Month: May 2020

KRATKA PRIČA MARIJA MAJDIĆA NATRLINA: POČETNA TOČKA

proza

„Kategorički to opovrgavam!“, rekao je okupljenima u pregovaračkoj sobi.
„Uostalom, viđeni ste od strane više ljudi kako pod rukom nosite knjigu Nikole Tommasea dok napuštate kolodvor. To niste ni pokušali osporiti. Nekoć je nesreća u Šibenik dolazila parobrodom, ali danas više ni jedan pravac nije siguran. Nije mi jasno odakle vam uopće ideja da bih takve stvari izmišljao“, zaključio je Pavao Protega i, onako zavaljen u stolici, pomilovao si sijedu bradu.
Dodao je, „Ja sam ipak uvaženi član ove zajednice, a vi ste tek obični, iredentistički fiškal!“
Rekao je sobi punoj ljudi kako me se sjeća dok sam još kao srednjoškolac ocu pomagao u građevini. Protega bi išao za svojim poslom i vidio bi oca i sina kako sjede i marendaju uz cestu. Obojica prašnjavi i u trlišu. Malome obje ruke na sendviču, starome jedna ruka na boci piva dok drugu drži na dječakovim ramenima.
To je onaj grop u želucu kojeg nazivaš grčem. Ona provalija u koju upadneš i koju nazivaš fojbom. To je onaj osjećaj, znaš, dok gledaš kako se more povlači u sebe neposredno prije plimnog vala.
Uostalom, trenutak eksplozije nikada nije toliko strašan koliko svi oni trenuci koji mu prethode.
Ovo što imamo ovdje, sada, mogli bismo nazvati talačkom krizom, ali štos je u tome što više nisam siguran tko je ovdje pregovarač, a tko terorist. U biti, da vam budem onako baš iskren, nemam pojma želim li ovakve taoce uopće ostavljati na životu. Groteskna pomisao, priznajem.
Upute za prikupljanje podataka metodom razgovora kažu kako je u provedbi općeg izvida potrebno, prije svega, ostvariti suradnju s predstavnicima lokalne uprave i samouprave kako bi se osigurali optimalni uvjeti u ostvarivanju kontakata s određenim osobama.
Vratio sam se u svoj Šibenik spuštenog pogleda i s najmanjim kovčegom. Nisam sebi želio dozvoliti da se zadržim predugo. Tommasea sam, uistinu, držao pod rukom jer ni nakon svih ovih godina nisam sa sebe uspio saprati taj šibenski dišpet, a otac mi je uvijek govorio da je provokacija izvrsno oružje. Zlatni gral gerilskog ratovanja, kazao bi. Savršen način da preventivno razlučiš svoje saveznike od oponenata. Sistematizacija je pola posla.
Došao sam kao zvijezda nadolazećeg kongresa. Keynote speaker rekli bi vam u kongresnoj industriji. Ali umjesto da se uputim u Amadria Park ja sam popodne proveo obilazeći prostore starih tiskara i toverni. Naivno, priznajem. Samo izgubljen čovjek može pomisliti da kretanjem kroz prostor može putovati kroz vrijeme. Ali ono što su razvedenim muškarcima bordeli, onim izgubljenima su hemeroteke. Isječak iz stvarnosti.
Stvarnost iscrtana grisailleovom tehnikom. Uske sunčeve zrake udaraju u plemićke grbove na bunarskim krunama. Monzambano usidren pred lukom. Vinska klauzula poput mača visi nad glavama dalmatinskih težaka. Leprozni verslibristi obješeni u hermetičkim krugovima. Gubim se po gradu po kojem sam nekoć hodao zatvorenih očiju. Kako li se samo usuđuju ti gadovi živjeti svoje vlastite živote!?
Pred odlazak na fakultet sam starome pokazao isječak iz Šibenskog Crvenog Barjaka. Pisalo je u njemu kako je zima 1912. za zidarske radnike bila kišovita i osobito tužna. Pisalo je: „kad kiši, zidar ne radi: a kad ne radi, ne dobiva: a kad ne dobiva – nema kruha za djecu i obitelj.“ On je na sebe oblačio pancirno odijelo i rekao mi, „Zato tebe šaljem u školu, a ja više nisam zidar.“
Sunce obasjava orošene travke. Na podu zgužvan Dodatak K – Zapisnik prikupljenih podataka metodom razgovora. Iz tla viri tek zvjezdasti upaljač. Upute o metodici vođenja razgovora kažu da je u razgovoru potrebno eliminirati ili barem potisnuti teme koje bi mogle sugovornika učiniti indiferentnim prema problemu. Na stolu Dodatak M – Zapisnik o minskom incidentu. Stavljaju i četvrtu neispijenu čašu na stol. PROM-1 kažnjava krive procjene.
Poziv me zatekao dok sam opet listao po prošlosti. Prošlo-svršeno vrijeme je ono u kojem najbolje njegujem svoje tjeskobe. Javio sam se refleksno jer nepoznati brojevi mi bude nelagodu. Glas me pitao jesam li ja Domagoj Juras. Glas me zamolio da se požurim do zgrade Policijske uprave šibensko – kninske. Iz kovčega izvadim Tommasea i uputim se.

***

Obilježavanje početne točke provodi se istostraničnom trokutastom oznakom dužine stranica 15 cm, crvene boje s bijelim natpisom STOP koja se postavlja na visini od najmanje 30 cm od razine tla.
Približavam mu se oprezno. Iza nas rotacija plavih svjetala. Iza nas okupljena šačica znatiželjnika. Interventna policija, lokalni dužnosnici i dušobrižnici. Još dugo nakon što vojske odu, netko ostaje pobrinuti se za zagađenost prostora. Mislav već dva desetljeća skida ožiljke s naše zemlje. U šali zna reći da je on tek estetski kirurg, ali danas mu nije do šale pa mi zajedno s još dvojicom svojih kolega iz daljine gestikulira da se zaustavim na ulazu u radilište. Dovikuje mi, „Ćaća bi ti se usta iz mrtvih i zadavija me golin rukama da ti se šta dogodi!“ Prilazi mi jedan od dvojice i zaustavlja se pred trokutastim znakom s natpisom „NE PRILAZITE.“ Ozbiljan je i govori mi, „Na toj svojoj konferenciji ne zaboravi nabrojat imena poginulih. Umisto po hotelima, bolje vam je da dođete ode vidit šta to znači razminiranje. Minska polja ste ionako vidili samo na aplikaciji mobitela.“
To je onaj osjećaj kad progutaš knedlu u grlu. Onaj znoj koji ti oblije dlanove i kojeg nazivaš palmarnom hiperhidrozom. To je onaj trzaj o kojem dvaput promisliš jer te svaki idući korak može ubiti.
Mislav na sebi nema nikakvu zaštitnu opremu. Trenutno mu puca neka stvar za standardne operativne postupke već ukinutog HCR-a. Gleda me iz daljine, onako švicarski odjevenog, počešljanog, u cipelama i sakou. Dovikuje mi, „Nemoj se uprljat momčino!“ Sjedi nasred minskog polja u šibenskom zaleđu i govori, „Stari te ne bi ni pripozna. Nemoj nam šta zamirit. Mi smo ti navikli na jeftina odijela i besplatne rakije.“
Prema podacima međunarodnih agencija, Hrvatska je jedina zemlja Europske unije s visokom zagađenošću. Na svjetskoj razini, Landmine Monitor je za 2018. ponovno prijavio zabrinjavajuće visok broj žrtava stradalih na minskim poljima, gotovo dvostruko više nego 2013. 54% civilnih žrtava su djeca. Ratovi ubijaju i dugo nakon mirovnih sporazuma.
Temeljem Akcijskog plana iz Maputa, članice Ottawske konvencije su se obvezale očistiti svoja minska polja najkasnije do 2025. Hrvatska je 2018. zatražila produljenje svog krajnjeg roka za razminiranje i postavila ga za – 2026.
Društvo natiskano iza mene pokazuje sve veću nervozu. Dan prije otvaranja međunarodne konferencije s naglaskom na protuminsko djelovanje, nekoliko pirotehničara im se prijeti raznijeti ukoliko se na stol ne stave pitanja o donošenju izlazne strategije i povećanju sigurnosnih i materijalnih uvjeta. To bi bio međunarodni skandal koji nikome nije potreban. Rekli su mi kako su me pozvali da, kao jedan od vodećih međunarodnih stručnjaka na tom polju i rođeni Šibenčanin, ispregovaram ovu situaciju i izbjegnem tragediju. Istini za volju, bio sam jedini s kojim su Mislav i kompanija uopće pristali razgovarati.
Sjećam se kada bi Mislav vraćao mog oca kući s posla. Kada bi kasnili znao bih da je posao prošao dobro pa ih narod u mjestima pored očišćenih minskih polja časti domaćim vinom ili nečim žestokim. Na šanku ili na stolu bi se uvijek našla nepopijena rakijica ostavljena za one poginule. Prvo jedna pa dvije pa tri. A onda i ta četvrta.
Sada me Pavao „Uvaženi“ Protega pred policijskim načelnikom i pripadnicima oružanih snaga optužuje da sam ja nekakav kolaboracionist, nekakav idejni začetnik ove svirepe sabotaže.
„Očekujete od njega da vam pomogne, a on vam je ovo sve i osmislio. Uvijek je bio funcut.“

