vikend počinje optimistično,
budim se rano, palim kompjuter, čitam portale
iznutra nadire dobro poznat osjećaj suvišnosti –
počela je sezona retrogradnih planeta
i odmah je lakše,
mars i uran su krivi za sve neuspjehe
volim da se samozavaravam.
subotnja jutra me uvijek sjete na djetinjstvo,
opsežne obiteljske kupovine u supermarketima,
spiskovi potrepština, ponavljajuće iluzije sklada,
dugački redovi individualne melankolije uramljeni
kvarljivom srećom pred istekom roka trajanja,
mrzila sam ih iz dna duše.
jednom sam vidjela živog grgeča
na odjelu svježe ribe,
mlatio je perajama i plivao kružno u prljavoj vodi akvarija
i gledao me najtužnijim pogledom na svijetu.
znam taj pogled,
neprolaznu tjeskobu osuđenu na smrt,
viđala sam ga u vlastitim odrazima u ogledalu.
vikend ponekad budi nadu
da je sve na svom mjestu i kako treba biti,
pretvaram se u nekog drugog,
postajem prijateljica, tješiteljica, osoba od povjerenja,
odazivam se životu.
šta sve čovjek neće učiniti da odagna usamljenost.
vikend je rasadnik loših uspomena.
vikendom postajem taj grgeč,
vrtim se u krugovima po sobi sve dok konačno ne padnem.
a onda,
jedva dišući,
sklupčana na kauču
pokušavam da proniknem u srž samoće.
LIDIJA DEDUŠ (1977, Banja Luka; Sarajevo; Varaždin), iz zbirke pjesama “NIŠTA OD NAJAVLJIVANOG KRAJA SVIJETA”, Treći trg, 10/2019
čovjek-časopis 