Čovjek je napravljen od praha, to je velika istina. Ali da bi ga se oblikovalo, trebalo je od praha napraviti blato, trebala je Božja pljuvačka.
To je postanak čovjeka, tako je stvaran: Bog je u prah umiješao svoju pljuvačku pa oblikovao figuru od blata.
A onda, s vremenom, pljuvačka je ishlapjela i blato je otvrdnulo.
Ali u nutrini čovjeka, na mjestu tamnom i hladnom, ostalo je jedno vlažno mjesto. Od toga se blata još uvijek mogu oblikovati nove stvari.
***
LEDENI ZUBI
Zemlja uzima predah od ispoljavanja ljetnih strasti, uzdiše duboko i povlači se u sebe. Kukci se zakapaju u tlo, medvjedi se uvlače u jazbine, na samotnoj površini ostaje samo tko mora. Ledeni se zubi zariše u svijet.
Šume su gole, kosti im se svijaju na vjetru. Pustim stazama pokrivenima lišćem kroči usamljeni lik. Visoko je podigao ovratnik ogrtača. Uokolo nema ni žive duše, samo neke ptice koje mu nadlijeću nad glavom.
Zaustavlja se pred jednim drhtavim stablom i promatra na njemu list koji se drži za grančicu. Udari zatim silan nalet vjetra i čovjek se uvuče dublje u svoj ogrtač. Magla iz njegovih usta počne se širiti šumom.
Vjetar utihne i čovjek podigne pogled natrag prema listu. Još uvijek se držao za grančicu. Činilo se, vjetar će i nju i stablo prije polomiti, nego list otpuhati. Putnik nastavi dalje. Treba se kretati, daleko je prenoćište, a blizu je noć.
***
SJENA PTICE SLOMLJENA KLJUNA
Bila je to golema ptičurina. Mora biti da je bila golema. Njezina sjena klizila je preko zemlje i preko voda, kao sjena oblaka. Nadvijala se kao sjena mrke planine nad zelene i radosne, životom bogate doline.
Pojavila se odjednom. Ne zna se odakle je došla, niti je tko vidio gdje se gnijezdi, na kojoj litici ili stablu. Bojali su je se ljudi, stoka i životinje u polju, miševi, voluharice, ali i krupnija zvjerad u šumi.
Sve živo mislilo je: ta je ptica naša smrt. Neki su mislili i ovako: to je kazna Božja. Ali koje je njezino porijeklo i poslanje to nitko nije znao. Uopće, nitko se nije usudio prema njoj podići pogled.
Bježeći pred tom prijetećom sjenom svi se povlačili u rupe, brloge i druge zaklone, ptice u grmove i guste krošnje, ribe pod kamenje, među morsku travu i koralje.
Nitko nikada od te ptice ni glasa čuo nije, tek neki šum koji se stvarao za njezina leta, i nagađalo se pripada li redu grabljivica ili strvinara. I tako su sudovi o sjeni postali sudovi o ptici.
A uporna tišina u kojoj je ptica nadlijetala svijet, tajanstveni muk, hranio je strah, i zebnje, i strepnje i unutarnja čudovišta za sebe zabrinutih bića, koja život provode na tlu tražeći zaklon.
Napokon je uljez, ta ptica slomljena kljuna bolnim krikom prekinula vlastitu tišinu, nadglasala sve djelatnosti ljudske i glasanja životinjska, na nju se gnjevno obrušila i zadala joj konačni udarac.
Sva se patnja njezina tiha života oslobodila u tom jezivom kriku, a onda je raširila svoja golema krila i rasprostrla svoj život po vodi.
Mnogo vremena mine prije nego joj se pronađe tijelo. I ispostavi se da to uopće nije bila neka ptičurina. Stariji ljudi rekli su: „Ova ptica je letjela vrlo visoko, zato je na zemlju bacala tako veliku sjenu.“
Sakupili su njezine rasute kosti, i njezino rasuto perje i svi se okupili i promatrali njezine ostatke, i šutjeli. Nisu jedan drugoga mogli pogledati u oči. I pitali su se: „U kakvoj je nesreći ova ptica ostala bez kljuna?“
I svi oni koji su od njezine prisutnosti strepili, svi ti ljudi, sve te plahe krave i telad, pa čak i bikovi, te ovce i janjad, pa čak i ovnovi, osjete kako im se neka sjena uvlači u srca. I sada se nemaju od nje kamo sakriti.
***
KOS U NOĆI BEZ MJESECA
Crvena se piramida rascijepi u tami. Usamljeni iz nje začuje se cvrkut, i noć zapjeva noći.
MATIJA PERKOVIĆ rođen je 1986. godine u Zagrebu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ali je svojevoljno napustio pravnu struku i sada se školuje za psihoterapeuta, nastojeći pritom da i njegova književnost postane dostupna široj javnosti. Zbirkom “Zaređeni Bar Bar” pobijedio je 2016. na natječaju Društva prijatelja knjige Milivoj Cvetnić iz Hrvatske Kostajnice. Iste godine objavljena mu je i kratka antiratna lirska proza “Dvije smrti Romana Nikpalja”. U časopisu Republika 11/12 2019., u časopisu Književna Rijeka broj: 1 – 2, proljeće – ljeto 2019. i u sisačkom časopisu Riječi 3-4/2019. objavljene su mu pjesme iz nove, neobjavljene zbirke pjesama „Tajne svetkovine“ iz koje je i ovaj izbor pjesama. Osim poeziji, posvećen je i prozi. Rukopisi dvaju njegovih romana, „Priča o prvom i posljednjem“ te „Darovi Lene Weiss“, čekaju svog izdavača.
Jesam li kriv? Progonilo me je to tokom cijelog jutra. Lud, licemjeran, ležeran, lascivan, lomljiv, la, lu, lo – Landscape Džona Kejdža odzvanja u hodniku, između kupatila i spavaće sobe. Sve je u obliku slova L. Položaj ruke na koju naslanjam tijelo u kosom planku. Limun u čaši tople vode, lejzi beg i mejlovi. Sto trideset devet na koje moram da odgovorim. Bruno Kortone je prvi po važnosti. Lavež labradora se pojavljuje prije žutih zraka. Od mirisa lavande ježi mi se koža na dupetu. Lijepo je. Vježbam progon misli dok mi vrela voda peče ramena. Jesam li kriv? Kroz paru jedva nazirem nos i dio usana. Crni su. Kao krv iz njenih usta. Malo kasnije glancam cipele i naslućujem svoj odraz u srebrnom kljunu. Savjetnici su mi sugerisali da ostanem kod kuće ili otputujem na seminar u Poljskoj. Roditelje nisam udostojio njihova prijedloga. Ja sam morao da donesem odluku. Ja odlučujem. Ja sam ministar.
***
Jutro je bilo mokro, sjajno i trajalo je duže nego obično. Dok je provjeravao pritisak u gumama, Saša je gazio po svjetlucavim kapima i gušio svjetlost. Mirovao sam na zadnjem sjedištu sklopljenih očiju. Saša je protrljao ruke i dunuo u njih, zatim je pokrenuo motor, mrmljajući. Probijali smo se kroz gusti splet ulica Stare Varoši, koja treba da bude prečica. Progutao sam dva dijazepama, no uzbuđenje nije opadalo. Treskanje i naglo kočenje račvali su tenziju na elemente koji su se rastvorili po tkivu i kapilarima. Kad sam otvorio oči, napetost je nestala, a utroba je poskakivala prazna, od čega mi je došlo muka.