***

Malo je reći da Mislav nije bio oduševljen kada sam mu rekao da napuštam Hrvatsku kako bih karijeru ganjao u inozemstvu. Vraćao bih se ljeti i posjetio ih. Kao pravnik sam se specijalizirao upravo na području protuminskog djelovanja. Posegnuo bih za onom neispijenom žesticom na stolu, ali Mislavu se to ne bi svidjelo. Prekrio bi čašu rukom i odmahnuo glavom. Promrmljao bi sebi u bradu kako je još ne zaslužujem dirati.
Ne bih ga razumio kada bi mi prigovarao što sam otišao. Pitao bi me nešto poput, „Gdje smo bili svo ovo vrijeme dok su nam trofeji gubili patinu?“
Kako uopće odgovoriti na takva pitanja?
U pregovaračkoj sobi im objašnjavam da nemam veze s ovim performansom. Stigao sam u grad na konferenciju i zatekla me ova situacija. Optužujem Protegu da izmišlja i o meni širi objede jer mene i mog starog nikad nije podnosio. Sad me još naziva i provokatorom i tvrdi da sam podmukli tolomaš. On se zavali u svoju stolicu i to kategorički ospori.
Trenutno je ovo tek klasični nesporazum plemića i pučana, ali završi li tragedijom bit će ovo crna mrlja u gradskoj povijesti. Šibenski cause célèbre.
Kad sam otišao na fakultet zamolio sam Mislava da mi se javlja nakon svakog čišćenja. Stari mi baš i nije tip koji koristi mobitele i telefone. Poziv me pronašao u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici. S nepoznatog broja jer čak mi ni snažni i brbljavi Mislav nije imao snage priopćiti takvu vijest.
U ovoj zagušljivoj sobi nepodnošljivi diskant. Izađem van ne bi li uhvatio zraka. Oko mene goleme klepsidre kalibriraju vrijeme. Prašnjave dagerotipije ocrtavaju profile istaknutih ličnosti koji zamjenjuju teze. Parobrod Keleti usidren pred obalom. Skjavetićevi madrigali odzvanjaju Šibenikom. Spotičem se po ulicama po kojima sam nekoć lakonski trčao. Vraćam se ovdje jer je izgubljenim ljudima potrebna referentna točka.
Pitaju me jesu li pirotehničari stvarno u stanju napraviti tako nešto. Odgovaram im da stvarno jesu. Utjecajni Pavao Protega odmahuje rukom i kaže da su to pijana posla. Govori da blefiram. Pitam ih jesu li spremni riskirati? Ono što će u javnosti odzvoniti su žrtve i eksplozije. Kasnije se mogu pravdati, ali bit će prekasno.
Demante i obdukcije nitko ne čita.
Nakon gotovo sat vremena pozivaju me natrag u zgradu. Lica smrknuta, tonovi sepije. Odahnem tek kad Protega pokupi svoju jaknu i protestno napusti zgradu. Ispričavaju mi se u njegovo ime, kažu kako se slažu sa mnom da je Protega vjerojatno vođen osobnom averzijom prema meni. Govore mi da su nakon konzultacija s državnim vrhom prihvatili otvoriti određena pitanja vezana uz status pirotehničara i tempo razminiranja. Preklinju me da Mislava i društvo maknem s polja i to odradim u tišini. Javnost ne treba znati da smo pregovarali s teroristima, govore mi. Pristaju da sutra u svom izlaganju uvrstim imena poginulih. Pitaju me hoću li im se poslije pridružiti na večeri.
Upute za prikupljanje podataka razgovorom savjetuju da je razgovor nužno zaključiti primjerenim isticanjem zadovoljstva na susretljivosti i pružanju dragocjenih informacija.
Stoga se nasmiješim i pristojno odbijem. Krenem prema toverni. Tamo me čeka besplatna rakijica.

________________________________________________________________________

MARIO MAJDIĆ NATRLIN rođen je 1986. u Trogiru, odrastao u Splitu. Završava Pravni fakultet u Zagrebu od kada radi u struci. Piše duži niz godina, objavljuje u časopisima i digitalnim magazinima. U 2019. priča „Trogirska sintaksa“ osvaja prvo mjesto na natječaju Gradske knjižnice Trogir. 2020. priča “Početna točka” osvaja prvo mjesto na književnom natječaju “KuŠIn”, a priča “Šporkica” prvo mjesto na natječaju “kromoMETAfora” Gradske knjižnice Vladimir Nazor u Zagrebu. Autor je zbirke refrena i kratkih priča „Samo moja“ koja je objavljena u siječnju 2020.

DVIJE PJESME DRAGANE GRUJINOVIĆ

poezija

OVISNIKU

Narastu mi krila po milimetar
svaki put kad udahnem punu dozu
tvog optimizma
a često te udišem kroz zamišljene rešetke
Naraste Ego za cijelu trepavicu
dužina do vrha dopunjena maskarom
Zatrepćem što brže
da naduvam balon samopuzdanja
i razbacam se u šarenilu krila sakupljenih
tražeći rajske ptice
Otvore na roletnama ispunim
zracima mladog mjeseca
razrijedim gustu tintu kojom se
svake noći kupam
Isprazne pepeljare ruke najdražeg čuvara
lijevog i desnog plućnog krila
Dok tražim tragove pepela pod noktima
izmišljam razloge za organizovanje
logorske vatre
Zapalim svu količinu besmisla
kojom se volimo pohotno
do zadnjeg daha ispovijesti nikotinskog dima.

***

SAVJEST PLIŠANE LUTKE

Nevješto izvezene figure neba
Pod plačnim oblacima
drhti prašina
mrtvilo suvih ikebana
prividna parada boja
Flegmatičar je zarobljen
u kutiji vremena
Umjetni pogled plišane figure
vreba tamo u sjenkama
Napukla kora limuna
miris procijeđen gustim dimom
besane noći
Stojiš nad ponorom nepomičan
topli dlanovi te udišu
Za ples noćnog lepitra
za dah ulične svjetiljke
kupujem te.

________________________________________________________________

DRAGANA GRUJINOVIĆ rođena je 7.12.1983. u Banjaluci. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, odsjek studija za socijalni rad. Objavila je zbirke pjesama „Lutanje kroz Id“ 2007 i „Krug dekorisanog vremena“ 2017. godine. Sarađivala sa književnim novinama i časopisima Album, Književnik, Putevi, Katedra, kao i portalima za književnost i kulturu. Bila učesnik na mnogim književnim večerimа.

KRATKA PRIČA SARE KOPECZKY BAJIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “U POTRAZI ZA JUGOM”

proza
  • s ovogodišnjeg natječaja/konkursa Trećeg trga, kategorija “Prva knjiga proze”, pobjednički rukopis

LISICE

Drvena daska natopljena je gustim crvenilom od tople krvi. Nožem velikim poput moje podlaktice, baka iskusnim pokretima komada pijetla kojeg će ispeći za ručak. I kod kuće u Splitu nedjeljom uvijek jedemo meso, ali ono do našeg stola dolazi iz supermarketa, uredno zapakirano u plastični omot. Krajičkom oka vidim kako se mama stresla kada je baka odrezala veliki batak i pljusnula ga na tanjur. Kut usana trza joj se prema dolje dok suspreže nagon za povraćanjem. Ali ne kaže ništa.

Svaki put kad počne kuhati, baka na stol stavi plavu Dikinu kuharicu, čije su stranice toliko požutjele da ispadaju kao jesensko lišće, a slova na njima jedva se vide. To baku ne smeta, jer u kuharicu ionako nikad ne gleda, kao da joj je samo prisutstvo debele plave knjige dovoljan podsjetnik. U pozadini, radio nas izvještava o svim nesrećama, ubojstvima i pljačkama koje su se danas dogodile. Baka ne izgleda kao da je to osobito pogađa. Dapače, svako malo zadovoljno kima glavom pri opisu osobito grozne nesreće, kao da je ona nekako predvidjela te događaje i svima bi im bilo bolje da su nju slušali. „Došla su čudna vrimena.“ Kaže. „U nas toga nema.“ Mama se neuvjerljivo nasmiješi. Blijeđa je nego inače, kao da je baka iz nje isisala svu krv.

Moja baka pojava je koju je nemoguće ignorirati. Iznenađujuće je okretna za svoju građu, a sve na njoj poskakuje dok se poput uragana vrti po kuhinji, rumena i neustrašiva. Moja mama sličnija je djedu. On samo sjedi u svom naslonjaču, pažljivo guli jabukama koru, reže ih na komadiće pa tromo žvače, pogleda prikovanog u daljinu. Iz svoje sobe na selu vidim nepregledno zelenilo, a kod kuće, samo druge zgrade i rublje koje se suši na tiramolu. Ovdje je sve drugačije. I tiše. Nema toliko djece kao u Splitu. Kuće su raštrkane, a u njima većinom žive stari ljudi. Nije tu loše, samo je malo dosadno. Ali ovaj put imam novu misiju: moram napokon vidjeti Ljubu.

Nikad mi nisu rekli što točno nije u redu s njom. Govorili su da je jako sramežljiva, ali nije mi promaklo brzo spuštanje pogleda i nagla promjena teme koja je uslijedila. Odrasli to uvijek rade kada misle da o nečemu nije dolično raspravljati. Nije bilo nikakve sumnje da je kćer naših susjeda obavijena mračnom tajnom. Svaki put kada bismo došli na selo, ona bi se skrivala, ili je bila u gradu „kod likara“. Za što su točno ti njeni ljekovi, nemam pojma, ali čini mi se da bi joj trebali pomoći da bude manje debela i manje šutljiva. Njena majka Neda bila je bakina najbolja, i koliko ja znam, jedina prijateljica. „Poludila bi da mi nema nje.“ govorila je. Njih dvije slične su u gotovo svemu, od istih, sijedih frizura i ispranih suknji do neustrašivosti kojom su se suočavale sa svakodnevnim životom. Bilo da je trebalo napraviti tortu na tri kata ili zavrnuti kokoši vrat, moja baka bi to napravila bez imalo oklijevanja. Da dođe smak svijeta, mislim da bi najsigurnije mjesto za skrivanje bila upravo njena duga, napuhana suknja.

Baka i Neda razlikovale su se samo u jednome: Neda nije znala peći kolače. A njena Ljuba ih je obožavala. Zato je moja baka, kad god bi pekla nešto slatko, odnijela dobar dio kolača susjedima. „Neka dite jede, kad voli.“ govorila je.
„Kad ćemo do Nede?“ zapitkivala sam, tobože nevino. „Ić ćemo iza Božića, sigurno su joj njeni došli za blagdane.“ mama je odvraćala. Srećom, nisu vidjeli ništa čudno u mom naglom zanimanju za druženje sa susjedima.
Napokon je došao i taj dan. „Obuci se, idemo kod Nede.“ rekla je mama. Nikada se nisam brže spremila. Kada smo stigli, baka je bila ta koja je pokucala na vrata. U drugoj ruci nosila je pladanj s rafiolima i londonerima.
„Otvoreno je!“ odmah sam prepoznala visoki, kreštavi glas tete Nede. U kući me zapahnuo me neodređeni kiselkasti vonj, a iz stražnjeg dvoriša dopiralo je kokodakanje.
„Vidi Tene, šta je narasla!“ rekla je dok je brisala ruke o pregaču, a ja sam se na te riječi još malo uspravila.
„Evo, za Ljubu.“ baka joj je predala kolače. Čestitali smo jedni drugima Božić, a onda su oni počeli pričati. Mene to nije previše zanimalo jer nisam poznavala skoro nikoga od ljudi koje su spominjali.
„A Ljuba?“ mama je upitala. To mi je privuklo pažnju.
„Eno je u kokošinjcu. Znaš, ona je tako dobra s kokošima, tako smirena.“ odgovori Neda, a glas joj je bio pun ponosa.
„Sve moje kokoši i pivci slobodno šetaju dvorištem. Kad kupiš u dućanu, to je sve puno kemije.“ mudro će Neda.
„Danas više ne moš nikome virovat.“ ubaci se baka.
„Jadne životinje.“ promrmlja mama.
„A ti budi vegetarijanka onda, jučer ti ih nije bilo ža’“ odbrusi baka. Mama proguta knedlu.
„Jedini problem su mi lisice.“ nastavi Neda. „U zadnje vrime, neka beštija mi stalno provaljuje u dvorište i ubija kokoši. Već su mi četiri otišle.“
„To ti je tako na selu. Svi se bore za opstanak.“ kimne baka.

