PRIČA VLADE UROŠEVIĆA IZ KNJIGE “MOJA RODICA EMILIJA” / “Мојата роднина Емилија” (osamnaest zatvorenih priča koje čine jedan otvoreni roman), 1994.
TRI ŽELJE
/priča o prvom pojavljivanju Emilije/
Moja prva sjećanja na Emiliju povezana su s pojavom slonova u našemu gradu. Zapravo – sa slonovima i mrtvim konjima. Svakako da su slonovi bili neobičniji. Konji su imali bijele razrogačene oči i iskežene zube. Na oko jednomu od njih sletjela je velika zelena muha. Sjećam se da je Emilija otjerala muhu, a oko je konju prekrila jednim ubranim cvijetom.
Ali odakle i kako se uopće pojavila Emilija? Moje sjećanje nije posve pouzdano; redoslijed događaja je ponekad izmiješan; verzije koje sam kasnije čuo često su kontradiktorne; fotografije u obiteljskom albumu i zapisi djeda Simona uglavnom su nejasni; ponekad čak mislim da je Emilija uspjela – nekakvom, samo njoj svojstvenoj sposobnosti – izmiješati uspomene u nerazmrsivo klupko i učiniti prošlost nečitljivom i neodgonetljivom.
Ponekad mi se čini da je nikada prije rata nisam vidio, no to je nešto što se može smatrati provjerljivim – tada sam bio malen i događaji u mojem sjećanju imaju dimenzije koje ne odgovaraju stvarnosti: u njemu nalaženje neke male kutijice zauzima veće mjesto od rušenja čitavih gradskih kvartova. No s početkom rata slika moje rodice Emilije postaje bez sumnje jasnija i izoštrenija.
U tim prvim ratnim danima, kada se kuća stalno punila i praznila, kad su kroz nju prolazili, izmiješano i munjevito, poznati i nepoznati ljudi, kada su u nju sa svih strana dolijetali šareni leptiri, najnevjerojatnije vijesti, kada su se razgovori prekidali sa svakim otvaranjem vrata i kada je sve – lijeganjе, ustajanjе, obroci – bilo ispremiješano, otrgnuto iz uobičajenog tijeka u isto vrijeme uzbudljivo i zastrašujuće, u kući su se pojavili i rođaci koje sam, kako mi se činilo, vidio prvi puta u životu; bili su suzdržani, nekako odsutno ljubazni, s nečim izgubljenim u pogledima – čovjek s naočalama na čijem je licu s nekoliko dana neobrijanom bradom bilo nečeg očajničkog no i cirkuski šaljivog, žena koja je stalno prebacivala neke sitnice iz jedne u drugu torbu, vadeći ih i ponovo stavljajući po nekom svom redu, da bi se već u sljedećem trenu predomislila i iznova počela sređivati stvari u torbi, sada u suprotnome smjeru i djevojčica koja je netremice bila zagledana u fotografiju slonova, uramljenoj u neki stari okvir na zidu u hodniku i istrgnutoj iz nekog ilustriranog časopisa
To su afrički slonovi rekao sam ja stručno. Razlikuju se od onih iz Indije, dodao sam ponosan na svoje znanje. Osjećao sam se superiorno: ona je imala tek sedam godina, a ja sam već napunio jedanaest.
Živi, upita ona odjednom.
Zbunilo me je njezino pitanje. Nisam posve shvaćao što je htjela time reći.
Pa, čim je fotografija, morali su biti živi, rekao sam. Fotografirali su ih, shvaćaš? Nisu nacrtani.
Više volim žive slonove od fotografiranih, rekla je jednostavno. Pogledala me je i naglo se zacrvenjela.
U tom času u sobu su utrčali susjedi vičući da nebom lete avioni. Svi su izašli držeći dlanove nad očima: u nebeskim dubinama iskrili su mali svjetlucavi vretenasti oblici jedva vidljivih aviona. Oko njih su rascvjetavali mali bijeli oblaci protuavionske artiljerije.
Slušaј, rekao sam Emiliji koja je još uvijek gledala slonove na fotografiji, u jednoj ulici iza naše kuće ima dva konja koja su ubili kada su mitraljirali iz aviona. Želiš ih vidjeti?