– Smanji brzinu i probaj da izbjegneš rupe na putu.
Saša je moj vozač punih osam godina. Prije nego što sam postao ministar bio sam dekan Fakulteta dramskih umjetnosti. Saša mi je tada dodijeljen za šofera. Kad sam napredovao u funkciji, i Saša je napredovao. Dobio je zeleni mercedes A klasu, zavolio ga je kao sopstveno dijete. Dok je gužvao lice smišljajući šta da kaže, klizio sam po kožnom sjedištu nadajući se da neće progovoriti. U retrovizoru je osmotrio moje oznojeno čelo.
– I ja sam napet – rekao je Saša.
– Ja nisam – odgovorio sam.
– Klima nije u redu danima.
Podizao je i spuštao ekvilajzere da bi prigušio neprijatnost. Obojica smo znali da je klima sasvim u redu. Saša je bio lojalan, prilično nesiguran i vaspitan stvor. Kao i ostali vozači, poznavao je ljude. Kad nisam želio da razgovaram, gledao bi me u retrovizoru, učestalo, ali nedovoljno dugo da bi me uvrijedio. Tokom tihih trenutaka upijao bi pogledom sve što nismo izustili.
Kada izađem iz ministarskog zdanja, navike malih ljudi postaju i ministarske navike. Tako nalažu pravila premijera. Biće mnogo ljudi, telefona i upaljenih kamera. Njena kapela je treća po redu. Imaće vremena da me prepoznaju i smisle šta da dobace. Lud, licemjeran, ležeran, lascivan, la, lu, lo, napuštam male navike i probijam put prema trećoj kapeli. Prepoznali su me i uzvrpoljili se, stotine aveti šušte krilima, u plućima mi tutnja oluja, čašice ispadaju iz koljena. Podignutih ramena vrludam kao Pinokio u nil baret odijelu, poražen i naivan, spreman da se sručim pred vratima, kleknem pred ruljom i prošapćem: „Ja sam kralj na koljenima. Proburazite me sad, rogovima i objektivima, stisnite se u red za komentar i isčupajte mi kičmeni stub, tucite pleća i užarenu glavu. Ne zaboravite da objavite i cijenu odijela.“
U kapeli je tiho i hladno. Tmurne figure na uglačanoj površini mijenjaju raspoloženje i raspored. Kad sam zakoračio, utihnuli su jecaji. U koloni je bilo sedam žena, brisale su suze i zurile u mene. Trudio sam se da ih ne pogledam prije nego što im pružim ruku i izjavim saučešće. Stao sam ispred otvorenog sanduka i gledao u nju. Lice joj je bilo hrapavo, koža siva, malo krvi na mrtvim usnama. Posmatram taj komad mesa, koji ne daje nijedan impuls, nijedan podsjetnik na nemirne oči, gipkost ruku i zvuke koje je nekad proizvodio golemi ljudski mehanizam. Dišem otežano i glasno, dok se iza mene stvara gužva. Nisam se usudio da napravim korak dok se suze nisu počele slivati niz moj naročito tužan lik. Izvadio sam maramicu, elegantno natapkao jagodice, duboko se naklonio i zakoračio prema vješticama. Žene kojima sam izjavljivao saučešće bile su u procesu zamrzavanja. Vjerovao sam da će ih suze iznenaditi. I jesu. Na kraju kolone čekala je njena visoka majka. Dostojanstveno i lijepo stvorenje u šezdesetim. Zastao sam i prvi put podigao glavu. Nazirali smo jedno drugom žute žice u očima. Tiho i razgovjetno sam rekao, da mi je mnogo žao. Vrlo kratko me je zagrlila i, prije nego što je postala svjesna svoje nepromišljene reakcije, bio sam vani, među muškarcima. Rukovanje je bilo na cijeni. Trudio sam se da ih presretnem jačinom stiska. Muškarci vole snagu drugih muškaraca. Čak i dok primaju saučešće od čovjeka koji je sudjelovao u ubistvu njihove ćerke. Sestre. Unuke.
***
U automobilu je bilo toplo, misli su mi uzurpirali mirisi koje sam ponio iz kapele. Klima nije uspjela da ih sastruže s kože, te sam otvorio prozor i dopustio vjetru da silovito jurne u njih. Treći put sam pažljivo čitao poruke Bruna Kortonea nasložene u inboksu Votsapa. Bruno je čuo za incident i izrazio je zabrinutost za moj mandat. Brže-bolje mi je postavio sva neophodna pitanja u vezi sa saradnjom koju smo njegovali u tajnosti. Nisam spremio odgovor. Morao sam da promislim o situaciji i okolnostima, ali ko je znao ishod mogućih posljedica, ukoliko bi ih uopšte i bilo? Samo premijer, do kojeg nisam mogao da dođem prije negoli me pozove. Prepušten sam čekanju – i dok čekam, gledam u mlado drveće koje ostaje za nama. Saša me je vozio prema Cetinju, gradu koji su mještani uobraženo nazivali Dolinom bogova, premda je bio zelen, mirišljav i otisnut među kršima. Kod Cetinjana je postojala neobjašnjiva ideja o velikom sebi, pa su se u jednom trenutaku i poistovjetili s božanstvom. Volio sam Cetinje zbog intenzivnog mirisa lipe i debele hladovine, no proljeća su sporo stizala, te sam u nekoliko navrata predlagao da se Ministarstvo kulture preseli u glavni grad. Cetinje je bilo suviše izolovano, s mnogo kiše i mnogo priče ni o čemu. Zgrada Ministarstva je štrčala na kraju ulice. Plemićka rezidencija, prostrana i tiha. Čim bih zakoračio unutra, pomislio bih da pripadam kraljevstvu, ne crnogorskom, već nekom znatno većem, neupitno starijem, možda polunebeskom. Onda bih dobio poziv od oca i vratio se u trnje. Zvao me je svakog dana tačno u jedanaest časova i obavljao dnevnu rutinu. Prve rečenice su pripadale majci i njenom zdravlju, zatim bi i mene upitao kako sam, bole li me pluća i da li pijem čajeve koje mi je poslao. „Nezainteresovano“ bi postavio niz kratkih pitanja o pojedinim ljudima iz partije, na šta sam ga više puta upozorio, o takvim stvarima ne razgovaramo telefonom. Uvrijeđen, završio bi blagom opaskom o novinskom članku koji se bavio mnome, na koji je, kao, slučajno naišao i ovlaš ga pročitao. Tada bih obično spustio slušalicu uz štur izgovor da je neko upravo ušao u kabinet. U dvanaestoj godini sam prekinuo verbalne izlive ljubavi prema roditeljima. U tridesetoj sam prestao da ih volim. Sad su mi četrdeset dvije. Život mi je bio pažljivo posložen i sve je funkcionisalo… sem njene smrti. Opsjedala me je ideja o krivici, iako je situacija bila naočigled čista i razriješena. Iskreno, mnogo više me je opsjedala sumnja da će njena smrt uticati na moj ministarski mandat. Postojala su još dva čovjeka koje je zabrinula mogućnost smjene. Zovu se Bruno Kortone i Ranko Prediš.
