ulazi vjetar i izlazi jablanu iz krošnje, njiše se i sa njim na klatnu slika iz djetinjstva:
čempres raste kraj mora kada diže pjenu sa talasa sunce grize povijen vršak stabla. na krljušti ribe vidjeh sliku mog dječačkog tijela.
***
PODIZANJE BOLNICE
opraćemo rajčice i voće i napuniti bocu vodom.
sjedićemo ispod stabla u dvorištu razrušene bolnice, kazujući u stihovima: tako je i na početku bio hladan kozmos.
hlad večeri ideje jasnije sa papira skida, tada bolničari iz osvijetljenih zgrada na kolicima od metala sakupljaju mrtve.
tako bez riječi samo kamene životinje i hram u gradnji; ležaćemo oko vode – boce dok tama mijenja dan, starijim očima motrit kako postaje sve svemu blisko.
***
DOSTA MI JE…
Dosta mi je bijelih meteora po crnom nebu i zabrana na javnim mjestima sad ću maznut pravu trebu i odati se stvarima divnim
Hoću živjet lagane pjesme i svirati divlji ritam Svi će plesati u mome klubu
***
UN GIORNO PERSO
prije nego su ga ustrijelili pjesnik mi je napisao pjesmu: bog ne oprašta ljepotu.
počiva tih u zemlji u kojoj su još samo mravi zaposleni, zadovoljni; pamtim neke njegove pjesme ali ih nemam kome kazati.
***
DOK SVECI MARŠIRAJU…
dok sveci marširaju miran sam i bavim se pupoljcima ruže pomalo se otkine pa preko usana divljih pasa preplete se kolo i u planinu nekada moja divljač, moje žrtve ne ginu one sretne ponovno izazivaju sokove lovca to je moja ljubav
DRAGAN STANEK (Sarajevo, 1964 – New York, 1999) bio je pjesnik, esejist, prozaist, slikar i kipar. Paralelno sa studijem slikarstva u Rimu studirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Od prvih godina studija objavljivao je književne i likovne kritike, putopisne i publicističke tekstove te esejistička promišljanja o modernoj umjetnosti i umjetnosti uopće. U Sarajevu je bio moderator serije predavanja o umjetnosti i religiji pod nazivom Poetika prostora. Od 1990-ih godina boravio je u Limi i New Yorku. Imao je mnoge samostalne i sudjelovao na nekoliko skupnih slikarskih izložbi. Bavio se i prevodilaštvom. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja.
I zaista, jedino negativno što sam osetio vezano za to jezerce, a što se opet i tiče i ne tiče njega samog, jeste bojazan da zbog njega, jezerceta rasprostrtog u kupatilu, moja Olga možda ne pomisli nešto loše o meni; da sam prljavac, nemaran, površdžija koji ne rešava probleme na koje nailazi već ih gura pod otirač. Što opet i ne bi bilo sasvim pogrešno, već istina, jer jezerce je tu pa je tu, vidi li ga ona ili ne, svejedno je, kao u pesmi. Tako sam, zbog želje da ne skrivam istinu i naglog porasta vode u čitavom kupatilu morao da promenim pristup – postavio sam most, od dve daske izvučene iz golubarnika. Pozivao sam Olgu da dođe iz sobe u kojoj spavam, obučena, u spavaćici, ili gola, zavisno od situacije, ali po pravilu tokom noći; pojavljivala se na vratima, sa čašom vina u ruci, sa onim belim ramenima, naslanjala bi se na dovratak, a ja bih onda ravnomernim pokretima stopala pritiskao daske koje su potom stvarale male talase u jezercetu, tad već jezeru koje je moglo i da žubori. Pružao bih joj ruku a ona bi se prepuštala, kao da te daske istinski vode negde odakle bismo zatim satima uživali u jezeru zagledani u daljinu (blizinu), u drveće na njegovom suprotnom obodu ili na drugu obalu reke ili daleko u morsku pučinu, zavisno od toga šta bi Olga u sebi poželela ili ja pomislio da je ona u tom trenutku