KRATKA PRIČA SARE KOPECZKY BAJIĆ

KAKO SAM OD SINGLE DJEVOJKE POSTALA ODBJEGLI PATER FAMILIAS

Stan je bio sređen, lokacija odlična, a cijena povoljna. Kad sam prvi put vidjela oglas, činio mi se previše dobar da bude istinit. Morala je postojati neka kvaka. Do tada sam se u svom podstanarskom stažu nagledala svega i svačega: namještaja punog gljivica, prozora koji se ne daju otvoriti, vlasnika koji svako malo dolaze u stan nenajavljeni, i dekora u jugoslavenskom stilu, sa zidnim tapetima, čipkastim miljetićima i goblenima. Jedini nedostatak ovog stana jest što u njemu ne bih bila sama, već bih ga dijelila s još jednom djevojkom. Nakon kraćeg premišljanja zaključila sam da mi to neće predstavljati nikakav problem. Uostalom, nije da nikad ranije nisam imala cimere. Duboko sam udahnula i pozvonila na ulazna vrata.

Djevojka se zvala Marina i pozdravila me širokim smješkom. Provela me je kroz stan, koji je bio baš kao na fotografijama. Odahnula sam. Možda ipak sve bude dobro.
Marina je bila nekoliko godina mlađa od mene i radila je od kuće kao freelance spisateljica i prevoditeljica.
“Ne brini, nećeš niti znat da sam tu.” rekla mi je.
“Ja ionako radim po cile dane, a kad ne radim, nemam običaj stat u kući.” nasmijala sam se. Uputila mi je čudan pogled.
“A tako.” rekla je.

“Šta slušaš?” upitala me. Zastala sam, zatečena. Nitko mi nije postavio to pitanje od osmog osnovne.
“Svašta po malo”, odgovorila sam. “Ali ne brini, većinom slušam na slušalice.” rekla sam, za slučaj da ju je to mučilo. Nisam mogla zamisliti drugu svrhu tog pitanja.
“Aha.” odgovorila je, “A šta si po horoskopu?”
“Blizanac.” odgovorila sam. Ovaj razgovor postajao je sve čudniji.
“Uf.” rekla je i namrštila se. Baš kada sam zaustila pitati je u čemu je problem, jer je očito o horoskopu znala puno više od mene, opet se nasmiješila i približila vratima.
“To je to za početak.” rekla je. “Javi ako budeš imala koje pitanje.”
Kada je zatvorila vrata, s olakšanjem sam sjela na krevet.

Olakšanje nije dugo trajalo. Nakon nekoliko minuta opet je pokucala.
“Naprid!” povikala sam. Ušla je, stisnutih usana i prekriženih ruku na prsima.
“Samo jednu sitnicu sam ti zaboravila reć. Meni ti je baš bitno da se suđe odma pere i da sve bude uredno.”
“Nema problema.” rekla sam iskreno. “To je i meni bitno.”
“Nemoj ti mislit da te ja sad nešto napadam, samo..” zastala je “Imala sam loše iskustvo s prethodnom cimericom.”
“Ne brini.” uvjeravala sam je. “Kad god kuham, odma sve sklonim.” Marina razrogači oči.
“A ti kuhaš?” upitala me. Glas joj je bio oprezan.
“Pa, da. ” rekla sam i nasmijala se. “Zašto, al ti nisi?
“Ne” rekla je i grohotom se nasmijala.
“Pa šta ona jedeš?”
“Naručim dostavu fast fooda.”
“Svaki dan?” upitam je u čudu.
“Svaki dan.”
“Dobra si, ja ne bi mogla tako živit.” rekla sam i nasmijala se.
“Barem je jednostavnije čistit.” slegnula je ramenima.
Napokon je izašla i ostavila me s čvorom u želucu. To su gluposti, govorila sam samoj sebi. Šta te briga šta cura jede samo fast food i opsjednuta je čistoćom? To je njen problem. Pa ipak, nikako se nisam mogla riješiti lošeg osjećaja koji me sve više obuzimao oko mog novog smještaja.

Radila sam od deset do šest, a kako ne bih morala svakog dana naručivati hranu, imala sam običaj kući skuhati nešto za ponijeti na posao. Tog jutra skuhala sam rižu, ponijela tunu i na štednjaku zažutila malo povrća na maslinovom ulju. Kad sam se vratila, Marina me dočekala ozbiljna lica.
“Moramo popričat.” rekla mi je.
“Šta je bilo?” upitala sam je. Glavom su mi prošli razni scenariji: možda su iznajmljivači povisili cijenu, možda nas izbacuju, možda cura ima neki veliki osobni problem.
“Jutros si ostavila sve šporko.” rekla mi je optuživačkim tonom. Podigla sam obrve.
“Molim? Nije moguće, sve sam očistila.” rekla sam. Zbilja sam pazila da ostavim dobar dojam na svoju novu cimericu, posebno nakon što mi je naglasila da joj je to bitno.
“A šta je onda ovo?” upitala me i odvela do štednjaka, koji je bio jednako čist kao jutros.
“Šta?”
“Ovo.” rekla je i pokazala mi na dvije mrljice od maslinovog ulja, jedva vidljive golim okom. Došlo mi je da se nasmijem, ali onda sam vidjela njen ozbiljan izraz lica i odustala.
“Evo.” rekla sam i pokupila ih jednim potezom papirnatim ručnikom.
“Nije dobro.” rekla je Marina. “Mora sve bit bilo.” S tim riječima, pošpricala je mjesto zločina s otprilike pola boce sredstva za čišćenje i stala ga bjesomučno ribati. Gledala sam u nju u potpunom šoku.

“Pa šta ćemo onda radit kad bude veliko čišćenje?” upitala sam je. Ona je mučenički uzdahnula.
“Rekla sam ti, ja ne podnosim mrlje. Šta ću kad imam oko za detalje. Štednjak mora izgledat nekorišten.””A dobro ako tebi tako mora izgledat, nije onda ni čudo šta ništa ne kuhaš.”nasmijala sam se, ali umjesto da se nasmiije, ona je počela energično kimati glavom.
“Pa da, meni se ne da to svaki dan glancat. Ovako je jednostavnije.”
Nisam ništa rekla.

Sve bih to nekako i prešutjela, da nisam vidjela kako je nedugo nakon tog incidenta obrisala ruke istom krpom kojom je obrisala štednjak.
“Mislim da ti to nije baš higijenski.” rekla sam joj. Pogledala me zbunjeno. Tek nakon dugotrajnog objašnjenja shvatila je u čemu je problem.
“Ahaaa, da, u pravu si.” rekla je.
Nije to bio posljednji put da je Marina bila začuđena nekom banalnom činjenicom za koju sam mislila da je svaka odrasla osoba zasigurno zna.

Jednom sam se vratila s posla i vidjela otvoren hladnjak, ištekan iz struje. Iz njega se cijedila voda. Hrana je još uvijek bila unutra. Većinom moja. Ona je tu držala samo slatkiše i sir u listićima, onaj u kojem je svaka kriška bila zamotana i plastiku. Moja jaja i piletina bili su tempirana bomba salmonele.
“Frižider se nije moga zatvorit.” rekla je kad sam je pitala zašto je to, zaboga, napravila.
“Ali ostavila si hranu unutra.” polako sam rekla, kao da objašnjavam djetetu.
“Dosad mi ništa nije bilo.” rekla je i nehajno odmahnula rukom. Ostala sam zabezeknuta.
Bitno je očima nevidljivo. Kao bakterije. Za razliku od vidljivih kapljica na lavandinu koje treba što prije obrisati. Jer Marina ima oko za detalje.

Marina je ubrzo pokazala da su zatvorena vrata moje sobe za nju samo smjernice, a ne pravila.
“Kad ćeš opiturat zid?” rekla je prilikom jedne spontane inspekcije moje sobe, u koju je ušla bez kucanja. Zid je doista pokazivao naznake da bi mu trebalo dati još jednu ruku boje, ali nije izgledao toliko loše da bi bila potrebna hitna intervencija. U svakom slučaju ne u unajmljenom stanu, u kojem je upitno koliko ću se još zadržati.
“Ne znam, nije mi to sad prioritet.” rekla sam i nastavila se spremati za izlazak. Marina je napućila usne.