#memoari #pisac #literatura
Ja sam Valentino Kovačević, ministar kulture Crne Gore. Dvije godine i šest mjeseci uspješno obavljam ministarsku funkciju. Odnos prema kulturi mi je častan, s obzirom na to da moja profesija dolazi iz umjetničke oblasti, za razliku od nekolicine prethodnika. Diplomirani sam dramaturg i magistar komparativne književnosti. Diploma koja asocira na bijedan život, zar ne? Moj život nije bijedan. Primijenjena dramaturgija mi je obezbijedila i više nego lagodan život, poziciju i ugled. Ali oduvijek sam sanjao da postanem pisac. Oštar, bezvremen i temeljit pisac, poput Vitolda Gombroviča, Danila Kiša, Bruna Šulca… Saznanje da nisam mogao da postanem ni piskaralo osrednjeg značaja paralisalo me je i svelo na hvatanje bilješki, pisanja nacrta i skica koje su mi rezale produženu moždinu. Poslanička karijera mi je uzletjela na kondorskim krilima, a iz oblaka su se ispilili nasmijani poznanici. Bili su uviđavni, lizali su mi peruške i sugerisali isto: „Napiši memoare!“ Vrlo rano sam osjetio da moja priroda godi ljudima, najčešće kad ne progovaram, a uglavnom ćutim. Od premijera sam naučio da slušam, mada se nerijetko isključim i odlutam, jer ljudi koje srećem uglavnom barataju ispraznom retorikom, oglodanim frazama i floskulama, koje na kraju uokvire projektom i zakucaju na moja ministarska vrata. Nekad im dodijelim sredstva, nekad ne. Memoare ću objaviti onog dana kad napustim ministarsku stolicu, da bih se spasio od zaborava. Sada ih držim u tajnosti, u procesu sam otkrivanja društvenih mreža i sajber jezika, i malo je reći da mi se najava memoara kroz haštagove nadasve dopada.
Telefon me je trgao iz misli. Poziv od Dragutina, bivšeg ministra kulture.
– Halo?
– Kako je prošlo na sahrani?
– Dobro.
– Je li bilo kakvih reakcija?
– Nije. Ne znam šta se desilo nakon mog odlaska.
– Sjedim s premijerom.
– Dobro je prošlo… reci mu.
– Kako si ti?
– Reci mu da je prošlo dobro.
– Reći ću mu kad prekinem vezu. Pitao sam kako si.
– Ne znam… valjda dobro.
– Za vikend igramo. Jesi li u sastavu?
– Naravno. Potrebno mi je da se istrčim, znaš… više zbog psihe.
– Javi se kasnije. Ostavio sam sto u Juti za večeras.
– Važi. Čujemo se.
Održavao sam kontakt s dva bivša ministra kulture. Jedan je dolazio s likovne, drugi s muzičke akademije. Obojica su bili na kokainu. Mrzjeli su me, jer nakon ostavke nisu nastavili da jašu na pramcu snova, nisu unaprijeđeni u veću funkciju. Da su makar postali prežderani ambasadori, zaglavljeni s porodicama na kraju svijeta, sujeta bi očito bila očito manja. No, umjesto napretka, lansirani su natrag u mračne umjetničke jazbine, a meni nije preostalo ništa sem da im guram durbin u mala prkna i naslućujem koliko su truli. U kabinetu je toplo. Cijeli kolektiv se umirio, činilo se da su i telefonska zvona bila utišana, zaposleni su hodali na prstima, jedva da sam čuo kucanje na vratima. Zatim se začulo i grebanje, i kotrljanje, kao kad kliker prelazi po drvenoj površini. Da, to je bio Mašan Marović, moj najvjerniji potrčko, generalni direktor Direktorata za kulturnu baštinu. Riđa voluharica, sitnih i brzih koraka, svaki put bi neosjetno uletio u kabinet, kao pokisli ljubimac, zavrtio repom i smjestio se u dubini kožnog kauča. Nikad nije koristio pauzu, nije pio kafu, odbijao je rođendanske kolače, katkad se činilo da i ne diše. Proizvodio je jednoličan zvuk, nalik dječjem hrkanju, kolutajući crnim zjenicama, kao da je u očima razvijao cijeli mehanizam flipera. Tokom mog mandata Mašanu je pripala uloga priljepka koji me pumpao energetskim serumom. O svom poslu nije znao gotovo ništa. Frizura mu je uvijek bila natopljena uljem, koje je smrdjelo na industrijski kokos, nosio je odjela dva broja manja da bi pokazao naročito uzak struk. Uportebljivao je čudan metod komunikacije. Tokom razgovora uvijek bi se primakao nadomak usana i tiho prosipao bujicu riječi, pogleda zakovanog na sagovornikove oči. Problem je bio taj što su mu usta smrdjela na jamu punu konjskih govana.
STEFAN BOŠKOVIĆ rođen je 15. februara 1983. godine u Podgorici. Objavio je roman “Ministar”, Izdavač Nova knjiga 2019. Objavio je roman “Šamaranje” nagrađen na konkursu za “Najbolji neobjavljeni roman u Crnoj Gori”, izdavač Pobjeda, 2014. “OKF i CDNK”, 2014. Objavio je zbirku priča “ Transparentne životinje” 2017. Izdavač “Partizanska knjiga” i “ Nova knjiga” 2018. Dobitnik je je druge nagrade na “Festivalu europske kratke priče “ 2016. za priču“ Fashion and Friends“. Priča ”Transparentne životinje” uvrštena je u antologiju Best European fiction 2019 -Dalkey Archive Press. Priče su mu prevedene na engleski, njemački, kineski, ruski, slovenački, albanski i makedonski jezik i objavljene u raznim internacionalnim magazinima kao što su Words Without Borders, Body literature… Scenarista dugometražnog filma” Ispod mosta, na travi, među stijenama” , 2016. Scenarista nagrađivanih kratkometražnih igranih filma “ Peloid” “Umir krvi” , “Put”, “ Martin”. Scenarista je nekoliko dokumentarnih filmova. Dramski tekstovi “ Hronika Galeb”, “ Dan poslije”, “Komad” su izvođeni i objavljivani u antologijama.
MELIDA TRAVANČIĆ doktorica je humanističkih nauka iz područja književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje i književnu kritiku. Objavila tri knjige poezije Ritual (2008, drugo izdanje 2009)), Svilene plahte (2009), Sjenka u sjenci (2019). Za poeziju nagrađivana (Mak Dizdar, Anka Topić, Federalna fondacija za izdavaštvo). Poezija joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, mađarski i perzijski jezik. Pored poezije piše i kratke priče. Njena prva knjiga kratkih priča Smrt u ogledalu objavljena je 2019. Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010). Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019). Suosnivačica je Udruženja za kulturu Kontrast.
