KRATKA PRIČA TISJE KLJAKOVIĆ BRAIĆ iz knjige “U MALU JE UŠA ĐAVA /priča o jednom djetinjstvu u Splitu osamdesetih/”, 2015.

KOMUNISTIČKO-KATOLIČKI BOR

– Pašćeš, Nevenka! Nevenka, pašćeš! – govorija je dida baki koja se teško ljuljala na tabureu dok je skidala koltrine. Svaki se čas očekivalo da će tresnit i polomit se, ali did je savjesno upozorava prekriženih ruku na leđima, očalama na po nosa i “Slobodnom” isprid sebe. Baka je klimala na tabureu i ništa mu nije odgovorila, samo se okrenila i prostrilila ga pogledon.
To su naime bile pripreme za Novu godinu, najsvečaniji praznik posli mog rođendana u nas.
Božić bi uredno ignorirali, mada je mama redovito kitila bor za Božić. Samoinicijativno, bez podrške ostalih članova, vadila je zeleni pretpotopni kufer s boron i balunima. Svi su činili fintu ko da ona briše prašinu, a ne da kiti kuću. Dakle, izvadila bi taj naš borić koji je parija ka četka od zahoda i počela stavljat staklene balune tako da su oni razbiveni išli otraga da se ne vide. Svićice koje u pravilu nisu radile išle bi zadnje na bor.
A doli ispod bora sve: jezerce od stakla, ovce, magarci, krave i štalica. Kako bi opravdala kićenje bora za Božić, mama je ipak napravila i jedan mali kompromis. Naime, u štalicu je stavila figuricu Dida Mraza, a ovcama, magarcima i kravama dodala keramičke pingvine. Tako da je naš bor bija, možemo reć, komunističko-katolički bor.
Za na Badnjak moj bi did kupija najbolji komad mesa koji bi naša u mesara Peše. To je bija njegov tihi protest protiv bora. Božić niko za doručkom nije spomenija. Svi su mirno jili mesa i krumpira, a did bi reka:
– Boga mi, lip mi je komad Pešo da, jel tako?
Svi bi potvrdili kako je lip komad Pešo da.
Nakon šta se natukla teletine, mama je išla slavit kat niže u Kukoča. Cila zgrada odzvanjala je od “U sve vrime godišća”, a onda bi neki svjesni susid nazva miliciju. To nije bija moj did jer on opet ne bi utira mater svoje unuke u govna, mada je smatra da je nepametna. Milicioner bi doša, upozorija, skinija kapu i sija za stol s njima.
Dan poslin Božića moj did bi izaša iz banja uređen, namazan čičkovim uljem i namirisan “borom”. Pogleda bi prema boru koji je tek sada primjetija i reka:
– Bor je puno lip!
Ka da mu je kamen pa sa srca jer je najgore prošlo bez većih incidenata. Mogli smo mirno dočekat Novu godinu.
Sad je vrime da se vratim na moju baku koja se ginga na tabureu i skida koltrine. Naime, ona bi na Silvestrovo ginila, davala sve od sebe. “Ignis” mašina radila je tuta forca.
– Oprala sam tri mašine robe! – rekla bi.
Sarme su se krčkale, pa vrile po špaheru, mikser bi prigorija od upotrebe. Kuhinjska krpa redovito bi joj se zapalila na plinu pa bi baka, ko oni cirkusanti s vatrom, šibnila krpe u sudoper.
Iz male kužine izlazili bi londoneri i princes-krafne koje je nosila u svoju spavaću sobu na kantunal da ih niko ne dira dok nije vrime. Ja sam lizala metlice od miksera i velike plastične zdjele u kojima je pravila kremu. To mi je bilo najslađe.
Buuuuum!!! Učinila bi pećnica kad bi je baka prvi put upalila. Ali nije se tribalo plašit jer je to zapravo normalno. Nakon buma u pećnicu se stavljala tuka s krumpirima. Francuska salata već se ladila u frižideru.
Za to vrime ja bi dida već satrala da mi da poklon:
– A kaš mi dat?
– Nije još vrime! – govorija bi did.
– A šta si mi kupija?
– Vidit ćeš.
– Aj daj, kad te lipo molin.
– Ne budi tvrdoglava.
– A kad te molin.
– Aj dobro, čekaj da dovršin cigaretu, pa ću onda.