“Bilo bi ti ugodnije tako, znaš.”
“Nemamo svi oko za detalje.” rekla sam. Ona je sažalno kimnula.
“Vidim da ni radni stol još nisi nabavila.” rekla je.
“Meni ti zapravo ne triba radni stol.” rekla sam.
“Kako to?” pogledala me kao da mi je upravo izrasla još jedna glava.
“Radim od deset do šest, tamo imam radni stol.” kažem, i prešutim, šta te briga šta je u mojoj sobi.
“A lipo, znači ti ništa ne moraš doma radit, blago ti se!” rekla je patničkim glasom.
“Prava sam sretnica.” rekla sam kiselo.

U dugom podstanarskom iskustvu, shvatila sam da je ključ uspješnog suživota poštivanje međusobnih pravila, kao i tolerancija i spremnost na kompromis. S obzirom da je Marini čistoća bila apsolutni prioritet, pristala sam na njene zahtjeve, u nadi da će je to malo odobrovoljiti i potaknuti da i ona poštuje moje želje. I tako sam, kad mi je pod nos gurnula tablicu s dnevnim, tjednim i mjesečnim rasporedom čišćenja, pristala upisati svoje ime na za to predviđena mjesta. Ako će joj to što značiti, nek joj bude, mislila sam.
Kad je Marina ušla u kupatilo, ispustila je užasnuti vrisak.
“Dođi odma!” rekla je. Pojurila sam, očekujući da je vidjela provalnika, ili, u najmanju ruku, žohara, ali krivac za tu reakciju bila je tek jedna dlaka moje kose u kadi, na koju je Marina užasnuto pokazivala.

“Jesi ti to maloprije prala kosu?” upitala me.
“Ako nisi ti, onda sam ja.” nasmijala sam se.
“Ja nikad ne perem kosu doma.” rekla je. To me zateklo.
“Molim?”
“Pa da, zašto bi šporkavala kadu. To je trideset kuna.” slegnula je ramenima. “Meni se barem ovo ne događa.” rekla je i kimnula prema dlaki.
“Sorry, mislila sam da sam sve počistila, to mi je promaklo.” rekla sam, uzela komad papira i uklonila krivca.
“E pa očito nisi.” rekla je i odmarširala dalje visoko podignute brade.

Nekad sam imala osjećaj da živim s petogodišnjakinjom koju je netko pustio da živi sama i dozvolio joj da svaki dan za večeru jede čips ili hamburger. S druge strane, petogodišnjakinja se barem ne bi pretvarala. Marini je svako jutro, čak i vikendom, alarm zvonio od sedam pa nadalje, iako nikad nije ustajala prije jedanaest.
“Jel može malo tiše?” povikala bi ujutro, dok bi ja kuhala kavu i spremala doručak prije odlaska na posao.
Jedne večeri, usred radnom tjedna, Marina je kući dovela dvoje svojih prijatelja koji su pustili muziku na najjače, i to u tri sata ujutro.
“Jel može malo tiše?” zaderala sam se, pa su se stišali. U svoj pravedničkom bijesu našla sam mrvicu više zadovoljstva nego što je to bilo primjereno.

Marinina definicija “rada od kuće” bila je poprilično fleksibilna. U taj rad računala je i vrijeme gledanja raznih filmova i serija.
“Ali prevodiš titlove?” upitala sam je, impresionirana. Odmahnula je glavom.
“Ma ne, ovo mi služi da učenje fraza.” rekla je.
“Dobar neki posal.” nisam mogla izdržat da joj ne kažem.
“Sve je to dio mog plana. Moram savršeno znat engleski ako se mislim odselit u Ameriku.” rekla je.” To mi je bila novost. “Jedini problem su pare. Do kraja godine moram uštedit za to.”
Došlo mi je da se nasmijem. “A to planiraš tako šta ćeš gledat serije?”
Pravila se da me nije čula.

Kasnije tog dana obavijestila me da je našla novi posao. “Ako mislim u Ameriku, triba mi puno para.” rekla je. Bilo je to iznenađujuće racionalno od nje, i bilo mi je drago što je počela razmišljati svojom glavom. Trebala sam znati da neće potrajati.
“Al danas ne radiš?” upitala sam je za nekoliko dana.
“Dala sam otkaz.” slegnula je ramenima.
“Šta je reć?” oprezno sam upitala
“Shvatila sam da ja s faksom ipak ne želim radit u kafiću. Kužiš, to je ipak ispod mojih standarda, ne želim se baš toliko ponižavat.” po zraku je mahala svježe manikiranim rukama.
“A misliš da je drugim ljudima koji konobare to životni poziv?” upitala sam je. Prostrijelila me pogledom.
“Moram držat do svojih standarda.” rekla je.
Prisjetila sam se isprintane slike Johnnyja Deppa u A4 formatu koja je krasila Marinin radni i životni prostor. Zamišljala sam njene planove za budućnost: uštedjet će brdo love gledajući serije od kuće, onda će se odselit u Ameriku, gdje će mometalno upoznat Johnnyja Deppa, koji će joj reći da je cijeli život čekao samo nju i kleknut će na jedno koljeno. Mislim da je Marina ipak gledala previše serija.

Tog vikenda nije me bilo kod kuće. Bilo je lijepo opet se družiti sa svojim starim prijateljima i maknuti se od ludog ritma na poslu, i još luđe Marine. U portun sam ušla s koferom i osjećajem lakoće. Uskoro mi je ostao samo kufer. Ispred stana nalazile su se dvije ogromne crne vreće smeća.
“Šta je s onim kesama isprid?” upitala sam je čim sam ušla. Pogledala me kao da ne zna o čemu pričam.
“A to, nisam izlazila iz kuće ovih dana pa sam poslagala smeće isprid. Ti ionako svaki dan ideš na posal pa ih možeš usput bacit.” rekla je činjeničnim glasom.
“Znači nisi izašla nigdi od petka?” upitala sam je s nevjericom u glasu.
“To je samo tri dana.” rekla je i pogledala me kao da nešto nije u redu sa mnom. Odlučila sam ne upuštati se u daljne rasprave. Uzdahnula sam i odmah otišla baciti smeće, za što su mi trebale cijele dvije minute, jer su kontejneri bili s druge strane zgrade. Nije me ni pogledala kad sam se vratila.
Tad sam shvatila zašto mi je naš suživot toliko poznat. Bilo mi je kao da gledam svoje roditelje. Mama je stala kući, a tata je bacao smeće koje bi mu ona ostavila kraj vrata. U ovom braku, ja sam bila muž, falili su mi samo brkovi, karirani ogrtač, stare papuče i novine.

Probleme s cimericom nastojala sam riješiti tako da sam kod kuće boravila sve rjeđe. Otkako sam došla, svako malo negdje sam putovala, a ako nisam bila na poslu, išla sam vani s prijateljima. Marina je uvijek bila kući. Osim jednog puta.

Činilo mi se da tom radnom tjednu nikada neće doći kraj. Šef me je gnjavio, kolege su postajale sve manje duhovite kako se satna kazaljka pomicala, što je samo doprinijelo mojoj glavobolji. I zato, kad su me prijatelji pozvali na pivo, napravila sam presedan i odbila poziv. To i dalje nije bio najčudniji događaj te večeri. Negdje oko osam sati, Marina je izašla iz sobe u kratkoj crnoj haljini i tušem na očima koji je sezao gotovo do uha.

“Ideš van?” upitala sam je.
“Pa petak je.” rekla je i pogledala me iskosa, a onda odmjerila moju kućno-sportsku kombinaciju. “A ti ne izlaziš baš?” pitala me. “Inače mislim.”
Sada je bio moj red da je čudno pogledam.
“Boli me glava.” rekla sam.
“A šta ćeš, ja ću se onda zabavit i za tebe.” zacvrkutala je i otišla. Nasmijala sam se naglas u praznom stanu.