U šta da gledamo ako ne vidimo godišnja doba se smjenjuju kao dan i noć nebo je ogledalo pocijepano po sredini kao nadgrobna ploča ovo su stihovi za Tebe poput epitafa pisanog rukom ono što pamtimo leži u prašini ispod nas. Djeca su u parku park je mjesto njihove igre rekli su mi nekad je tu bio logor to je zaboravljeno mjesto bronzana tabla čuva imena zemlja krije miris i miris raste sa travom vidim, igralište istine dok se duše mimoilaze sa mislima na vjetru.
***
DECRETUM
Plan za rano ustajanje iz kreveta djeluje nakon nekoliko neprespavanih noći dan se mjeri količinom svjetla noć je za fusnote kad prespavaš revoluciju ne ostaje mnogo toga što može da se uradi srednjovjekovna kuga je u nama dok Veliki rat metastazira oko nas u duhu vremena naša medijska kapija posmatra svijet kroz ključaonicu koliko nas je još planirano za obnovu fosilnih goriva mi smo religija novog svjetskog poretka spremni da jedemo sopstvenu djecu bilo bi dobro reći nešto više o tome bez izgovorene riječi poezija je preživjela zahvaljujući pjesnicima koji to nijesu
NIKOLA ĆORAC rođen je 1991. u Podgorici. Student je treće godine Odsjeka za crnogorski jezik i južnoslovensku književnost na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Pjesme su mu objavljivane u zbornicima Raspoloženi za ptice, Ili je već neko to isplanirao, Rješenje zagonetke, Bespomoćne riječi, kao i u nekoliko crnogorskih i regionalnih književnih časopisa, između ostalih u studentskom listu VESNA (br. 15). Član je Foruma mladih pisaca.
S obzirom na sve što svaki dan vidim, korisno je reći štošta.
Danas kiša pada i salata raste, dan na dan ne liči a šta će tek biti s jutrom.
Neće stići, govorim sebi stalno. Možda je godina takva, možda zemlja dublje seže
a nebo uvek ponešto podari. Tako važno je sve i trajno se menja
i to peče kao glad, kao sočne koprive na ivici gredice što sam ih odsekao srpom.
S obzirom na raskošnu predstavu, stalan praznik semenja i plodova, malo radim.
To znači kako ne treba da zaboravim glavno.
Kada budemo odlazili otud, uzećemo vrt sa sobom.
JURE JAKOB (Celje, 1977), autor pet pjesničkih zbirki, iz knjige “ČITATI: VOLETI – SAVREMENA SLOVENAČKA POEZIJA”, Presing, 2019. priredio i preveo Dušan Stojković
Ona je nepripitomljena, divlje lepa. Čas vetar je, tlo koje čeka sejača. Ona je san što kopka u nama pa nas goni da izgovaramo reči i da li će se odazvati tom našem pozivu ili neće Pesma je često potkožno treperenje svakog stvora.
***
BUDI KAO PRIRODA
Sa zelenom vatrom Prirode u očima Kad dođe taj čas Iznutra će te pokrenuti sile
Ti leti i rasej sebe svuda po svetu Mnogo je zemalja i naroda za tvoj koren i vid
Budi kao Priroda i malim stvarima pronađi put da stignu do svoga vrha.
***
SLOBODNA PESMA
Da navrati ponekad sa daleke zvezde u posed moj slobodna pesma bih hteo kao što voda izvire da ona teče i samu sebe da vodi i vlada i svuda s Čovekom slobodna da je pesma i kao sunce da izgreva a da ne zalazi.
RADOVAN PAVLOVSKI, makedonski književnik, rođen u Nišu 1937. Studirao pravo i književnost na Sveučilištu »Sv. Kiril i Metodij« u Skoplju. Nekoliko godina živio u Hrvatskoj, gdje je na hrvatskom jeziku objavio pjesničke zbirke Zmija za koju sunce ne zna (1972) i Pir (1973). S Bogomilom Đuzelom napisao manifest Epsko na glasanje (1960), koji je utjecao na cijeli naraštaj makedonskih pjesnika. Napisao dvadesetak zbirki, od kojih su temeljne Suša, svadba i selidbe (Suša, svadba i selidbi, 1961), Visoko podne (Visoko pladne, 1966), Kroz prozirnost mača (Niz prodzirkata na mečot, 1971), Zrna (1975), Munje (Molnji, 1978), Temeljac (Temelnik, 1988), Bog jutra (Bog na utroto, 1991), Jahač zvuka (Javač na zvukot, 1995) i Štit (2001). Pjesnički mu se izraz odlikuje složenim metaforama, mitskim ishodištima, arhetipima raznolika podrijetla, simbolikom, senzibilnošću, liričnošću, epskom naracijom, ritmičkim skladom, mediteranskim koloritom, refleksivnošću i autoreferencijalnošću. Tematizira nacionalnu povijest, zavičaj, djetinjstvo, odnose dobra i zla, života i smrti, legende, mitove, simboliku vode, svjetla, zrna te žudnju za pjesmom kao središtem osobne i opće povijesti.
Gledaš trku mrava. Tepih je crven, parket žut. Visiš po navici s nedavno lakiranih vrata. „Što si majmun?“ Skidaju ti ruke sa štokova. Zabrana pentranja na vrata i gledanja iz ptičje perspektive do daljnjeg.
*
Pogledom pratiš uznemirenu muhu. Dok uzimaš mlatilicu, muha raste i raste i pretvara se u olinjalu staricu pokrivenu poderanom tamnom spavaćicom. Brat jede grah, mama briše stol, ne vide čudnog gosta i kao zarobljenici ponavljaju iste radnje. Starica-muha pristavlja kafu i priprema doručak uz nevjerovatno poznavanje kuhinjskog rasporeda. Neusklađenim pokretima drhtavo potkiva tvoj strah.
„Ko, ko ste vi? Jeste li o..ovdje već bili?“ „Sinko, zar me ne poznaješ, ja, ja sam tvoja vjerna pratnja, Savjest.“
Starica širi ruke da te zagrli, bježiš prema vratima koja su zaključana, penješ se na njih, ali ne možeš pobjeći. Kao upozorenje, pred kraj klonulo ispuhuje tri rečenice i nestaje:
Sakrit ću ti lopte. Ne jedi masno. Neka ti međunožje uvijek bude u vidnom polju.
**
Budiš se, noćna mora je gotova, misliš da si sedmogodišnjak, diviš se svojim dugim rukama. Tijelo tvoje supruge pored ruši iluziju, budan si. Ustaješ, pločice ljepljivo i vitko hlade tvoje noge, penju se iznad koljena. Kroz pospanu glavu ti baulja otučena tepsija na tufne s blago narandžastom ružom. Tom tepsijom te tukla mati kad si u padu s vrata razbio tri porculanska tanjira i lijevu ruku. Nakon što si slomio ruku, sanjao si istu nejasni košmar do petog osnovne. Toliko godina poslije opet dolazi taj uvrnuti san, pun čudnih prijetnji.
Sakrit ću ti lopte.
Imao si više lopti nego cijeli komšiluk zajedno. Identičan san, lud kao i onda davno, uz dvije nove rečenice koje te brinu i najavljuju čudan dan.