Dok su oni pričali o lisicama i kokošima, ja sam promatrala starinsku kuhinju. U desnom kutu bila je velika peć na drva u kojoj je pucketala vatra. Svako malo, Neda bi u nju ubacila novu cjepanicu s povelike hrpe sa strane, a vatra bi je gladno progutala. Neda je izvadila pršut, sir i kruh. Dok smo jeli, vrata su se naglo otvorila.
Bila je visoka gotovo kao moj djed, a on je jedan od najviših ljudi koje znam. Uz to, bila je poprilično krupna. Nosila je sivu trenerku i tenisice, a pogled joj je grozničavo prelazio s jednog lica na drugo.
„Ljubo, dušo, došli su nam gosti.“ rekla je teta Neda istim glasom kojim se inače obraća meni, iako Ljuba već odavno nije dijete. Zamahnula je glavom, a tamni slap duge, sjajne kose slio joj se niz leđa. Sve na njoj djelovalo je prljavo i zapušteno, osim te čudnovate kose.

„Kako si, Ljubo?“ oprezno upita mama.
„Na dvi noge.“ odgovori ona, a ja se zahihoćem. Sve oči pogledaju prema meni.
„Ovo je Tena, moja unuka.“ predstavi me baka sa slabo prekrivenim ponosom u glasu. Mama me podbode u rebra. „Daj ruku Ljubi.“ promrsi.
Ustala sam i polako joj se približila, onako kako sam prišla slonu u cirkusu prošle godine.
„Tena, drago mi je.“ polako sam izustila i pružila joj ruku. Promatrala je moju ispruženu ruku kao da joj nije jasno što se od nje očekuje, a onda je zgrabila svojom velikom šakom. Kada me privukla bliže, osjetila sam smrad koji se širio oko nje. Poput hrđe, ili soli.
„Ljuba.“ rekla je i glasno se nasmijala, kao da je upravo ispričala smiješan vic.
Kimnula sam i vratila se za stol.
„Sjedni malo s nama, Ljubo.“ nagovarala ju je teta Neda.
„Ne bi, samo sam došla nešto uzet.“
Šta ti triba?“ već je bila na nogama.
„Mogu sama.“ reče Ljuba i ode do velikog ormara. Okrenula nam je leđa i stala tražiti to po što je došla, praćena zvonjavom metalnih lonaca. Buka je ubrzo prestala, a Ljuba je izašla iz kuhinje, ne rekavši nikome ni riječi.

„Kako je ona sad?“ upita mama tetu Nedu ispod glasa.
„Ko to zna. Uvik je u svom svitu. Ima samo mene… šta će bit s njom kad ja umrem, to samo dragi Bog zna.“
„Nemoj tako.“ ubaci se baka.
„Lako je tebi govorit. Ti imaš sve.“ reče i pokaže prema meni.
„Kad joj je bilo pet godina, Ljuba je po cijele dane crtala. Jednom je nacrtala svoju vjenčanicu. Govorila je da će pozvat cilo selo i plesat tri dana. Sve je isplanirala, jedino je trebalo nać mladoženju.“ nasmije se, ali bio je to gorak smijeh.
„A onda su došli oni. Isprva nismo ništa shvaćali, vidili smo samo vatru koja gori i ljude koji biže. Gledaš, i ne viruješ da se to stvarno događa. A onda proradi instinkt. Prestaneš gledat, i počneš hodat. Hodaš toliko dugo da ti se čini kao da si proša cilu Zemlju uzduž i poprijeko.“
„Bila su to gruba vrimena.“ reče baka. „Nikad to neću zaboravit, koliko god da poživim.. ka zečeve su nas istirali.“
„Najgore je prošla mladost. Ljuba i ostali…“ zavrti glavom. „Mi stari smo se još nekako oporavili, a oni neće nikad.“
„Nekad sam ljuta ka pas, ne mogu ti to opisat. Kad se sitim svega: vatre, gladi, straha. Hodanja preko Svilaje, Promine, Bog zna koliko dugo.. skrivanja u rudniku dok nije procurio plin… ljuta sam na njih, ali i na sebe, jer je nisam uspila zaštitit. I eto, sad je tako kako je.“ zastane, a onda opet progovori. „Srićom da je Split bar bolje proša.“
„Da, baš smo sritni.“ moja mama odbrusi, a baka pogleda Nedu s upozorenjem, onako kako mene gledaju kad previše pričam. Pri spomenu rata, mamine oči postaju kao polje sa skrivenim nagaznim minama, svaki korak moze biti koban. Po prvi put te večeri zavlada tišina, tolika da čujem otkucavanje velikog zidnog sata.
„Oćete šta popit?“ upita Neda, odjednom upadljivo vedrim glasom, kao kazeta koju smo izvadili i okrenuli na drugu stranu. Pogleda ravno u mene, kao da se tek sad sjetila da sam i ja tu.
„Ne, hvala.“ rekla sam. „Idem tren do kupaonice.“

Dok sam izlazila, sobom je još odzvanjala jeka Nedinih riječi. Ovo je prvi put da sam je čula da ovako govori. Uvijek mi je djelovala čvrsto i neuništivo, baš kao i baka. Što ako i baku nešto muči, a nikad nam to nije rekla? Svijet kakvog sam znala prijetio je da se sruši. Moram saznati što se točno dogodilo s Ljubom. Iskrala sam se i otišla do dvorišta. Prvo sam primijetila da je neobično tiho. Odjednom sam začula glasno kokodakanje, ali odmah je prestalo, kao da je netko ugasio radio. Opet je zavladala tišina. Pažljivo sam zakoračila prema naprijed, a kada je stara drvena daska zaškripala pod mojom težinom, poskočila sam. Iz kokošinjca je dopirao pjevni ženski glas. Povirila sam unutra, i vidjela posljednje trzaje kokošjeg tijela, i Ljubine krvave ruke. Pjevala je staru narodnu pjesmu, onakvu kakvom se uspavljuju djeca, a glas joj je bio iznenađujuće melodičan. Siva trenerka bila joj je umrljana krvlju. Kada me opazila nasmiješila se.
„Nisu uopće patile.“ rekla je.
„Više im niko ništa ne može.“
Pogled mi je privukla hrpa mrtvih kokoši pod njenim nogama.
„Moram ić.“ promucala sam i potrčala.

Trčala sam kao da i mene netko proganja, kao da su i mene izbacili iz sigurnosti doma i otjerali me u novi, okrutni svijet. Čelo mi se orosilo hladnim znojem. Zastala sam s rukama na koljenima, i povratila. Da barem nikada nisam upoznala Ljubu!
Ruke su mi se još tresle kad sam se vratila za stol. Moji su i dalje razgovarali.
„Jesi čula šta se dogodilo onoj maloj na Spinutu?“ baka je upitala.
„Nemoj mi ništa govorit, slušam o njoj cilo jutro.“ Neda zavrti glavom.
„To se kod nas ne događa.“ baka znalački kimne. „Na selu je ipak drugačije.“

A ja, dok sam ih slušla uzlupala srca, nisam uspijevala iz glave izbiti Ljubin pogled dok je stiskala nemoćnu živinu u svojim rukama, nemilosrdna poput lisice.

________________________________________________________________________

SARA KOPECZKY BAJIĆ (1992) piše stvarnosnu i spekulativnu prozu. Priče su joj objavljene u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, Časopis Mogućnosti, ZiN Daily, PS-Portal, Libartes, The Split Mind (čija je bila i urednica).
Članica je grupe Novi književni val – http://noviknjizevnival.wordpress.com
Više puta ušla u izbor za nagradu Prozak.
Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču Zlatko Tomičić.
Osvojila prvo mjesto na natječaju Ulaznica.
Pobjednica petog po redu nagradnog konkursa Beogradskog festivala poezije i knjige i Trećeg Trga, u kategoriji prve knjige proze, a knjigu će joj objaviti Treći Trg u listopadu ove godine.

DVIJE PJESME IVE POZNIAK

poezija

RUNE

crtam rune po prstima lijeve ruke
zaštita, ljubav i sreća
kažu treba nositi carnelion
meditiram nad juhom
da zahvatim sve s dna
lovorika pluta
bezobrazna
prepustila se valovima
u pokretu od glave, vrata i ramena
samo kružno bez prestanka
pjena mumlja mantre
ako stanem
umrijet ću nad ovom juhom
kosa će mi se preliti preko rubova teće
i zasmrditi paljevinom cijelu kuhinju
vrtložit ću u ništa
prostor izmedu borbe i odustajanja
zapeti sa slikom nijemih lijesova
što čekaju da ih se zakopa

onda ću se kazniti
jer sam namjerno umrla
pa ponizna odmah oživim
dijelim juhu svima
uzmi vruća je i zdrava
moraš radi imuniteta

iz misli me trgne jedino slika
tvojih tetovaža na rebrima
da pročitam što piše
je li boja crna ili zelena
ne smijem te ni polizati
kad ćemo se ljubiti

***

SNIJEG

ovako ja to zamišljam
pravim anđele u plahtama tvog kreveta
iz očiju ti sniježi
usnama hvatam pahulje
tope se od vreline uzdaha
preko lica razlijeva čipka
prekrila je planine
šume
ostavila iscjedak u nizinama
na vlatima trave
(u proljeće će rasti visibabe)
kad čvrsto stisnem kapke
prepoznajem sve oblike
čuje se samo zvuk propadanja
u negaženi bijeli pokrivač
dok meke sove
nose tople obroke mladuncima
(nešto su ubile)
sutra ću
sakrivena iza čempresa
jesti preostale grumene
ostajem te žedna

____________________________________________________________________

IVA POZNIAK rođena je u Dubrovniku 1983. Po struci biologinja mora, trenutno radi na svom prvom rukopisu, radnog naziva “Burleska”. Polaznica je poetske radionice Staše Aras u Dubrovniku.

POEZIJA TIJANE SLADOJE

poezija

DEKORPORACIJA

molim vas, žena mi je trudna, imamo već dvoje dece…
zaista nam je žao, ali njegove potrebe su na prvom mestu.
molim vas, imam kredit, banka mi visi za vratom…
zaista nam je žao, ali njegove potrebe su na prvom mestu.
dete mi je bolesno, molim vas, nisam očekivao…
žao nam je, ali njegove potrebe su na prvom mestu.

obrni kolo ispočetka.

potrebe biznisa su na prvom mestu.
potrebe biznisa su najvažnije i
možete svi da pocrkate što se njega tiče
ako je to za njegovo dobro.

ponavljajte ovo kao pesmicu
dok jedete kancelarijsko voće.
pazite da se ne zagrcnete,
tu je negde i otrovna jabuka.
veseli petak je najtužniji dan,
ali bar se uz pivo lakše smeješ
šefovim šalama.
dali su ti propusnicu za teretanu,
da se izduvaš, da ne bi nekom
razbio nos.

mi smo topovsko meso koje
samo sebe melje udarajući
glavom od okna svojih staklenih
kaveza.