poželela. Manje je romantično bivalo kada bih ostao sam. I tada sam sate provodio na daskama, ali sa četkom kao veslom kojim treskam po vodi, zviždući Pučinijeve arije i neke hitove Čajkovskog, ispravljenih leđa i podignute brade kao gondolijer, na kraju cedeći vodu iz vesla u plastičnu kofu. Lavabo sam prestao da koristim, sem jednosmerno – direktno i pažljivo iz slavine u čašu, šolju ili flašu – a slivnik u kadi sam zapušio tako da nijedna kap ne može pobeći i sjuriti se dalje cevima. No jezero je uprkos tome nastavilo da raste i povećava se, namećući sve više svoju metaforičnu vrednost. Da nije bilo mene da ga krotim i sprečavam, mislio sam, prelilo bi se i proširilo po čitavom stanu, po čitavoj zgradi… Hoće li mi za to neko zahvaliti? Hoće li mi Personovi reći hvala? Neće. Hoće li mi doktori ili Vladislava ili bilo ko iz zgrade reći hvala? Neće. Svi su skakali i tražili me i vikali kad nije bilo nikakvih problema, kad je u kupatilu bila samo pokoja kapljica,a sada, kad je pred svima nama jezero, jedna velika voda koja potapa, svi ćute. Tišina je. Silentio. Sve je na meni, sve više posla, više vožnji zaljubljenih parova kroz smrdljive kanale Nikolajevića, više vožnji novog Nikolajevića kroz kanale starog Nikolajevića… Ne znam šta im se tu toliko dopada. Dolaze i nalickani samci ženskaroši i same dame sa psetancima – njih spajam jedne sa drugima – pojavljuju se neki moji takozvani prijatelji koje nisam video godinama, i moji otac i majka, i pokojni deda, i prevarant Maksimilijan i bezubi Cigan kog viđam u snovima, i Olga sa svojim očima, i golubovi, stotine golubova koji skupljaju hranu na obalama, i ja mlad, kao ne poznajemo se, entuzijastičan i glup po svim pitanjima, i moja sestra koja čas postoji, čas je nestala… I drugi čamci prolaze, druge gondole, kolege mašu i nude mi kolače i parče torte i propusnice za nekakve kulturne događaje, u našem gradu za koji ne znam koji je jer danima nisam dotakao obalu, i dodirnuo Otiliju, a voleo bih da lagano siđemo niz stepenice i sednemo u bistro i naručimo kafu jer želimo a ne jer moramo, da je zagrlim, nju – obalu, i nju – Otiliju, na suncu, da poljubim bela ramena i okrenem se licem ka nebu koje ćuti, ništa ne govori, ne postavlja pitanja, ne traži; da prestane zvuk vesla koje udara o površinu vode, da nestane zvuk, da nestane težina dok ga povlačim ka sebi, pa vadim i povlačim, vadim, guram, povlačim; da nestane kapljica što sa vesla u visini pada na moje čelo, pa se tajno spušta do ispod obrva, a onda je osetim – hoće da bude tumačena kao suza, a nije, znam čovečju suzu i suzu vinove loze – nije, hoće da bude slana, a nije – jezero je, jezero moje po kojem veslam otkad je nastupila poplava.
NIKOLA LEKIĆ rođen je 1989. u Beogradu, detinjstvo i prvu mladost proveo u Kruševcu i Somboru. Studirao Istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Piše kratke, srednje i duge forme, sa rimom i bez rime. Objavljivan u književnim časopisima i nekoliko zbornika kratkih priča. 2014. godine fotokopir mašinom štampao svoj prvi roman Žbun u pedeset primeraka. 2016. kao samizdat objavio roman u pričama Trafika, u tiražu od 500 primeraka, sa kojim je uspeo dopreti do nešto šire čitalačke publike. 2018. godine fotokopir mašinom štampao roman Persson u pedeset primeraka rasprodatih u nekoliko dana nakon prvog predstavljanja knjige. Persson u izdanju Lagune njegov je prvi zvanično objavljeni roman.
