RADUJ SE
Točno u sedam sati ujutro, svakog dana, počinje televizijska emisija “Raduj se”. Uvodna glazba, u pokušaju da bude što vedrija, s histerijom ulazi u tuđe domove i pospane glave njihovih stanara. Masira mi mozak svojim poznatim, nervoznim prstima. Pridružuje joj se pištanje čajnika. Dok ulijevam kupuću vodu u šalicu, ne vidim ukočen osmijeh voditeljice. Ali čujem ga. Takav namješteni osmijeh promijeni boju glasa kao da joj neke životinjice prtljaju po glasnicama.
Problem nastaje već u naslovu. Raduj se! Imperativ. Naredba. Na samom startu isplivaju mi obrambeni mehanizmi kao bodlje na ježu. I svaki put kad voditeljica kaže “Raduj se!”, osjetim mrak u sebi. Crnu rupu koja se širi kao vatra po tragovima benzina. To prijateljsko obraćanje u jednini pikne me u živac. Suviše ležerno i intimno. Trik kojim pokušavaju pridobiti ljude koji još žale za snovima koje su ostavili u toplim krevetima kao ljubavnike na autobusnim stanicama.
Stavljam žlicu meda u čaj i promiješam. Narežem nekoliko pravilnih kocki kolača koji je ispekla Bokijeva mama. Nekad stvarno poludi s tim kolačima. Valjda neka vrsta terapije. Po količini ispečenih kolača najčešće mogu procijeniti u kolikom joj je rasulu privatni život. A ako krene s tortama i kompliciranim kremama, strah me pokucati na njihova vrata.
Pažljivo, brzinom artritične starice, nosim kolače i do vrha punu šalicu čaja u dnevni boravak.
Odlažem šalicu i tanjur na drveni stolić. Iz nekog razloga čaj mora biti poslužen s vremenskom točnošću uzimanja antibiotika.
“Hvala, mišek”, odgovara baka udobno zavaljena u svoju fotelju. Stari ljudi su robovi navika, pa tako moraju imati i vlastitu fotelju. Svaku epizodu te masovne hipnoze za umirovljenike prati jednakom fanatičnošću s kojom odlazi na nedeljne mise. Sat vremena pilji u televizor sa spokojnim osmijehom kao da promatra dječju igru u parku.
Jedino dobro što emisija nudi jesu informacije o izložbama, kinopredstavama i nekim drugim kulturnim događajima. Baka zadržava isti blesavi smiješak s kojim gleda i uobičajene patetične priče koje emisija izvrti, ali nikada ne ode ni na jedan događaj.
“A vidi kako su lijepo kuću uredili!” povikne baka i razdragano pljesne rukama.
Kimnem i iz unutrašnjosti iscijedim kapljicu osmijeha.
Nemam ništa protiv bake. Ali u zadnje vrijeme osjećam se kao Bokijeva mama za štednjakom. Samo što još nisam pronašla svoj ispušni ventil.
Zatvaram se u sobu. Navijem glazbu da nadglasam prpošne zvukove emisije i odgovaram na mailove.
Pri završetku emisije izađem provjeriti treba li baki kupiti novine. Tada najčešće čita osmrtnice. Totalno morbidno i neprimjereno.
Zateknem baku u ružičastom kućnom ogrtaču kako bosa pleše na kuhinjskom stolu. Neobičan, dotad neviđen sjaj igra se sa starim, izgužvanim licem. Bila je to mlada, razigrana djevojka koja je u tišini sanjala negdje duboko unutar starice. I sada se probudila. Preuzela bakine pokrete nemilosrdno kao što se radi s lutkama na koncu. Stojim nepomično i zbunjeno promatram kao da pokušavam odgonetnuti neko umjetničko djelo. Obuzme me panična mješavina smijeha i straha da se ne ozlijedi.
“Bako, molim te, siđi!” poviknem sa žurbom u glasu i nježno je primim za ruku.
“La-la-la, hi-hi-hi!” nastavlja ne primjećujući me. Od vanjskog utjecaja štiti je neko nevidljivo staklo.
Izletim iz stana u prugastoj pidžami i starim čupavim papučama. Mahnito kucam na susjedna vrata. Boki otvara s osmijehom koji je preuzeo protiv njegove volje. Intenzivni miris trave vrisne mi u lice.
“Jebote, Boki, kakve si mi to kolače dao?”
“Jesu dobri, ha? Rekao sam ti da su posebni”, namigne usporeno kao lik iz crtića. Da je barem tako namignuo i prvi put. Možda bih shvatila da kolači nisu posebni po bogatoj čokoladnoj kremi.
“Baka je pojela pola tacne!” opalim ga dlanom po ćelavoj, koščatoj glavi.
“Bez brige, vjerojatno će samo malo bolje zaspati.” Nastoji biti ozbiljan, ali udica smijeha podrhtava mu u kutu usana. “Što radi sad?”
“Raduje se”, odgovorim i zgrabim džoint iz Bokijeve ruke. Uvučem radost duboko u pluća, duboko do osobe koja sniva negdje u meni.
____________________________________________________
MARIJA PILIĆ rođena je 1987. godine u Zagrebu. Živi u Zaprešiću. Diplomirala je na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu, a trenutno radi u privatnom poduzeću kao suradnik za farmakovigilanciju.
Pisati je počela 2013. godine s pohađanjem radionice pisanja kratke priče. Dosad je objavila desetak priča i pjesama u prozi različite tematike: od običnih životnih, svakodnevnih priča, satiričnih, priča ljubavne tematike, do SF-a, fantasya i horora. Priče su joj objavljene u časopisu za fantastičnu književnost UBIQ te u zborničkim publikacijama Marsonic i Istrakon.
S pričom “Buđenje” ušla je u deset najbolje plasiranih naslova prijavljenih 2014. godine na natječaj za najbolju priču Književnoga kruga Karlovac. Priča “Sofija” predstavljena je na festivalu SF i fantasy književnosti Istrakon godine 2015. te je otisnuta u zborniku Dvojnikov skok. S pričom “Chandelier” 2015. godine pobijedila je glasovima čitatelja na internetskom natječaju “Napiši priču”. Priča “Ormar” uvrštena je u zbirku SF-priča Marsonic godine 2016.
Godine 2018. u sklopu edicije “Zaprešićki autori online” (nakladnici: Knjižnice grada Zagreba i Gradska knjižnica Ante Kovačića Zaprešić) u elektroničkom joj je formatu objavljena knjiga priča Iskliznuća.
čovjek-časopis 