nekog doma, odlučio mu je osigurati tek privremeni smještaj i njegu. U toj je fazi evidentan i Bowenov ambivalentni odnos spram mačka – uživao je u druženju s Bobom, ali se, s druge strane, bojao preuzimanja odgovornosti za nj. No, njegove je dileme razriješio sam Bob, koji je jednostavno odlučio ostati s njim.
I u Deweyevu slučaju ostanak u knjižnici u prvoj fazi nije bio (o)siguran. Iako je već pri prvom susretu šarmirao sve zaposlenice knjižnice i dio korisnika, čekala se odluka upravnog odbora o njegovu ostanku, a jedan od imperativnih uvjeta za to bio je da on “mora voljeti ljude” i da ih može navesti da zavole njega (Myron 2012: 19). Dakako, postavlja se pitanje što bi bilo da Dewey nije uspio ispuniti taj uvjet? I taj je mačak, smatra Myron, prije kastracije (koju smatra nužnim zahvatom) imao svoje “divlje” trenutke, no uglavnom je bio pristojan, ljubazan i dražestan. Transformacija uličnog mačka u kućnog (ili knjižničnog) mačka sadrži određene elemente moći, gospodarenja i kontrole (vidi Tuan prema Belk 1996: 136) jer mačkama se nameću određene zabrane i njihovo se ponašanje nastoji regulirati. Katherine C. Grier (2014: 126) opisuje “striktno utilitarne”, ponekad “improvizacijske” predmete za “kontrolu, smještaj i pokazivanje” kućnih životinja: lance, pseće kućice, kaveze, ogrlice itd. Oruđa iz te kategorije posebno su prisutna u Bobovu životu – prvo improvizirana, a kasnije i originalna mačja uzica te kvalitetan sigurnosni pojas, pomoću kojih je James Bowen osiguravao da mu mačak bude bliže dok su radili na ulici, ali i da ga zaštiti od svih problematičnih ili opasnih situacija. No, završnu fazu Bobove transformacije u kućnog mačka obilježilo je mikročipiranje – “ritual” kojim je Bowen postao Bobov registrirani skrbnik (ili, kako navodi, “Bobov vlasnik”), čime su njih dvojica i “službeno postali obitelj” (Bowen 2014: 84).
Najvažniji dio procesa transformacije uličnog mačka u kućnu (ili knjižničnu) životinju jest davanje imena, čime ona simbolički postaje dio ljudskoga svijeta – ime je iznimno važno, kako za komunikaciju, tako i za emocionalno povezivanje (DeMello 2012: 148, 149, 156). Dewey – ili punim imenom Dewey Knjigoljub Čitko (Dewey Readmore Books) – ime je dobio po Melvilleu Deweyu (1851-1931), poznatom američkom knjižničaru, publicistu i pedagogu (Myron 2012: 21), dok je Bob zbog svoje dražesnodivlje, gotovo bipolarne osobnosti dobio ime po fikcijskom liku Bobu iz kultne serije Davida Lyncha Twin Peaks s početka 1990-ih (Bowen 2014: 16).
Sređena i predvidljiva, strukturirana svakodnevica, organizirana oko zajedničkih rutina koje dijele ljudski i životinjski prijatelj, ukazuje ne samo na usklađenost dnevnih ritmova, nego i na uspješnu međusobnu prilagodbu i kvalitetnu kohabitaciju. To se jasno vidi u oba mačja života koje ovdje raščlanjujemo i uspoređujemo. Poput nekih drugih životinjskih bića, mačke u svakodnevicu ljudi s kojima dijele svoje dane unose pozitivne promjene: humor, neobične situacije te niz lijepih i neočekivanih trenutaka (Belk 1996). Dakako, tu