“Triba mi test za trudnoću.” rekla je Marina za nekoliko dana, a ja sam se ukočila. Ispričala mi je da se spetljala s bivšim onog vikenda dok me nije bilo, a sad joj kasni menga.
“Držim fige.” rekla sam joj. Nisam znala što bih joj drugo rekla u toj situaciji.
“Hvala.” rekla je, a lice joj je zasjalo.
“Nadam se da će bit pozitivan. Baš bi tila bebicu”. Nisam ovo očekivala, pa sam dala sve od sebe da zadržim neutralan izraz lica.
“S bivšim?”

“Da, zgodan je pa bi bila baš lipa bebica. Ionako radim od kuće, pa mi ne bi bilo teško sve uskladit.”
“Izgleda da si o svemu dobro promislila.” rekla sam i polako se udaljila iz kuće, preispitujući svoj zdravi razum.
Kad sam se vratila, doživjela sam šok. Stol je bio svečano postavljen, a na sredini su se nalazile čak dvije zdjele s hranom, jedna u kojoj je bila tjestenina, a u drugoj umak, u kojem su se nazirali različiti jenednako narezani komadići povrća.
“Očekuješ li nekoga?” upitala sam je.
“Da, tebe!” rekla je i široko se nasmijala.
“Dobro…?” dozvolila sam joj da me oduvuče do sjedalice i posjedne.
“Mislila sam da ti nikad ne kuhaš.” rekla sam skeptično.
“Inače nisam, ali ovo je posebna prilika.” rekla je. Nije mi se sviđalo kako to zvuči.
“Imat ćemo bebu!” povikala je. Oči su joj se zacaklile. “Jesi li uzbuđena?”
“Čestitam, ali kako to misliš, mi?”
“Pa ti i ja. Beba će rast s nama.” rekla je činjeničnim glasom.
“Molim?” Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Činilo mi se kao da Marina živi u paralelnom svemiru. “A što je s ocem?”
“On je poslužio svojoj svrsi. Ionako nije neki obiteljski tip.” odmahnula je rukom.
“Mislim da to neće funkcionirat.” rekla sam blago, da ne uzrujam buduću mamu. “Bolje da beba i ti budete sami.” Htjela sam reći: i da ja ne slušam nečiji plač cijelu noć kad moram ujutro na posao.
“Ne možeš nas sad ostavit!” zavapila je. “Bit će super, vidit ćeš. Prava avantura.”
Vidjela sam da tu nema pomoći. Ništa što bih ja mogla reći ne bi je uvjerilo da promijeni mišljenje.

Navečer, kad je Marina otišla na spavanje, u tišini sam spakirala svoje stvari i otišla iz stana. U sandučiću sam joj ostavila ključ, novac za svoj dio stanarine, kao i kratko pismo objašnjenja. Možda ga jednom pokaže djetetu, da mu objasni zašto sam ih napustila. Nadam se da mi neće previše zamjeriti.

______________________________________________________________________

SARA KOPECZKY BAJIĆ (1992.), rođena u Zagrebu, odrasla u Splitu, radila je kao knjižničarka, koktel-majstorica, korisnička podrška izgubljenim turistima, djeliteljica letaka, prevoditeljica, i u posljednje vrijeme najčešće, učiteljica engleskog jezika. Proza i poezija objavljena joj je u brojnim hrvatskim i internacionalnim časopisima, zbornicima i portalima, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, ZiN Daily, PS-Portal, UBIQ, The Split Mind (čija je bila i urednica).
Osvojila prvo mjesto na natječaju Pučke knjižnice i čitaonice Daruvar za najljepše ljubavno pismo.
Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču “Zlatko Tomičić”.
Jedna od dobitnica nagrade Daniil Pashkoff, uvrštena u zbirku Lead Me To The Waters objavljenu u Njemačkoj.
Više puta uvrštena u izbor za nagradu Prozak.
Članica je grupe Novi književni val https://noviknjizevnival.wordpress.com

DVIJE PJESME DAVORA MANDIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “DVA KRUGA, JEDNA TUGA”

ZATEKNEM VELIKU BIJELU KRAVU U
SVJETLU KOJE NITKO NIJE UPALIO

u otvorenim vratima koja
nitko nije otvorio

u klepetu prozorskih krila koja
kao da žele odletjeti i

odnijeti kuću na
Sunčevu pjegu

ne znam zna li ona da
ja znam da je ona tamo

puštamo se u neznanju i
utiskujemo zvijezde u
svoje trbuhe

u njenom trbuhu zvijezde repatice
broje svoje male smrti do iskona

u mojem trbuhu zvijezde repatice
broje svoje male smrti do uvira

na horizontu puni je krug u
njemu smo ja i velika bijela krava.

***

SRETNEM SE U ŠUMI I
PRIJE NEGO SHVATIM TKO
SAM POŠALJEM SE KRIVIM PUTEM

lutam tako onda šumom u
potrazi za sobom i tražim
znakove koji će mi reći

koji će mi reći bilo što
i prolazim pored rijeka
prevrtljivih vodenih zmija

između stabala koja mi
ne daju da odem kroz
klance koji skriveni vrebaju

rastvori se onda put
popločan konjskim kopitima
i ja shvatim

to žedna zemlja ruši
mostove koji survaju svoje
pruge u ambise slažući

putovanja kao konope kojima će
najjači privezati svoje brodove
da ne otplove u utrobama riba

kad se ponovno sretnem bit ću spreman
izmisliti hram novih generacija
kao što krckavi žir izmisli vjevericu.

________________________________________________________________________

DAVOR MANDIĆ rođen je 1976. godine u Puli. Objavio knjigu pjesama „Mostovi“ (Hrvatsko društvo pisaca, 2009.), zbirku priča „Valjalo bi me zamisliti sretnim“ (Naklada Ljevak, 2014.), roman „Đavolja simfonija“ (Hena com, 2016.). U pripremi je zbirka priča pod radnim naslovom „Pobjeda“, zbirka pjesama pod radnim naslovom „Dva kruga, jedna tuga“ i scenarij za dugometražni film.

fotografija autora: Tanja Draškić Savić

DVIJE PJESME LIDIJE DEDUŠ IZ ZBIRKE “NIŠTA OD NAJAVLJIVANOG KRAJA SVIJETA”, Treći trg, 10/2019.

COHENOVA PUKOTINA

povremeno odlazim do mjesta na kojem smo nekad živjeli
samo da provjerim postoji li ono još uvijek.
želim se uvjeriti da nisam sve to izmislila,
nas i taj naš mirni kvart s posebno dizajniranim igralištem za djecu.
ne želim nikoga sresti,
neću da me pitaju zašto nas ovdje više nema,
ne mogu nikome objašnjavati tišinu među nama,
nema te formule kojom se može tumačiti njezina beskonačnost.
skrivam se iza drveća, auta, zgrada prekoputa i čekam
da naiđeš s rukama zauzetim vrećicama od kupovine
ili bilo čime drugim, samo da me vidiš,
samo da si sam.

povremeno odlazim tamo.
u našem stanu sada žive neki drugi ljudi,
neki ne-mi.
ne prepoznajem ga više kao dom,
mi smo kuhinju bojili u žuto.
umjesto nje tu je sada velika dnevna soba s ogledalom.
navečer blješti odsjaj s prevelikog televizijskog ekrana
i vidim sjene iza poluspuštenih roleta,
dekonstrukcija i integracija su bile temeljite,
ti su se ljudi stopili s tim mjestom,
i to mi je slomilo srce.

ponekad samo brzo prođem,
lažem si da sam ovdje tek usput,
želim da pretvorim svoje nemani u likove iz crtanih filmova,
ali ne mogu biti dio tuđe sreće,
takva simbioza ne postoji ni u prirodi ni u društvu.
krajičkom oka bacim pogled,
sve je tu, na istom mjestu, nisam sanjala.

ponekad odlazim noću kad svi spavaju.
gledam u prozore, mirno je, iza tog stakla ne dešava se ništa,
nikakva drama, nikakvo pucanje, nikakav strah.
sreća spava umotana u svilene plahte,
pitomost na uzici kraj kreveta miroljubivo čeka jutro,
u tom našem ne-domu,
u toj našoj pustinji od riječi koje smo jedno drugome prešutjeli.

povremeno odlazim tamo.
sjedim na zidiću pokraj igrališta, čekam,
osjećam kako me obuzima san,
i tonem,
dok se kroz jedva vidljivu pukotinu u nebu
polako probija jutro.