SAVANA ILI KOLIKO SAMOTNO JE BITI GEOGRAFSKI POJAM
Čitajući žamor otvorila sam žute predjele točno u toj točki žamora označenog paralelama i meridijanima iscrtanog netoksičnim markerom isprekidanog odozgo pripremljenog mucanjem za pod nož razreži me da postanem prerija pampas stepa da jednom u životu stanem i žamor na tren utihne da se pita kako se uopće možemo bojati trave da sam trava povijala bih se samo kako ti sviraš ja toliko toga pokušavam obuhvatiti pred polumrakom kako svrstati razrijeđene sladolede žute predjele podzemne tajne lažne brze treptaje i hektre sebe u pravokutne kuteve kako se probuditi pod plahtom ekvatora i reći ja sam erozivna rijeka u julijskim alpama
***
MARTA
Rekla bih da sam voljela svoje grudi. Kako su stajale čvrsto na trupu slabašne žene, hvatale različite ruke, probijale se bradavicama kroz gustu tkaninu. Uvijek milovane vjetrom, izložene suncu, mirisne od ulja. Ponekad hrapave od soli, nagrižene kamenom, bolesne i tuđe. Mislim da sam i dalje voljela svoje grudi i sve njihove pore s površine. Voljela sam ih gladiti u rana jutra ili dok bih čitala poklonjene kuharice. Bile su mi najdraže grudi od svih. Znam da volim horizontale koje su za sobom ostavile, njihove gorko slatke boli i ružičaste praznine. I dalje sam Marta sa stijene, okrenuta suncu, namazana uljem. Jutrom gladim prsa i njihovo praznije od posljednje praznine.
***
ODSJEČAK ZIME
Mjesec je danas kriška naranče, posipa nam mrvice svoje kore po obrazima dok gledamo svjetleće pjegice neba vidiš li onu veliku koja se spaja u ovu desno, a ona se pak spušta preko dvije do treće jedva primjetne ne vidiš, naribana kora naranče zatrpala ti je oči pričekat ćemo prvi snijeg, ja ću te moliti da zaplačeš otopljenim suzama stojim na uglu i gledam u jutarnje zvijezde htjela bih pola života gledati u zvijezde, a drugu polovicu pripremati ribanu koru naranče za sve što zatrebaš stižem žurno u zimsko popodne led lovi lokve uz moj vagon one su minijature sjevera, zvijezde u zjenicama suze koje ne mogu izaći pružaš mi krišku naranče, u zimskoj sam večeri progutala sočan mjesec
SARA MALIĆ rođena je 1999. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Velikoj Gorici. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira komparativnu književnost i švedski jezik i kulturu. Poeziju redovito objavljuje na svojim društvenim mrežama, a objavljivana je na portalima “Strane” i “Poeziju na štrikove”. Sudjelovala je na književnoj tribini “Učitavanje” te pjesničkoj tribini “Govorimo glasnije”.
Jednom kad pođeš tim putem prhnuće iza tebe bele ptice kao da su uplašene pucnjem. Oluja će prestati da otkida komade asfalta i gađa tvoje snove Prebrojaćeš koliko si puta sebi zavarao trag na dlanovima koji su brideli posle šamara. Shvatićeš da svet i nije tu da uči nego da zavodi dok ne postaneš strašilo sa slamom u rukama. Izaćićeš iz školjke po svoj deo dana koji je sunce telegramom poslalo do tebe. Izbacićeš biser koji te žulja i reći
Moj bol nije staklena perla za druge.
Dunućeš u pepeo i neće poleteti feniks ptice. Staćeš na jednu nogu da ličiš na vetrokaz i poslušati vetar gde god da te odvede. Zastaćeš na tren da obrišeš čađ sa svoje senke jer je traženje istine bilo prljav posao. Zavrtećeš se oko sebe kao poludeli derviš I napravti ogroman vazdušni vir, pa šta uđe nek uđe i reći
Moja je ljubav do sada bila topovsko meso zablude i moram ispočetka bez tih bogova što mi vire u karte.
Znaćeš da su milosrđe i bezobzirnost dva obraza lica istog pantomimičara, čija je maska bela ali duša crna. Počupaćeš korenje iluzije koje je duže od repa komete i reći
Evo dotakao sam dno, travnato je i meko ali ja moram gore iz ove mutne vode jer gore je nebo i misao je čista kao led.