Parilo mi se da mu triba godinu dana da mu cigareta izgori. A onda bi se važno diga sa stola i otiša u svoju spavaću sobu i tamo negdi iza bičava, di ga je sakrija, izvadija dar. Šta je bila veća kutija, meni je bilo draže.
Ja san uvik znala šta će mi kupit jer sam o toj svojoj želji počela pričat na vrime. Za jednu Novu godinu zaželila san walkman. Toga onda nije bilo za kupit u svaku butigu. Walkman je moj did iša svečano kupit u “Duty free shop”. Sićan se, bija je u lučici u Spinutu. Između šteka “marlbora” i viskija, odma do finih pakovanih bombona u limenim kutijama, sta je walkman. I kad je te Nove godine dovršija cigaretu, otiša je u spavaću, zavuka ruku iza bičava i izvadija walkman. Gušta je dok san odmotavala kartu, a ja bi mu govorila:
– Ma kako si zna, ajme, kako si zna da baš to oću?
– Eto, jesi sad mirna? – zadovoljno bi did.
– Jesan! Puno ti fala!
Baš sam bila sritna. Onda bi baka rekla:
– To ti je i od mene, da znaš. Brzo baku poljubi! – pokazala je prston di ću je poljubit.
Meni se uvik parilo da će se za novu godinu nešto veliko dogodit, a uvik je bilo sve isto. Nakon šta smo se ubili sarmama, tukon, francuskon i kolačima, digli bi se od stola i išli gledat televiziju. Na samu pojavu Zvonka Špišića, kojeg je od milja zva Spišalo, did bi spustija glavu i počeja češat tjeme. Jedva je čeka uključenje beogradskog studija i Cuneta Gojkovića. Srbi bi razvalili narodnjake. I oni su mu išli na živce, ali nakon Spišala bili su super. Njega nije moga ni u štampu. Kad bi se pojavila Lepa Brena, najveća zvizda naših naroda i narodnosti, moj did bi redovito pita:
– A ko je ovo?
Ka, ne zna!? Jer normalno nije u redu da jedan intelektualno nadmoćni komunista zna za jednu pevaljku. On je volija samo slušat Mozarta dok je karta u “Hajduka”.
Ja san tila bit Lepa Brena kad narasten. Ona je bila seksi bomba, kako je zva moj tata, dok je susid Grizelj izjavja da više vridi but od njegove Jasne nego cila Lepa Brena.
Inšoma, did je odbija znat ko je spomenuta Lepa. Njega je glad u svitu i kapitalistička govna šta ne daju pšenicu gladnima, a pritiće in, više mučila od popravka vodokotlića u našoj kući. Najvolija je politiku. Jo, da mu je bilo vladat i upravljat, ma ga je bilo straj.
“Bum, Cile, bum” bila je moja omiljena pisma. Skakala sam po bakinom krevetu i glumila Lepu Brenu.
– Dosta je bilo, ne skači! Otiće šušte! Neman ja para za kupit novi! – vikala je baka dok me pokušavala uvatit.
A moj bi did kad bi se Lepa Brena pojavila i dalje začuđeno pita:
– A ko je ova?
I da nastavin… Dakle, još smo isprid televizora i gledamo naizmjenično Zagreb pa Beograd. Baka bi najradije išla leć jer je primorena. Ali izdržat će do odbrojavanja. I napokon: 10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1… SRETNA NOVA GODINA!!!! Svi se ljubimo, mene ljube pogotovo, i otvara se Bakarska vodica. Uliva se u posebne čaše koje mogu bit i za sladoled i za šampanjac. Jedna je naciknuta zato “triba pazit kako se iz nje pije” – upozorava baka, koja će “samo malo Bakarske”, jer ona ne voli inače vino. Tri minute posli otvaraju se ulazna vrata i prvi susidi Komšinica Vuka i Jovo dolaze čestitat. Cmačemo se… Sve najbolje, zdravlja, ljubavi, sriće i para… I idemo leć.
Kad bi se ja ujutro probudila, prvo bi se razočarala jer se ništa nije desilo. Sve po starom, baka pije svoju gorku crnu kafu, puši i rješaje križaljku. Ali… Samo malo… Did…. Did sluša walkman!?!? Moj did i zadnji krik tehnologije na ušima – nespojivo!
Razvalija osmijeh, gušta! Misli da se ne čuje, a iz slušalice trešti: “Da mi kupiš, Mile, suknjicu od svile!”