Ne jedi masno. Neka ti međunožje uvijek bude u vidnom polju.
***
Naglo okrećeš volan, kasniš, nisi ni doručkovao. Onaj iza pominje ti majku Džemilu, sve bliže i dalje rođake. Iz telefonskih zvučnika odzvanja smrtna presuda, zovu te s posla.
„Gdje si do sad, sranje na Ciljugama, neki djed bacio bombu na trafo. Hajde požuri, biće i šef centrale.“
Pjegavi hamburger pleše po rukama i u okretu pušta sos koji rekreativno pada na stomak. Psuješ, promašio si skretanje i planiraš kako da se što prije ispališ s posla.
Monotoni glas prekida ti misli: „U ranim jutarnjim satima na području mjesne zajednice Ciljuge osoba starije životne dobi je aktivirala ručnu bombu ispred trafostanice. Osumnjičeni za izazivanje eksplozije R. P. nakon toga je uhapšen i trenutno se nalazi u prostorijama policijske uprave, a o slučaju je obaviješten i tužilac. Osumnjičeni je imao spor s Elektroprijenosom.“
Pa čovječe, to je ona ljudeskara, ludi djed Ramiz kojem si donio nalog za rušenje njegovih hrastova zbog „sigurnosti dalekovoda“. Prijetio je da će svima koske polomiti. Hvata te prpa. Ti si napisao taj nalog iako je njegova šuma udaljena pola kilometra od dalekovoda. Trebao si srediti i prijevoz daski do šefove vikendice. Neće valjda vrtjeti tvoje ime po novinama zbog dvije pišljive stoje. Još ulica te dijeli do cilja. Gomila te gura i guta. Desetci poštenih i savjesnih građana poput tebe čeka i izvršava svoju dužnost. Vječiti posmatrači. Kreativne i pismene novinarke. Odgovorni policajci. Izlaziš iz auta i ne vjeruješ. Biće posla čitavu sedmicu. Dočekuju te istopljeni čelik i metalni zid poškropljen gelerima. Nervoza drijema nad glavama. Poznate ruke šefa stanice te grle i guraju u stranu. Hej, grli te direktor svemira. Čak i razgovora s tobom.
„Gledaj šta nam uradi ona budala.“
Blago sliježeš ramenima i potvrdno klimaš glavom. Navikao si na njegove monologe.
„Poslat ću kamione s daskama do tvoje vikendice. Probaj shvatit, moramo sačekat, znaš i sam da vole povezivati.“
„Mogu li još kako pomoći?“, pitaš srdačno kao da ne postojiš.
„Hajde odleti začas do dalekovoda, već su trebali završiti s onim daskama. Isprati to. Ne treba nam tamo neko novo sranje.“
Snažan stisak ruke, guranje u stranu i odlaziš kako si i došao.. Silaziš na makadam, nisi daleko. Evo i šumskog puta, neprohodni kolotrazi grle gume. Iza Ramizove šupe sve je mirno, dolaze prvi radnici.
Dok otvaraš prozor ulazi muha.
„Hoće li momci, do kad ste ovdje?“
„Treba nam još najmanje satak, imamo još kubik, dremni ti gazda malo. Kucnut ćemo kad završimo.“
Zatvaraš prozor i istog trena si zaspao.
****
Stara muha iz starih snova. Sjeda na suvozačevo sjedište i stišava radio.
„Kako si dušo, divno izgledaš. Dugo se nismo vidjeli.“
Samo ti je još ona trebala. Može i gore, ne brini. Dok je govorila oboreni hrast pored dalekovoda je ustao. U san ti se uvukao još jedan hrđav tip. Hrast, neobrijani dementni div, kad pomiješa lijekove i rakiju ruši sve pred sobom. Jedno od mnogih imena mu je Grižnja.
Grčevito je uzeo tvoj džip i kao da se igra autića vozao ga po dalekovodima. I vozao, vozao, dok mu nije dosadilo.
Na kraju ponovio je iste kobne riječi. Dubljim i opasnijim glasom:
Sakrit ću ti lopte. Ne jedi masno. Neka ti međunožje uvijek bude u vidnom polju.
Muha naslonjena na Ramizovu ogradu pjevuši i maše tebi i hrastu.
*****
„Halo?“, progovaraš u bunilu.
„Halo kretenu, opet spavaš. Zvala sam te tri puta. Tri puta.“
„Šta je bilo?“
„Šta šta je bilo, opet zovu iz vrtića, treba neko otić po malog.“
„Ne mogu sad nikako, frka je na poslu pravo.“
„Kakva frka, koji ti je? Bukvalno sam te probudila. Idi po dijete dok ti ja nisam tamo došla.“
„Dobro, dobro, smiri malo. Šta kažu, zbog čega zovu?“
„Požutila mu kaka, hajde požuri.“
Izvinjavaš se radnicima, objašnjavaš da moraš za nekim drugim bitnijim poslovima i prebacuješ u treću. Svjestan da pretjeruje kao na vodilicama dolaziš do vrtića. Sin te čeka ispred ulaza, ukrkio si ga na ramena i udruženo skakućete do auta na proširenju.
„Boli li te pupo?“
„Ma nije mi ništa, pojeo sam malo više mandarina.“
„Hajde, ulazi u auto.“
„Hoćeš mi vratit papirnu loptu da igramo guze, nećemo po dnevnoj, samo u hodniku.“
„Bacili smo u smeće sve lopte kad si razbio onu kinesku vazu.“
Lupio je vratima. Izdao si ga. Dugo se durio, dok nije revoltno uzviknuo neku čarobnu riječ koju je danas prvi put čuo od drugova. Svi su se smijali, a učiteljice ih ljutito šutkale.
„Muda, muda, muda, šta su muda?“
Na spomen muda, baš kao da je to čarobna riječ, ponovo dolaze u tvoj auto ludi hrast i stara muha. Ali sada nije san. To dvoje bolesnika tebi drži prodike.
„Sakrili smo ti lopte, eheheh, bacili u smeće“, propištala je luda starica, penje se na šajbu, plazi jezik i vratolomno se uvija. Uz grmljavinu razbijene flaše rakije progovara prljavi čekinjasti alkoholičar: „Jeo si masno i pohlepno, meo sve pred sobom. Stomak ti je toliko narasto, da ne vidiš vlastita muda. Nemaš međunožje u vidnom polju, eheheheh.“
I odvali se hrast smijati neugodno glasno i dugo. Od smijeha je povratio. U bunilu opet ponavlja.
Sakrit ću ti lopte. Ne jedi masno. Neka ti međunožje uvijek bude u vidnom polju.
Tvoj sin zaboravio je na pitanje, na čarobnu riječ, kao da ne vidi hladni znoj na tvom čelu. Ne vidi čak ni likove tvojih noćnih mora.
Likovi iz tvoje podsvijesti, tvojih snova, do vijeka bi ostali sami s tobom, bauljali prljavi tvojom stvarnošću i mislima, da mali nije pitao:
„Kad se popneš na dalekovode, koliko daleko i gdje te odvedu?“
Nemaš odgovora. Pitaš se gdje sam ideš i kao malo dijete shvataš da bi se trebali zvati doklevodi. Jer niko ne zna dokle sve ovo vodi.
