GLAVA 11.
U kojoj se pripovijeda životopis grješnog i veličanstvenog Stipana Grizelja, a Gila se pojavljuje tek u epizodnoj ulozi kao protuteža njegovoj opjevanoj muškosti.
ROĐENJE NA NEVIDLJIVOJ CRTI
U rano proljeće 1721. godine na brdu iznad Knina, točno ispred kamena na kojem je stajalo uklesano „Triplex Confinium: Cesareo, Turcico, Venetum“, susreli su se mletački providur Alvise Mocenigo i turski opunomoćenik Mehmed efendija Sialy, svaki s pratnjom od pedeset muškaraca: stražara, nosača, prevoditelja, pisara, kuhara i vodiča. Ta se mnogobrojna komisija uspela na brdo da na terenu provede uvjete Požarevačkog mira koji su njihove vlade potpisale tri godine ranije. Za zadatak su imali proći Dinaru i Kamešnicu, pa preko Kamenskog i Aržana stići do Imotskog i Vrgorca, ostavljajući za sobom granične kamenove i topografske crteže mapa razgraničenja između dvije sile.
Jednostavna je istina da svi makrohistorijski problemi uvijek imaju svoje mikrohistorijske povode. Tako su i ovu granicu, nevidljivu prostornu crtu koja određuje ljudske sudbine, značajno uvjetovale sićušne crijevne gliste. Komisija je vukla graničnu liniju preko prostranih jugozapadnih padina Dinare pa ponijeta agresivnim formalizmom i činovničkim zanosom budućeg mletačkog dužda, gotovo sve planinske vrhove ostavljala na osmanskoj, a sve pašnjake na mletačkoj strani. Da je kojim slučajem bilo drukčije, da je turski paša Sialy bio agilniji u zastupanju interesa svoje strane, da je više vremena provodio pod bistrim nebom a manje u svom šatoru, i da je uopće manje bio zgađen tim vrelim kamenom i tom planinom s koje je samo želio što prije sići – granica bi možda izgledala drukčije, ova se priča možda ne bi ni dogodila, a Dalmatinska Zagora i Hercegovina bi u stoljeću koje slijedi bili bar malo mirnija i pitomija mjesta. Ipak, efendija Sialy je nevoljko napuštao šator, već je prvih dana na toj planini zaradio neugodnu crijevnu groznicu i nije imao nikakve želje petljati se u Mlečaninov rad, štoviše, bio je sretan što se trasiranje izvodilo brzo i bez većih teškoća.
Tako je proljev jednog državnog dužnosnika učinio da se linija Mocenigo, kako će u budućim stoljećima zvati ovu granicu, provukla točno posred imanja obitelji Grizelj, ostavljajući kuću na jednoj, a torove sa stokom, voćnjak i dvadeset jutara najplodnije zemlje između Dinare i Kamešnice, s druge strane te nevidljive crte. Zbog tog nesretnog rješenja oba će državna autoriteta polagati pravo na rad obitelji Grizelj; prvi jer je kuća bila na kamenom brijegu koji je na turskoj zemlji, što znači da je obitelj živjela u Hercegovini i zbog toga harač dugovala Bosanskom pašaluku; a drugi jer su polja i stoka, dakle izvor zarade bili na mletačkoj zemlji, što znači da porez duguju i Serenissimi.
U tom podijeljenom prostoru rodio se grješni i veličanstveni junak i razbojnik Stipan Grizelj.
PRIJAPOVSKI LIK HARAMBAŠE
Dugo su se po sajmovima za pet para mogle kupiti karte s otiskom jedine postojeće fotografije Stipana Grizelja. Stipan stoji ponosan u izvezenoj košulji i ječermi, u ruci mu puška, drugom se pridržava za dršku kubure koja mu je zataknuta za pojas. Iza leđa su mu obrisi brežuljka i šume, magloviti i uzvišeni, kako se već crtala scenografija u fotografskoj radnji. Sijedi brk otkriva da je na slici dobrano prevalio šezdesete. Pomalo nesigurno gleda u fotografa, da ovo nije opis narodnog junaka mogli bi reći: pomalo i preplašeno. Ni traga onom hajduku o kojem je ispjevano toliko deseteraca. Na fotografiji se ne mogu prepoznati ni zubi koji blistaju k’o munje, ni pogled od kojeg se Turčini pokunje. Za čovjeka koji je mogao ugrist vuka, pregrist teleta / pa priskočit magarca bez zaleta’ čini se slabašan i pogrbljen, a usne su mu se usukale prema unutrašnjosti vilice kao da u njoj nije preostalo previše zuba. Mi znamo da je ova fotografija napravljena u trenutcima njegove najveće slave koja se dogodila punih trideset i pet godina nakon trenutaka njegove najveće snage pa dopuštamo da je Stipanova pojava u mladosti bila drukčija, da je i likom bio takav harambaša kakav je opjevan u stihovima: nema lipšeg diva okolina / i ona mu stvar do kolina.
