OREGON

I.
kupili smo stan u bijeloj zgradi s dvorištem
da ne preuzima kuću od drugih životinja
da ne prepliće grane na visokom drveću
i njima lišćem oblaže podove
sobe su dovoljne za nekoliko koraka
i mogla bi da želi usvojiti navike
ali nije navikla na tiho uzemljenje
i prigušena umjetna svjetla u sumrak
penje se na korijen majčina repa
podliježe zakonima tihe gravitacije
svaki njen pokret ima svoje ime
ljulja se kao trešnja
obješena na uho

II.
ujutro se bosa šulja na prstima
da ne probudi sjenu koja je slijedi
ja sam ta sjena ali za nju je to tijelo
snažan dokaz da ni nisam bio ovdje
kad čuje da sam pomaknuo zavjesu u stranu
hitro se sklupča u neprobojnu loptu
ljuske od keratina na unutrašnjosti udova
sastavom podsjećaju na dječje nokte

III.
da se tog dana ništa nije dogodilo
hranila bi se i dalje mravima i termitima
dugim jezicima skupljala plijen
i uzdisala s malim tragovima agresije
ovako gledam kako se ljulja u zraku
i brinem odakle joj debela pletenica
koju ću za minutu
sijedu i tanku
provući kroz češalj i gledati kako stari

IV.
dok ja u dvorištu ništa ne slutim
i ispijam velike gutljaje čaja
nizovi kodova spuštaju joj se po kičmi
i slijede utvrđena pravila kombiniranja
u dlan između prstiju stavlja meso užeta
prekraja granice da pokaže što sve može
direktno ispod ekvatora postaje sve teža
sve oblija i deblja
kao sekvoja

V.
pjege joj rastu u male otoke
pjege se šire na dimenziju kontinenta
više nema oči
samo države preko zjenica
raširenih u koncentrični slijed kao crijep
ono što ona više ne vidi
jasnije je od pjege staklenog oka
koja se pred mojim očima urušava
unatoč svim čudima u pokretu
otvaraju je na stolu
puna je ugljika
minerali iz soli vežu se uz stanice
toksikološki nalaz zbog velike gustoće
upućuje da su joj tkiva
neizbrušeni dijamanti

VANDA PETANJEK (Čakovec, 1978.)