KROVOVI
otkako se ne čujemo
grad se suzio
ne idem više u duge šetnje
i nemam psa za te poduhvate
na vrata pozvoni jedino domar
komšiluk je nužnost kada ti isključe struju
do jučer nisam znao da postoje ti ljudi
ni njihova imena
mrak je opet neka promjena
biti stalan znači biti mrtav
u tome ogledam našu šutnju
čarape po stanu smrde na napuštenost
ove noge samo papa može oprati
izađem po hljeb i cigare
raslojim se pokraj porodilišta
odnesen Sufjanom u slušalicama
ulice sam zaboravio
iscrpljen konačnom mapom mjesta
gdje smo ispijali kafe
ovdje gradovi nastaju od sjećanja
u njima se putuje liftom
na cesti leži komad crijepa
zima je suha i prinosi prve žrtve
djeca u parku svrgavaju kralja
***
LJUSKA
proljeće donosi bolest
majka u krevetu
dva puta na stolu dva puta orah
otvarao je sijedi doktor
istodobno sanjamo kuću na moru
ona u snu ja na javi
krpimo žbuku što propušta unutra vjetar crni
od njega grušaju se žile
u čvorove zarastaju grla
ne može jezik da me pozna
– smrklo se u kruni svijesti!
napolju mart dahće
žedan je voska
(u sestrinim očima ugasle su svijeće)
listića duhana na spaljenoj usni
trudim se preživjeti toplinu bolničke sobe
dok kuću za ruku držim
prstima joj lobanju šaram
ožiljak je polumjesec mlad
pod jastukom trune odbjegla kosa
***
KUĆA
kad smo kupali majku
vrištala je
smrad bolnice
tuš je odlijevao talog joda
u slivnik neizgovorenih molitvi
prvi put smo osjetili težinu spužve
premalu da upije sedmice ležanja
hvatala nas je za kosu
čupala korov iz podivljale trave
tišina ugašene lampice bojlera
život pretvoren u veliki sat
štiman i konačno pokrenut
šutjet ćemo riječ logoped
dok majka izgovara iksotopalu
jezik koji tek trebamo učiti
***
VAL
udišem prvu tišinu sjevera
grad je otok pred tsunamijem samoće
vozovi me više ne bude
omamljeni slanim zrakom
korozijom što stišava šine
čeznem za potpunošću jutarnjeg obroka
jod je ovdje suvišan element
svaka noć miriše na okean
***
KESSEL-LO
do ječmenih polja deset je minuta
odjek ruralnog ulazi u ljude
poput hljeba u krušnu peć
dan je izlučen prekratak
žaoka u jagodici prsta
došao sam da raskujem ograde
pustim konje da hodočaste provincije
dobar dio mene već je u galopu
ostavljam biciklo i duševnu potkovu
nek mi neko puca u noge
ovdje nema masovnih grobnica
kostiju za posrnuti
sklonit ću sunce u džep na košulji
da ugrijem grudne šume
poslije svakog izleta padne mraz
_____________________________________________________________________
SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. Prvu zbirku priča Ljetne himne objavio je 2015 godine u izdanku SPKD Prosvjeta. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala Strane, online časopisa za regionalnu književnost i kulturu. Trenutno studira i živi u Belgiji gdje završava drugu zbirku priča.
čovjek-časopis 