COHENOVA PUKOTINA
povremeno odlazim do mjesta na kojem smo nekad živjeli
samo da provjerim postoji li ono još uvijek.
želim se uvjeriti da nisam sve to izmislila,
nas i taj naš mirni kvart s posebno dizajniranim igralištem za djecu.
ne želim nikoga sresti,
neću da me pitaju zašto nas ovdje više nema,
ne mogu nikome objašnjavati tišinu među nama,
nema te formule kojom se može tumačiti njezina beskonačnost.
skrivam se iza drveća, auta, zgrada prekoputa i čekam
da naiđeš s rukama zauzetim vrećicama od kupovine
ili bilo čime drugim, samo da me vidiš,
samo da si sam.
povremeno odlazim tamo.
u našem stanu sada žive neki drugi ljudi,
neki ne-mi.
ne prepoznajem ga više kao dom,
mi smo kuhinju bojili u žuto.
umjesto nje tu je sada velika dnevna soba s ogledalom.
navečer blješti odsjaj s prevelikog televizijskog ekrana
i vidim sjene iza poluspuštenih roleta,
dekonstrukcija i integracija su bile temeljite,
ti su se ljudi stopili s tim mjestom,
i to mi je slomilo srce.
ponekad samo brzo prođem,
lažem si da sam ovdje tek usput,
želim da pretvorim svoje nemani u likove iz crtanih filmova,
ali ne mogu biti dio tuđe sreće,
takva simbioza ne postoji ni u prirodi ni u društvu.
krajičkom oka bacim pogled,
sve je tu, na istom mjestu, nisam sanjala.
ponekad odlazim noću kad svi spavaju.
gledam u prozore, mirno je, iza tog stakla ne dešava se ništa,
nikakva drama, nikakvo pucanje, nikakav strah.
sreća spava umotana u svilene plahte,
pitomost na uzici kraj kreveta miroljubivo čeka jutro,
u tom našem ne-domu,
u toj našoj pustinji od riječi koje smo jedno drugome prešutjeli.
povremeno odlazim tamo.
sjedim na zidiću pokraj igrališta, čekam,
osjećam kako me obuzima san,
i tonem,
dok se kroz jedva vidljivu pukotinu u nebu
polako probija jutro.
***
VRIJEME OPASNOG ŽIVLJENJA
postoje stvari koje su veće od svemira
i ljudi odjednom tako umru,
ljudi koje znamo,
svaki dan za doručak nova osmrtnica u novinama,
prvi u vjeri, peti iznenada,
dvadeset i sedmi nakon kraće bolesti.
na slikama svi izgledaju isto,
počešljani, umiveni, otišli fotografu,
napravili sliku za dokumente, nisu računali s ovim,
smiješe se i u smrti.
prije nego se to desi nama, moram da ti kažem,
godinama me prati taj iracionalni strah od umiranja,
strah da će svi koje znam odjedanput samo nestati.
svaku večer prije sna rastavljam se na dijelove,
uredno ih slažem na stolicu pokraj uzglavlja,
poravnavam rukom,
pa iz noći u noć sanjam tvoja leđa kako odlaze niz hodnik –
stojim u dovratku i gledam u mrak
još dugo nakon što ih više nema.
ujutro se budim tjeskobna,
dijelove sebe pronalazim razbacane posvuda po sobi,
sklapam se u cjelinu da dostajem za predstojeći dan,
češljam se, perem zube,
brzi pogled u ogledalo i izlazim iz stana,
možda se više nikad neću sresti –
ovo je vrijeme opasnog življenja.
bojim se da će jednom zazvoniti telefon
i glas će reći da te više nema,
a ništa nismo stigli reći
ni naučiti o ljubavi.
svemir je, navodno, najveći, ali
postoje stvari veće od svemira;
tvoja leđa niz taj tamni hodnik
zauvijek će ostati
najtužniji prizor koji pamtim.
______________________________________________________________________
LIDIJA DEDUŠ rođena je 1977. godine. Autorica je zbirki pjesama “Apatridi i ostale čudne ličnosti“ (2018) i “Ništa od najavljivanog kraja svijeta” (2019). Pjesme objavljivala u regionalnim časopisima i na web portalima. Živi u Varaždinu.
čovjek-časopis 