POEZIJA MONIKE STOJANOVSKE
IMA I TAKVIH DANA
Ima i takvih dana
kada netrpeljivost u meni prekipi kao zaboravljena voda
u limenoj posudi
dok se kroz zavjesu zagledavam u neki ponovljiv scenarij
pomišljam da nikada neću saznati što je to umjerenost,
bešumno se zagrijavati do određene temperature,
a ne procuriti i pobjeći iz svoje posude.
Ima i takvih dana
kada poželim neke misli toliko snažne da ih se gotovo može dotaći,
stanja koja takoreći imaju svoj oblik i teksturu,
Želim ih dotaći,
umalo, uvijek
u tim danima kada mi stvari stalno bježe.
Nitko ne zna o čemu se zapravo radi
u fenomenu „sramežljivih krošnji“,
drveća koja godinama rastu jedno uz drugo
i nikad se doista granama ne dodiruju,
bježe si za dlaku,
i ostavljaju male prostore koji se prema njima oblikuju,
Ili pak se oni, možda oblikuju prema prostorima.
Nitko ne zna što stoji iza
svih zbunjenih razmaka,
osim da se osjeća nemoćnim
dok uzalud pokušava dati neki smisao
udaljenosti.
Tako i ja tih dana
pogađam na što me podsjeća
forma praznine
i nabrajam što sve može u nju stati
no ipak sve to ne stane
umalo.
I tako mi se praznina smije u lice
suzama koje hladno kapaju po meni
da bi se zatim s mene vruće izlile
Niz zavjesu gledam:
Postupno
listaš
***
ZATVORENE MISLI
Jasnoća mi je zamagljena
misao jasna
(dobro je kada ne znam)
Kada silno mislim na nebo
mrtvog goluba vidim
(dobro je dok me žalosti nešto)
Ljudi su takvi kakve zamišljam
kada o sebi najmanje znam
(loše je što se razočaravam)
I čim u mojoj glavi postanu ono što nisu
znam da sam im slobodu dala
da lete
Odlučila sam jučer da me više povrijediti nećeš
(danas mrzim kad sve isto grliš)
Zašto uporno pred gužvom u meni hvataš mjesto?
tijesno je i mračno
molim te da ne čekaš red
znaš da ću te pustiti
molim te,
znaš da ću te bez pitanja pustiti prvog
nemoj,
zar ćeš mi opet dozvoliti da stojim iza tebe?
bez odgovora
ponekad mislim da
oni koji bulje u prošlost
tek izgovor žele naći za današnje suze
jer ono prošlo tek svjedočanstvo je
o pripadanju,
romantično opravdanje
za izgubljenost u jutrima novim
(možemo li gledati naprijed?)
i ja se bojim
Osjećaji su mi pijani demagozi
koji ne žele napustiti stol
I kada se ugasi i zadnje svijetlo
čujem ih s licem u dlanovima
dok oni mirišu na samouvjerenost
i bunilo
Istovremeno bezglasno kimam glavom
znajući dobro
da su zaboravili put ka kući
(događa se svakom)
Udomljavam ih širom otvorenih vrata
da ih ispratim kada me netko trijezan
osvijesti
da je
tijekom noći pjesma prestala biti pjesmom
miris prestao biti miris
a dopustila sam da budu most
koji se nadvija nad vodom koje više nema
(možemo li gledati naprijed?)
znam da je mutno
Soba koju pospremam
čini se dobro
sve dok u pukotini parketa
ne nađem uglavljen spomen
prašine nema
i s njom niti smisla
ništa ne može biti kristalno čisto
ponovo
mišlju i mukom naciljaj
u meni dio koji ukrotiti trebam
da ne odeš nakon prvog lošeg sna
zatvori se sa mnom
i ne odgađaj budućnost
zbog još veće daljine
svaka jasnoća je zamagljena
magla je tek jasna
zatvori se sa mnom i
kroz rupu u srcu
gledaj kao kroz ključanicu
naprijed
(i ja se bojim)
***
MOŽE BITI LAKO
Može biti lako
ako potjeramo glasove
koji nepozvani
izvode akrobacije
na rubovima naših misli
balansirajući na glavi
s nogama u zraku,
naslađujući se našim nedostatkom
ravnoteže
Može biti lako
ako ima samo nas
jedno uz drugo
bez onog čovjeka koji je bio
prije nego si sreo
čovjeka koji jesam
i obratno
bez žamora i gužve
nekih naših minulih oblika
koji samo
teže
i teže
Može biti lako
tek kada odlučimo živjeti
kao u blijedom pijanstvu,
smijući se boljkama
koje bolujemo
dok se klackamo omamljeni
ritmom života
koji je možda mogao biti bolji
ali nije
Može biti lako
ako se ogolimo na travnjaku
iza zidova koje smo podigli do neba
dubeći u mekoj zemlji dokaz
da smo gledali oblake,
na trenutak
Može biti lako
ako dozvolimo novim gostima
da razmjeste predmete
u našemu domu
poredane po inerciji
nakon svakog nereda
ponovo
Može biti lakše
ako makneš težak povez
s prozora tvoje sobe
da te jasno vidim u osami
i tada kada najviše boli
i da na staklu vidiš otisak
moga dlana
kao znak
da može,
uistinu može biti lakše
nego što jest.
_________________________________________________________________________
MONIKA STOJANOVSKA rođena je 1993. godine u Skopju. Diplomirala je na Filološkom fakultetu “Blaže Koneski”, odsjek za talijanski jezik i književnost. Radi kao ilustrator i dizajner za vlastiti mali brend “Moki” i kao medijski analitičar.
Poezija joj je objavljena u ‘Rukopisima’ br. 42 i 43; “100 000 pjesnika za promjene” 2016. i 2017, zborniku “Astalna projekcija” 2018. i u nekoliko makedonskih časopisa.
Priprema svoju prvu zbirku poezije.
čovjek-časopis 