***

BEZ ŠMINKE

mama kaže da je dobro to što pišem.
a njeno mišljenje je ipak merodavno jer i ona piše.
dobro.
(u njegovu odbranu, otac nije oduševljen, ali stoički podnosi
čitavu tu rabotu).
nikad nisam htela da budem pesnik.
(ako ikad za sebe kažem da sam pesnik,
molim te, šutni me u glavu)
pisala sam jer moram
i nije me bilo briga
da li neko to čita
i šta o tome misli.
sad me odjednom muči
ko je ta radmila i čime
se bave njeni roditelji.
ko je ta maša i otkud njoj
to sve.
podmetnuto mi je.
u amanet mi poturili – pticu.
da je progutam kao u priči
samante šveblin, ne mogu,
odavno ne jedem meso.
zato je stalno iznova povraćam,
bolje i to nego da mi iskljuje
grkljan.

mama kaže da su mi dobre pesme.
mama kaže i da sam lepa.
ako ništa, bar smem da izađem bez šminke.

***

AO BETE

radnik u trafici je vaš duhovni vodič.
devojka koja vam peva na svadbi je na pragu prosvetljenja.
ima više boga u očima
cigančeta koje pevajući
kopa po kontejneru
nego u svim hramovima ovog sveta.
i nema više onog:
“njihove oči su gledale boga”,
već – bog vas gleda kroz njihove oči.
miluje po kosi listom što opada.
ti si taj koji skreće pogled.
okreće glavu.
peče, boli.
stid, krivica.
oni uvek dolaze samo od nas,
jer laserski snopovi ispod
božanskih veđa
uvek nose ljubav, i samo ljubav.
i svakom vazda iste reči:
“hodi, dete.”

______________________________________________________________

TIJANA SLADOJE (Sarajevo, 1989) završila je master studije iz engleske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Poliglota u pokušaju, bavi se prevođenjem, pisanjem, putovanjima i hotelijerstvom. Objavljivala je prevode i poeziju u domaćoj periodici. Obožava životinje i u slobodno vreme šeta azilske pse. Živi u Beogradu, Novom Sadu i Sarajevu.

KRATKA PRIČA V. B. BORJENA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “RUKA KOJA KOMI GRAH”

proza
  • s ovogodišnjeg natječaja/konkursa Trećeg trga, kategorija “Prva knjiga proze”, uži izbor

ISLANDSKI LIŠAJ

Morala si samo preći rukom preko oblih zelenih glavica okamenjene lave Eldhrauna, činilo ti se, pa bi se te krivulje vinule u zrak, u tijela. Zaspali divovi bi poskakali i stresli sa sebe gusto runo mahovine i opet nam postali nevidljivi – jer, pročitala si negdje, to je kazna njihovom i našem tvorcu koji je kada ga je Bog posjetio ovome kao svoju djecu pokazao samo nas, a njih sakrio, pa ga je Bog kaznio time što mu je tu trenutno skrivenu djecu učinio trajno nevidljivom. Otkriva li im sada obrise usnulih tjelesa tek zeleno rastlinje? Šta to spava u poljima lave što odmah poželiš dotaći? Meko. Kući.
Ne sanjaš ništa otkako si stigla, ali uvjeravaš se, tek je tomu šest dana, moraš stvari pustiti kraju. I ova zemlja se na tebe još navikava, kao i ti na njene bijele noći bez zvijezda i na krajolik koji se, dok se voziš cestom, mijenja brzo kao i vremenske prilike, dakle svakih pet minuta. Sanjat ćeš; predati se zemlji što živi i pomjera se, propustit ćeš ju kroz svoju kosu i dlanove i ona će proklijati u tebi nekim od snova čijom pojavnošću ti mjeriš svoje zadovoljstvo životom na ma kom mjestu. Još jedva stižeš svariti i svu sirovu ljepotu novog zavičaja; polovina je se nahvata na kapcima, koži, u nosu i ostaje zauvijek van dohvata spoznajnosti.
„I, šta si danas primijetila?“ pita te opet, kao i pet dana prije, dok liježeš pored nje, u ono što bi u Bosni bila noć ali ovdje izgleda kao predvečerje; i obje čekate odgovor opružene na velikom udobnom ležaju, ona, da ga čuje, ti, dok se snažiš posložiti sve i odabrati nešto, jedno, što je značajnije i iznenađujuće više od svega na ovom čudnovatom ostrvu. Uzimaš ju za ruku, kao da hoćeš da izmoliš još neki čas strpljenja. Ali ona leži spokojna, dok ti, nenaviknuta na osobe koje umiju čekati u tišini, bez navaljivanja, bez ponavljanja jednog te istog pitanja dok se ne začne odgovor, izgovaraš tiho njeno ime kao da zazivaš pramajku Mokoš: „Sigríður, Sigríður, Sigríður.“
Onda odjednom odgovaraš „Kontinuitet,“ jer naravno šta drugo nego to si danas iznenada primijetivši prevrnula i potvrdila u glavi nebrojeno puta.
„Kon-ti-nuitet“ ponavlja sada ona, na tvrdom islandskom engleskom, na kojem se sve čvrste i postojane engleske riječi rasipaju u ustima govornika kao sušeni lokumi, i šire sa jezika u šušnju i siktaju.
„Kon-ti-nuitet če-ga?“
I onda se opet pitaš šta je bio kontinuitet tamo, dok si šetala Lidickom i Štefanikovom u „prošlom“ životu; je li postojao kontinuitet na tom širokom pločniku, uz drvorede i ljudorede, rijeke staraca i starica sa teškim cegerima i kolicima, vojnika u jesenje zelenim uniformama, koji su ti bili i krasni i odvratni – privlačni, jer u uniformama, odbojni, jer su bile vojne; pa i u „pretprošlom“ životu, jer i Oktobarskom i dalje prema Korzou svijet je jednako prolazio, teglio slična kolica i tašne pune namirnica, nosio ista umorna i otupljena lica, katkad stidljivo podižući ruku da sakriju napadnu šminku koju su čas prije u stanu tako hrabro namazala, ili ju spuštajući prema onom mjestu gdje se na štramplama ukazala žica i ni ovlašni premaz bezbojnog laka za nokte nije ju zaustavio – sišla je do ispod koljena; bile su iste i stare cipele, poluzjapećih đonova što laju na svako podizanje noge, ili sviteri kojima fali po neko dugme, gdjegdje pokudrani ili prožeženi cigaretom usred nemara. Bilo ga je, zaključuješ, ako se kontinuitetom može zaista nazvati život na jednoj ulici ili drugoj samo zato što ljudi njome prolaze – pa možda i isti ljudi, dan i noć i noć i dan.
„Ne, ne –„ govoriš naglas i Sigríður se pomalo zbunjeno okreće prema tebi i gleda te sada netrmično. Ne govori ništa, ali znaš koje joj pitanje čeka na usnama. Ne vidiš kako se objasniti, a da to ne bude generalizacijom. Šta god da kažeš bit će uspješnije ili manje uspješno nakalemljivanje stereotipa, a ti bi radije ako opis života već mora da se svede na neki –tip da to bude arhe- a ne stereo-, jer arhetipi barem upućuju na zajedničko izvorno, a stereotipi su tek odbljesci pojedinačnih strahova, kukavičluka i neupuštanja.
„Razmišljala sam,“ započinješ ipak, „o megalomaniji koja se ovdje ne manifestira ni u glavama ni u arhitekturi. Jer šetale smo zakjučer po Reykjavíku i pokazala si rukom zgradu parlamenta koju sam prethodno viđala tek na slikama ili video snimcima islandskih protesta i kroz nju mi se ukazala cijela jedna slika dinamike ovdašnjeg društva. Jedva da je bila veličine dvije oveće kuće: lekcija iz skromnosti. A odmah pored nje, preko ceste, kupasti klin koji ogroman kamen cijepa na dvoje, spomenik građanskoj neposlušnosti i snazi jedinstva: lekcija iz građanske osviještenosti i odgovornosti, i stalan podsjetnik parlamentarcima da se i najkrupniji kamen prostim klinom razbija. Onda smo u Kaffitáru pijuckale jedinu kafu koju smo si taj cijeli dan mogle priuštiti, ti si nešto bilježila, ja sam listala primjerak lokalnog sedmičnika na engleskom, i već i taj nasumični uzorak članaka učinio mi se karakterističnim. U prvom autori herojem toga broja nazivaju bivšeg Premijera koga ste prije samo nekoliko mjeseci zbog Panamskih papira prinudili na ostavku, i to zato jer im je obezbjedio prijeko potrebni komični predah u dugom ljetu bez dešavanja, ne samo time što je odlučio da se vrati u politiku, nego što je to još najavio i javnim pismom. U drugom članku autori prozivaju policiju koja je lani tokom važnog i masovnog muzičkog festivala na Westmanskim otocima odbila da izvještava o pet slučajeva seksualnog napastovovanja kako bi zaštitila imidž manifestacije, a koja ni ove godine ne želi da promijeni politiku (kao ni licemjerni bendovi koji su prvo zaprijetili otkazivanjem svirke, ne složi li se policija sa zahtjevima, ali nisu otkazali čak ni pošto je policija rekla da će ostati pri svome), zaključujući da postoji bezbroj boljih stvari kojima možete naredni vikend posvetiti svoje vrijeme, radije nego da odete na taj usrani festival.“
Sigríður te posmatra, pa kimne glavom, jednom, kratko.
„I ta dva pročitana članka su me istinski dirnula,“ nastavljaš, u nadi da joj strpljenje s tvojim digresijama neće iznenada popustiti, „jer nekome poput mene, zainteresovanoj za društvenu analizu govore više nego se čini. Tvoji ljudi ne samo da su pronicljivi, oni su i zvučni, i za razliku od mojih Bosanaca, pa čak i Čeha, i drevni su i savremeni jer balansiraju svoju sadašnjost sa svojom prošlošću, nadograđuju radije nego da grade pa uništavaju pa ponovo grade – kako mi to uobičavamo. (Bez sumnje, ne općenito, ali uglavnom.) Pogledaš u izlog i trendovski džemper ili tunika iz koncept trgovine izgledaju kao da su ispleteni iz vaših saga (iako su etnički motivi dali prednost minimalizmu); namještaj također; najmoderniji font u savršenom je skladu s crnim vulkanskim stijenama ili drvenim konstrukcijama; zveket rostfrei metala dio je iste pjesme kao i vjetar nad Atlantikom ili nosači za zastave u škripnji pod brzim naletima povjetarca. Stvari leže, ne strše; odmjerene su i neobične tako da privuku pogled i izazovu znatiželju ili začuđenost, ne odbojnost. Koliko god se trudila, ne pronalazim takvu vrstu komplementarnosti i međuigre između, recimo, bosanske kuće i gomile drva za ogrjev ispred nje; ili bosanskih puteva i građevina uz njih; naših pjesama i načina na koji tretiramo susjeda ili prolaznika na ulici. Vi ste više ujednačeni i cjeloviti, dok mi možemo biti veličanstveni u nečemu, a istovremeno rusvajni i uznemirujući u drugome. Islanđanka se čini Islanđankom od cipela koje odabire i knjige koju čita do načina kako peca ribu ili razgovara sa strancima. Bosanac se neće složiti da je on njegovi putevi ili šalteri javnih službi kao što će reći da je on njegova hrana ili sevdah ili planine koje sve ostavljaju bez daha. Vi ste cjeloviti, a mi smo isparčani u samoj našoj srži. Zato je moto prošlosedmične parade ponosa u Reykjavíku i mogao biti >>Potrebne su sve vrste da bi se načinio svijet.<< Homoseksualnost je za jednog Islanđanina dio njihovog ja, makar kao mogućnost; biti homoseksualan ne odriče ti mogućnost da budeš Islanđanin, naprotiv, parada služi za potvrđivanje da je moguće biti Islanđanin i biti homoseksualan. Islanđanin je stoga široki termin za ljudsko biće sa Islanda, ili čak i šire – živo biće na Islandu. Stvari nisu date savršene nekom svevišnjom intervencijom, ali postoji uvjerenje da zajednički trud može učiniti stvari boljima za sve. Tipičan Bosanac će, s druge strane, negirati homoseksualnost kao zapadnjačku izmišljotinu, bolest, ili izopačenost (nekakvog idealnog i očito imaginarnog „istinskog“ Bosanca, bez beli).“
„Rezanje, radije nego kontinuitet, je naša logika; ona logika koje bismo se blagodušno trebali odreći, da je blagodušnost našom osobinom jednako u ophođenju sa susjedom kao s partnerom; da se brinemo za naše police s knjigama s jednakom pažnjom koju pridajemo sređivanju i odijevanju za izlazak do grada; da svoju najužu okolinu ukrašavamo zbog sebe onako kako to činimo da bi nas drugi nahvalili. Vi sjedite na vašim tektonskim pločama, prigrlivši trenje i zjapeći greben kao dio vas samih; mi bismo ga sigurno pokušali prekriti nekim ćebetom dok susjed ne zamakne, da bi sakrili stid od zjapećih stvari, figurativno govoreći.“
Sigríður ti se smiješi. „Kon-ti-nuitet,“ prevrće. „Bojim se,“ kaže, „da ako tako brzo proničeš u cijele narode, nećeš u meni dugo imati šta da otkrivaš.“
„Ne bih se brinula,“ govoriš. „Nije li netko rekao Svijet je veliki u velikim stvarima, ali je ogroman u najmanjim. Tako, ili nekako slično.“