***

VRIJEME OPASNOG ŽIVLJENJA

postoje stvari koje su veće od svemira
i ljudi odjednom tako umru,
ljudi koje znamo,
svaki dan za doručak nova osmrtnica u novinama,
prvi u vjeri, peti iznenada,
dvadeset i sedmi nakon kraće bolesti.
na slikama svi izgledaju isto,
počešljani, umiveni, otišli fotografu,
napravili sliku za dokumente, nisu računali s ovim,
smiješe se i u smrti.

prije nego se to desi nama, moram da ti kažem,
godinama me prati taj iracionalni strah od umiranja,
strah da će svi koje znam odjedanput samo nestati.
svaku večer prije sna rastavljam se na dijelove,
uredno ih slažem na stolicu pokraj uzglavlja,
poravnavam rukom,
pa iz noći u noć sanjam tvoja leđa kako odlaze niz hodnik –
stojim u dovratku i gledam u mrak
još dugo nakon što ih više nema.

ujutro se budim tjeskobna,
dijelove sebe pronalazim razbacane posvuda po sobi,
sklapam se u cjelinu da dostajem za predstojeći dan,
češljam se, perem zube,
brzi pogled u ogledalo i izlazim iz stana,
možda se više nikad neću sresti –
ovo je vrijeme opasnog življenja.

bojim se da će jednom zazvoniti telefon
i glas će reći da te više nema,
a ništa nismo stigli reći
ni naučiti o ljubavi.

svemir je, navodno, najveći, ali
postoje stvari veće od svemira;
tvoja leđa niz taj tamni hodnik
zauvijek će ostati
najtužniji prizor koji pamtim.

______________________________________________________________________

LIDIJA DEDUŠ rođena je 1977. godine. Autorica je zbirki pjesama “Apatridi i ostale čudne ličnosti“ (2018) i “Ništa od najavljivanog kraja svijeta” (2019). Pjesme objavljivala u regionalnim časopisima i na web portalima. Živi u Varaždinu.

TRI PJESME ANJE MARKOVIĆ IZ ZBIRKE “KOWLOON”, Kontrast, 2016.

RASIPANJE

Telo je groznica od koje se umire,
zato se oprezno privijamo uz polumrak
prljavih prolaza i tuđih, zauvek tuđih stanova.

Ali srce je rudnik užasa i nemoj da otvaraš prozore,
pališ svetla
od toga se umire
pusti iznemogla mokra tela
u oslobođenoj glatkosti najlona
prepusti se radosti bezrazložnog
rasipanja semena
prepusti se slobodi koja se stiče snažnim
i brzim potezima biča,
protetičkim nastavcima čula, prepusti se
prstima sputanom kriku;
zlatnim, toplim mlazevima sreće
ili udarima staračkih pega o sasvim nežne
devojačke butine

gadnih li, divnih bliskosti

glad ima isto lice i kada su ti usta puna tuđeg mesa
i kada kroz želudac ne prolazi ama baš ništa
danima, ali

oteklih jezika zahvatamo med s perja
nepoznatih ptica
i potapamo se u njega
kao u udobnu teglu formalina
i to bude dom u kom smo spokojni,
i opasni
kada se tama polegla po sobi stopi sa našom,

vlažnom kao jezero svetlosti
koje je zrak
kroz prozore izgrebao

***

O

Posle bola nastupa odlazak božanskog
Anais Nin

To nije mir već napetost nule,
laka groznica postojanja u kojoj
pucaju kapilari od mirisa, mlaka dokolica
nadima se na vrućini
i nemam ništa do ovog tela, ništa.
Letnje sam podne, nedelja, prazan trg pred kojim
promiču nepregledni kadrovi
kravata i belih košulja.

Sidro gladi preraslo je utrobu,
probilo kožu i pocepalo
sasušene fleke kreča, ostrva
mašinskog ulja.
Knjižare se šarene po gradu
nasumični seoski vašari iz kojih me gađaju
mrlje velikih ratova i mali životi,
intelektualizam, vic kao gibanica na prstima
i ostale gadosti domaćeg života.

A mi nismo imali ništa do ovog tela, ništa
puževe u trbuhu, ovalnu prazninu nule.

Čvrsto se držim za svoje ruke i
gledam čoveka u odlučnom odelu:

svejedno mi je da li ću raširiti noge
ili odseći prst.

***

INKARNAT

Kada ostaneš napokon sama u sahari,
svetlo nestane i zvuk se svede na iglicu
zarivenu u nerv,
osetićeš nevidljive hrapave ruke predaka
na grudima i trbuhu. Seljački prsti će iskusno
ispitivati ovlaženu srž i ostala
zatamnjena mesta.
Sigurnim i pohlepnim pokretima,
u samo njima znanom ritualu.
Ostani mirna dok ti niz leđa klize
nesmirene kosti i ne boj se.
Nikada nećeš saznati
koliko od tebe uzimaju
ni kome se, uopšte, ta žrtva prinosi.

______________________________________________________________________

ANJA MARKOVIĆ rođena je 1988. u Beogradu. Diplomirala je na Katedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Godine 2012. objavila zbirku pesama Napolju su ljudi, za koju je dobila Brankovu nagradu, a 2016. Kowloon. Pored dve cele zbirke u papiru napravila je i jednu iscepanu u okviru projekta Vejte, snegovi – poezija u nestajanju (2016). Radila u IK Dereta kao urednik, a potom preusmerila energiju na Blum izdavaštvo.

KRATKA PRIČA DUŠANKE LOJPUR

NESTAJANJA

„Neeeeeeeeeeee! Samo ne šoker! Samo ne šokeeer!!!“, vrištao je plavokosi dječak, isuviše mali da zna šta je to šoker.

Sa druge strane sobe čuli su se očevi duboki tonovi: „A đe je puška? Sada ćeš da vidiš koliko sam ozbiljan! Progovori, đe je puška?“

„Ne“, uporno je ponavljao uplašeni dječak. „Ne, ne, nemoj, molim te, nemoj.“ Pri izgovoru poslednjeg „nemoj“, tijelo je počelo da mu se grči, tresao se, na šta je majka visokim tonom izgovorila: „Prestani!“

Odjednom je prestao i udario čelom o štok od vrata – otriježnjenje. Drvo je puklo – loša šperploča. Majka je preneraženo gledala čas u njegovo čelo, čas u štok i počela da plače. Sestra je prošla hodnikom, stiskala šake, hrapavo disala i ponavljala za sebe: „Ludi, svi ste ludi, ludi.“

Htio je da krene za sestrom, da napusti tu prokletu sobu, ali pri drugom koraku se sjetio – šoker, napravio je dva koraka unazad i počeo manično da ga sastavlja natapajući ga suzama i naričući za njim kao majka za mrtvim djetetom.

„Zašto nisi razbio mene, zašto si mi dirao šoker?“ – bolno i tiho se čulo kroz plač. „Neću u školu! E, neću u školu!“
*
Drama počinje kad plavi dječak odbije toga jutra da ide u školu.

„Moja strašna naprava, kako ću je sada sastaviti?“

Majka je sa lažnom smirenošću otvorila žuti ormar, izbacivala sve iz njega dok nije pronašla šta je tražila – pet prekrasnih noževa! I to ne bilo kakvih! Ah, ne bilo kakvih…

Uzela ih je i rekla: „ Hoćeš noževe, a u školu nećeš? Hoćeš noževe?“, glas joj je drhtao, ali se trudila da istjera svoje. „Nećeš, e nećeš više ni proklete noževe!“

Mali je zaplakao, cijepao je zrak urlikom, bacio se na krevet, uzeo krišom nešto što je bilo ispod dušeka, stisnuo pesnicu jako i posle deset minuta zaspao. Tvrdim snom zaspao, stegnute šake.
**
Ime mog oca, rušitelja stvari, je Mikael. To je lijepo ime, makar ja tako mislim. Dobio ga je jer se njegov đed zvao tako, a on je umro u ratu prije osamdeset godina, baš te godine kada se otac mog oca rodio. Ponekad poželim da je i moj otac umro kada sam ja imao jednu godinu – tako bih ga više volio.