su i svakodnevni izazovi zbog raznih nepodopština – uništavanja namještaja, grebanja stvari, pretraživanja smeća, konzumiranja odbačene hrane, stvaranja općeg nereda itd. – no u posebnu kategoriju spadaju zahtjevi koji se postavljaju pred skrbnikovu sposobnost da odgovorno brine za dobrobit, zdravlje, kvalitetnu prehranu i sigurnost novog bića u svojoj svakodnevici (Belk 1996). U tom kontekstu ne treba zanemariti niti financijske izdatke za kupovinu konzervirane mačje hrane, njegu, higijenu, zdravstvenu skrb itd. (Belk 1996: 128). Posebno je zanimljiva komunikacija između skrbnika i životinje koja se, prema opisima Myron i Bowena, odvija u znaku dvosmjernog razumijevanja, pa čak i telepatskog prijenosa raspoloženja, misli i osjećaja. Teze o nemogućnosti ljudsko-životinjske komunikacije odbacili su Arluke (2002) i Sanders (1998), a uvjerljivu potvrdu mogućnosti takva komuniciranja donijeli su Alger i Alger (1999) svojim etnografskim istraživanjem u jednom skloništu za mačke. Tijekom svog istraživanja oni su, naime, konstatirali da mačke mogu, na način koji je identičan ljudskom razumijevanju, interpretirati mnoge ljudske geste i “kreirati signale za ljude”, koji “postaju dio budućih interakcija”, a u slučajevima kad je njihovo ponašanje krivo interpretirano, one na razgovijetan način ukazuju na nesporazum (Alger i Alger 1999: 201). Iz tih nalaza slijedi zaključak koji potvrđuje Bobovo-Jamesovo i Deweyevo-Vickino zajedničko iskustvo: mačke “nisu pasivni primatelji ljudske pažnje” već aktivno sudjeluju u međuvrsnoj komunikaciji (Alger i Alger 1999: 201, 202). Bowen je neprekidno analizirao njihovo prijateljstvo te uspješno iščitavao Bobovo ponašanje i govor njegova tijela kao važne znakove i kodove kojima mačak manifestira svoje mišljenje (bilo da je riječ o slaganju ili neslaganju), želje, potrebe, zdravstveno stanje itd. Isto je tako Myron jasno uočavala Deweyeve osjećaje, potrebe, prehrambene preferencije, upozorenja (na primjer, važno upozorenje o šišmišu na dječjem odjelu knjižnice). Kad je riječ o odnosu između Vicki Myron i Deweya, najupečatljiviji ritual kojim se svakodnevno slavilo i potvrđivalo njihovo prijateljstvo, uzajamna ljubav i poštovanje odigravao se svakog jutra kad bi je Dewey dočekivao na vratima i mahnuo joj svojom prednjom šapom.
Za Myron i Bowena Dewey i Bob su emocionalna, empatična, inteligentna i vrlo posebna, štoviše, jedinstvena bića, pa i ne čudi da ta dva narančasta mačka za njih imaju status osobe (Sanders 1998: 185). Gotovo svi skrbnici mačaka u superlativima opisuju fizičke, emocionalne, intelektualne i socijalne vještine svojih mačjih prijatelja te osjećaju ponos i zadovoljstvo zbog njihove jedinstvenosti. U njihovim je opisima zamjetan i naglašen antropomorfizam – mačkama se pripisuju ljudske karakteristike i “mentalna stanja” (Serpell 2002: 437). Dug je popis vrlo sličnih superlativnih atributa kojima su, uz dosta ushićenja, opisani Deweyev i Bobov nevjerojatan fizički izgled, magnetična osobnost te veliki mentalni i emocionalni kapaciteti.

