GDJE ŠLJIVA ZNA PONIJETI
/Nisu sve smrti iste
Bosanske su naročito rodne/
U njima nema uzvišenosti sepuke
Koncertnog krešenda letećih bodeža
Pupoljaka trešnje i znoja samuraja
Porođenog crvenog sunca
Bjeličanstvenog smiraja
Sibirskih prostranstava
Tišine kolona u plinom
Namirisanim poljskim šumama
Crvenila uzavrelih herojstava
Sa španskih barikada
Čiji krikovi lelulaju u zraku
Poput lukova kordobske džamije
Slatkoće otrovnih molekula
Blagoslovljene božije pljuvačke
U mirisnim perivojima Pariza
I smrdljivim kanalima Venecije
Transcedentalnog lelujanja
Na zelenom lišću Anda
I tečnoslovnosti meksičkih
Bodljoukrašenih Isusa
Ovdje ničeg toga nema
Glava se okrene na stranu
Koljenom se pritisnu prsa
Ispupčeni grkljan se otvori
Sječivom mitskog noža
Uzavrela krv pošprica nebo i šljivu
Još dugo poslije kapaju
Čak i cijele porodice
bespotrebno nasmijane
nedužno ovjekovječene
Na porušenom zidu
O ekser često okačene
Od takvih padavina
Zemlja u Bosni
Najbolje rađa
Stidovi su od zemlje
Krivnje su od vremena
Kad šljiva ponese
Treba se skloniti negdje
U neko ljepše umiranje
***
I POEZIJA ONDA
U vrijeme kad je mjesec pun
Ne vidiš ga ali osjetiš
Kad preuranjeni ljetnji pljusak
Gromovito razbija tišinu
Ima taj tren od nekoliko života
Ni s kim da piješ iz otežalih čaša
Ni s kim da se u vjeri tražiš
Kome i čemu dlanove da pružiš
Ljubavi su kao pokisle ptice
Osjetiš ih dok im šalješ žudeći dah
Njihovi oslonci jednom će da pucketaju
Razigrane grančice suhe u plamenu
I onda te ona obgrli dok strpljivo čeka
Ona će da ti podari stih
Ne pitaš se više da li je utjeha ili htijenje
Samo miran si – miran si samotno baš
RAMIZ HUREMAGIĆ (1972, Cazin)
čovjek-časopis 