Moje ime je Nikolaj, nisam ga dobio po đedu, on je bio živ do skoro. Kada je umro pomislio sam da se smrt može prevariti ako zaustaviš vrijeme i tada sam prvi put zadržao vazduh u plućima – da spriječim nestajanja. Ništa se nije desilo, đed je bio mrtav, vrijeme nije stalo, trideset i šest sekundi bez zraka nijesu uradile ništa, i ja sam morao uzeti praćku i uraditi nešto! Bio sam jak – razrušio sam gnijezdo prve lastavice što je došla tog proljeća u naše dvorište. Kada su jaja pala na beton vrištali smo zajedno, jako – lastavica i ja. Znao sam da osjeća bol. imao sam druga koji ne umije zaustaviti vrijeme i koji dijeli sa mnom ovo nešto što ne znam kako da objasnim. Baš smo dugo vrištali.

Đed je moj omiljeni lik. Bio je visok – i ja ću biti visok. Sijedi gospodin koji je bez zuba ostao prije mog rođenja. I nogu su mu otkinuli kada sam imao pet godina, baba ga je psovala: „Jebale te cigare i alkohol, sam si od sebe bogalja napravio.“ Taj bogalj je postao moj superheroj – jednonogi đed koji vozi auto i precizno nišani patke u letu.

Imao je najduže prste, požutjele nokte i tabakeru. Pričao je o ruskim zimama i njihovim damama sa šubarama. Vozio je plavi auto u kojem je mirisao bor. Krvnički je psovao boga koji je bio kriv za rat, dva rata, tri rata, koja su mu ubila sve.

Đeda zamislite kao sijedog superčovjeka bez ijednog zuba, koji liže sladoled i kaže mi: „Kad naučiš disati, tada ćeš živjeti, i ova karamela je tako dobra, jebem joj boga!“

Umro je, a ja sam uzeo praćku i prestao uzimati zrak.

„Želim da budem kao on!“

„Šta želiš?“

„Želim da budem kao đed.“

„Neću u školu, boli me glava“, rekao sam tog jutra.

„Mooolim?“ izduženo izgovara majka i u istom dahu doziva oca.
Mutno mi je pred očima, spava mi se i danas imam pismeni iz maternjeg. Ja ne umijem da pišem.

„Boli me glava“, ponavljam još jednom dok otac ulazi u sobu i čujem: Paaaaaf – šoker se razlio po podu, „Neeeeee! Ne šoker, samo ne šoker!“ u jednom koraku ustajem.

Otac je zajapureno vikao, bijesno i zlo. I ja sam vikao, nemoćno.
Gurnuo me je i pao sam na krevet, razbio sam se u sebi, kao jednom jaje jedne lastavice, što je bila moj saveznik.

U tom trenu mi je prošlo kroz glavu, ovako je gurao I đeda – gospodina sa drvenom štakom, koji je volio rusiju i rusku hladnu vodku. Ponekad i rakiju. Otac nije volio vodku. Još manje rakiju. Zvao ga pijanicom. To je bilo tužno.

„Đe je puška?“

„Ne znam“, rekao sam i bio srećan što mogu da ga lažem.

Tu pušku sam našao ispod kreveta, kada su ga sahranjivali. Lovačka puška, ona kojom je nišanio patke u letu stojeći na jednoj nozi, šoker, pet noževa i bordo ishabana britva koju je meni obećao, davno. Rekao je: „Našli su je u kući mojeg oca ispod njegovog dušeka, majka je sačuvala i dala meni, trebalo je da je dam sinu, ali on ne shvata, zato ti – ti si onaj koji će je jednog dana proslijediti dalje. Dok još malo ne porasteš, čuvaću ti je.“

Po njemu su prosuli zemlju, zakopali ga, a ja sam otkopao njegovo blago i zakleo se: čuvaću ga od vremena.

Onda je došao prokleti Mikael i slomio ga, moje obećanje! Zadržao sam dah i osjetio kako gubim dio moći.

Plačući sam izvukao nož ispod dušeka, stegao ga jako, pušku neće naći, šapnuo sam sebi i tad mislim da sam zaspao.

__________________________________________________________________________

DUŠANKA LOJPUR rođena je 1993. godine u Podgorici. Studira Opštu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Njene priče našle su se u izboru art festivala PAF – konkurs za kratku priču, a ova je objavljena u zborniku “Kolažiranje” Foruma mladih pisaca i književne radionice Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”.

POEZIJA MARIJE ŠUKOVIĆ

DIJETE

tišina se napela ko trudna žena
sve joj smeta
čeka da se rodi
nešto drugo iz nje
što sigurno nije nezvuk

gotovo uvijek je plač

upamti
na tvoj prvi plač
svi su se smijali
u trenutku kad si vriskao
gurnut u život, i sam
svi su mislili
da je radosno što dolaziš
i da si još jedan
isti kao oni
samo mali
nenaučen; nejač

ti dakle pripadaš
vojsci začetih
i tvoja kruna je u tome
što si rođen kao čovjek

niko te ne pita
za tvoje svjetove prije
samo ti ponude boga
i pravo da se ljutiš

i ćutiš
jer jezik koji znaš
tek je suza
koju pogrešno tumače
i zato ti se
još više plače

kad naučiš da pužeš
već previše ličiš na ljude
tvoje sjećanje ne seže daleko
i sve što pamtiš je
da nekad bio si dijete

***

PORIJEKLO

Ako je biti prirodan najvrlija istina
a biti slobodan – prvoosjećaj –
kud je, iz vitalnosti mraka,
krenuo nehodom čovjek?
Strahom, što može bit’ golem
krenuo nehodom čovjek.

***

UTOČIŠTE

Prošlosti, oprosti ako smetam
samo bih da prenoćim
cio dan kišni ivicom šetam
guta me samoća, morala sam doći

Neću dugo, iskrašću se zorom
tiho, da te ne remetim
stisnutog grla, jezika oporog
ali ne brani mi da se bar sjetim

još večeras, jer sam u bolu
da u kolijevku srce spustim
krvarim, prošlosti, tvoju dozvolu
i onda zauvijek ću da te pustim

Oprosti, blijeda, jer te budim
ovo je posljednja noć da sam dijete
i upozoravam te, ako poludim
to je od sjete, to je od sjete.

_____________________________________________________________________

MARIJA ŠUKOVIĆ rođena je u Trebinju 1993. godine. Studirala je Opštu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakuletetu u Palama, a od 2017. godine živi i radi u Sarajevu. Prvu zbirku pjesama pod naslovom Onostranost je prilika objavila je 2019. pod pokroviteljstvom izdavačke kuće Međunarodni centar za mir u Sarajevu. U svojoj prvoj zbirci tretira teme opskurnosti, onostranosti, dimenzije s one strane života, postavlja pitanja o prednatalnom i posthumnom periodu života, ali se takođe bavi temama sopstva, međuljudskih odnosa i ljubavi. Pjesme su joj uvrštene u mnoge književne portale, časopise i zbornike, a neke od njih prevedene su na engleski i italijanski jezik.

KRATKA PRIČA MAGDALENE BLAŽEVIĆ

VODITE VRAGA

Tetka je skvrčena suha mahuna.

Vène na istom mjestu preko dvadeset godina. Otkako je oćoravila.

Čujem je kako s verande viče:

– Magla! Magla!

Mlatara mršavim rukama. Grabi prazninu.

– Eno je, posve poludila! – Majka stoji na njivi s rukama na bokovima.

Bezumno urliče. Okreće se oko sebe ruku podignutih visoko u zrak.