TISJA KLJAKOVIĆ BRAIĆ (Split, 1979.)

TRI PJESME ALEKSANDRA ĐOKOVIĆA IZ ZBIRKE “SVE BIĆE U REDU”, 2019.

SVE

sve što sam ikad
hteo da ti kažem
dok čekamo
u redu na kasi
kupuješ breskve i
puter od kikirikija
ja opet pivo
i neki deterdžent
sve što sam ikad
hteo da ti kažem
kad nam se pogledi
kao mačevi
sudare u prolazu
gledam često
dok prolaziš ulicom
pitam se
šta ćeš spremati
danas za ručak
i da li će biti ukusan
sve što sam ikad
hteo da ti kažem
kad se sretnemo u prolazu
i kad mi se zaglavi reč
negde u jednjaku
pa nešto promrmljam
javi se ponekad
da idemo na pijacu
znam da izaberem
baš dobar paradajz

***

KAD

kad malo bolje razmislim
shvatim
da je moja glava
samo jedna mračna
bioskopska sala
u kojoj su sva sedišta
numerisana
samo za nju

***

ŽIVOT

ima jedna modra fleka
i rupa od eksera
i jedna mrlja od krvi
na reljefastom zidu
pored kreveta
tu su i neki čudni oblici
na neravnom plafonu
u kojima vidim
ljude i životinje
u međusobnim sukobima
jedan pauk u uglu
i jedna muva upletena u
njegovu mrežu
histerično
pokušava da pobegne
ali pauk je sve bliži
ležim na krevetu
sa jednom rukom
ispod glave
drugom na stomaku
sam u tišini
sve je to život
u suštini

ALEKSANDAR ĐOKOVIĆ rođen je 1986. godine. Piše poeziju i kratku prozu. Svoje radove je objavljivao na internet portalima, a nekoliko pesama je objavljeno u zborniku mlađih vrnjačkih pesnika Između plime i oseke. Živi i radi u Beogradu.

DVIJE PJESME SUZANE MATIĆ IZ ZBIRKE “USNENA PREDAJA”, 2019.

***

Na početku
govorili smo
istim riječima. Jezike spleli.
Razumijevali se
bez riječi. U Babilon ušli.
Zle jezike zamrsili. Još kasnije
prestali govoriti
različitim jezicima, i različitim tišinama
zašutjeli. Vrhunski
poligloti smo, jezik pregrizli
na kraju.

***
USNENA PREDAJA

dani gotovo potpuno bijeli
jer im na početku nije riječ
da doziva svjetlo
i tvrdne svoju tvrdnju u moje
stvaranje
na početku sam ponovno
rođena neizjavljena
izbavljena
tišinom
neosuđena
neutvrđena
prozirna gusnem
u eter
šutim tišinu od koje ne očekujem ništa
i sve
ne govorim
u dubokom snu
sanjam istinite snove
predala sam se
nakon bezbroj riječi
voljela bih vratiti Svijet
u vrijeme kad još nisam ništa
rekla
ali jesam – svaku
pa su bučno bdjele nada mnom
dok nikad nisam spavala
pa nijedna od njih nikad i nije bila moja
nego uvijek – pripadnost drugom
i zato apsolutna
neistina

SUZANA MATIĆ (1970, Mainz; Zagreb)

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA JANE RADIČEVIĆ “AKO KAŽEM MOŽE POSTATI ISTINA”, 2019, dvije pjesme

