Bližio se kraj prvog tromjesečja, a još uvijek nisam osjećala ništa. Ni mučnine ni povraćanje, kao da se ta sjemenčica u mome trbuhu nije htjela javiti. Samo mi se osjet njuha izoštrio, bila sam kao zvijer koja prati tragove: miris jagoda u plastičnoj vrećici jedne prolaznice, svježe oprane stepenice, rublje na balkonima, kava, proljeće, češnjak u tramvaju, miris liječničke ordinacije, svi su me ti mirisi proganjali i slijedili kamo god bih pošla.
Napravila sam krug oko nebodera, tek toliko da razbistrim misli, šetnja mi je godila, bilo je toplo i sunčano. Sjela sam na klupu i promatrala ljude u kafiću, pili su kavu i pušili te jedni drugima nešto važno objašnjavali. Možda bih trebala razgovarati s nekom prijateljicom, ali, iskreno, nisam znala koga nazvati. Kažu da su prijateljstva iz djetinjstva sklopljena u pješčaniku najčvršća, ali dok su se druga djeca igrala u parku, ja sam svako popodne provodila u glazbenoj školi. Isto tako nikada nisam bila dio kvartovske ekipe, jedna od klinaca koji jedni druge čekaju u parku ispred zgrade, a onda bacaju petarde u haustor i pritišću sva prezimena na portafonu. Zatim svi zajedno bježe i smiju se, urliču; ništa ne spaja ljude kao zajednička nepodopština. U gimnaziji sam često izostajala s nastave zbog putovanja, kad god bih se vratila, imala sam osjećaj da su se grupice i klanovi preraspodijelili i da ne pripadam ni jednom. Zbog toga sam prijateljstva gradila među glazbenicima koji su kao i ja živjeli sa svojim instrumentima. Pisali smo jedni drugima duga pisma u kojima su se nalazile salvete i note, a poslije mailove s linkovima na otkrivene glazbenike.
Moja najbolja prijateljica Sara, violinistica koju sam upoznala još u srednjoj glazbenoj školi, živjela je u Amsterdamu, mogla sam je nazvati preko WhatsAppa na video chat, ali imala sam osjećaj da kad bih počela govoriti, savladali bi me osjećaji i na kraju bismo se obje osjećale glupo; ona jer me ne može zagrliti, a ja jer plačem s mobitelom u ruci.
– Je l’ slobodno? – pitala me susjeda Novak, iako je plastične vrećice s namirnicama već stavila na rub klupe.
Pomaknula sam se u stranu i pokazala joj rukom da sjedne.
– Ne služe me više noge. Sva sreća da imamo liftove, zar ne?
Novakica je imala skoro devedeset godina i teško se kretala. Dok je mama bila živa, ponekad bi došla na kavu ili bi joj mama poslala u plastičnoj kutiji malo kolača ili komad torte, onda bi ona nama u istoj kutiji vratila kiflice ili poslala domaći višnjevac. Boce, protvani, kutije i vrećice putovali su stepenicama. Ja sam bila zadužena za tu razmjenu, popela bih se u šlapama na dvadeset prvi kat i pozvonila na njezina vrata. Sviđala mi se Novakica jer mi se nikada nije obraćala s “dušo, šećeru, djevojčice, malena” kao ostale susjede, već me pitala prava, ozbiljna pitanja.
– Bach ili Barrios? Gdje se na gitari nalaze oči? Smije li čovjek svirati ako u sebi osjeća ljutnju?
Kad je mama umrla, nije došla na pogreb, tata joj je to zamjerio, ipak su bile prijateljice, no Novakica nikada nije marila za društvena pravila.
Nosila je ekstravagantnu odjeću, na zapešćima nizala zveckave narukvice, a iz stana nije izlazila bez crvenog ruža na usnama. Iako je na licu imala bore, kosa joj je bila garavo crna, s tek pokojom sijedom. Druge susjede okupljale su se u kvartovskom frizerskom salonu i šaputale kako se stara Novakica sigurno farba kod frizerke u centru kako nitko u neboderima ne bi znao da je bijela kao miš. Ta njezina duga crna kosa koju je nosila raspuštenu po ramenima ljutila je žene koje su s prvim znakovima ispadanja vlasi otišle frizerki i tražile da ih ošiša do uha i napravi trajnu. “Treba se znati ponašati prikladno godinama” govorile su, a Novakica se tome nije pokoravala, gdje god bi prolazila, čulo se zvonko udaranje njezinih narukvica. Nije imala djece koja bi je posjećivala, nikada se nije udavala i nitko nije znao odakle je došla. S godinama se njezin hod usporio, leđa iskrivila, ali još uvijek je ljeti nosila šeširiće, a zimi žarko crveni kaput kojim je tjerala hladnoću od sebe.
Sjela je na klupu kraj mene, torbicu je položila u krilo i iz nje izvadila crveni ruž i malo ogledalo. Našminkala je usne, pomalo uzaludna radnja, ionako je bila pred ulazom i vraćala se kući.
– Je li dobro? Ništa ne vidim na ovom ogledalu – nasmiješila se prema meni.
Nježno sam joj obrisala neposlušnu krivulju na gornjoj usni.
– Tome žena služi ženi, da se u njoj ogleda i popravlja ruž – nasmijala se.
____________________________________________________________________
KRISTINA GAVRAN rođena je 1987. u Zagrebu, a već pet godina živi i kao kazališna umjetnica radi u Engleskoj. Diplomirala je dramaturgiju na zagrebačkoj ADU. Višestruko je nagrađivana za svoje drame: drama ‘Spremni’ nagrađena je prvom nagradom Marin Držić koju dodjeljuje Ministarstvo kulture za 2012. godinu. Piše poeziju i kratke priče. Godine 2016. objavila je knjigu kratkih priča ‘Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu’, za koju je dobila nagradu DHK za najbolju debitantsku knjigu objavljenu te godine. Godine 2018., također u izdanju Disputa, objavila je svoj prvi roman ‘Gitara od palisandra’.
iz pogovora Jagne Pogačnik: “U ovom romanu sve je na svome mjestu, kompozicijom podsjeća na velika glazbena djela i način na koji su skladana. Dapače, Kristina Gavran piše kao da sklada, plete mrežu riječi i događaja, pazi na tempo i light-motive i uspijeva postići sjajne efekte suptilnim izvođačkim nijansiranjem. Sjajno zamišljena, spajanjem prostora i vremena i dojmljivim referiranjem na bajku njezina je priča i ženska (na način koji nema veze sa ‘ženskim pismom’) i glazbena (ne na prvoj, nego dubinskoj strukturalnoj razini) i, što je najvažnije, svevremena. Priča o povezanosti sudbina, slučaju i ‘slučaju’, žrtvi i ljubavi, zavijena u plašt nekih prošlih vremena i žanrova koji naginju čudesnom i fantastičnom, jedna je od onih univerzalnih priča koje se mogu čitati uvijek i svuda s jednakim čitateljskim užitkom.”
čovjek-časopis 