PETAR LUČIĆ učenik je 4. razreda Gimnazije Živinice. Rođen 17.11.2000. godine u Tuzli. Živi u Živinicama (BiH). Piše poeziju i kratke priče od 15. godine. Na umjetničkom putu još uvijek ga vjerno prate nastavnica Marica Ferhatbegović i prof. Alma Šahbegović. Učestvovao je na mnogim književnim konkursima i festivalima za poeziju i prozu, te njihovim zbornicima. Dobitnik je brojnih nagrada, a neke od dražih su: Gran Pri „Golubić“ na 10. Veljkovim danima Sombor 2016, 1. nagrada Tabla Niš 2016, finale 3. Šantićevog festivala djece pjesnika Mostar 2016 i nagrada Najemotivnija pjesma, 2. nagrada Udruženje pesnika Srbije-Poezija SRB, Konkurs za Valentinovo, Kruševac 2018, 1. nagrada Europsko nasljeđe 2017 Federalno ministarstvo BiH.
priča je preuzeta s web stranice braće Lučić (Mijo i Petar), na kojoj možete čitati njihovu poeziju i prozu https://lucic-poezija.net/index.html
Trenutak je jedina realnost koju mogu podnijeti a da je ne želim promijeniti. Kao onaj u kojem sjediš u prvom redu, a ja vidim svoje biće kako se odvaja od mene, prilazi ti iza leđa i grli te. Ili onaj u kojem pružaš ruku pa kažeš: I meni je drago što sam te vidio.
Trenutak je stanje koje osjećam dok gledam kako hodaš između ljudi, sjediš u restoranu, stojiš iza govornice. Ne mogu čuti niti vidjeti ništa drugo jer jedino o čemu mislim su riječi pjesnika Nemjerivo je važno što se upravo sada nalazim na ovom mjestu.
***
SAN
Kada su u dolini procvjetali svi plavičasti cvjetovi, i činilo se da je nebo pod mojim nosem, usnila sam san o čovjeku koji je nabavio jato bijelih golubova. Rekla sam: Oni su vjesnici loše sreće, uzmi sive. Ali čovjek je samo odmahnuo glavom i pomislio: Ja volim bijele. Dok je neba nada mnom, uzimaću bijele. Od tad, stalno gledam u nebo i čekam tugu i smrt ne bih li ponovo susrela čovjeka iz sna koji je mirisao na bergamot.
***
LICE KOJE ĆE ME SPASITI
/Abdulahu/
Sin moje drugarice mnogo voli proljetne mace tako da u danima proljeća sjedimo na livadi i pušemo. Zamišljam da sa svakim puhanjem vjetar odnosi ono što je na mojim plećima i sve sam bliže suncu. Istina, vjetar nema lice, ali moj Spasitelj ima, i to najnevinije.
Na javi, stvari su bitno drugačije. Vrata nisu automatska, ni (sasvim) neprozirna. Zastanem. Pritisnem taster utisnut u limenu pločicu. Nevidljivi mehanizam zakrklja; čangrljanje čekrka odjekuje hodnikom. Pocupkujem u mestu. Besomučno iščitavam podatke o proizvođaču i nosivosti. David Pajić Daka – 4 osobe (320 kilograma);kao specijalitet kuće u restoranu za ajkule. Kroz mutno staklo na vratima, armirano žicom, pokulja prigušena svetlost. Otvorim, uz škripu. Decenijama taložena ustajalost prodire kroz glatke tunele nozdrva. Zakoračim desnom, kao položajnik, na gumeni pod s krupnim, tačkastim ispupčenjima. Skučeni zidovi od masivnog drveta su ižvrljani nečitkim slovima. Na ogledalu su pocepotine nalepnica. S plafona se spušta gola sijalica. Osvetljava tablu s numerisanim dugmićima i upozorenjima. Premišljam se nekoliko sekundi, procenim da je zagušljivo i siđem peške. I uvek tako, pa i predveče, u povratku s fakulteta, kad komšije čekaju u prizemlju i ponude da uđemo zajedno. A ja krenem stepenicama. Vadim se na fizičku aktivnost. Bravo! Eh, šta je studentarija. Na višim spratovima predahnem. Najzad stignem do sedmog. Umor me obara. Večeram, odmorim, izvalim se i zažmurim.
S nailaskom REM faze, situacije postaju krizne. Vrata su automatska, neprozirna, neprobojna; zatvaraju se uz prigušeno, podmuklo „klak”. U metalnom kućištu najčešće sam sam. Krećem se isključivo naviše. Kabina bešumno klizi uz etaže; kao kad te polažu u grob, samo ideš iznad zemlje. Urlam da nisam kriv; otac mi je pronašao stan. Spratovi promiču. Nabujali želudačni sokovi prete da se proliju kroz zgrčena prsa. Hvatam se tamo gde je srce, da se ne otkotrlja po podu kad grudi puknu na dvoje. Svu snagu sabiram u odsudno prenuće iz bestežinskog stanja. S naporom podignem tek jedan očni kapak. Nesvesna stvarnosti, zenica sumanuto kruži u svim pravcima. Zidovi kabine se na mah pretvore u enterijer moje sobe, pa opet postanu sivi, aluminijumski bedemi. I sve tako, naizmenično. Trzam se postojano. Udovi nepomični, kao okovani. Tek iz trećeg pokušaja uspem da otvorim oči. Pore su zakrčene ledenim znojem; višak se izliva unutar tela. Koža impregnirana hladnoćom. Cvokot, drhtanje, isprekidani uzdisaji. Katkad organizam popusti pred naletom izlučevina, pa se desi i prehlada; telo proglašava kapitulaciju kijanjem i kašljanjem.
Jedan takav nazeb me je pet dana vezao za krevet. Rešio sam da preokrenem situaciju. Za početak sam na laptopu guglao konstrukciju, izradu i materijale. Nacrti su nalikovali mapi neprijateljske teritorije. Toponimi su užasavali: okno, jama, vakuum. Pretražio sam i Davida Pajića. Ništa epohalno. Učio bravarski zanat, organizovao radničke štrajkove, robijao ovde, hapšen onde, devet meseci proveo u istražnom zatvoru, mučen pri isleđivanju, organizovao ilegalnu štampariju, ubijen u Todora Dukina 88 – tu, u komšiluku! – postao Narodni heroj. Superheroj, pomislih. Super-Daka, spasilac zaglavljenih. Odobrovoljila me ta misao. Zatekao sam sebe kako se osmehujem.