Nisam mogao ni pretpostaviti u kakve nepredvidljive doživljaje vodi ovaj moj poziv, niti da će ubrzo ona postati ta koja upućuje poziv za put ka nepoznatom i kojeg ću ja poslušno slijediti. Od toga trena započeo je niz nevjerojatnih događaja koje ću pokušati ispričati, potpuno svjestan njihove nevjerojatnosti.
Ustala je te smo neprimijećeni izašli na ulicu kroz zadnje dvorište. Na kaldrmi ulice bio je bačen kišobran, jedna ženska cipela slomljene potpetice, nekoliko omotnica s pismima, glava lutke i jedna žlica. Iz rasporenog madraca izlila se vuna.
Od svega toga, Emilija je izabrala glavu lutke, obrisala je s nje prašinu i ponijela je sa sobom. Hodala je pola koraka iza mene poput male poslušne djevojčice koja se prepušta volji starijeg, ali odlučna da svojim ponašanjem dokaže da je s njime ravnopravna.
Konji su još uvijek bili ondje gdje sam ih vidio prethodnog dana. Jedan od njih je ležao zadnjih nogu položenim na ulici, a glavom u jarku. Drugome je glava bila na trotoaru. Oko mu je užasnuto gledalo u nas. Kada smo im se približili vidio sam kako se na ispupčenoj zaobljenosti oka, kao kroz staklenu kuglu nasađenu na dugi štap ogledavaju dvorišta, nazubljeno zelenilo drveća i bijela čipka oblaka. Iz susjednog vrta Emilija otkinu jedan krupni bijeli cvijet.
Prekriven cvijetom, oko mrtvog konja izgubio je luđački užas. Ali muhe su i dalje slijetale na rubove poluotvorenih usta iz koje su virili krupni žuti zubi.
Lijepi su, rekla je moja rodica Emilija. Lijepi mrtvi konji, dodala je.
Hoćemo li natrag, upitao sam autoritetom starijeg.
Moja rodica Emilija napuči usne u znak neslaganja. U očima joj bljesne neka lukava prikrivena svjetlost posve neprimjerena njezinoj dobi. Okrenu se prema meni i pogleda me ravno u oči – bez imalo napora – ne trepćući, s odlučnosti bez zadrške, samouvjerena, gotovo drsko. Mala poslušna djevojčica koja je do malo prije hodala pola metra iza mene, šuteći preplašeno, odjednom je postala biće svjesno neke svoje moći. Gledao sam je zbunjen.
Što želiš da sada ja pokažem tebi, upita ona.
Bio sam zaprepašten njezinim neočekivanim prijedlogom, a još više odlučnošću kojom ga je dala pa nisam odgovorio ništa.
Imaš pravo na tri želje. Rekla je. Požuri.
Odakle sad ovo, rekao sam. Otkud si sad ovo izmislila.
Nabravši gornju usnu i raširivši nosnice pokazala je da nije zadovoljna mojom nespremnošću da prihvatim njezine prijedloge.
To je jedna igra, objasnila je.
Čitao sam bajku o tome, rekoh. Zove se „Tri želje“. U njoj to radi jedna vila, mislim, ispunjava želje. Ili riba, ne sjećam se više.
Dobro, reče moja rodica Emilija pomalo nestrpljivo. Neka bude bajka. No imaš pravo na tri želje. Reci mi što želiš vidjeti.
Razmišljao sam, čini se predugo.
Neke životinje, reče moja rodica Emilija.
Da, rekoh ja, životinje.
Koje?
Opet sam razmišljao predugo.
Slonove?
Ovo je već bilo previše.
Da, rekoh ja, slonove. Pokaži mi slonove.
Emilija prijeđe jezikom preko usana. U njenom osmjehu opazih pobjednički titraj.
Dobro, reče ona. Dođi.
Išla je preda mnom žureći, vođena nekom sigurnošću koja je brisala sav moj otpor i nepovjerenje. O čemu se radi? O povrijeđenoj sujeti male djevojčice koja mi je željela dokazati da ne poznajem samo ja neke stvari? O unaprijed smišljenoj želji? O triku koji će se naposljetku otkriti kada mi pokaže neku sličicu ili igračku?