__________________________________________________________________________

V. B. BORJEN književnik je i umjetnik iz Bosne i Hercegovine. Autor je zbirke pjesama Priručnik za levitiranje (Slovo Gorčina, 2013. – Prva nagrada Mak Dizdar). Piše na bosanskom i engleskom. Kratku prozu, poeziju, eseje, kritiku, prevode sa engleskog, te fotografije i slike u tinti objavljivao je do sada u mnogim časopisima i na portalima. Neki od domaćih su Strane, Symposion, Gračanički glasnik, P.U.L.S.E., Astronaut itd. Radove na engleskom objavljivao je u časopisima AZURE, The Esthetic Apostle, High Shelf, IceFloe Press, Hypothetical, Honey & Lime i drugdje. U junskom, 68. broju poetskog časopisa Rattle bit će objavljena njegova pjesma-razglednica, koja se našla u uskom izboru od 20 između preko 500 prispjelih radova. Za poetske časopise Palette Poetry i Frontier Poetry piše urednički feedback u formi pisama. Doktorand je na Masarykovom univerzitetu u Brnu, gdje i živi.

priča je originalno objavljena u časopisu “Gračanički glasnik” 44/2017

književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA AMERA TIKVEŠE “LJETOVANJE U PODRUMU: PRIČE O PJESMAMA”, CPU Printing Company, 2020; jedna priča

poezija

BITI DJECA

“Kad pričamo, mozak nam putuje kroz jezik” – Dunjina je rečenica koju čuvam među najdražim citatima.
Koliko je tako puta otputovao u predjele za koje nisam znao da postoje, pa sam zadovoljan još samo očekivao da će ljudska pamet prepoznati moju kreativnost.
A koliko je puta opet otišao stranputicom pa su onda moja očekivanja bivala svedena na to da me ljudska glupost neće iznevjeriti i da neće prepoznati da je to što sam rekao toliko pogrešno da bi mi govorenje trebalo zabraniti.
To je ono što je Dunja pogodila, tu neosviještenost psa tragača u nama, instinktivni odabir riječi da na najbolji mogući način u što kraćem roku uobličimo ono što želimo reći. Dobro je pogođena i metafora putovanja. Odabir riječi odvija se po sličnom principu kako oko registruje stvari u vožnji i na koji način mozak pamti ono dojmljivo.
Dokaz toj neosviještenosti je i naknadna racionalizacija izgovorenog koja nas dovodi do zaključka da smo nešto dobro ili loše rekli.
Dojmila me se ta njena rečenica, između ostalog, jer je zahtijevala da sebi objasnim zašto je na mene ostavila tako dubok utisak. Zato mi je i velika kao dobar stih, kao značajna misao.
Značajne misli najljepše stoje djeci, ali ne one naučene, već one do kojih sami dođu. Mali ljudi nisu tad ni svjesni njihove dubine, iskažu ih kao i želju za slatkišima, a tebi probude želju za dijalogom. Pokušavaš se ukalupiti u njihov način razmišljanja ne bi li ih naveo da još nešto genijalno kažu i da se podsjetiš kako je to slobodno i neopterećeno misliti. Trapavo tako lutaš rubovima njihove logike, pa misliš da si im smiješan jer si duhovit, a smiješan si im upravo jer si smiješan.
No, tebi je ponovo lijepo, raskravljuje se onaj led iz pjesme Dobriše Cesarića Djetinjstvo

Sad potoci pod ledom teku
U svoju rijeku.
I čudno je da led na površini
Sakriva jedan život u dubini.
Tišina. Kroza snijeg što pada,
Kao kroz začarani veo,
Ja gledam nekud u davninu.
U modrini prvog polumraka
Nazirem oči jednoga dječaka,
Jednoga malog, mrtvoga dječaka.
I ovo dijete plavih očiju
U meni opet počinje da živi
To sada gleda on,
To sada misli on,
To sada sanja on.
I slušam srcem kako negdje zvone
– Ah, u daljini,
Daleko u daljini –
Djetinjstva moga radosne saone.

—–

Sad potoci pod ledom teku
U svoju rijeku.
I čudno je da led na površini
Sakriva jedan život u dubini.

Ponovo sam se s Dunjom vraćao nekim iskonskim pitanjima, kao što je, naprimjer, Bog. Mnogo je religioznih ljudi bilo u njenom okruženju, a u neka doba morali smo joj reći da crkve i džamije nisu dvorci, već da se u njima ljudi mole Bogu. To smo joj i pokazali.
Njeno oduševljenje je bilo fanatično. Jedne noći, u šetnji, uporno je insistirala da uđe u crkvu. Na moje pitanje: “Šta ćeš tamo?”, odgovorila je: “Da se hvalim Bogu.”
To me oborilo s nogu. Ljudi su se u mojoj percepciji molili Bogu. Međutim, da bi molba bila uslišena, morali su biti ispunjeni neki preduslovi, a to je, prije svega, ponašanje u skladu s Božjom objavom koju vjernik slijedi. Tako da ta molitva i nije ništa drugo nego hvaljenje vlastitom poslušnošću i poniznošću. Hvaliti se Bogu od tad mi je postalo prihvatljivije od moliti se.
Drugi put me pitala za ženu pod burkom: “Zašto to nosi?”
Rekao sam da vjeruje kako je to Božija volja. Njen odgovor bio je: “Ali, tata, Bog je dobar.”
Zadnji dijalog u vezi s Bogom imali smo kad je učila pravu i ravan.
“Prava je beskonačno duga, proteže se u vječnost. To što mi crtamo samo je njen dio. Trebao bi nam papir duži od svemira da je cijelu nacrtamo, ona nema ni početnu ni krajnju tačku. Isto je i sa ravni. Ravan je površ, kao ova ploča stola, samo sad zamisli kako se na sve strane proširuje u beskonačnost” – objašnjavao sam joj. Nije joj dugo trebalo da to poveže s Bogom: “Tata, jesu li ravan i prava isto kao Bog?”
Tako ga je prikazao i Matoš u pjesmi Bog moga djetinjstva

On bješe svuda i u svakom času
u prostoru, u vremenu
Ja živjeh u njem
i nikad nikud ne mogah izići
iz njega, izvan njega
Ni samom mišlju ne mogah mu na kraj stići:
dokle god je misao dopirala, on je bio uvijek dalje,
dublje
bez kraja na svakoj strani.

Još me nije poljuljala u mom nevjerstvu, ali me natjerala da svoje argumente produbljujem. Stvarala je paralelnu, ljepšu realnost, a ja sam bio njen vjernik.
Teško se mirila s tim da mora ići u školu. Nedostajala joj učiteljica iz predškolskog. Izmišljanje te realnosti počelo je upravo s njom.
– Šta je bilo u školi? – bilo je moje standardno pitanje koje je jednog dana dobilo nestandardan odgovor.
– Jao, nećeš vjerovati. Došla učiteljica Lejla, što me učila u predškolskom, i cijeli razred povela kod sebe kući.
– Ma ne mogu da vjerujem!
– Ozbiljno. Ima divnu kuću, punu kristala i kutija s blagom, sve nam je to pokazivala.
Dan poslije pričala je doživljaje s fizičkog i poznavanja okoline:
– Imali smo bal. Išli smo u jednu veliku rozu dvoranu. Djevojčice su birale svečane haljine, a dječaci odijela. Ja sam odabrala najljepšu, dugačku rozu haljinu sa šljokicama. A znaš ona Ena?
– Ona što se s njom svađaš?
– Da. Ona je odabrala najružniju, stvarno nema ukusa. Ja sam joj se smijala. Neku kratku, iznad koljena.
– A kakvu je haljinu imala Lela?
– Ona je imala lijepu, istu kao moja, samo ljubičasta.
– I šta je onda bilo?
– Onda smo birali pantere.
– Koga?!
– Pantere. To su dječaci, oni su nam panteri za ples, a mi smo njihove panterice.
– I koga si ti odabrala?
– Adija.
– Pa otkud njega tamo?
– Došli su i drugi drugari iz vrtića, nije samo on.
– A što roditelje ne pozovu? Ja bih baš volio vidjeti bal i tebe u tako lijepoj haljini.
– Pa ne može. Vi ste za kuću, a učitelji su za školu.
– Dobro, i šta je još bilo, imali ste i poznavanje okoline?
– Išli smo na Pofaliće.
– Što tamo?
– Iskopali su kosti nekog dinosaurusa pa smo gledali…
Osjećala je da naš, stvarni svijet, po mjeri odraslih, nije baš najljepše mjesto za život. Ponekad je to bilo tragikomično:
– Dobro jutro! Jesi se naspavala, šta si sanjala?
– Sanjala sam Pepeljugu.
– Samo?
– I Trnoružicu.
– Vidi ti to!
– I Snjeguljicu.
– Pa sve likove iz bajki!
– Sve.
– A mamu? – pitam naviknut da svako jutro kaže kako je sanjala mamu.
– Ali, tata, mama je iz Sarajeva.
Svijet djetinjstva bio je, ili je barem u njenoj mašti trebao biti nešto što je radikalno drugačije od svijeta odraslih. Bezbrižniji, čistiji, zabavniji. Onako kako ga Ujević vidi u drugoj pjesmi Kolajne