Otac baci motiku i opsuje. Popne se na verandu i ošamari je.

Ona ušuti.

*

Ukalupila se i ukočila u sjedećem položaju. I dok leži noge su joj skvrčene. Ne znam kako ćemo je položiti u sanduk kad izdahne. Smanjila se i pobijelila otkako je na kauču. Koža joj se smežurala i ohladila. Iz nje je ispario svaki sok. Kosti i nabubrene zelene vene. Mreža debelih kablova. Majka joj je skinula seljačke i obukla građanske haljine. Lakše se održavaju. Smeđa flanel haljina posuta blijedoplavim potočnicama. Ispod, na mršavim nogama, crne štrample. Spušta ruke na koljena pa jagodicama ispituje mekoću nepoznate tkanine.

U prozoru iza nje zveče čvorci. Jedu crno grožđe na lozi što se penje uz kuću. Grožđe i čvorci su iste boje.

Rodila se nagluha, ali znam da čuje čvorke. Pred spavanje joj u ustima zveči. I tad joj se pod sljepljenim, krmeljima zašivenim kapcima umire bijele oči.

Najprije su se naoblačile. Dva prozora pred kišu. Kasnije se zamutile. U njih je prsnulo toplo mlijeko iz vimena. Kapci se više ne podižu i spuštaju. Rasušena su i zaglavljena prozorska krila. Ne vode je doktoru. Neće da se popne na voz. Boji se vjetra i strašnog tutnja lokomotive. Gura vatu u uši. Pritiska ih maramom.

Poznaje me po glasu. Vičem kad govorim. Uhvati me za lice ledenim rukama. Kožu joj godinama nije dodirnula sunčeva zraka. Hladna je i mekana. Svježi sir iz špajza. Svinjski mozak u zdjeli. Uhvati me za glavu. Opipa obraze pa ruke spusti na ramena. Završi na koljenima. Kad govorim vrti pramen kose što viri iz marame. Umiruje je sve ove godine. Uvije ga oko kažiprsta pa pusti. Uvije pa pusti. Leđa joj se klate. Naprijed-nazad. Pramen je kratak, seže do ramena.

Majka je uhvati ispod pazuha i posjedne na stolicu. Ona ječi. Otima se:

– Marama! Marama!

Majčino tijelo je krupno, iz njega isijava vrelina i miris štale. Raspliće tvrdo pruće. Kosa pada sve do poda. Žuta je. Majka je reže na suho krojačkim makazama. Pramen po pramen. Ona pokušava ustati. Hvata se za glavu.

Majka je glasnija. Iz vlažnih usta prska:

– Staropička! Niko je nije htio. Eto ti je se sasušila!

Pokušava ustati. Urla iz sveg glasa.

Majka je vuče za kosu.

Na linoleumu svežnjevi pšenice.

Maćija, tako zove maćehu, govori da je tuđa. Svi garavi, samo ona žuta.

*

Maćija ima guju u njedrima.

*

Svako jutro je na rubu stola lončić s kavom. Majka ga spusti na stol i vikne:

– Nemoj se spurit!

Pije kad se ohladi. U stomaku joj uvijek klokoće.

Prvi put sam čula zapljuskivanje u njenoj utrobi kad smo se selili iz kuće na brdu. Kao kad nosiš kantu s vodom pa udara u stijenke. Majka kaže da je to zato što joj je utroba jalova. Hodam uz nju. Nosim riđe mače u ruci. Ona vodi kravu Cicu. Sve su druge stvari natovarene na konjska kola. Tetku vodimo sa sobom. Otac nema nikoga osim nje.

Maćija viče za nama:

– Vodite vraga!

*

Maćija drži ruke pod sisama. Velike kante pune mlijeka. Njima je ugušila dvoje djece rumene ko jabuke.

– Sve nas je vrag omađijao!

Did kuje male sanduke od stare daske. Bebe su krštene i umotane u bijelo platno. Maćija nema kad plakati. Radi u njivi. Zato miriše na zemlju i sijeno. U štali joj je iz stomaka ispala beba. Mala ko kažiprst. Okrene kantu i poklopi bebu da muški svijet ne vidi.

U kuću je došla u zimu. Babin grob se još nije stigao uleći. Kuća puna sitne djece treba žensku ruku. Udovica je i did joj ne da da dovede svoje dijete. Ostavila ga kod svekrve. Maćija ustaje u zoru. Reže slaninu i kruh pa mota u krpu. Trči niz brdo prije svitanja. Smotuljak mu ostavlja na pragu. Da dijete ne crkne od gladi.

*

– Akrep! – sikće maćija. Samo je vrag tako ružan.

*

Virim kroz rupu na starom stolnjaku. Njime je zastrt prozor. Vruće je i noge su mi bose. Prsti mi krvare od oštrog kamenja. Sunce brzo suši rane. Krv pretvara u crne kraste. Ona stoji u koritu. U njemu otac miješa maltu za kuću. Skorena je s vanjske strane po rubovima. Vidim je od koljena prema gore. Kosa joj je toliko duga da pada u korito. Polijeva se obijenim lončićem.

Nema sise. Posve je ravna. Bradavice joj crne. Dvije suhe mušmule. Kraste sasušene suncem. Ispod zaobljenog stomaka gusto runo. Crvenkastožuto.

Zavirujem ispod haljine. Bojim se da ću i ja tako kad narastem biti ravna i suha. Majka kaže da joj sise nisu narasle zato što nikad nije prokrvarila.

Otkako je oćoravila kupa je majka. Subotama urlaju i jedna i druga. Majka zatvori prozor u kupatilu i napuni kadu. Ona ustane s kauča i uhvati se za rub stola. Tapka cijelom dužinom pa se uhvati za šipku šporeta. Do vrata su tri koraka, ruke su joj prazne, nema se za šta uhvatiti. Zastane na visokom pragu. Pređe mali, hladnjikavi hodnik. Miriše na špajz. Na šećer i mast. Na majku.

Čeka je u kupatilu. Uvijek je vlažno. Pločice su bijele, polijepljene samo do pola zida. Iznad se uhvatila crna memla. Ne voli se kupati. Plače čim joj majka razveže maramu. Hvata se za glavu, opipava slijepljenu kosu. Majka joj otkopčava haljinu. Ona viče:

– Promaja! Promaja!

Golo mršavo tijelo. Stara oderana mačka. Majka je snažna. Podigne je kao drvenu stolicu. Spusti je u vodu. Ona zamlatara rukama. Majka nema strpljenja. Polijeva je po glavi, po očima. Krmelji se rastapaju. Noktima joj struže po glavi. Istrlja joj vrat i pazuhe. Stomak. Između nogu. Ona uzaludno stiska noge. Koščata koljena udaraju jedno o drugo. Dva kamena. Majka ispusti vodu iz kade i istrlja je peškirom. Izvadi je i postavi uz mašinu za veš. Sva se trese. Još je hladnija nego što je bila. Obuče joj sve čisto. Kad se u kući loži majka je posjedne na stolicu uz šporet da suši kosu. U ruci joj češalj. Kapljice vode izgaraju. Miris spaljene kose.

Smiruje se tek kad sjedne na kauč i iz marame izvuče sijedi pramen. Zavrti ga oko prsta i zaljulja zgurena leđa.

*

S tisine grančice rasipaju se teške kapi svete vode. Udara nas u tjeme, lice i oči. Na usnama je gusta i slana. Glas našeg pratra je svečan. Sve duše šalje u raj. Ne može je ispovjediti, ona mrtvo leži, iako još diše. Njegova ruka je bijela, položena na njezinu malu glavu.

– Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne.

Majka i ja kažemo Amen.

– Neka te slobodnu od grijeha spasi i milostivo pridigne.

Majka i ja kažemo Amen.

*

– Vodite vraga! – sikće maćija.

*

U prozoru zveče čvorci.