RASTEMO U TUĐIM OČIMA

od malih nogu te uče da namotavaš maglu kao šećernu vunu
podneva su svijetle crte na spuštenim roletnama
nosiš protezu a druga djeca te tjeraju da izgovaraš riječ Sssssssunce
crnac iz kraja stalno traži da vozi tvoj rozi bicikl
kada prisloniš čelo uz staklo zamišljaš kako se lomi
satima pokušavaš da uhvatiš pokret minutne kazaljke
tada imaš sate
sanjaš da ti dolaze u kuću i ubijaju sve
kažeš to mami, a ona tebi da će im slomiti nos, vjeruješ joj
živiš na selu a male zmije vijugaju oko tvojih stopala
zemlja ima miris
trava ima miris
trčiš bosa po sijenu i nije ti ništa
nema alergije na polen
nema izduvnih gasova
nema oznake BIO jer je sve zaboga bio/ bila/ bilo
radio/ radila/ radio
ali ipak mrziš ljeto, ti čistiš paradajz koji te hrani, a druga se djeca bezbrižno igraju
slažeš ga u gajbice, da se vidi zelena peteljka

***

MUŠMULE

mrve na stolu i mrve u džepu
perjani jastuk ne pereš
staviš ga na sunce i sunce izvuče iz njega nečistoće
trčimo bosi po pokošenom sijenu
dijete ispušta helijumski balon
dugo ga pratimo pogledom
dijete pa balon pa dijete
slamke bodu našu kožu
ležimo i brojimo bijele linije na nebu
živimo u skladu
nećemo se vratiti gradu u kom tramvaji sporo klize
juče je iz česme izašla čovječija ribica
brčkala se u lavabou dok je moje prisustvo nije ubilo
to se dogodilo kad sam se skidala da bi fotografisao moje ključne kosti pored drveta koje je pojela slana
rekao si, nijanse se savršeno uklapaju
jurimo kokoške po dvorištu s plastičnim kesama u rukama
one misle da svima padne mrak kad se njima smrači

__________________________________________________________

JANA RADIČEVIĆ rođena je 1997. u Podgorici. Studentkinja je Njemačkog jezika i književnosti. Aktivni je član Foruma mladih pisaca koji se od 2015. okuplja u KIC-u „Budo Tomović“. Osvojila je drugu nagradu na konkursu „Ulaznica“ (2017) za ciklus pjesama „Megalodon Lantimos“, a finalistkinja je i nekoliko regionalnih književnih festivala. Poezija joj je objavljena u regionalnim časopisima, zbornicima i na portalima. Prva zbirka poezije „ako kažem može postati istina“ objavljena joj je 2019. u izdanju Partizanske knjige.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MLADENA BLAŽEVIĆA “MOGUĆNOST POVREMENIH OBORINA”, 2019, četiri pjesme

IBER ZVANJE

kad su ga digli
dali su mu žute gumene čizme umjesto puške
vidiš ga iz daljine
upozorenje da mu se ne može vjerovati

skupljao je mrtve po kućama
pomagao iznositi frižidere i veš mašine

Kad su ga nakratko pustili kući
stigla mu veza s ocem na drugoj strani
s kratkim pismom, bez omotnice
“ako vi sine krenete na nas
moja tri dečka i ja nećemo odstupiti
ne možemo mi iz rova
nas četiri 600 kila i 250 godina
ja, Nikola, Mile Struja i Markan
tu u rovu jedemo, pijemo, spavamo, seremo
i kartamo belu”

kad se vratio s odmora
novi zapovjednik
dao mu prave čizme
natjerao ga da puca

dok je tresao rafale po rovovima
vidio u očevim kartama zvanje
četiri dečka

***

KRIŽIĆ-KRUŽIĆ

igrali smo potapanja brodova
preko brda
bez brodova
s kućama i crkvama
lakše je pogoditi kad su tri lađe

označavali pogotke križićima

nedavno sam prolazio tim krajem
pogođena polja
su prekrižena
urušenim gredama
zabilježena i ostavljena
da se vidi pobjednik

samo trobrodni hramovi bliješte
u novim fasadama

pogodak
nije potop

***

Xxx

početkom kolovoza okupili bi se kod bake
stričevi s obiteljima
uokolo ganjala djeca
lovili žabe i ribe, pekli kolače od blata
vadili stol za stolni tenis iz podruma
postavili u hlad pod sušom
da svi zajedno možemo jesti