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
srećne mrene i dubine
nevinosti i neznanja

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

Slutila je da će je svijet uhapšen u magli i zakopčan u mraku jednom zateći. Bolan je za mene bio taj njen osjećaj.
Radila je zadaću iz bosanskog. Trebala je da napiše nekoliko rečenica o temi Moj najdraži poklon. Bio je to jednorog. Nakon prve rečenice: “Moj najdraži poklon je jednorog”, nije znala da nastavi.
Pomogao sam joj pitanjem:
– Što ti je najdraži?
– Zato što svira.
– Pa eto, napiši.
Piše:
– On mi je najdraži zato…
Onda stade i pogleda u mene.
– Sve je u redu, nastavi.
Počela je plakati.
– Zašto plačeš?
– Sjetila sam se nečega što je lijepo pa sam se rastužila.
– Čega si se sjetila?
– Pa jednoroga.
– Dobro, šta sad s njim?
– Pa bacit ću ga kad budem imala 40 godina.
– Ne moraš ga baciti.
Nakratko utješena nastavi da piše, a onda opet briznu u plač.
– Šta je sad?
– Neću se moć sjetiti gdje sam ga ostavila.
Tad mi se prvi put ukazao kao metafora djetinjstva stih Vesne Parun: “Zrcalo ribe u zjenici vidre” iz njene pjesme Bila sam dječak

U mjesečinu me sakrila
večer, utrnuvši svijeće.
Svu noć sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drveće.
Bila sam zrno rumena grožđa
u zubima sred poljubaca
lisica utekla od gvožđa
dječak, što praćkom poklike baca;
I ujed pjesme nasred čela
šarena mačka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!

Postala je svjesna koliko je odraslost čudovišna, kako će je progutati kao vidra ribu. Vidjela se u njenoj zjenici i zaplakala.
Nesvjesna još da povratka ima kroz svoje ili bilo koje dijete čiji slobodan put mozga kroz jezik bude spremna slijediti.

____________________________________________________________________

AMER TIKVEŠA profesor je književnosti naroda BiH, završio je i Visoku školu novinarstva Mediaplan te magistrirao na Rodnim studijama. Koautor je čitanki „Svezame, otvori se!“ od petog do devetog razreda te autor zbirke priča „Taksi priče“. Prošle sedmice iz štampe je izašla i njegova druga knjiga „Ljetovanje u podrumu: priče o pjesmama“. Izdavač je CPU Printing Company, a recenzenti su Ferida Duraković i Selvedin Avdić.

POEZIJA MARTINE PAVIČIĆ

poezija

LIČKA DICA

pala je u vlažnu kosu modrog jezera
između obnovljene babine kuće
i koščatih stopala rasplesanog velebita

majka je potrčala spasiti je od smrti
koja se tog jutra grohotom smijala
izljevajući se iz soca babine kave

izvukla ju je pa nosila u naručju
bosom nogom gazeći svoje strahove
po makadamskom putu smrti u inat

a baba je smireno gladila život niz svoje
proročke pletenice konstatirajući kako
lička dica u jednom životu umru petput

nisam to zaboravila one godine kada je
smrt trčala po osunčanim livadama
naše obitelji ubirući mi sve koje volim

kao što djeca beru tratinčice s lakoćom
i za neku višu svrhu tako smo i mi
nizali svoje mrtve u malene vjenčiće

a ja sam tada prvi put naglas proklinjala
svoju ličku krv koja me je od majčina glasa razdvojila za još pet beskonačnih života

***

SIZIFOVA ŽENA

Kamenje s obale rijeke nosila bi kući.
Spustila bi ih na mirisne poplune.
Milovala. Cjelivala. Draškala.

Čvrsto bi ih privinula uz topla njedra.
Nježno gladeći kamen, čekala je
tratinčice što niču.

Danima joj ništa novo nije rodio kamen,
no, ona nije bila jedna od onih što odustaju.

Četkala bi ga. Strugala. Polirala. Češljala.
Privila bi ga još jednom uz jalovu utrobu.
Pa milovala. Cjelivala. Oplakivala. Grlila.

Mladost joj je prolazila uz voljeno kamenje,
no, ona nije bila jedna od onih što odustaju.

Jedne sparne ljetne večeri posjetila sam je u okamenjenom domu. Čvrsto me je zagrlila svojim staračkim rukama i prošaptala:

“Jednoga dana izrast će mu tratinčice.”

Njezine sjajne oči još uvijek pune života i dalje su sanjale cvijeće. Tada sam joj prišla bliže i potiho rekla:

“Uzaludan je posao mijenjati ljude.”

Ni tada mi nije vjerovala.

Te noći zaspala je uz kamen.
Sizifova žena.

***

ČUVARI SLOBODE

čuvari tvoje slobode, oni su što te hrane
utučeno je šaptala moja baba dok joj je od
čvrstih koštica marelica poskakivalo zubalo

čuvari tvoje slobode, oni su što te hrane
ponavljala sam si pod krovnom prozorom
očeve kuće noću dok sam spuštala zvijezde

samo bi one isprale tuđe prljave ruke s ovog
tijela sačinjenog od ostataka prerano užeglih
prerano ostarjelih, nimalo rumenih marelica

zvijezde bi ipak došle klizeći suzama sadile su
sjeme divljih trešanja pod mojom kožom da kad
u proljeće sazriju trešnje ne jedem iz zdjelice

čuvara slobode

________________________________________________________________________

MARTINA PAVIČIĆ rođena je u 1989. godine u Zagrebu. Uspješno je završila je XII. gimnaziju u Zagrebu, a neuspješno je studirala na Učiteljskom fakultetu. Piše poeziju, članke i tekstove na temu ljubavi, duhovnosti i feminizma, a trenutno završava svoju prvu zbirku poezije. Radi kao dadilja te osmišljava i piše projekte za organizacije civilnoga društva.

književna premijera: ZBIRKA PRIČA NADE KAURIN KNEŽEVIĆ “DIJAGNOZA”, Imprimatur, 2020; jedna priča

proza

F00 MAJSTOR

Dobro došli u moju kuću. Zamolila bih vas da se izujete. I ako vam nije problem, hodajte na prstima.
Krhka je.

F01 Spavaća soba

Otvaram oči. Sunce udara kroz spuštene rolete prozora naše spavaće sobe i neumorno mi kuca po kapcima.
“Dobro jutro.”
Hropće. Smiješi se. Okreće se prema meni. Uvijek se budim prije njega. Uvijek prva kažem: dobro jutro. Uvijek se smije na moj glas.
“Koliko je sati?”
“Možda sedam.”
Gledam u strop iznad nas. Luster smo kupili na rasprodaji prije 12 godina. Sve smo uvijek kupovali na rasprodaji. Nije bila stvar u novcu. Valjda nam je sve bolje kada si složimo privid da je moglo gore. Danima smo tražili luster koji će nam odgovarati. Ovaj smo vidjeli među prvima, svidio nam se, ali tražili smo dalje. Zašto; ne znam. Vidjeli smo puno lustera. Ljepših, ružnijih, skupljih, jeftinijih, energetski efikasnijih. Sjećam se jednog šarenog, taj me nasmijao, unio mi je neku čudnu, neobjašnjivu radost. Mi smo hodali, tražili; jesmo li znali što tražimo? Napravili smo puni krug po trgovinama ruba grada i vidjeli ga opet, ali upola sniženog. Sjećam se tog ushita. Upecali smo ga, uboli, uspjeli. Moglo je gore; duplo gore.
“Idem nam skuhati kavu.”
Sjedim na rubu kreveta i puštam nogama da dirnu pod. Bole me prsti posljednjih dana. Skupljam ih i širim. Malim nožnom prstom hvatam zrak. Škripi. Okrećem se prema njemu.
“Nikad valjda nećemo srediti ovaj pod do kraja.”
“Vidiš tamo u lijevom kutu? Tamo sam jučer naišao na pukotinu. Probat ću dignuti daske i vidjeti što se može učiniti.
“Probaj.”
Ustajem i oblačim ogrtač. Volim taj ogrtač. Star je, ako je to moguće, kao i ja. Ogrtač mi je poklonio on.
“Znam da voliš biti lijepa i po kući.”
Volim. Šećem do prozora i dižem rolete. Sunce se rasipa po sobi. Putujem do ogledala. Nisam dobro svezala ogrtač. Popravljam.
“Jesi vidio moju kopču?”
“Nisam. I ostavi kosu tako, lijepa moja.”
“Nervira me. A, tu je.” Dižem kopču s poda i saplićem kosu. Vidim sijede, puno sijedih. Prestala sam se bojati nekad, nisam sigurna kad.
“E točno tu najviše škripi. Je l’ čuješ?”
“Pogledat ćeš nakon doručka. Bože, koliko prašine. Počistit ću popodne.”
Okrećem se.
“Je l’ ti to crtaš srce u prašini?”
“Opusti se, draga, počistit ćeš sutra.”, smije se.
Putujem do kreveta. Ljubim ga u čelo.
“Ti…, u kuhinji sam. Kuham kavu.”
Izlazim iz sobe kupeći sunčanu prašinu rubovima svog ogrtača.