Bez obzira na sijedog, bezubog i pogrbljenog starca prikazanog na njoj, ljudi su i dalje dugo i voljno za pet para kupovali fotografiju brdskog harambaše i pridavali joj posebne moći. Muškarci bi je objesili na zid priželjkujući da im slika priskrbiti bar dio one opjevane muške moći, a žene su je držale pod madracem − nadajući se istom.
PRVA KRV S LEĐA
Ostat će tajna koji povod je otjerao braću Grizelj u hajduke. Po jednoj verziji priče Grizeljove sinove su turski pobočnici došli voditi na kuluk, po drugoj su Mlečani došli iskoristiti svoje pravo na tlaku. Postoji i priča o sedam mladih janjaca koji su odlutali u bašču nekog bega u kojem je ovaj dvadeset i sedam godina uzgajao rijetke biljke, zbog čega je beg vlasnike janjaca osudio na četrdeset i sedam udaraca bičem. Također je zapisano i više verzija ljubavnih nevolja u kojoj se vrli hrvatski momak zaljubljuje u nevino islamsko djevojče koje strada od ruke vlastitog nepopustljivog oca, poslije čega slijedi uobičajena osveta cijelom rodu i napose cijelom svijetu, sve dok se ne osveti i sam sebi. Svaki od ovih strasnih zapleta završava romantičnim bijegom mladića u planinu. Ljudske biografije se, to je izvjesno, izmišljaju, preuveličavaju i dopunjuju, a dodane elemente često je lako prepoznati već i po epskom tonu ili simboličnim brojkama.
Sigurni elementi odmetanja braće Grizelj su: nepostojanje ugovora o dvojnom oporezivanju između Austrijskog i Osmanskog Carstva, posljedično tome: siromaštvo obitelji Grizelj, uz to: nemiran i lakorazdražljiv kokot kubure najstarijeg Grizeljevog sina. Iza sebe braća su ostavila dva tijela, jedno probušeno zrnom, drugo izbodeno nožem, oba s leđa. Prve žrtve bande braće Grizelj nisu bile ni poreznici, ni haračlije, već dva težaka od Otoka i Ovrlje koji su se, kako se to često kaže, našli na krivom mjestu u krivom vremenu. Krivo mjesto obuhvaća prostor od Cetine do Zrmanje, na sjeveru od Kupresa preko Glamoča, Duvna sve do Mostara, na jugu od Mosora do Biokova. Krivo vrijeme znači biti suvremenik Stipana Grizelja.
ZLATNO DOBA MILODARA
Zlatno doba za Stipana Grizelja traje deset godina. Na njegovom početku, u trenutku bijega na Kamešnicu, Stipan ima dvadeset i pet godina, a braća mu, Šimica i Perica, osamnaest i petnaest. Deset godina kasnije, Stipan ima trideset i pet, Šimica ima dvadeset i osam, živi tisuću kilometara daleko i zove se Simone Galiot, a Perica više nije uživatelj ovog svijeta.
U tih se deset godina Stipan napucao iz svojih kubura. Napadao je turske karavane, trgovce i kiridžije. Nije štedio ni carske službenike, krijumčare duhana, stočare, a omrsila mu se jednom i kočija koju je tjerao Bečanin u službi Thurn-und-Taxisa. Ipak mu je, kao istinskom čovjeku iz naroda, najmiliji bio taj isti mali narod što je nosio svoj mukom okopani težački trud na sajam u Duvno, Zadvarje, Solin ili Benkovac. Za takve je imao i poseban ritual. Jedan ćilim crvenog ruba s uzorcima crnih i zelenih baklava, pet sa pet lakata velik, prostro bi uz sam rub ceste i otišao. Svaki je trgovac znao koja je svrha tog ćilima i što će se dogoditi ako ga zaobiđe, a da na njemu ne ostavi primjerenu putarinu.