Ali nisam imao vremena preciznije oblikovati svoje sumnje. Emilija je hodala ispred bez sumnje, samouvjereno, vođena jednom, gotovo mjesečarskom sigurnošću, kao netko tko je bezbroj puta prolazio tim istim putem i s istim ciljem.
Kamo, upitah?
Emilija ne odgovori.
Prošli smo nekim pustim ulicama u kojima je jedini trag događaja koji su se odigravali tih dana bio jedan veliki ženski slamnati šešir s buketićem umjetnog cvijeća zadjenutim sa strane na obodu preko kojeg je prošao kotač nekog automobila. Zatim je moja rodica Emilija ušla u jedno dvorište, a iz njega kroz jedna vratašca, u drugo dvorište. Nije bilo nikoga. U jednom od dvorišta nalazio se stol postavljen za jelo – no i domaćini i gosti pozvani na objed kao da su nestali. Nad sjajno bijelim tanjurima letjele su ose. Među lijehama cvijeća šetale su kokoši, razbacujući nogama zemlju više od pakosti nego tražeći hranu: očito da im je odsustvo ljudi ulijevalo neku bezumnu hrabrost. Jedna se čak popela na stol i važno gazila među tanjurima. Kada sam zamahnuo prema njoj, zakokodakala je iznenađena i sletjela na pod dižući mali oblak prašine sa zemlje.
Udaljena vreva grada postajala je sve nečujnija: prekrilo ju je brujanje pčela, kvocanje kokošaka i piskavo glasanje cvrčaka.
Dvorišta su postajala sve zapuštenija: neki su posve obrasli travom, u voćnjacima je bilo mnogo isušenih stabala slomljenih grana. Plotovi su na mnogim mjestima bili provaljeni, nedostajale su daske. Korov je bujao, podivljao i poblesavio zapjenjen poput idiota u kojem bez mogućnosti da budu izrečene, bujaju neke ogromne, nemjerljive riječi koje bubre sve više i više nadilazeći svojom veličinom i oblikom otvor usta. Čičkovi i osjaci ondje su dosezali divovski rast; probijali smo se kroz njih kao kroz tropsku prašumu. Mesnato lišće nam se žilavo suprotstavljalo, a stabljike pune ljepljivog zelenog soka nas nisu htjele propustiti. Nad tim gustišem širila se teška omara, zujali tromi kukci, treperio je ugrijani zrak.
Konačno, iza nekih srušenih plotova, više nije bilo dvorišta: onkraj te srušene granice širilo se carstvo periferijskih polja, ničija pusta zemlja bodljikavih biljaka.
Ovdje, reče moja rodica Emilija i pokaže mi rukom znak da legnem na zemlju. Bio sam uvjeren da sva ta igra ne vodi ničemu, no na Emilijinom licu i izrazu bilo je nečeg što me je primoravalo da odgodim njezin prekid.
Ležao sam disciplinirano, ironično pretjerujući u svojoj ustrajnosti, i gledao sam kolone mrava koji su se probijali kroz čudesan gustiš krećući se prema samo njima znanom cilju. Zemlja je vonjala na trule plodove, nagorjele dronjke, na životinjski znoj i na nešto bezimeno uzbudljivo i tajanstveno. Poželio sam reći Emiliji da igra postaje besmislena i da je vrijeme da se vratimo kući, kad mi ona dotaknu rame.
Evo ih, reče.
Bili su isti kao na fotografiji u predsoblju: spori i teški, kao brda koja se pomjeraju, kretali su se kroz visoku travu i korov ljuljajući u gotovo svečanom ritmu svoje surle. Nalazili su se jedno stotinu metara od nas: podižući glave, mogli smo ih sasvim lijepo vidjeti između oštrih vrhova bodalja i baršunastih listova koprive.
Slonovi, rekao sam još ne vjerujući svojim očima. Isti kao na fotografiji!
Čuo sam rodicu Emiliju kako se hihoće prigušeno.
Živi slonovi su ljepši nego oni na fotografiji, zar ne?
