TIRKIZNO PLAVA
Po cijele dane on je gleda kako pleše. Uvija se maznim pokretima pred blagajnom u trgovini, dok on čeka na jutarnji kruh. Razuzdano skače po stolu, dok on za njim preko pauze sam pije kavu. Omotava se pred njim oko šipke uz nepostojeće vruće ritmove, dok on žurno pješači s posla kući. Stalno mu je pred očima, a onda, kad je nekad doista ugleda, samo tupo zanijemi i gleda negdje u daljinu, da im se pogledi ni slučajno ne bi sreli.
Zna on da ta imaginarna žena koju stalno zamišlja nije ista kao ova stvarna, ali ne zna da nisu ni slične. On je noćima zamišlja u crvenom, a njena je najdraža boja tirkizno plava.
***
OTOK BIO
Ovdje je nekad bio hram. Vestalske su djevice na ovom kamenu prale svoje bijele trbuhe. Tu su vječne vatre palile i našim se uljem mazale. Onda je Bizant svoje vojske doveo. Vidite, ovdje su utvrde bile, veliki su grad imali, sa ovih mjesta mnoge divljake pokorili. A tamo je nekad bio samostan. Velika crkva i puno kuća popovskih. Tu su imali skriptorij, važne su se knjige tu prepisivale. Tamo na brdu, odmah iza, je bila austrijska baterija. Tu su goleme topove doveli što su se na kopno mogli dobaciti. S njima su čuvali kanal od Rusa i Engleza, još se vide dijelovi kasarne, samo su sad zidovi obrasli u bršljan i nije sigurno ulaziti. Ovdje su Talijani imali bolnicu. Najveću bolnicu koja je bila na svim našim otocima, dvjesto je ležaja imala i najbolju opremu. Liječili su u njoj svoje luđake, a za rata su silni vojnici tu bili na oporavku. A poslije rata su na tom mjestu napravili veliko odmaralište nekog kombinata iz Vojvodine. Na stotine se malih Vojvođana kupalo u ovom plićaku, mi smo ih pokušali naučiti picigin. U ratu se sve razbilo, pa se sad tu samo baca smeće.
A čega danas ima na otoku? pitam svoga domaćina. Tvrdom rukom čupka bijelu bradu i mršti se. Nema ničega. Sve je pobjeglo. Otok ima samo što je bilo, nema čega ima sad.
_____________________________________________________________________
ŽELIMIRU PERIŠU (Zadar, 1975) uskoro će u izdanju izdavačke kuće Oceanmore izaći i roman “Mladenka Kostonoga”, koja je ulomkom već bila predstavljena na stranicama Čovjek-časopisa.
fotografija autora: Adrijana Vidić
čovjek-časopis 