jedva smo čekali da poslije jela strine odnesu
posuđe na pranje
i stričevi prenesu baku sa stolicom u kut
pa se zaigra ping-pong

turnir svako sa svakim
svako navija za oca
baka se ljulja lijevo-desno
važno joj samo da smo svi tu
i da očevi ne pričaju o politici

pas Čarli obilazi i laje na dječji smijeh
jednom je zbog jakog forhenda
progutao lopticu

godinama kasnije
jedan nam je iz sela pokazao
gdje je iza izgorjele kuće
prekopano dva metra zemlje
vidjelo se iz daljine
izrasla ambrozija visoka kao kukuruz
uokolo polegnuta trava
slabo raste u zdravici

kad smo otkopali
kosti pomiješane
prsten
i loptica

***

RATNI PROFITER

kažeš mogao si i ti biti ratni profiter?
žao ti što nisi?
sramota je to!
moj djed je bio ratni profiter

‘41. odmah nakon kapitulacije Jugoslavije
kroz Vojnić su prošle Wehrmachtove jedinice za Grčku
stajali pred gostionicom mog djeda Gnjace
kolona do Tušilovića
vojnici kupovali kruh i šunku
izrezala baka na tanke lizbre
sve što je bilo obješeno na tavanu

Gnjaco trpao novac u vreću
njemačke marke
visoki oficir sa strane gledao
da vojska plati
− Vreća novca, nije dobro Anka. Prodali smo tavan i pušnicu
− Ako, ako… kupit ćemo meso
− Nije dobro Anka, ovoliko ne možeš dobit ni na kartama

Gnjaco i Anka zatvorili, a stigla vojska u crnom
razbježali se ljudi rođacima
po šumama
ono što je ostalo
što “neće mene”
i Gnjacu
zabravili u crkvi na Kolariću
njih stošesdesetero
petsto ih ubili na hladno u Božića jarku

Anka se u grmu iznad kamenoloma skrivala s djecom
javila po ujaku
znao nekog tamo
ima dati vreću novca ako puste Gnjacu
vreća maraka na kolima i dukati od ženidbe
na drugima Gnjaco
prebijen kundakom
leži ko vreća

mimoišle se vreće prije mosta

ujak ukrcao i Anku i dječurliju
mog oca najmlađeg
imao dvije godine
i potjerao u šumu kobile
dobro uzobljene vuku uzbrdo
već su drugi došli opet
razvaljuju vrata da počiste
razmeću kuću

plamen s druge strane doline
obasjava lica što zaviruju unazad
cvrče vriskovi u zabravljenoj crkvi

Gnjaci u plavilu sramota razlivena kundakom
utjerali da mu smeta svjetlo vatre
a Anku prevarili
za vreću maraka i dukate
dali nešto mesa
i kostiju nepečenih

___________________________________________________________

MLADEN BLAŽEVIĆ rođen je 1969. godine u Rijeci. Radio je kao novinar u brojnim dnevnim i tjednim novinama. Pokrenuo je i uređivao nekoliko informativnih i književnih časopisa. 2008. je objavio prvi roman „Tragovi goveda“ u „SKD Prosvjeti“, a 2015. drugi roman „Ilirik“, također u „SKD Prosvjeti“. Napisao je scenario za igrani dio dugometražnog igrano-dokumentarnog filma „Je letrika ubila štrige“, te je autor, scenarist i voditelj putopisnog serijala Istriana Jones. U izdanju društva „Poiesis“ iz Ljubljane 2017. objavljena mu je dvojezična slovensko-hrvatska zbirka pjesama „Posljednji tasmanijski tigar“. Dobitnik je nagrade „Post scriptum“ za književnost na društvenim mrežama za 2018. godinu, temeljem koje mu je objavljena zbirka pjesama „Mogućnost povremenih oborina“, Jesenski i Turk. Priče i pjesme su mu prevođene na slovenski, talijanski, engleski i ukrajinski jezik. Živi u selu Ćuki, kraj Vižinade u Istri.

književna pretpremijera: DVIJE PJESME ANTEJA JELENIĆA IZ ZBIRKE “STALAK ZA SVIJET” (Sandorf; izlazak zbirke početkom 2020.)