Na te proplamsaje razuma, podsvest je uzvratila širenjem palete zapleta s one strane noći. Jednom sam tako po ulasku u automatsku kabinu zatekao sajlu s glomaznom trokrakom udicom na kraju. Spuštala se s plafona, spremna za krivolov. Disao sam teško, kao na škrge. Čovečja ribica – čovečja udica. Kad sam pritisnuo sprat, sajla se uz zujanje povukla nagore, zarivši tri čelične kandže u plafon, pokrenuvši kabinu. Prošavši mezanin, naglo sam se zaustavio između etaža. Neka nevidljiva ruka je spustila sajlu, vitlajući njome ukrug ne bi li me upecala. Drugom prilikom mi se javio inicijalni događaj: moja rodna varoš, bombardovanje, 1999. godina, zgrada opštine, idem kod oca na posao, onog istog oca koji će mi iznajmiti sadašnji luksuzni stan pošto pređem u Beograd na studije (luks komfor, centralno grejanje, videćeš, živečeš ko beg, kad privedeš pičetinu ima da šljisne), mehaničkom spravom se penjem u njegovu kancelariju, kad, detonacija u daljini, mrkli mrak, kabina staje, sam sam, iz hodnika se čuje opet grafitne bombe, hermetička zatvorenost, majstor postoji tek u susednom mestu, kažem: otvarajte, kažu: čekaj, sad će majstor, čim prođe vazdušna opasnost…
Presudnu podršku mom naumu su pružili forumi. Po tim džepovima Interneta se govorilo da su stariji modeli, s manuelnim vratima, pouzdaniji. Prelomio sam: ulazim, pa šta bude. Ovako ne može doveka. Autosugestija je sve. Zbog nje sam i upisao psihologiju. Čim sam se odglavio iz postelje i najzad pošao na predavanja, zastao sam u hodniku, odlučnije nego ikada. Ali, pritiskanje tastera nije proizvelo zvuk. Sa stepeništa je dopro bat. Komšija s osmog, sav natmuren. Sad našli da majstorišu, jebo ih otac. Produžio je nizbrdo. Slegnuo sam ramenima i pošao za njim, držeći distancu. Na trećem sam zatekao predsednika kućnog saveta – penzionisanog oficira iz ratova devedesetih – i dva čoveka u istovetnim, sivim kombinezonima. Vrata s mutnim staklom su bila otvorena. Umesto kabine, zjapio je uzani, klaustrofobični, vertikalni koridor nagaravljen nataloženom vlagom. Iz njega je izronila treća uniforma, s kutijom za alat. Sajla je spremna. Ona dvojica su klimnuli glavom i prionuli na odvrtanje table s dugmetom.
Ona trojica su ćutke radili, ne zarezujući nas. Bujica oficirovih reči je nastavila da plavi prema meni:
– …novi… beloruski… automatska vrata… anti-vandal zidovi… nerđajući čelik… video-nadzor… nema mangupi da žvrljaju…
Značajno je zakoračio prema meni i fiksirao me pogledom. Znao sam šta sledi: popovanje zbog toga što nisam bio na sednici kućnog saveta. Obožavao je da pridikuje odsutnima s tih zasedanja, koja su za njega očito imala epohalnu važnost. Zaustio sam da mu odgovorim, ali on je opsenarski zborio, mlatarajući kažiprstom:
– …navratite… treba… interesujte se, druže… inicijativa…
Razjapljenih usana, osetio sam prijatno golicanje u nosu koje se sve dublje zavlačilo pod sluzokožu. Uzdahnuo sam iz sve snage. Vazduh se zadržao na pola puta ka plućima, kao da mu se isprečila neka klapna. Iz mene je gromoglasno grunulo. Nije to bilo obično apćiha već više eeeuuuhuuuuuu, otegnuto u beskraj, s dekrešendom na kraju. Alergija, valjda. Refleks, kažu.
Oficir se uzvrpoljio, okrenuo glavu od mene. Strateški se povukao hitrim hodom. Više nije zborio, već se brecao: te ju, te odstupite, te virusi opasni, te bacili žive, te zaraza preti…
Nekoliko dana kasnije sam dobio nov kanal na TV-u. Nepomičan fisheye kadar je prikazivao utrobu čeličnog kućišta. Tri zida, komandna tabla na sredini jednog od njih, iznad nje je četvrtasto ogledalo veličine plakata, sterilna bela svetla su ugrađena u plafon – sve onako kako mi se otprilike i javljalo. Vrata nisu bila u vidokrugu, ali njih sam opažao spolja, uživo, na svakom spratu. Zbog tog sivog monolita, koji je izgledao kao da se nikad ne otvara, odložio sam na neodređeno moje premijerno putovanje. Nastojao sam da se u međuvremenu okuražim posmatranjem putnika na ekranu. Kamera je odavala sliku, ne i ton. To je dovodilo do zabavnih situacija, kao pri ulasku predsednika kućnog saveta sa porodicom. Ratni veteran i njegova žena su nosili maske protiv virusa; čak i njihova deca, nešto manje brojeve. Okreću se jedni prema drugima, gestikuliraju, a ne vide im se usta i ne čuje zvuk; kao gluvonemi roboti. Onaj komšija s osmog je često putovao s devojkom. Čim krenu, on bi je spopao, a ona se snebivala, upirući prstom u mene. Na kraju bi ga zamajavala da naprave selfi pred ogledalom. Bio je tu i neki pican iz teretane, koji se takođe svaki put slikao, isturenih bicepsa. Ni neznanci nisu bili retka pojava; dolazili su mojim susedima u goste, često s poklonima pod miškom. Jednom sam spazio i poštara kako prebira po torbi, vadi pljosku, halapljivo ispija, pa nečujno štuca.
Reč-dve o zidovima. Primetio sam da su presvučeni nekom emulzijom po kojoj se pod svetlošću ocrtava zamućeni obris svakog putnika. Jedan klinja, ušavši s roditeljima, spazio je to i počeo da se okreće u krug, ozaren svojom nejasnom utrostručenošću. Bešumno se smejao. Majka i otac su ga zbunjeno gledali.
Svi ti stanari i gosti koji su danima promicali nisu iskazivali ni nagoveštaj strepnje. To je sitnim zalogajima pothranjivalo i moju rešenost. Duh je jačao. Činilo se da se podsvest primirila. Zapravo se samo pritajila, da bi one presudne večeri opet osvetoljubivo upregla svoje noćne emisare.
Te noći, sklopivši oči, ponovo sam se obreo na poznatom mestu. Imao sam čak i saputnika: grmalja nezgrapnih udova, maskotu akromegalije s crvenim plaštom do poda, odevenog u plavu majicu s ogromnom petokrakom na grudima i zanatlijskom tašnom. Oćutao je na moje „dobardan” i ne pogledavši me. Krenuli smo uvis. Počeo je da govori:
– Ne valja ovo… Beton i čelik. U niskogradnji, ljudi se druže u širinu. Svi se poznaju. Sad zidaju zgradurine, da se odlepe od tla, pa se druže u visinu. Ne znaju nikog iz susedne zgrade. A i u svojim stanovima su se otuđili…
Govorio je razgovetno, glasno, uverljivo; stamenim glasom. Sve sam ga razumeo. Osetio sam neko čudno blaženstvo. Ipak ima ljudi s kojima se može pričati. Tek kad smo se zaglavili između četvrtog i petog obuzela me usplahirenost, ali sam je obuzdavao iz neke nedokučive učtivosti. Saputnik me je odmerio, osmehnuo se i kazao:
– Ne bojte se. Nije ovo ništa strašno. Ja sam devet meseci proveo na ovakvom mestu i to bez društva.
Izvadio je iz torbe nečitke, šapirografisane spise.
– Pridržite, molim vas, dok ne nađem bravu.