Veličanstveni, ozbiljni, svjesni svoje veličine, slonovi su koračali kroz gustiš, uzimajući s vremena na vrijeme svojim surlama poneki grm i stavljali ga u usta. Bilo ih je četvero: odjednom, probijajući se među velikima, istrčao je i peti – mali slonić teturajući smiješno i pletući se oko nogu onih velikih.
Podigao sam se na ruke da ih bolje vidim.
No u tome trenu čuo se zvuk, a odmah potom vidjeli smo avion koji se kretao sve niže. Nadletio je slonove, a zatim preletjevši nad našim glavama, napravio je polukrug.
Zapazio ih je, promrmljao sam panično.
Slonovi kao da su osjetili opasnost. Zastali su podižući surle i zabijajući se jedan u drugog, mali slonić bio je skriven između njihovih nogu.
Avion se vraćao leteći sve niže. Njegov mitraljez je prijeteći stršio na kljunu aviona. Avion je sličio nekom ružnom kukcu sa isturenim žalcem.
Poletjevši sa obližnje stabljike sljeza, jedna mi mala mušica uleti u oko. Oko me je zapeklo, cijeli se pejzaž prekrio ljutim omotačem. Zažmirio sam od bola.
Ma, baš me briga, rekao sam bijesno.
Otvorio sam oči u trenutku kada je iz trupa aviona bljesnuo narančasti plamen. Avion se zatrese i iz njega poletješe bljeskavi komadići. I u sljedećem trenutku, vukući za sobom rep gustog dima, avion pogođen nekim zrnom protuavionske artiljerije – nestane iza drveća koja su obilježavala granicu poljane. Odatle do nas dopre tupa eksplozija.
Moja se rodica Emilija zahihoće.
Ovo je bila druga želja, reče ona.
Slonovi su još uvijek stajali neodlučno, oprezno njušeći zrak. Kao da su predosjećali da opasnost još nije minula.
I doista, s druge strane poljane čuli su se glasovi. Privučeni padom aviona, tražeći mjesto gdje se srušio, iz grada su trčale skupine vojnika s puškama u ruci. Dovikivali su se međusobno, raštrkani po trnovitom grmlju, tražeći staze koje su se gubile u gustišu. Još malo i vidjet će slonove.
Pronaći će ih, rekla je moja rodica Emilija, posve hladnokrvno, ne unoseći nimalo osjećaja u tu nemilosrdnu konstataciju.
I doista, jedan od vojnika koji se probio među prvima, odjednom je stao. Zatim je počeo vikati pokazujući prema slonovima.
U uzbuđenju nisam primijetio da sam stavio ruku na mravinjak. Osjetivši svrbež, vidio sam da mi ruku napadaju i grizu krupni crvenoglavi mravi.
Otresao sam dlanom druge ruke mrave koji su visjeli držeći se vilicama za moju kožu.
Brišite, rekao sam. Magla!
Tko, upita moja rodica Emilija praveći se da ne shvaća.
Slonovi, rekao sam u posljednjem trenu.
Vojnik koji je mahao rukama, zastane. Nekolicina vojnika mu se približavala trkom. On je pokazivao rukama prema mjestu na kojem su do maloprije stajali slonovi.
No tamo sada nije bilo ničega. Pod suncem koje je peklo nepromjenjivim sjajem bljeskale su oštrice trava, lagano se njihao korov, rascvjetavale se krunaste čašice bodljika. Iznad svega toga talasali su gusti slojevi vrućeg zraka.
Slonova nije bilo.
Treća želja, reče moja rodica Emilija pomalo zlim izrazom lica. Gotovo.
Što je gotovo, upitah ja.
S trima željama, reče ona ustajući. Istresla je suhu travu sa suknje, pogledala me kao da me zbog nečeg sažalijeva i pružila mi ruku da je izvedem iz gustiša.
Na povratku kući išli smo kraćim putem. Stariji ukućani su bili zaposleni preuređenjem podruma: odlučili su od njega napraviti sklonište. Iznosili su starudiju, stare posude, lampe slomljenih sjenila, pljesnive knjige, a unosili poljske krevete, deke i priručnu ljekarnu. Jedva da je netko primijetio našu odsutnost.