STALAK ZA SVIJET

Sve je teže prepričati dan ljubavniku
Jer ne znaš što je od toga bilo stvarno

Znam, iluzija je važna poput nedjelje

Ona je stup srama na koji su protjerani
Umjetnici
Ona je stalak za svijet kao što je
Disneyworld oslonac za ludilo

Znam da su se
Police s poezijom stanjile
Kao pauze za ručak, a
Zahodi postali zadnje utvrde
Prije početka pustinje zbivanja

Znam da vihor bijelog šuma
Tamo pažljivo sakuplja naše
Suhe stabljike spoznaje u bezazlene kugle
I kotrlja ih prema slobodi

Osvojili smo skelet lakoće, kažeš

Sve lakše propuštamo loše vijesti kroz
Transparentni stomak dok rijetka
Ambalaža treperi među koščicama
Svaki čovjek je sada strašna šuškalica
Koja i dalje postavlja prva pitanja

Da, napravili smo divovski krug
Oko planeta postojanja
Ali još nitko nije bio u jezgri jer

Najvažniji dio šalice jutra je praznina
Najvažniji dio dana je disanje
Najvažniji dio tijela je džep
U koji brižno spremamo pogreške

Živimo u neboderima dezinformacije

Najbolje se osjećamo kada slučajno sjednemo
Na otvoreni klavir ili u krivi autobus
Labirint tada naglo promijeni poantu
A mi se smijemo svim pokušajima bijega,
Eksperimentima u akceleratoru sreće,
Tijelima iz kojih se i dalje organizirano
Pokušava istresti život
Kao iz starog tapeta
A šalica je i dalje puna
Koliko god da popijemo
A život je toliko bezbrižan da
Ima vremena za oslikavanje repova
Paunovima budućnosti

***

SUGLASNICI SREĆE

Kada sjednemo skupa, razbacani poput kamilice
Na topli krevet zemlje kada legnemo
I pokažemo jedni drugima što nosimo,
Pažljivo odmotamo doživljaj kao naranču,
Oči kada naoštrimo kao divlje dijamante
Vodu naših tijela kada stavimo u zajedničku vatru
I uputimo jedni drugima zvuk osmjeha
Paperje za srce
Bit će kao da se sunce došuljalo među nas
I čistim pokrivačem ogrnulo naša gola tijela
Koja nikada nisu upoznala sjenu

Kada se susretnu smeđi obraz i osunčano rame
Iz velike čežnje svijeta
Nešto će se pomaknuti među nama
Tamo gdje smo sinoć plesali preplašeni
Sakupljat ćemo čaj koji se prosuo
Djeca će doći iz šume
Crna kao kupine nikle u sumrak
Donijet će nevidljive izume
I košare pune ljubavi

ANTEJ JELENIĆ rođen je 1983. u Splitu gdje završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče do sada je objavljivao po različitim književnim i kulturnim časopisima poput Zareza, Vijenca, Knjigomata, Split Mind-a, časopisa Re te zbornicima “Reč u prostoru” i “Bez vrata bez kucanja”. Prvo samo kao sudionik, a kasnije i kao suorganizator, posljednjih sedam godina izlaže na dugogodišnjoj manifestaciji suvremene umjetnosti Adria Art Annale. U suradnji umjetničke udruge AAA i aktivističkih skupina poput MASA-e sudjeluje u projektu “Mreža solidarnosti” kojim je u ugroženim tvornicama Dalmacijavina i Jadrankamena realizirana inovativna proširena umjetnička forma – prostor komunikacije različitih društvenih skupina i ostvarenje izravnog odnosa između umjetnosti i političkog djelovanja. S tim projektom/inicijativom 2013. sudjeluje na bienalu mladih u Anconi, Atenskom bienalu, Zagrebačkom salonu, konferenciji “Zajednička dobra i krizni kapitalizam” u Zadru te 2014. na panel diskusiji “Practices as an Intersection in a Fragile Environment” u sklopu bienala mladih u Milanu. Dokumentarni film “Mreža solidarnosti” 2014. osvaja prvu nagradu na Vukovarskom film festivalu.
Do sada imao jednu samostalnu izložbu u Salonu Galić, 2013. u Splitu, a sudjelovao je još i na dvama manifestacijama NUS (Neafirmirana umjetnička scena) te na 39. Splitskom Salonu. Pisao polemičke/kritičke eseje za h-alter i Zarez. Početkom sljedeće godine kod Sandorfa mu izlazi zbirka “Stalak za svijet”.

