PRAOCEAN
Ja sam najsnažniji kada se naslonim
Na trbuh svoje majke,
Moje mame, mamuške, mutti,
Na moju pradomovinu i moj praocean
Mama rijetko priča o prošlosti,
O svijetu koji ja sastavljam kao kockice –
Gastarbajteri, siromaštvo, siroče, samoća, rat, rastava, rat,
Ona nosi ime iz jezika kojeg se više ne sjeća,
Iz zemlje koja ju je porodila i oduzela roditelje,
Zamišljam je kao najusamljenije dijete među naborima Kupe,
Možda je zato i znala tako snažno grliti kada bi njezina djeca raskrvarila koljena
Mama rijetko baca hranu,
Ona je sposobna iz koštice breskve napraviti kompot,
Njezine jabuke nikada ne istrunu u špajzi, štrudle donosi svijetu kao hostije,
Sa sitnišem ona nahrani svoju djecu i mačke i kokoši i purane, iz lipa ispeče zlatnike
S dvadeset pet su joj rekli da će njezino
Drugo dijete umrijeti
I mlijeko u grudima joj se pokvarilo i ishlapilo,
Još i danas se boji da je za sve kriv doktor koji joj je oduzeo hranu
Za mene
Sjećam se jednog žutog dana
U zelenilu kada me je fotografirala u zelenom,
Na bregu među jaglacima, na njivi među djetelinom,
I tako lako joj je bilo nasmijati me,
Tako lako joj je bilo zazeleniti me,
Tako lako joj je bilo pretvoriti me na trenutak u jaglac ili djetelinu
Kada sam imao dvadeset ljeta
Rekla mi je jednu smiješnu stvar, druge majke zasigurno divane pametnije,
Moja je rekla – sreća je odluka, moraš odlučiti biti sretan,
Kasnije sam joj povjerovao i postao odlučniji,
Napokon me cijelog pretvorila u djetelinu
***
PUPOLJCI S KRAJA STOLJEĆA
Čujem treptaj naše bremenitosti
Kada se tiho približava potokom bez izvora,
Uvijek u krivo doba dana, onda kada navučemo zavjese da nam
Oči svijetle u mraku kao risove, da nam nokti mirno mogu grepsti
Kožu koja se umorila od razočarenja i propadanja kroz rahlu zemlju postanka
Na umivaoniku nam ostavljam
Posudu za pljuvačku, da lakše izbacimo iz sebe
Sve zamjerke i svu ogorčenost ovom sobom u kojoj su nas porodili
Uzimam nam žalfiju i šipak
Da imamo nešto pod plaštevima,
Nešto meko i bezopasno, onda kada nas sustignu
Vičući da nikada nismo vidjeli ono što su oni vidjeli,
Da ne razumijemo jer smo mladi, ne razumijemo ono što su oni
Kada su bili mladi i nosili puške na ramenima, pjevali pjesme o ranama
Za braću s kojom su jučer večerali, da ne razumijemo zvijezde i zastave kojima su
Bili pokriveni jer su onda bili mladi, sada smo mi mladi i ne razumijemo ništa što je
Bilo kada su oni bili mladi, prepuni snage za izrezivanje karata i nijemih tjelesa
Polako se uvlačimo u napuštene puževe kućice,
Umorniji od leptira u paukovoj mreži, a oni mirno sjede,
Zavaljeni u gustoću svakodnevne praznine, prepuni snage za izrezivanje karata i nijemih tjelesa
_________________________________________________________________________
JOSIP ČEKOLJ rođen je u Zaboku 1999. godine. Osnovnu školu pohađao je u Donjoj Stubici, a gimnaziju u Zaboku. Student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U kategoriji osnovnih škola 2013. osvojio je nagradu Goranova proljeća, a 2015. u kategoriji srednjih škola nagradu K. Š. Gjalski za kratku priču. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i srpskim časopisima i zbornicima poput „Rukopisa“, „Alepha“, „PoZiCe“, zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima „Kritična masa“, „Strane“, „Poeziju na štrikove“ i „NEMA“. Godine 2020. izdaje dječju slikovnicu „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom“ u nakladi „Mala zvona“. Trenutno kandidira za nagradu „Na vrh jezika“ 2019. godine.
čovjek-časopis 