MAČAK: UVIJEK I ZAUVIJEK NAJBOLJI PRIJATELJ

Kad skrbnik započne mačka promatrati kao “ljudsko ili kvazi-ljudsko” biće koje ima mnogobrojne osjećaje te može osjetiti i bol, to biće postaje (najbolji) prijatelj i punopravni član skrbnikove ljudske obitelji te, na neki način, dobiva i temeljna prava (Belk 1996: 132).
U ljudsko-mačjim odnosima mačak – ovisno o situaciji i kontekstu – igra višestruke uloge. On tako može biti prijatelj, saveznik, kućni ljubimac, član obitelji, dijete, suradnik koji demonstrira različite načine i područja involviranosti u život svoga ljudskog skrbnika. Poput mnogih drugih skrbnika kućnih životinja Bowen i Myron povremeno ističu svoju “roditeljsku” ulogu u odnosu s mačjim prijateljima, što ukazuje na tendenciju da se životinjski prijatelj često promatra kao dijete, odnosno kao biće “djetinjih” karakteristika, kojem stoga trebaju permanentna briga i zaštita te puno ljubavi, pažnje i, dakako, strpljenja (vidi Belk 1996: 133).
Po svojim iskustvima s Bobom i Deweyom te načinima na koje ih artikuliraju i interpretiraju, Bowen i Myron ne razlikuju se previše od ostalih mačjih skrbnika. Evidentan je njihov vrlo intenzivan emocionalni, vremenski i financijski angažman, pa nije čudno da su u tako bliskoj, “intimnoj emocionalnoj atmosferi” pronašli i mnoge međusobne sličnosti koje su djelomice utemeljene na opservaciji mačjeg bića, a djelomice na “projekciji vlastitih osjećaja” koje pripisuju mačkama (Jasper i Nelkin prema Alger i Alger 1997: 65). Da mačka s kojim dijele sudbinu doživljavaju kao “dio sebe”, odnosno kao svojevrsnu “ekstenziju Sebstva” (Belk 1996: 131), odlično potvrđuje Bowenova komparacija s Bobom – zajedničke su im višestruka socijalna marginalizacija i epizode beskućništva. Deweya, pak, Vicki primarno promatra kao ekstenziju lokalne populacije, koja je – baš poput njega – žilava, optimistična i puna povjerenja, te skromnog porijekla.
Oba narativa eksplicitno prezentiraju i objašnjavaju transformacijski efekt mačje prisutnosti vidljiv u pojedinim aspektima ili cjelokupnom životu skrbnika, odnosno u zajednici u kojoj ljudsko-mačji prijatelji djeluju. Dakako, i mačkama su, po svemu sudeći, novo prijateljstvo i životni aranžman proizašao iz njega donijeli pozitivne životne promjene, ali ljudi iz njih izvlače upravo neprocjenjivu dobrobit. Bowen u knjizi opisuje nove perspektive koje je Bob donio u njegov život, osnažujući ga gotovo u svim životnim aspektima, a posebno u odnosu spram sebe sama, roditelja i okoline. Osjećaj odgovornosti za Boba Jamesu Bowenu je dao dragocjeni poticaj da se konačno prestane – toksično i egocentrično – fokusirati samo na sebe, pa je tako kroz brigu, njegu i skrb za to mačje biće, uspio sebe plodotvorno redefinirati te si postaviti nove prioritete u životu. U Bowenovu narativu provlači se motiv iskupljenja – u smislu odustajanja od lošeg životnog smjera i vraćanja na “pravi kolosijek” – pri čemu to “iskupljenje uzima animalnu formu” (Irvine 2013: 5) jer bez Boba, smatra on, nikad ne bi došlo do te velike, prijeko potrebne promjene u njegovom životu.
Za razliku od Bowena, koji Boba promatra i primarno interpretira u kontekstu osobne biografije, fokusirajući se tek sekundarno na Bobov utjecaj na liminalne i fluidne zajednice prolaznika i turista, koje su se (re)kreirale na londonskim ulicama na kojima je taj slavni dvojac svirao, Vicki Myron (2012: 79) Deweya interpretira u širem socijalnom kontekstu jer on nije samo “njezin” mačak, nego i “neodvojivi dio (…) zajednice”. Osim na život same Vicki Myron i njezine obitelji (te posebno na njen odnos s kćeri Jodi) Dewey je, kako ona opisuje, ostvario višestruko blagotvoran utjecaj na: 1) knjižnicu kao važnu lokalnu instituciju – od prvog trenutka uočeno je njegovo pozitivno djelovanje, kako na zaposlenice knjižnice, koje su zaboravile na stare podjele, tako i na korisnike svih dobi; 2) knjižničarsku profesiju i razvoj knjižnica u malim američkim gradovima; 3) gradić Spencer, koji je postao globalno poznat upravo po tom neobičnom mačku. Promišljajući Deweyevu ulogu u njezinu životu te u životu knjižnice i šire zajednice Myron (2012: 247) ističe kako on nije činio velika, herojska djela, već je njegova posebnost proizlazila iz njegovih nenametljivih, ali snažnih poruka, nesebičnosti, pažnje i razumijevanja koje je poklanjao baš svakoj osobi. Stoga ga ona uspoređuje s “naizgled” običnim i neupadljivim osobama koje su pronašle svoje “mjesto u životu” (Myron 2012: 247) i svoj životni poziv, koji obavljaju besprijekorno i predano. U tom smislu kod Myron je vidljiva i moralna dimenzija koju pripisuje Deweyu, precizno ga pozicionirajući u svoj komunitaristički ideal zajednice.