Naglo sam se pridigao, preduhitrivši praskozorje. Posteljina se nagužvala pod teretom telesnih tečnosti. Poskočio sam, izronivši iz lokve znoja. Nisam se ni presvukao. Izlazeći u pidžami, zalupio sam vratima stana. Automatsko svetlo u hodniku se upalilo kao reflektor na pozornici i obasjalo kabinu. Bila je širom otvorena. Shvatio sam to kao poziv. Zastao sam i pročitao natpis: Мінскі завод ліфтавага машынабудавання (Ліфтмаш) – 4 пасажыраў (320 кг). Zakoračio sam desnom, pa levom. Na javi su stvari, ipak, bitno drugačije.
Ušavši, ustremio sam se na komandnu tablu i pritisnuo prizemlje. Oko tastera je zasvetleo crveni prsten. Sivi monolit je skliznuo unutar aluminijumskog ragastova. Nije se čulo ni „klak”. Duboko sam uzdahnuo i pogledao u ogledalo. Nisam video svoj lik; kao da je bilo zamagljeno. Najednom, pod je za jotu potonuo. Spuštanje niz jamu je otpočelo. Stegao sam zube i mahinalno se okrenuo prema zidovima.
U nejasnom odrazu, sa svih strana, posmatrali su me saputnici: tri istovetna ribolika stvorenja su stajala uspravno, na repovima koji su im izigravali krhke noge. Zurili su, svako sa svog zida, u mene. Pokušao sam s gestovima. Namigivanje, otvaranje usta, odmahivanje glavom. Sve su to ribe oponašale u realnom vremenu, čak i pokrete ruku, koristeći peraja; sinhrono, složno i uvežbano, kao vojska na smotri.
Srčani ritam se oglašavao u sve glasnijim sinkopama. Pad je bio neizbežan. Za mnom su se stropoštala i sva tri saputnika. Mahnito smo skupa otvarali usta. Previše škrga, premalo vazduha. A i na suvom smo: 4 osobe (320 kilograma). Kabina je usporila, a meni se patos nabio u grudi. Pogledao sam prema plafonu iz žablje perspektive i spazio okruglu, plastičnu izraslinu. Zagledavši se u fisheye, zaustio sam da zavapim, ali tona nije bilo, kao na TV-u. Zenice su krenule da se nekontrolisano kreću u svim pravcima, prizori su se smenjivali kao na ringišpilu. Batrgao sam se, uposlivši sve ekstremitete ne bih li se prenuo. Tek iz trećeg pokušaja sam uspeo; umesto očiju, otvorila su se vrata.
DIMITRIJE BUKVIĆ (Beograd, 1985), sociolog, novinar i pisac. Priče objavljivao u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Pobednik festivala Srpsko pero, konkursa Narodne biblioteke Bor i konkursa Miodrag Borisavljević. Autor zbirke priča Svaka dobija (Partizanska knjiga, 2017) i publicističkih dela Kafanološki astal / Karirani stolnjak (sa Dragoljubom B. Đorđevićem, 2014) i Šezdeset osma – pedeset godina posle (2018). Priča Drugi Davidov dolazak biće u martu 2020. objavljena u zborniku Crte i reze zajedno s dvadeset proznih ostvarenja različitih autora odabranih na konkursu Andra Gavrilović Resavske biblioteke u Svilajncu.
Ovdje sjedni i proučavaj larve, negdje na putu ih zaustave ptice, namoče kljun u njihovo tijelo i spuste u svoje tamno grlo. Ovdje sjedni i izađi iz sebe, nije to nešto, rad je odavno ukinut. Ovo je test o iscrpljivanju tijela. Lako za metak, metak krene čim daju znak. Samo stisni riječ i otkaži poslušnost. Zakopaj imena koja još pamtiš. Izdaja je monstrum koji vodi u slobodu.
***
POŠALJI MI SVOJU DRAMU
„nisam ja iznad tih tema, nego izvan“ Ognjenka Lakićević
Jednom mjesečno prepuštam se umiranju. Stavljam glavu u ruke i zauzimam mjesto nekome komu su vrhovi ovdje. I onda se pravim da se sjećam boljih vremena, uglazbljujem nostalgiju i izmišljam idilu. Slike obiteljskih ručkova u prirodi. Pas koji slobodno šeće, dijete, možda neka kuća na osami. Smijeh harmonije, zvuk harmonike. Ili trube. Na toj sam slici biljka. Dive se mom talentu rasta bez vode. Da li je moguće otići tako u visinu bez zalijevanja? I kako taj pas rijetko izlazi van, a ne mokri unutra? I kako to dijete trpi toliku bol, A nema suza? Sve su suze i sva mokraća u meni. Ja sam njihova Zemlja, oni moj su Svemir. Jednom mjesečno malo sam više mrtva.
***
DA JE BAREM OVO MOJA SOBA
Kroz nju bih prolazila glasno Hodajući na rukama Bez stisnutih šaka u kojima vrište Slova stradala od pokušaja prilagodbe Da sam barem svoja soba i da poznajem te zvukove Koje ispuštam kad se predstavljam Moja soba da je ovo Klupa u predzadnjem vagonu Ljubičasti zidovi napunjeni glazbom Prozor kroz koji prolazi isto lice u različitim smjerovima.
***
PREDNOST
Sitost nas zaustavlja u razvoju. Na istoj stolici provedeno vrijeme, radost hodanja po magli. Progledala sam malo prije i prvo što sam vidjela bila je paučina. Na vrhovima tupih olovaka skriva se neizgovoreno. Nema ništa tužnije od ambicioznog činovnika. I ništa mrtvije od onog koji to nije.
***
ZAHVALNOST
Uvijek su negdje ta lica čije priče skrivamo u utrobama. Zahvalni što nismo živjeli njihove živote. A svoj smo uredno prešutjeli. U strahu od slika koje ožive svaki put kad misliš da je gotovo.
ROMANA BROLIH rođena je u Zagrebu 1972. Poeziju je objavljivala u časopisima „Poezija“, „Zarez“, „Vijenac“, „Re“, „Balkanski književni glasnik“, „Treći Trg“, „Autsajderski fragmenti“, „Knjigomat“, „Strane“, „Metafora“, „Radio Gornji grad“, te www. pipschipsvideoclips. com (rubrika Almost Famous). Kratke priče su joj objavljene u časopisu „Re“, u zborniku „Ekran priča 03“, u zbirci kratkih priča “Lift” Monitorovog natječaja, časopisu „Libra Libera“ i u „Večernjem listu“, gdje je za priču Ko je to došel Cilika? dobila treću nagradu, a dvije godine kasnije ušla u uži izbor s pričom Mjesec dana prije danas. Neke je tekstove prilagođavala glazbi, a neki su uglazbljeni. Prva zbirka poezije Svemir u prahu objavljena je 2011. Na 16. međunarodnom susretu izdavača “Put u središte Europe” za zbirku je nagrađena s mjesec dana stipendijskog boravka u Bosanskoj kući u Vranduku kraj Zenice. Druga zbirka poezije, Tvoja mama ima dečka, objavljena je 2016. Živi i radi u Zagrebu.
čovjek-časopis 