Ipak ostavi deo sebe kao sipinu kost, da te ostave na miru Nek oštre zube i pričaju kao papagaji. Otvori srce nek iz njega iscuri taj lov na veštice Dok budeš trčao razumećeš šta lišće šapuće, Šuštaće presuda u tvojoj kosi I moraćeš trčati sve brže tim putem ka sebi. Eto, kad hodaš lagano, ponekad se desi, da dok stigneš do sebe, tebe tamo više nema.
ja sam odjutros u vjetru ne osjećam se nimalo tužno dok me bocka plava kokoš koja me jutros pronašla da mi pokaže blaženu dubinu svoga oka i čudesno lepetanje svojih novih krila
ona hitro nesta pri pomisli na jorgovan osamu južnog bilja oko daleke kokoši što me jutros ne napušta
hrane je biljem u čistoj daščari čuvaju od skupocjenih duginih sukanja srebra na dlanovima vještih plesača iz domovine kiša i zagonetke koja iznad svega voli san i priče o vremenu
jer daščara nema prozorčiće nit olovna vrata već tanke usjeke do bezdana očiju s pogledom na smrtni tren i izdrobljenu porculansku vazu naslikanih ljubičastih vitica
u vjetru nije hladno moj veliki kotač divnih zraka stoji zaustavljen u djetinjstvu u posljednjoj košuljici iskrojenoj za silikonsku lutkicu u hladu ljetne pinije i odsustvu mora i tihog ispraćanja gradova
tu je sada plava kokoš bezosjećajna kljuna da me čuva bez radoznalosti okom iza pukotine u vjetru
***
AKVAREL
ležim naga teških peta nepomična ne spavam nema me ne traži me nitko
osjećam dalek dogovor stakalaca nekoć velika zrcala što me pratilo na zahtjev nepoznatog dječaka u običnim hlačama
i snjegove tratinčica što u vlažnom roju daju znak za buđenje i demontiranje pomičnih kolica
fetus ima šest mjeseci rano je za redovite obroke mora i bezazleno prilaženje svijetlim životinjama dok se naglo postaje cvijetom korijenka u prhkoj koži zemlje
zrcaljenje lica traje dok se hladna sječiva krhotine razdvajaju i zdvajaju koljuć duhove promatrača metamorfoze u veljači u djevojčici što nije iz praha straha nit velegrada
soba je i prije bila kip sa šupljinom kojom nečujno i nevidljivo u razmacima prolaze uza zidove figure sa školskim zadacima pod bicepsima melasastim podom zavjetrine za kukce
rešetke najčešće miruju zvijeri lagano šeću savanom kava je prekipjela kosa je i dalje duga zapostavljena ipak igram oblačim prugastu pidžamu učeć nove korake narisane vodenim bojama
***
U SVIJETLO PREDVEČERJE
odlijeće pernata divljač – potomstvo nenaslućena dana
u naslonjaču se odabiru bjeline grobova pod bedro pohranjuje večernja toaleta ruže padaju na golo obrijano tjeme
oštre su i još kako ukočene crte izbijeljena ljudska lica
plešem sama u polju sunovrata
…
oh dubino svijetle šume zanjiši oštrooku djevojčicu visoko u svojoj orhideji ugosti dostojanstvom moj maglama isprugani ležaj odrekni se dugih kiša ulivenih u oko dana
…
bušim otvore na tvojim zaleđenim klorofilskim tkanjima prolaze njima šuteće duge kapi lepršave simfonije nagih prstiju u snijegu ponoći
nad trijemom svilenasti puzavci žubore utok u noć krasan sablasni dan
ogledalo će biti u krilu fotografija moga groba iza naslonjača zidovima uokvirena
NADA GRUBIŠIĆ (Pula, 1954 – Zagreb, 2018) za života je objavila knjige “Apokaliptična avenija” (1986.), “Djevojčica iz porječja” (2000. i 2013.), “Djevičanstvo ili The Moralizing Florist” (2003.), “Metropola praznine” (2007.), “Čitanje Dubrovnika” (ep; 2007.), “Akvarel” (poetski roman bez interpunkcije; 2010.), “Bolesna ruža” (2013.), “Oralne teme” (2013.), “Putovanje u mjestu” (2013.), “Kadulja – u zaklonu s Nabokovom” (2015.) i “Tusculum” (2016.). Posthumno su joj objavljene zbirke pjesama “Magnesium beach” i “Gibraltar”.
čovjek-časopis 