____________________________________________________________________________

MAGDALENA BLAŽEVIĆ rođena je u Žepču 1982. Kratke priče objavljuje na brojnim internetskim portalima i u književnim časopisima za književnost: Strane, Nomad, Ajfelov most, Astronaut, Riječi, Život, Balkanski književni glasnik, Adelaide Literary Magazine, Artikulacije, Blesok. Neke od priča prevedene su i objavljene na engleskom, ruskom, mađarskom i makedonskom jeziku. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču (Bugojanska vaza za najbolju priču, 2018., prva nagrada na natječaju Susreti Zija Dizdarević 2019. i druga nagrada na natječaju WHF-a, 2019.). Živi i radi u Mostaru.

priča je objavljena u Večernjem listu u veljači/februaru 2020, u sklopu natječaja “Ranko Marinković” za najbolju kratku priču

fotografija autorice: Marijana Baškarad

POEZIJA MARINE IKONOMOVE ŠOKEVE

ONA

Dok jedne u ime svih nas
brane našu c̆ast
juris̆aju protiv svijeta
oštrim perom, kistom ili idejom,
svojim moćnim glasom rus̆e barijere,
osvajaju nebodere-divove
usred Njujorka I Tokija,
a haljine im gordo lepršaju iznad snažnih bedara

One druge, svakoga dana
tiho biju teške bitke
u hladnim bračnim posteljama,
između niti pogonskih razboja,
ispod hladnih krila dječjih bolnica,
u praznim novčanicima,
sastavljajući dan za danom
svoje slomljeno dostojanstvo
vjetrenjače na koje jurišaju
odis̆u zaprs̆kom i znojem
između suđa i psovke
moćna im misao
kao rijeka što struji kroz prozor,
tražeći svoje već zaboravljeno ime
utisnuto na braniku časti.

***

GALEB

Nema me ovdje.
Plovim u drugim vodama.
Um mi je jedro.
Duh mi je vjetar.
Tijelo je granica
koju ne z̆elim pos̆tovati.

***

DAN

Toga sam dana
rekla z̆ivotu
kojeg voljeh, “zbogom”.
Gledala sam sa obale
kako tone k’o ogromni ranjeni brod
usred oceana,
stapajući se sa bakarnim zalaskom sunca.
U stvari,
on je samo pres̆ao
s druge strane horizonta.
Ploveći odvažno svojom trajektorijom
ka sudbinskom pohodu,
ne upozorivs̆i,
čak ni ne mahnuvs̆i,
ostavio je iza sebe
neodluc̆ne

***

POPODNE

I dok gledam brdas̆ca,
suđe i zguz̆vanu odjeću
kako se ispred mog letargic̆nog pogleda
lagano talasaju,
svijest klizi preko njh
kao pustinjska zmija povrh pješčanih dina
i plovi zaneseno
ka suncu.

__________________________________________________________________________

MARINA IKONOMOVA ŠOKEVA rođena je 26.11 1966. Živi u Ohridu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Skoplju na katedri Engleskog jezika I književnosti. Radi kao profesor engleskog jezika u Ohridu.
2017 godine objavila je svoju prvu zbirku poezije “Slike iz bunara” (Cлики од бунарот) u izdanju Djurdja, a u 2019 zbirku “Direktna obraċanja” (Дирекнти обраќања) u izdanju PNV publikacija. Zastupljena je u almanasima i zajedničkim zbirkama u Makedoniji i Srbiji: “Literaturni iskri”, “Revija branuvanja”, “100000 poeti za promena”, kao i “Poezija Stenka” i “Mesopotamija” u Srbiji, gde je i sudjelovala na festivalima poezije. Njena poezija je prevеdena i u Bosni i Hercegovini, gdje je također sudjelovala na festivalu “Pero Živodraga Živkoviċa” u Zenici.
U 2019 na online natečaju u Italiji “Quando e la vita ad invitare” osvojila je drugo mjesto u stranoj konkurenciji, s pjesmom na engleskom jeziku. Ove godine, 2020, dobitnica je specijalne međunarodne nagrade “Antevo slovo” Sicilija, Italija.

prijevod s makedonskog na hrvatski: Marina Ikonomova Šokeva i Lidija Puđak

DVIJE PJESME MIRKA MARJANOVIĆA IZ ZBIRKE “ZAŠTO MISLIM DA JE DANAS PETAK”, Synopsis, 12/2019.

U TOJ VJEČNOSTI

U toj vječnosti moji su roditelji, brat i sestra, mnogobrojni rođaci,
djedovi i bake i ostala rodbina.
U toj vječnosti moji su mnogi prijatelji i dokazani neprijatelji.
U toj vječnosti moji su učitelji i profesori, autori pročitanih knjiga,
ratnici, konobari i konobarice, prodavači i prodavačice,
i slučajni poznanici, vojskovođe i ubojice, mučitelji i njihove žrtve.
Neznane osobe površno upoznate u raznim zemljama svijeta,
različitih nacionalnosti i vjera.

U toj vječnosti dočekat će me svi oni koji je nastanjuju otkad o njoj postoji
ova biblijska priča.

U toj vječnosti s roditeljima ću plemenitije nego što sam u životu,
sa sestrama i bratom isto tako, a i s rođacima ću imati vremena za opuštanje,
mnogo više nego li na Zemlji.
U toj vječnosti prijatelje ću uključiti u programe ljubavi, s njima i neprijatelje.
Svima ću pokloniti pažnju kakvu nisam u svojoj zemaljskoj svakodnevici.
Bit ću anđeo i bližnjem i nepoznatom.

Jer, u toj vječnosti neće biti žurbe, stresa, obveza i zadataka,
ni umora, ni bolesti, boravaka u ambulantama, iščekivanja specijalističkih
pregleda, operativnih zahvata, briga, strepnje. U toj vječnosti bit će
samo vječnost oslobođena od svega zemaljskog i ljudskog. Neće biti grijeha,
bit ću u njoj savršen do savršenstva.

U toj vječnosti, istina, neću, možda, gledati kako rastu trave i šume,
kako teku rijeke i kako dišu jezera, mora i oceani. U toj vječnosti
sve će zvijezde biti moje kuće,
neću ih iz nje gledati kao treperave točke,
i neću se iz nje gledajući sunce i mjesec više pitati
što su te točke, i čije su. U toj vječnosti cijeli kozmos bit će moje carstvo,
ja u njemu jedini vladar uz pomoć onog koji ga je stvorio i onih koji ga
s njim nastanjuju za vječnost.

Što ću u toj vječnosti kad u njoj obavim sve za vijeke vjekova, još ne znam.
Kad se u njoj od svega toga umorim i kad se vratim dosadi kao i u životu.
Što ću u toj vječnosti kad shvatim da povratka iz nje nema,
kad u njoj ne budem imao nikakvih novih uloga, ni to ne znam.
U toj vječnosti ostaje mi samo ta jedna opcija za nastavak u njoj:
vječnost, vječnost i vječnost.

A što ću kad i vječnost izgubi svoj sadržaj, i kad i ona prestane biti
vječnost, također još ne znam.
Hoće li tada nastati neka druga vječnost, ona što nije biblijska, kršćanska,
koja je hinduistička, budistička, ili mnogoboška, možda?
U kojoj ću vječnosti tada nastaviti biti, i to je nepoznato.
Tko će me u novoj vječnosti dočekati, i s kim ću se u njoj družiti,
to je pitanje svih pitanja.

Ali, zar je to bitno. Bez obzira na sve rečeno, bit ću i tada vječnost,
i bez obzira na sve neizrečeno, bit ću vječnost
u svijetu onoga u koga sam vjerovao. Bit ću vječnost čiji ću
sadržaj ponovno otkrivati i upoznavati,
dugo, dugo, cijelu vječnost koja nikada neće promijeniti
to svoje ime.

Zato nimalo ne strahujem što ću i u vječnosti,
zajedno s njom, bez obzira na to
čijeg svjetonazora i vjere tada bude,
doživjeti nešto posve obično: svoj konačni kraj.
I konačno saznanje da sam smrtan.
Da, zapravo, uopće nisam vječan.

***

NEDOVRŠEN ČOVJEK

I Biblija i Talmud i Kur’an kažu: On je Božje čedo.
Darwin im proturječi: On je evolucije djelo.