APATRID

APATRID

Čovek bez domovine krenuo je na put.
U ruksaku nosi nekoliko knjiga
u broširanom povezu,
par zlatnih drangulija,
fotografije i beležnicu.
Na prvoj strani beležnice
U kurzivu piše Diary
i ona je jedini dokaz da je nikada živeo život dostojan ljudskog stvora.

Čovek bez domovine korača po tuđinskom kamenju.
Kamenje ga odbacuje
kao i ljudi na koje nailazi,
i najmanji kamenčić gadi se same pomisli
da uskoči u strančevu cipelu
i napravi mu žulj.
Kamenje prezire tuđina koji po njemu gazi.

Drveće sklanja svoje krošnje
i ne pruža mu hlad.
Inače nežni izdanci trava,
oštre svoje zelene vlati
i ostavljaju krvave tragove na nogama.
Rečni pesak diže se sa dna
u znak bunta prema žednom strancu
i muti inače bistru zelenu vodu.

Samo je nebo isto za sve
i ovo sunce neštedimice greje,
ne pitajući za ime i veru,
ali čovek bez domovine nije ptica
i ne može se vinuti u zrak.
On je osuđen na podozrive ljude,
sebične krošnje,
zlurade travke,
kamenje okovano prezirom
i mutnu rečnu vodu.

ALEKSANDRA JOVIČIĆ (Priština, 1986.)

TRI PJESME BORISA MARIĆA

PRIJEKA SMRT

Od kada znam za sebe
djed je imao ovce.
Prodavao je svoju i kupovao tuđu jagnjad
po istoj cijeni.
Kao djeca su mi – govorio je,
nikada ne čuvši za priču o Abrahamu i Isaku.

***

BIOS THEORETIKOS

Možda se jednoga dana dobrota vrati;
otvori poklone pod zaštitom UNESCO-a
i razraste, kao korov na napuštenoj livadi.
Ti do tada ćuti. Budi tih, i djecu hrani laganim obrocima.
Oblacima, ili ako moraš, šapatom stvarnosti.
Ljudima je strana svaka sveta riječ.
Ne pokušavaj da otvoriš zapekli poklopac amfore,
zatvoren u strahu od vlastite sreće
prije mnogo vijekova.
Mnogo prije nego što je raspeće
postalo simbol žrtve
i pobjede smrti.

***

MRVICE ZA GOLUBOVE

Ako se desi, da svi koji su je barem jednom pročitali,
zaborave ovu pjesmu, ni stih od nje da ne ostane,
tako je i moralo biti.
Nikako drugačije.
Ništa se na ovome svijetu
samo od sebe ne može sakriti;
ako ljudi ne odluče
da im je dosta istine.

_______________________

BORIS MARIĆ je bosanskohercegovački pisac, rođen 15.11.1981. godine u Brčkom. Oženjen, otac dvoje djece. Piše poeziju i prozu dugi niz godina. Njegova prva knjiga, zbirka pjesama pod nazivom ’Jedan’, objavljena je u januaru 2012. godine u izdanju biblioteke Nova riječ. Druga zbirka pjesama pod nazivom ’Uvod u san’, objavljena je u maju 2016. godine za istog izdavača. Pjesme su mu do sada prevođene na češki, danski, slovenački, makedonski, njemački i engleski jezik, te objavljivane u brojnim štampanim i elektronskim časopisima za književnost i kulturu, među kojima se izdvaja češki časopis Tvar, bosanskohercegovački časopisi Riječ i Naslijeđe, beogradski Beton, Književni almanah, inđijski kulturni Kandelabar, Balkanski književni glasnik, zagrebačko Društvo živih pjesnika, crnogorski časopis ARS, makedonski časopis RAST, hrvatski književni portal NEMA, bosanskohercegovački književni portal Strane, slovenački Poiesis i drugi. Trenutno piše roman radnog naslova „Putnik“.