MUŽ
Pišem priče o ljudima. O muževima i ženama. Moje su priče pune nasilja, ubojstava, mržnje, emotivne praznine, osvete. U svakoj se priči pojavljuje neki muž koji tuče ženu, uzima joj novac, zlostavlja djecu, a odvjetnik je pa mu nitko ne može ništa. Sve jedan užas do drugog užasa. Njegova ga žena ili zakolje, ili ode od njega, ili ga otruje, ili već nekako nađe način da se spasi.
Na svako, ali baš svako čitanje prati me moj muž. Sjeda u prvi red u sredinu i ponosno se smješka. Nije ga briga što je visok i što smeta onima iza. Baš ga briga što im čupavom kosom zaklanja pogled. On želi biti na izvoru događaja.
U ulici u kojoj ima mali dućan, svi drugi obrtnici i prodavači znaju za moju knjigu, morali su je pročitati i još mu reći kako im se svidjela. Iako njegov dućan nema veze s literaturom, na polici drži nekoliko primjeraka moje knjige. Iznad njih je postavljen uočljiv natpis knjige nisu na prodaju, jer su poreznici rekli da tako mora biti. Napravio je popis prijatelja koji su knjigu dobili na dar, a to ne zaslužuje svatko. Obrtnici i prodavači iz ulice znaju za svako moje čitanje, za svaku objavljenu priču u nekom časopisu, na portalu. Osobno odlazi k njima u njihove dućane, zajedno na internetu traže moju priču.
– Evo, sad je možeš čitati. Tu ti je. Poslije mi reci kako ti svidjela.
U osvijetljenoj knjižnici, pred mnogim ženama i muževima čitam priču o mužu koji nakon što je istukao ženu, govori kako će seksualno zlostavljati njihovu zajedničku kćer, samo čeka da naraste. Muževi i žene u publici gledaju mojeg muža iskosa, sa strane, odozada. Ne mogu ga gledati sprijeda, jer je u prvom redu, ali počinju se gurkati laktovima, došaptavati. On se meškolji, premješta jednu nogu na drugu, pokušava biti opušten. Osjeća poglede na vratu pa se okreće da ih vidi. Kad ih ugleda, oni se povuku, ali samo nakratko. Kao oni plašljivi morski cvjetovi što prže.
U mojoj priči, žena konačno zakolje svog muža i zatvor joj se čini kao zasluženi odmor u hotelu. Moj muž sluša, uspravnih leđa, prekriženih ruku, ponosno uzdignute glave. Muževi i žene u publici naginju se jedan drugome, šapću si objašnjenja. Objašnjavaju si što je pisac htio reći. Pokazuju jedan drugome da je zlostavljač tu, ispred njih.
Moj muž više ne može, izlazi van i znam da puši ispred knjižnice. Ionako zna te priče napamet. Za to vrijeme, ja dolazim do mjesta gdje žena koja je ubila muža, daje svojoj sestri upute kako će se brinuti o kćeri. Publika je mirna, zločinac više nije među njima, ali sada moram odgovarati na pitanja. U mojoj priči nije napisano što je bilo dalje.
– Što je bilo dalje?
– Jesu li je oslobodili krivnje?
– Koliko je bila u zatvoru?
– Je li se zaista njezina sestra brinula za malu?
Je, nisu, jesu, malo.
Moji su odgovori kratki, jer ja, iskreno, ne znam što je bilo dalje. Ne znam jesu li je oslobodili krivnje niti koliko je bila u zatvoru.
Moj muž, nakon popušene cigarete vraća se u publiku. Prolazi pored svih muževa i žena, a oni ga prate glavama kao što publika prati tenisku lopticu na meču u Wimbledonu. Opet sjeda u prvi red, opet je ponosan, smješka se i prati što govorimo, slika me mobitelom velikim kao daska za rezanje luka. Kod kuće će fotografije spremiti u poseban fajl s imenom knjižnice i datumom čitanja. Poneke, vrlo uspješne, drži uokvirene na zidu u dućanu. Pa ih onda pokazuje obrtnicima i prodavačima uz prigodno objašnjenje.
Kad je sve gotovo s mojim čitanjem nasilne priče i odgovaranjem na pitanja publike, pijuckamo piće i grickamo kekse što ih je knjižnica pripremila. Nas dvoje stojimo po strani, razgovaramo o našem sinu, njih dvojica će sutra opet raditi na maketi koja ima pravi mali vlak, tunele, brda i kućice, pričamo o našem vrtu, netko nam je ukrao maline, pa ćemo zajedno staviti neku žicu, priznaje mi da je prije nego je došao tu, brzo svratio doma i pojeo još dvije baklave, nije mogao odoljeti, obožava to što stavljam naranču.
Prilazi nam jedna žena, pita može li mi postaviti jedno pitanje. Zanima je jesu li moje priče istinite, konkretno je li ova večerašnja priča autobiografska, odakle zapravo crpim ideje. Pritom ispod oka gleda u mog muža.
– Iz crne kronike, gospođo, iz crne kronike crpim ideje. Ponekad i s televizije.
– Znači nije iz vašeg života?
Još nekoliko puta objasnim da nije, a onda odglumim da mi je netko poslao poruku na mobitelu, pa se ispričavam i udaljavam. Moj muž ostaje s njom, tko zna o čemu razgovaraju. Vraćam se s izmišljenim događajem jer je vrijeme da odemo. Gospođa je dobre volje, vidim.
– Što si joj rekao – pitam ga dok odlazimo.
– Da imam obrt za oštrenje noževa. Da može svratiti bilo koji dan i da će dobiti popust.
Nakon toga, moj muž i ja izlazimo, otvaramo kišobran i krećemo. Osvijetli nas munja, ali ne s neba. Netko nas je fotografirao s leđa.
________________________________________
KSENIJA KUŠEC (Zagreb, 1965.) pisanju priča pristupa isto kao i pečenju kolača: s puno truda, mašte i želje da oni koji će ih jesti ili čitati, još dugo misle o njima. Priča, kao i kolač, mora biti zanimljiva, jednostavna, komplicirana, profinjena, žestoka, teška, laka, duboka, plitka i s mnogo čokolade, naravno. Okusi nas mogu podsjetiti na davno proživljene priče, a isto tako i neka pročitana priča može dozvati sjećanje na mamin najbolji kolač koji smo jeli jednu nedjelju ujutro, dok je padala kiša. Ili je sijalo sunce, svejedno. Objavila je četiri knjige za djecu i isto toliko knjiga za odrasle. Zadnja zbirka priča zove se Opća opasnost. Voli kad joj čitatelji pošalju svoj dojam o knjizi i zato na koricama knjiga ima mail: xkusec@yahoo.com.
čovjek-časopis 