MAČAK: SAVRŠEN POSLOVNI SURADNIK

Dewey i Bob su važni sudionici u svakodnevnim životima skrbnika i zajednice. Osim dlake narančaste boje i “uličnog” podrijetla, oni dijele još jednu značajku koja ih razlikuje od većine kućnih mačaka – obojica su zaposleni.
Dewey je svoj životni vijek proveo u knjižnici kao “promotor” čitanja, prijateljskog druženja i lokalnog identiteta malog gradića, dok je Bob svoje radne dane provodio s Bowenom na nekoliko različitih londonskih punktova. Kao što je Dewey popularizirao knjižnicu i gradić Spencer, tako je i Bob Jamesu Bowenu bio vrlo konstruktivan poslovni partner, koji je značajno doprinosio zajedničkom kućnom budžetu.
No, valja podsjetiti i na razlike između Bobova i Deweyeva okruženja, kao i na različitu socijalnu percepciju poslova u kojima su sudjelovali. Za razliku od Deweya, koji je radio u sigurnom, predvidljivom i institucionaliziranom okruženju, Bob je s Bowenom radio na ulici – u nepredvidljivom, rizičnom, ne uvijek ugodnom i potencijalno opasnom radnom okruženju: osim kiše, vrućine i hladnoće bio je izložen i napadima pasa te verbalnim i fizičkim ispadima frustriranih pojedinaca. Stoga je velik korak u Jamesovoj i Bobovoj zajedničkoj karijeri predstavljala legalizacija njihova radnog statusa za vrijeme kolporterskog angažmana, ali niti tada nisu bili posve pošteđeni neprilika. U Bowenovom narativu upravo život i rad na ulici predstavljaju ključne elemente, pa je njegov (auto)etnografski prikaz života i rada na ulici od iznimne sociološke i etnografske važnosti. Novac se na ulici teško zarađuje ne samo zbog žestoke konkurencije među prodavačima, sviračima, skupljačima donacija itd., nego i zbog niskog socijalnog statusa, nepriznatosti i negativne percepcije. Taj je posao, kao što je poznato, tretiran kao nepristojan, bezvrijedan, besposličarski ili čak prosjački, a te negativne kvalifikacije postaju još naglašenije u razdobljima recesije ili ekonomske krize (Becker 1963). Povrh toga, ulični uspjeh i velika popularnost ovog neobičnog dvojca povremeno su izazivali izljeve nekolegijalnosti i eskalirajući resantiman kod kolega koji su svoju egzistenciju također osiguravali nekim oblikom rada na ulici. Boba, dakako, nitko nije prisiljavao na rad, štoviše, on je samostalno odlučivao kad će uzimati slobodne dane, a Bowen je bio korektan poslodavac kojemu je na prvom mjestu bila mačkova sigurnost i dobrobit. Tako su, primjerice, njih dvojica radili u blizini nadzornih kamera, a Bob je uz kvalitetan sigurnosni pojas uvijek raspolagao s dovoljno hrane i vode. Njihov prvi zajednički radni dan bio je potpuno neplaniran, ali se pokazao nevjerojatno uspješnim. Dok je na Bowenovu ramenu prolazio londonskim ulicama, Bob je svojom karizmom brzo i snažno djelovao na prolaznike, koji su se zaustavljali, zapitkivali, progovarali o vlastitim životinjskim prijateljima, pokazivali interes ne samo za Boba, već i za njegova ljudskog suputnika, fotografirali ih i snimali, ostavljali novac, darove, igračke itd. Baš kao i Dewey, Bob je imao taj nevjerojatan dar da se približi i poveže s ljudima, što je kolateralno pozitivno utjecalo i na redefiniranje Bowenova imidža, koji je od prezrenog i odbačenog autsajdera “ponovno postao osoba” (Bowen 2014: 69).
Porast svoje popularnosti Dewey je – kao mačak stariji od Boba – zadobio zahvaljujući “starim” medijima (lokalnim, regionalnim, nacionalnim novinama i televizijama, usmenoj predaji, dokumentarnim filmovima, časopisima specijaliziranima za mačke i radio emisijama), a u drugoj polovici 1990-ih i internetu. Njegovu sliku, biografiju i razglednice s njegovim likom svatko može vidjeti (i kupiti) na web stranici spencerske knjižnice (Spencer Public Library), a Facebook stranicu posvećenu njegovu liku i životnom djelu i danas posjećuju tisuće ljudi.
James Bowen pak za Bobovu internetsku popularnost nije u prvom trenutku niti znao, a može je zahvaliti ponajprije turistima koji su zastajali i snimali njihove londonske ulične izvedbe svojim fotoaparatima i “pametnim telefonima”. Danas je Bob globalno popularna zvijezda koja ima nekoliko tisuća sljedbenika na društvenim mrežama i posjećivanu službenu web stranicu. Dakako, stotine video snimaka na YouTubeu svjedoče o njihovu međuvrsnom prijateljstvu, a Bowenova knjiga A Street Cat Named Bob: How one man and his cat found hope on the streets (pisana s Garryem Jenkinsom; prvo izdanje 2012. godine) gotovo je dvije godine bila na listi deset najprodavanijih knjiga, a jednaku je popularnost dostigla u trideset različitih zemalja (Flood 2014). Zanimljivo je spomenuti da se verzija te knjige koristi u njemačkim školama za učenje engleskog jezika (Bowen 2015), a snimljen je i film istoimenog naslova (redatelj: Roger Spottiswoode). Sve to potvrđuje da je Bob postao značajna internetska i književna, a možda i filmska činjenica.