F02 Kuhinja

Ne bih rekla da je naša kuća posebna. Lijepa je, ali nije posebna. Kupili smo ju prije nekih pet godina. Susjedi su nam rekli da se prodaje. Naši susjedi iz grada, ovdje imaju vikendicu. Nekad smo živjeli u gradu. Volimo prirodu i htjeli smo ovakvu mirovinu. Šuma; vrt; mi. Planirali smo i da su naši prijatelji kraj nas, ali oni se još nisu preselili. Kažu da će svaki čas. Kuća je bila dobra prilika. Vlasnici su zapali u dugove i trebali su hitno novac. Mi smo imali novac. Nisam sigurna da sam htjela baš ovdje živjeti, ali eto – popust. A i rekli smo da smo to htjeli. Preselili smo se tu možda prije 3 godine, kad je Monika otišla na fakultet. Monika je naša kćer. Htjeli smo drugo, ali nije došlo. Jedno je također u redu. Monika danas dolazi na ručak.
“Kad je rekla doći?”, prišuljao mi se iza leđa. “Htio bih popraviti ogradu u vrtu.”
“Oko 1. Znaš da to znači oko 2.”
“A znam.”
Pružam mu šalicu u ruku. Nespretno pada na pod, ječi i rasipa crnu kavu po pločicama.
“Jebemu mater”, viče.
“U redu je. Počistit ću.”
“Uvijek zaboravim da je vruće.”
“Hajde. Ima još u lončiću. Natoči si sam.”
Na prstima hoda polako do štednjaka.
“Oprosti.”
“Ne brini, nisi htio.”
“To je druga ovaj mjesec.”
“Nema veze.”
“I još tvoj najdraži set.”
Gledam ga kako toči kavu. Ruke mu drhte. Nevidljivo, ali drhte.
“Starimo. Događat će se. Gubit ćemo šalice.”
Okreće se prema meni. Gleda me kao da ga lažem. Nisam ga dugo već slagala.
“Bit ću na terasi.”
Puštam ga da izađe i punim kantu vodom. Spuštam se na koljena, topim spužvicu i čistim pod. Kupim krhotine šalice. Nepravilne su. Sviđaju mi se. Čistim, možda minutu, dvije, tri. Pokupljeni talog kave mi otkriva istinu. Šalica je u padu ipak krhnula jednu pločicu. Prolazim prstom po pukotini. Duljina mog palca otprilike. Pokušat će ju popraviti.

F03 Terasa

Dolazim mu s leđa i stavljam ruku na rame. Gledamo u smjeru našeg vrta. Mogla bih reći da je vrt poseban. Mogla bih čak reći da sam se njemu najviše posvetila. Kad smo se tek doselili, zvali smo ga džungla. Džungli nisu davali puno nade. Godinama se nitko nije brinuo o njoj. Sjećam se da sam džunglu osjetila najviše svojom. Došli smo u jesen. Jedino što se vidjelo kroz džunglu je bilo tanano, pomalo bolesno stablo badema. On ga je htio iščupati. Nisam dala. Liječila sam ga skoro tri godine dok jednog proljeća nije rekao: “Gle, ipak je živ.” Oživio je uz mrkvu, salatu, blitvu, krumpir, luk. I mene. Danas je džungla uredna, preuredna. Većina toga mi uspijeva. Svaki dan sam u vrtu, tako dani prolaze. On puno čita. Ja ne volim čitati, zato imam svoj vrt. Jedino, preuredan je danas, previše sam ga sredila. Nedostaje mi džungla. Jedini podsjetnik na džunglu je badem, iako ne potpuno. Danas je snažan. Oživjela sam ga.
“Što ćeš kuhati?”
“Susjeda Ana mi je dala domaće pile neki dan. To, krumpir i što nađem u vrtu. Mislim da je blitva taman.”
“Znaš da Monika ne voli blitvu.”
“Znam, ali treba jesti blitvu.”
“Nemoj ju tjerati.”
“Kao da se tvoju kćer išta može natjerati.”
Monika je bila njegova. Glavom, bradom, glasom. Mekana, pomirljiva, susretljiva, postojana i ista. Uvijek ista. Imala pet ili petnaest godina, ona je uvijek ista. Promijenit će boju kose, upisat će drugi fakultet, zavoljet će krilca više od batka, ali na kraju dana jest će piletinu. Stavili su mi ju na prsa. Prva misao: “Ovo je on.” I tako je i bilo; tako jest.
“Znaš, počistila sam kuhinju. Šalica je razbila jednu pločicu.”
“Oprosti.”
“Nema veze, nisi ti kriv. Bilo je vruće.”
“Popravit ću.”
“Imamo li uopće još takvih pločica?”
“Mislim da nemamo, ali probat ću naći sličnu. Popravit ću.”
“Makar, sigurna sam da nemamo više tih pločica.”
“Pogledat ću u podrumu.”
“Nema.”
“Onda ću kupiti već nešto. Pa sive su, ima toga.”
“Prljavobijele su.”
“Eto, bijele, sive, ima izbora. Naći će se slična.”
“Ali nikad ista.”
“Odsad pijem kavu mirno, za stolom, bez micanja.”
Ljubim ga u potiljak.

F04 Vrt

Mrkve su mi ove godine najbolje ikada. Najviše volim iskopavati mrkve. Ne koristim rukavice. Zabijam prste u zemlju. Razmišljam kako bi bilo dobro da samo mogu nastaviti rukama kopati dublje i dublje. Dokud bih stigla? Ne volim kad je on u vrtu. To je moje mjesto, ali on ne odustaje. Uvijek nađe razlog. Najčešće je to ograda. Kad bi naša ograda bila čovjek, imala bi zavoje po cijelom tijelu i svaki bi dan zvala hitnu. Ta ograda curi. Želim mu objasniti da što god on učinio, ona će svejedno iscuriti. Ljepljiva je, gusta i nepopravljiva. Ne želi razumjeti. Sluša me, ponekad se čini da čuje i onda ga opet pronađem kraj nje.
“Ajde, pripazi na leđa.”
“Ne brini.”
Saginje se ogradi. Prije tjedan dana je primijetio da nam je stup otrulio i sad se bavi njim. Jedan truli stup može srušiti cijelu ogradu.
“A kvragu.”
“Što je bilo?”
“Kupio sam prekratak stup. Neće izdržati. Moram ga dublje ukopati.”
“Kupit ćeš novi.”
“Možda se danas nakon ručka zaletim.”
“Nisam sigurna da ćeš stići.”
“Onda ću sutra ujutro. Moram ju popraviti čim prije.”
“Znam, srećo. Budeš. Pospremi, Monika dolazi za pola sata.”
“Možda da ga pokušam spojiti s ovim dijelom…”
“Molim te, nemoj pokušavati ništa. Sad će ručak.”
I dalje je sagnut. Lupa, okreće, gleda. Ne odustaje. Stvar je jednostavna – stup je prekratak. Ne možeš ga čarolijom produljiti, ne možeš stvoriti drvo iz zraka. Rekla bih mu da odustane, ali neće čuti. A ja više ne mogu slušati sebe.
“I, ide li?”, stavljam mu ruku na rame.
“Nisam siguran.”
Ja sam sigurna. Sigurna sam da ne ide. Razmišljam koji dokaz bi njemu bio potreban da shvati isto. Možda kad bi se ograda potpuno srušila. Možda ju trebaju probiti neke zvijeri? Ili da se iskradem po noći i zapalim ju? Da pustim tisuću miševa da ju oglođu? Mogla bih čupati stup po stup. Morala bih stupove sakriti jer kad bi ih pronašao, on bi ih vratio. Stup po stup. Ne, morala bih ju cijelu sasjeći sjekirom. Uništiti. Možemo i prodati ovu kuću. Ako bismo otišli, sigurno ne bismo više vidjeli ovu ogradu. On bi našao drugu.
“Čujem telefon u kući, idemo.”
“Evo još samo sekunda.”
Sekunda, dvije, tri. Minuta. Danas je sunce posebno toplo.
“Idemo?”
“Odi ti slobodno, vidi je li Monika zvala. Ja stižem.”
Okrećem se.
Ne želim da dira moju džunglu.

F05 Blagovaona

“Mama, prejest ću se. Kuhaš najbolje na svijetu.”
Smijem se.
“To kažeš samo jer si gladna, a sumnjam da se baš brineš za sebe i kuhaš.”
“Ma jedem s ekipom u menzi. Nemam vremena.”
“A povrće koje ti mama stalno šalje?”
“Jedem, jedem…”
“Jedeš vraga. Pogledaj blitvu na tanjuru.”
“Jedem! Prošli tjedan mi je došlo društvo. Sandra, Marko i par frendova. Kuhala sam gulaš. Mrkve su bile tako slatke.”
“Jesu. Ove godine su najbolje.”
“Sandra me pitala kako ste.”
“I što si joj rekla?”, pitam, iskreno me zanima.
“Istinu. Da ste najbolje ikada. Ona i Marko su u nekoj krizi. Rekla mi je da sanja jednog dana brak baš kao vaš. Nije sigurna sanja li Marko isti san.”
Smijem se.
“Dovedi Sandru na ručak jednom”, želim da me zabavi.
“Hoću, možda ju možeš savjetovati.”
“Nema tu savjeta”, dodaje moj muž. “Treba se samo voljeti. Ili se voliš ili se ne voliš. A ja tvoju mamu volim od prvog dana. I danas je najljepša žena koju sam ikada vidio.”
Monika šuti i maže tanjur korom kruha. Ne treba joj taj kruh. Oduvijek je bila debela. Lijepa, ali debela. U osnovnoj školi su me stalno zvali na sastanke jer je imala problema. Skakali su na nju i zvali ju trampolin. Nitko ne voli debele, a kamoli djeca neodgojenih roditelja. Djeca čiji bespovratno narušeni emotivni aparat iz djetinjstva se dodatno isključi prištevima, hormonima i prvim erekcijama. Jednom sam primijetila da ima noge pune modrica. Zatvorila se u sobu i nije izlazila dva dana. On je pokušavao, pričao u vrata. Nikad nije priznao da nije uspio. Naravno, izašla je iz sobe jer je ogladnjela. Poslije sam pronašla njen dnevnik. Modrice su bile od jedne igre. Okružili su ju i šutali nogama. Na jednoj stranici je bezbroj puta napisala: lopta. Reagirala sam kako sam znala. Sastanci, upozorenja, molbe. Onda sam se prepustila. Proći će, a ono što ju čeka je možda i gore. Priprema može koristiti.
Smijem se svojoj ljepoti i krećem od stola. Slučajno potežem stolnjak i s njim tanjur pun pilećih koščica.
“Pazi!”
Zveknuo je o pod. Začudo, ostao je čitav.
“Sve je ok, izgleda da mu ništa nije.”
Podižem tanjur s poda.
“Ipak jest. Nacikao je po duljini.”
“Ostavi sa strane, možda ga mogu popraviti?”
“Tata, kako ćeš ga popraviti?”, smije se Monika.
“Pa nećemo ga sigurno baciti. Imamo ovaj set godinama. I mami je drag.”
“Onda ćete imati jedan tanjur s pukotinom.”
Saginjem se pokupiti koščice.
“Bit će sve ok. Desert?”