Nije savršen, tko zna hoće li ikad i biti. Nedovršen,
još se i ne približava savršenstvu. Korakom sporim
kroz povijest uglavnom vrluda. Što na putu
svom teškom ne može umom to i dalje ostvaruje
svojim najsigurnijim alatkama, oružjem i oruđem,
mržnjom i destrukcijom.

Upotrijebio atomsku bombu,
bio na Mjesecu, svakodnevno nešto snimao
u svemiru i slao na Zemlju.
Ponavljao greške stoljećima, ni svojim vrhunskim
saznanjima još ih ne otklanja.

Bio u raju, prognan iz njega zajedno sa svojom Evom.

Još od epohe Pleistocen do epohe Holocen iz razdoblja
ere Kenozoik, prema Darwinu, razvija svoj razum
kao Homo sapiens. Nedovršen i u tom smislu, još uvijek
svoj razum ne koristi razumno i u korist svijeta
u kojemu živi. Razum mu pomaže da širi svoju
nadmenost, umišljen da je sve stvorio on, odbija
priznati da je nešto stvorio i netko drugi.

Svakodnevno gazi svako slovo i Biblije i Talmuda i Kur’ana
taj moćni još nedovršeni čovjek, jednako uvjeren
da je stvorio sam sebe. Njegova je evolucija
vrlo spora, a njegov se Stvoritelj njezinom napretku
i dalje samo smješka. Dižući glavu nebu,
nedovršeni čovjek uzvraća mu smiješak.
I ništa ne govori.

Ima sve što je vladaru svijeta potrebno,
a sve koristi krivo, pametno samo ponekad.
Što osvoji umom i osvijetli duhom,
to pospe i zamrači barutom,
taj nedovršeni stvor.

Veliki je i vjernik i nevjernik, ali i rasist i osvetnik,
ratnik i mirotvorac, domoljub i nenadmašen frajer.
Prošao razne Golgote na Zemlji,
koju povremeno hvali i čuva
i kao svoj jedini raj. Nakon raznih pobjeda i poraza
svugdje ostavio svoj nevjerojatan trag.

On je genij koji istražuje, tumači i usavršava
naš zagonetni i nesavršeni svijet.

Ma, veličanstven je taj naš zemaljski stvor.

________________________________________________________________________

MIRKO MARJANOVIĆ, romanopisac, pripovjedač, pjesnik, književni i likovni kritičar, nakladnik i leksikograf, rođen je u Tramošnici Gornjoj (Gradačac, Bosanska Posavina, Bosna i Hercegovina) 13. srpnja 1940. godine. Objavio je knjige U ime oca i sina, 1969.; Središte, 1973.; Povijest izgubljene duše, 1980.; Braća, 1983.; Voda teče kako teče, 1984.; Topot divljih konja, 1989.; Živjeti smrt, 1996.; Fra Petar Perica Vidić, 1997.; Treći svjetski rat, 1999.; Osmjehni se i u plaču, 2000.; Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas, 2001.; Čuvar obiteljske katedrale, 2011.; Zapisi o knjigama i slikama, 2012.; Kad god razgovaram s vjetrom, 2014.; Strah, 2014.; Od zaborava za zaborav, 2017.; Dom blaženog djeteta, 2017 i Zašto mislim da je danas petak, 2019.

fotografija autora: Zoran Buletić

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA JOVANE NASTASIJEVIĆ “ONA”, Književna Republika i Durieux, Zagreb, 2020; tri pjesme

KAD NE SANJAM

ljuljuškam se u mleku preostalom iza bezumnih radosti
u ratovima za Ženu, unapred izgubljenim
odbačene ljubavnike šaljem slatkoj smrti pod skut
jednim udarom po krotkom palimpsestu
tvojih leđa raspetih za bič moje kose

lep si kao tepanje izvrnuto na naličje

***

uvek će biti tako: stalno odlaziš da bi ostala stalna
ti si voda; puštena kosa na devojčici
malo čudovište za pod rebra, želja i ništa
pomiri se sa tim pomirisesatim pmrsstm psst

***

dva neizdahnuta mehura neba ostala su u plućima
kad me je jutros poklopila smola čekanja da ne dođeš
nikad, sad

sam pomalo komični svetleći preparat za muzeje,
izložbe
časove biologije i predavanja iz kosmogonije
ovako završi svitac kad se na vreme ne ugasi

i dalje misliš na buku vozova pokraj srušenih stanica
olujnim mirom slušaš cveće što niče mi
iz trbuha

***

MIRNO JE

nisam te preživela, ljubavi
kesten je zakopčao šlic i vratio se
u sigurnost majčine utrobe
(strah od deteta je strah od ludila je
strah od slobodnog pada)

konačno me sestrimi besmrtnost jezgra
afroditine školjke; nevaspitano kaplje svet
iz razderanih kolena devojčice

ponekad se nasučem na kraj stiha koji je
oborilo poslednje nevreme
sa mojih grana (još zarivenih u oblak
kao da su žive)
ništa ga ne zove pesmi

tako lepo nisam;
izgleda, usput izgubilo me telo
odlivak mašte metafora gladi
u krilu je konačno mirno
ne boli, samo ponekad uzletim
(kažu, to je sreća) tek malo
žao mi je čula

zaplivam u kapi rose ili progutam vasionu
preživela sam te, neljubavi

***

POIESIS + NOESIS

ne brini dušo
to je tek ropstvo
mužjačkoj želji, sirovoj nemuštoj
beslovesnoj formi

čiji se sadržaj cedi sa tvojih usana
dok probaš da tepaš a psovala bi najradije dušo
ne brini to je samo p(r)oza
koju oni vole, predvidivo »sada« strpi se i probaj da
misliš
na nešto drugo
eto piši

još malo i gotovo

ti = nežnost
nežnost = snaga ––>
ti=snaga

lažu da logika ti nije jača strana
dušo, ne brini

ta kašika što ti čereči snove je samo
proširen pogled na stvari, tumačenje života; jer bit je
unutra
pri samom grliću tvoje materice
tamo gde urlaš jer se cepaš od bola
dok ga ponovo rađaš po naređenju
njemu samome dušo
nema te, ipak
ti si poezija

i šuma i jezero, bistro oko u sredini
košuta što beži od metka
koji će biti ispaljen u narednom cirkusu
nagrada za njegovu hrabrost
što te je spasio od tebe same
a već te pogodio i utroba ti curi
na put bez pokrića
dokaza nema
nema ni vremena
košuto trči

dok sasvim ne postaneš pesma

_____________________________________________________________________

JOVANA NASTASIJEVIĆ – Novosađanka, rođena u zimu 1980. Piše poeziju i kratku prozu. Objavljuje na svom blogu stih.i.ja i pojedinim regionalnim portalima. Književne recenzije, poezija i proza objavljivane su joj u časopisu Književna republika. Na jednom od najčitanijih portala za liriku u Nemačkoj, Fixpoetry, objavljuje stih i prozu na njemačkom jeziku. Diplomirala je njemački jezik i književnost (Filozofski fakultet, Novi Sad, 2006.) i master na jugoistočnoeuropskim studijama (Friedrich-Schiller-Universität, Jena, 2012.; težište istraživanja: jezički nacionalizmi na području bivše Jugoslavije). Od 2009. živi i radi u Nemačkoj. Prevodi literarne tekstove, a neki od njenih su takođe prevođeni. Esej na nemačkom jeziku „Deutsche Einheit – 20 Jahre danach“, osvojio je prvu nagradu Deutsche Gesellschaft na takmičenju u idejama 2010. godine, u Berlinu. Zbirka kratkih priča „Još si mala“ (2016. Presing, Srbija) njen je književni prvijenac. Priredila je zbirku odabrane poezije i proze Tina Ujevića, „Odlazak – put beskonačnog tela“ 2019. Sarajevo.
Pesme su joj najdraža (i najneposlušnija) deca.
Neizlečivo zaljubljena u Jadran i neka brda. Kad je niko ne sluša, peva i svira klavir; kad je niko ne gleda, trči na duge staze.