RASTANAK

Jedan od najtragičnijih trenutaka/događaja u ljudsko-životinjskim prijateljstvima nedvojbeno je smrt. Strah od napuštanja ili bijega, kao i onaj dubinski, prijeteći strah od smrti mačjeg prijatelja, izaziva očaj i u određenim situacijama može privremeno destabilizirati skrbnika. Tako su, na primjer, Bobova bolest i dva bijega temeljito emocionalno uzdrmali Bowena. Gubitak najboljeg životinjskog prijatelja može se po emocionalnom intenzitetu mjeriti s gubitkom bliske ljudske osobe (Belk 1996: 123). Istraživanja pokazuju da žalovanje za životinjskim prijateljem “može biti daleko intenzivnije nego za čovjekom” (Sife cit. u Planchon i sur. 2002: 94), što dakako može rezultirati ozbiljnim psihičkim i fizičkim problemima osobe koja žaluje. S druge strane, životinjski prijatelj može biti učinkovita i blagotvorna utjeha i “zamjena” za izgubljenog člana obitelji (Belk 1996: 125), o čemu svjedoči i iskustvo roditelja Vicki Myron, koje je nakon smrti dvojice sinova tješio mačak Max, a njezina je majka prije vlastite smrti, svjesna da će izgubiti bitku s rakom, nabavila drugog mačka kako bi svom suprugu ublažila tugu i samoću.
Iznimno važan dio memoara Vicki Myron jest opis Deweyeva starenja i starosti te reakcija sredine na njegove poodmakle godine. Te reakcije pokazuju bar dvije važne stvari: 1) odnos prema starosti uvjetovan je u najvećoj mjeri kulturom u kojoj živimo; 2) odnos prema starijim ljudima pojedinci translatiraju na ostarjele životinje. Također se u potpunosti možemo složiti s Myron kad piše da “živimo u kulturi odbacivanja, koja stare ljude gura u kut i nastoji ih ne vidjeti” (2012: 296). Starenje je, dakako, značajno promijenilo fizički izgled i navike tog slavnog mačka, što je s razumijevanjem i suosjećanjem prihvaćao samo dio korisnika i zaposlenica knjižnice. Preostali su ljudi, implicitno ili eksplicitno, manifestirali svoj ageistički stav. U tom je smislu posebno znakovita epizoda u kojoj su članovi knjižničnog odbora raspravljali o Dewyevom lošem izgledu, koji navodno “kvari” javnu sliku knjižnice, zaboravljajući pri tom ne samo koliko je mačak u svojim mladim i slavnim danima učinio za promociju grada, nego i – još važnije – da je riječ o zbiljskom, konkretnom biću koje osjeća i pati te ima pravo na poštovanje. Upravo u tim trenucima Vicki Myron došla je do krucijalne spoznaje da ljudi Deweya nisu promatrali kao konkretno biće već su ga tretirali kao “simbol, metaforu, predmet koji se može posjedovati”, iz čega joj se logično nametnulo pitanje hoće li i ona sama zbog svoje (poodmakle) dobi jednog dana biti jednostavno izbačena kao nepotrebna (Myron 2012: 298). Na tom se primjeru odlično vidi i razlika u načinima na koje ljudi doživljavaju kućne prijatelje. Vickin odnos prema Deweyu bio je “ostvarujući odnos” utemeljen na prijateljstvu, jednakosti, ljubavi i uzajamnom poštivanju, dok je za većinu članova Odbora taj odnos bio puka utilitarnost, pragmatičnost i objektivizacija (Fox prema DeMello 2012: 157).