F06 Dnevna soba

Monika leži izvaljena na kauču, a ja na fotelji. Gledam njene obraze.
“Uzet ću još malo kolača.”
“Samo jedi”, odgovara on, ljuljajući se na drvenoj stolici.
“Ta stolica toliko škripi.”
“Imamo ju godinama. Mama i ja smo ju kupili kad si ti krenula u školu.”
“Otprilike ste tad kupili sve u ovoj kući.”
“Nije baš istina. Evo televizor je novi.”
“Za to vam je trebalo samo 15 godina.”
“U životu ne treba žuriti, sve će doći u svoje vrijeme”, mudar je moj muž.
“Kad se zaposlim, kupujem vam novu stolicu.”
“Odlično, ajmo malo o tvom poslu, kako to napreduje?”, uspijevam se ubaciti.
“Šaljem, stalno šaljem životopise. Testiranja prođem, skoro uvijek me zovu na intervju, ali ništa još. Sad sam u zadnjem krugu u ovoj jednoj agenciji pa ćemo vidjeti.”
“Bit će”, optimist je moj muž.
Neće. Odnosno, moram biti poštena. Bit će nekako. I teško. Monika je pametna. Sve ona razumije, sve vidi i zna. Vidjeti i znati sve – boli. Svatko od nas treba lijek. Uzimamo ih obilato, ali smo blagoslovljeni. Nitko ne mora znati što pijemo i kada. Monika tu nije imala sreće. Njen lijek se odmah vidi. Ne može ga skriti, hoda s njim, spava s njim. Nisam nikad razmišljala jesmo li krivi za to. Kad se radi o obitelji, teško je reći tko je kome za što kriv. A krivimo se. Obitelji nas stalno krive. S malo mogućnosti popravka.
“Kako vježbanje?”
“Ide dobro. Odustala sam od one teretane, bila mi je predaleko i nisam stizala ići redovno. Upisala sam sad pilates, u jednoj dvorani odmah blizu našeg stana.”
“A hrana?”
“Rekla sam ti da jedem povrće. Jesam ti pričala za ručkom o tvojim mrkvama?”
“Jesi, ali mislim da je važno da smanjiš količine.”
“Tata, prestani škripati tom stolicom.”
“Neka, u tome je šarm.”
“Imam osjećaj da će puknuti.”
“Neće. Uostalom, vidjet ću mogu li ju popraviti, možda ako podmažem dio…”
“Čitala sam neki dan na Fejsu, netko je objavio sliku starog para koji se voli i ispod je pisalo zašto su uspjeli ostati zajedno.”
“Zašto?”
“Zato što su rođeni u vremenu kad se popravljalo ono što bi se pokvarilo, a ne bacalo.”
“Eto, izgleda da ima mudrosti u toj vašoj novoj tehnologiji” dodao je on škripeći.
“Naravno da ima”, zaključila je i ustala po još malo kolača.

F07 Hodnik

Naš hodnik je svijetao. Čudno, hodnici su inače mračni, ali u naš dopire svjetlo. Usprkos svemu što ga je zatrpalo. Nikad ga ne čisti. U njemu drži jakne u kojima je studirao. Pokušala sam ih baciti, nije išlo. Navodno ih čuva za donaciju potrebitima. Dva metra cipela ga također čekaju, nosi dvoje. Jedne u kojima ide u grad i druge u kojima ide u moj vrt.
“Evo, tata, zar ne možeš zamijeniti ovo ogledalo?”, spremala se Monika za izlaz.
“Zašto?”
Tu se slažem s njim. Ogledalo je puklo samo u jednom kutu jer ga je okrznuo iznoseći televizor. Bio bi to nepotreban trošak, a i u hodniku najmanje boravimo. Sjećam se tog dana.
“Ako ga zamijenimo, bit će to kao da se ovo razbilo. A znaš koliko godina nesreće nosi jedno razbijeno ogledalo.” I moram se opet složiti s njim. Ne treba nam dodatne nesreće.
“Zato, tata, što možeš, ovo nije lijepo. A novo je uvijek ljepše.”
“E vidiš, nije istina. Sjeti se što si rekla o ljubavi i popravljanju.”
“Znala sam da ti to nisam trebala reći.”
“Uvijek mi trebaš reći sve”, pomazio ju je po glavi. Sjedila je na komodi i vezala cipele. Teško, jer joj je smetao trbuh. Uspuhala se i zacrvenjela.
“Moni?”
“Reci, tata?”
“Ajde pokušaj biti redovna na tom pilatesu. Znaš da je to dobro za zdravlje, za kičmu, za sve.”
“Hoću”, nisam joj vjerovala. Nije ni ona sebi.
Kroz hodnike se bježi. Hodnici su granica. Između unutarnjeg i vanjskog. Između nemogućnosti i mogućnosti. U naš je uvijek dopiralo svjetlo, tlocrt je bio takav da je hodnik imao svoj mali prozor. Primijetila sam to kad smo prvi put razgledavali kuću. Na prozoru je bila neka suha biljka. Pitala sam se je li to nesreća – mrtve biljke po kući u koju nosiš svoj život.
“Kad nam dođeš opet?”
“Ne znam, stvarno ne znam, u gužvi sam.”
“Pa nismo daleko…”
“Pusti me sad, kad vidim što će biti s ovim poslom, javit ću se.”
“Kako nam je naš stari stan?”
“Staro”, prasnula je u smijeh.
“Čuvaj ga, to će jednog dana biti dom tvojoj obitelji.”
“Molim? Nema šanse. Ja ću sa svojom obitelji živjeti u novom stanu, tamo gdje ja želim, tamo gdje ja odaberem.”
“Što fali ovom stanu, na odličnoj je lokaciji, super je raspored…”, pridržavao se za svoje jakne.
“Fali mu sve, želim novo. Stari, ajd molim te da se sad ne svađamo.”
“Nikad nisam shvaćao tvoj otpor. Umjesto da budeš zahvalna…”
“Zahvalna? Na čemu da budem zahvalna?!”, vrisnula je.
“Dobro, Moni, u redu je”, spustio je glavu.
Crveni obrazi bubnjali su bijesom. Uvijek je imala isti izbor. Ispuhati sva sranja iz tih obraza, sva sranja koja joj ne pripadaju. Smršaviti jednom običnom svađom do kože.
“Ajde, idem”, krenula mu je u zagrljaj.
Zatvorio je vrata. Kroz hodnike se bježi, ali ne kroz naš. Naš je zatrpan i u njega dopire taman dovoljno svjetla. Čula sam zvono. Otvorio je vrata.
“Zaboravila sam vrećicu s kolačem i mrkvama.”

F08 Spavaća soba

Večer je opet došla. Perem zube i oblačim ogrtač. Ulazim u sobu. On leži na svojoj strani kreveta i čita. Dolazim do prozora i spuštam rolete. Zvuk poda me prati.
“Za ujutro. Da nas ne probudi sunce.”
“Da, u pravu si.”
Raspuštam kosu. Sve žene režu kosu nakon četrdesete. Ja nisam. Liježem u krevet.
“Što čitaš?”
“Ma, bio je prilog o vrtlarenju u novinama.”
“Zanimljivo. Misliš nešto novo posaditi?”
“Ne, ne želim se miješati. Tako si lijepo uredila vrt. Više ovako, zanima me, možda mogu pomoći nekim savjetom.”
“Uvijek možeš pomoći.”
“Možemo li nekako pomoći Moniki?”
“Brine te? Možemo, možda da dođe češće kod nas na ručak, da stekne neku naviku, mislim da je sve stvar prehrane”, i ja sam često slijepa.
“Dobro, probat ćemo”, utihnula je lampa na njegovom ormariću. “Dosta je bilo za danas.”
“Dosta. Laku noć”, okrećem mu leđa.
“Laku noć, mila”, grli me i prebacuje ruku preko mene.

Čekala sam da zaspi i vratila mu njegovu ruku. Znala bih da je duboko zaspao kad bi počeo hrkati. Čitao je puno i o tome, ali nije uspio naći rješenje. Nije to bilo glasno hrkanje, više jedan duboki, konstantni, zatupljujući zvuk. Zvuk bez prestanka i nade. Nije me nikad pretjerano smetalo to što moj muž hrče. Smetalo me to što ga ne volim. Voljela sam ga u početku, valjda. Bili smo prijatelji, a on je bio uporan. Pristojan i uporan. Bio je uporan dovoljno dugo, a ja znatiželjna i jednu noć prestrašena. Nastavio je upirati svaki dan. Što je on više upirao, ja sam manje pružala otpor. Život nam stalno smanjuje otpornost, a i ta prokleta znatiželja. Kako li je to udati se? Biti u braku? Svi su probali, moram i ja. Prevarila sam ga filmski, jednog kišnog popodneva u lošoj hotelskoj sobi. Prevarila sam ga, kako to obično biva, s lošijim od njega. Zaljubila sam se preko glave. Probudio je sve otpore, barem one koji se bude poljupcima na kičmi. Profesor filozofije. Dugi razgovori i sjajan seks. Seks koji traje dulje od razgovora i razgovori koji traju.
“Mirišeš na badem”, rekao je.
Uz jutarnju kavu, rekla sam mužu da ga ostavljam. Pitao me kako to može popraviti. Rekla sam nikako i iznajmila stan. Profesor filozofije je volio svršavati u njemu, ali ipak nije uspio odlijepiti kofere, gaće i košulje od svoje majke. S njom je dijelio stan. Kasnije sam načula i postelju. Mala kvadratura stana i teška situacija za prosvjetare u Hrvatskoj.
“Pričekaj još malo”, šaptao mi je u kosu u mraku mog hodnika.
Čekala sam profesora. Još malo i još puno. U međuvremenu, muž me zabavljao svojim dolascima. I popravcima. I ljubavlju. Velikom ljubavlju. Kako je ljubav mog života našla ljubav svog života u majci, dopustila sam mužu da me popravi.

“Bit će sve u redu. Mi ćemo preko ovoga prijeći. Nitko neće znati. Ja te volim.”

F09 Dom

I tako smo se popravili. Kuću doduše još uvijek nismo. Hvala vam na posjeti i probajte ne zalupiti vratima na izlasku. Znam da vam se žuri, ali nemamo za nova vrata. Bavimo se trenutno ogradom, pločicama i podom.

__________________________________________________________________

NADA KAURIN KNEŽEVIĆ rođena je 5. srpnja 1986. godine u Banja Luci. Trbuhom za kruhom ju te iste godine odnose u Dalmaciju. Petnaest godina kasnije ona sama traži svoj kruh i bježi iz Dalmacije u Zagreb. Dvadesete joj donose uspješnu marketinšku karijeru u različitim hrvatskim i međunarodnim kompanijama. I muža. Tridesete joj donose profesorsku i znanstvenu karijeru, kćerku, psa i pisanje. Završava CeKaPeovu radionicu pisanja proze kod Zorana Ferića. Ulazi u širi izbor za nagradu Prozak te objavljuje prvu priču “Bosanka u Zagrebu” u sklopu natječaja Priče iz komšiluka II. Sljedeće godine pobjeđuje na istoimenom natječaju. Piše i diše u Zagrebu, a svoju prvu zbirku kratkih priča naslova Dijagnoza objavljuje u Banja Luci. Tamo gdje je prvi put prodisala.