Da bi ovakav sustav djelotvorno funkcionirao Stipan je trajno morao raditi na promidžbi svog lika. Neobrazovan u znanju ekonomije i marketinga, Stipan je najučinkovitiji poticaj rasta prihoda vidio u olovnom zrnu koje bi iz blizine ispalio u lice klijenata svojih razbojničkih usluga. Posebno je pazio na to da o svojim privrednim metodama educira svaku skupinu koju bi presreo na drumu i koja ne bi odmah istresala vrijednosti na ćilim. Izvukao bi jednog iz skupine i bez puno priče završio s njim. Kuburu je volio više od sablje. Bila je glasna, dimila je i mirisala poput zapaljenog hrasta, a kad se ispaljivala iz dovoljne blizine, lice žrtve pretvarala u smjesu mozga, kože i kostiju. Nakon prve egzekucije bi polako, odmjerenim i teatralno sporo, poput kakvog generala koji puni i pali svoju lulu, iz prednjeg džepa izvukao novi naboj, zubima otkinuo papirnati vrh, usuo barut i zrno, pa ga polako nabio u cijev, gledajući ispod oka ostatak skupine. Ostatak skupine se tresao, pišao i srao u gaće, povraćao, padao u nesvijest, plakao, ridao, grcao, vikao, molio boga i sve u svemu – burno iskazivao očekivanje idućeg zrna olova. Stipan bi dovršio punjenje kubure, još jednom ih mrko pogledao pa zataknuo oružje za pojas i poput ljutitog boga pokazao na ćilim: „Za milodar.“
BOGATI I BOGU MRSKI
Strah i trepet za male, Stipan je nadaleko izbjegavao velike. Bogati i plemeniti nisu bili zahvalna meta. Za sobom su vodili pratnje, u pravilu oružane. Makar je banda harambaše Stipana Grizelja u jednom trenutku brojila dvadeset i četiri čvrsta muškarca, grizli su samo jadne i slabe.
Gore od oružja, bogati su imali utjecaj na žandare. Kad bi greškom opekao nekog turskog vlastelina, ovaj je odmah digao hajku i Stipanovi hajduci su morali bježati preko granice. Isto bi se dogodilo i s austrijske strane. Žandari su, kao i svaka sila ovog svijeta, uvijek milo gledali u smjeru zlata a nevoljko prema bijednim i jadnim, pa je i Stipanu ubrzo postalo jasno da će mu razbojnička karijera biti to dugovječnija, što manje bude dirao u bogomdane i uzorite.
Međutim, u deset godina otimačine iza Stipana je ostalo koliko leševa, toliko i slave. U svom je djelovanju postao toliko uzoran da su zbog njega nastajali novi putovi. Čak su i brodske linije među dalmatinskim gradovima oživjele, sve samo da se zaobiđe onaj ćilim. A ćilim, baš poput magičnog perzijanera iz tisuću i jedne noći, letio je među planinama pojavljujući se jedan dan pod Mostarom, drugi pred morem, plašeći pošten svijet i ubirući svoj lupeški porez.
„Samo u Dalmaciji može hajduk deset godina nekažnjeno pljačkati“, izjavio je carski vicekomodor Karl Joseph-Stefan kad se iskrcao u splitsku luku s ciljem da osigura prostor za predstojeći carski posjet južnoj pokrajini. Skupio je šefove žandarmerija i objavio: „Mislite li da car dođe u ovu bogom ispljunutu zemlju, taj bandit mora završiti na vješalima. “Ne osporavajući da su samo slina božjeg ispljuvka, lokalni su se žandari odmah ustrčali pa u čast carevom dolasku objavili novu tjeralicu. Iznos za hvatanje braće Grizelj je udesetorostručen, a tekst preoblikovan u „donosiocu glave gorskog bandita Stipana Grizelja ili njegove braće bit će nagrada isplaćena u zlatu.“
ŽELIMIR PERIŠ (Zadar, 1975.) – roman “Mladenka Kostonoga” njegova je peta knjiga.
fotografija autora: Adrijana Vidić
čovjek-časopis 