Odluka o eutanaziji (“ubojstvu iz milosrđa”) ili “uspavljivanju” bolesne i/ili ostarjele životinje “užasno [je] bolno ljudsko iskustvo” (Sanders 1998: 190)24. Dewey je umro u naručju Vicki Myron jedanaest dana nakon svog devetnaestog rođendana zbog zdravstvenih komplikacija (prema Spencer Public Library). S obzirom na to da je Dewey bio i mačak zajednice i globalna zvijezda, njegovu su smrt oplakivali mnogi, no najviše i najteže je, dakako, bila pogođena sama Myron. Ona je izgubila najboljeg prijatelja, pa nije čudna njezina odluka da nedugo nakon dostojanstvena bdjenja i Deweyeva pokopa u dvorištu knjižnice ode u mirovinu. Knjižnični svijet bez Deweya, bez njihovih svakodnevnih rituala i druženja, jednostavno više nije bio njezin svijet, svijet u kojem su tako čvrsto, gotovo neraspletivo bili povezani njezin život i život tog narančastog mačka.

UMJESTO ZAKLJUČKA: MAČKAMA U ČAST!

Bob i Dewey dva su mačka koja su dala ogroman doprinos dekonstrukciji dvaju komplementarnih “mitova” – onoga o psima kao najboljim čovjekovim prijateljima te onoga o mačkama kao samotnjačkim životinjama (Alger i Alger 2003) . Oni su to učinili tako što su vrlo uvjerljivo pokazali i dokazali da najboljim čovjekovim prijateljem može postati i gladna, ranjena i promrzla “mačka koja se pojavila niotkuda” (Staff Reporter 2015). I dok se na ulicama diljem svijeta milijuni mačaka svakodnevno bore za opstanak, izložene bolestima i nevjerojatnoj ljudskoj okrutnosti, a u prihvatilištima za životinje ostavljene, napuštene i zlostavljane mačke žude za boljim životom i dostojanstvenijim tretmanom, ljudi diljem svijeta čitaju priče o Deweyu i Bobu, zanemarujući pritom nepobitnu istinu da baš svako mačje biće – kao i svako drugo životinjsko biće – ima pravo na život, poštovanje, slobodu, pa i ljudsku njegu, zaštitu i skrb, noseći u sebi i nevjerojatan potencijal za razvoj međuvrsnog prijateljstva.

dr. sc. MARIJE GEIGER ZEMAN i dr. sc. ZDENKO ZEMAN, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb

napomena: za potrebe lakšeg praćenja teksta u objavi na fb zidu i stranicama ‘čovjek-časopisa’ izostavljene su sve fusnote koje originalni tekst sadrži.

na slici: mačak Beograd Belinić, brat blizanac mačke Biograd Belinić