Gdje ste bili, pitale su tete.
Pokazao sam Emiliji ubijene konje, rekao sam ja.
Bože, kakva vremena, uzdahnule su tete.
U naše vrijeme su dječaci pokazivali djevojčicama ljepše stvari.
Ušli smo u kuću. Pogledao sam prema fotografiji na zidu i zastao iznenađen: mogao sam se zakleti da su slonovi prije bili okrenuti glavama prema promatraču, a sada su bili okrenuti kao da odlaze prema gustišu džungle koja se već sklapala za njima.
Želio sam nekoga pitati i provjeriti svoje sjećanje u svezi fotografije, ali sam se predomislio. Sjedeći u foteljama u salonu, djed Simon i sudac Pletvarski , čest gost u našoj kući, razgovarali su o jednom pogođenom avionu koji je pao negdje na kraju grada. Prolazeći pokraj njih i slušajući njihov razgovor, zastao sam radoznalo, no oni su me prijekorno pogledali, a ja sam nastavio prema kuhinji.
Ondje je već sjedila moja rodica Emilija. Gledala me je ispitivački, a ja joj nisam rekao ništa, ni o promjeni koju sam primijetio na fotografiji, ni o razgovoru o avionu koji sam djelomično čuo. Samo sam joj isplazio jezik i upustio sam se u pretraživanje kredenca da nađem nešto za jelo.
Tako započinje moje sjećanje o prijateljevanju s Emilijom.
Kada sam se kasnije prisjećao događaja sa slonovima, uvjeravao sam se da su životinje pobjegle iz zoološkog vrta zbog bombardiranja i da me je Emilija znajući nešto o tome navela da ih poželim vidjeti kako bi mi ih ona mogla pokazati. I kakvo je silno bilo moje iznenađenje kada mi je jednog dana, mnogo kasnije, u ruke pala knjiga Povijest Zoološkog vrta u našemu gradu koju je napisao nekadašnji njezini upravnik, profesor Dudevski. Uzalud sam u njoj tražio nešto o slonovima s početka rata. Tada, pisalo je u knjizi, u Zoološkom vrtu bilo je medvjeda, lisica, čak i jedan ris i sve su životinje bile zavedene pod brojem i dokumentirane, ali slonova nije bilo. Njih su kupili mnogo, mnogo godina kasnije, njihov dolazak vlakom u specijalnom vagonu bila je velika senzacija u gradu, u večernjim novinama bio je raspisan natječaj za najljepša imena koja će im se nadjenuti, čak se u blizini njihova kaveza otvorila mala prodavaonica u kojoj su djeca mogla kupiti kikiriki zamotan u tuljce od papira koje će pružati prema njihovim surlama. No, to je bilo puno kasnije: tada kada sam ja vidio te velike debelokošce kako gaze poljanom iza posljednjih kuća na periferiji, zapravo slonovi nikako nisu mogli biti ondje.
A ja ih ipak vidim u svome sjećanju kako se kreću između čičaka i magarećeg trnja skupljajući veliko lišće lopuha u divljim vrtovima našeg djetinjstva, a moja rodica Emilija leži kraj mene na suhoj zemlji i tiho se hihoće.
Potpuno sam uvjeren da sam ih vidio, kao što sam siguran da je moja rodica Emilija bila, zapravo, jedna mala vještica.
s makedonskog prevela Borjana Prošev-Oliver
_______________________________________________________________________
VLADA UROŠEVIĆ (Skopje, 1934.) eminentni je makedonski pjesnik, prozaist, književni kritičar i teoretičar, esejist, antologičar, prevoditelj i sveučilišni profesor. Jedan je od utemeljitelja Katedre za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta “Blaže Koneski” u Skopju, gdje je desetljećima predavao kolegije iz povijesti europske književnosti XIX. i XX. stoljeća. Od 1966. godine na pariškoj je Sorboni ostvario niz intenzivnih studijskih boravaka. Redoviti je član Makedonske akademije znanosti i umjetnosti, Europske akademije znanosti i umjetnosti u Strasbourgu, Europske poetske akademije u Luksemburgu i Slavenske akademije književnosti i umjetnosti u Varni.
čovjek-časopis 