BOYS DON’T CRY
trebalo je napraviti bolji plan za preživljavanje.
ugraditi armirani beton u kosti,
ojačati sinapse,
bilo šta za obranu od tihog urušavanja
dok su se raspadale kovalentne veze naše obitelji.
umjesto toga, žalila sam
što nisam rođena kao dječak,
a nisam mogla susprezati suze –
porodična gravitacija uzela je negativan predznak,
dječak bi znao kako s tim preživjeti
s obje noge čvrsto na tlu,
s hladnom glavom, hladne krvi,
i jasnom vizijom budućnosti u slučaju krize.
nešto se dogodilo s mojim tijelom.
preko noći postalo je tijesno,
pluća su postala veća od zemaljske kugle
pa kako bih onda mogla stati u nekoliko metara kože.
preko noći udobnost je postala kategorija
iz kataloga za uređenje doma sretnih obitelji,
a mi serijska greška,
nedovoljno lijepi za ijedan izlog,
nedovoljno stabilni da bi nam se moglo vjerovati.
nešto se dogodilo s mojim tijelom,
postalo je teško.
mrzila sam svoja velika stopala i to što s njima
nisam mogla ništa.
stajala sam ukopana u mjestu s kojeg se nije moglo dalje,
a otišla bih,
utopila se u masi, samo da je svijet nudio
formulu kojom se dobiva plašt nevidljivosti.
uvijek bi se našao netko da me potapše po ramenu
i kaže
bit će sve u redu,
kao što se kaže za neizlječivu bolest.
bit će sve u redu, ali ja ne znam šta s tim da radim.
lažna sućut i utjeha,
mrzila sam ih sve tada.
htjela sam biti dječak.
oni su hrabri i nemaju napade panike,
njihova pluća spavaju mirno u svojim kavezima
dižući se i spuštajući u pravilnim bioritmičkim
razmacima.
dječaci imaju čvrsta leđa i jaku kičmu,
i svaku mekoću pretvaraju u razbor,
svaku nemoć u dostižne ciljeve.
u njihova tijela stane još jedan čovjek
spreman zauzeti se u njihovu obranu kad stignu loše vijesti,
spreman držati dijelove njihove unutrašnjosti
prije nego što se raspadnu kao staklo.
dječaci ne plaču, a ja sam plakala
dok su se tiho urušavali temelji našeg doma,
dok sam napuštala udobnost u kojoj sam odrasla
moja se bolest razvijala
kao zastava na vjetru.
***
BILI SMO NALIK NA GLAVICE KUPUSA
na livadi iznad šume
nas troje
sagradili smo uskršnji krijes
velik kao vigvam,
our own private idaho.
dobili smo cigareta, čvaraka, kruha, vina
i pucali iz bačvi s karabitom.
kad je padala kiša
igrali smo država-grad-selo.
grad na m: smokva.
ništa nismo znali.
za doručak smo jeli pivo,
za ručak apaurine.
kad ih je ponestalo tražila sam još od babe.
dala mi je kalij i šampon protiv žgaravice.
ništa nismo imali i nitko nas nije trebao.
bili smo nalik na glavice kupusa
razlistanih glava uvučenih među kragne.
ničega se nismo bojali i ništa nam nije bilo strano.
po kućama smo molili ljude za kolače
pa ih davali seoskim psima.
noću smo čekali
da iz šume dođu partizani.
ali nitko nije dolazio.
nije bilo nikoga da nas oplijevi i zalije,
ili barem pod nama
potpali krijes.
***
SOM I VODA I STRAŠNO MASNA RIBA
da se odmah razumijemo, ja ti neću biti
poslušna žena i domaćica.
takve je stvari dobro razjasniti prije nego oboje
uronimo glavu u ovu vodu iz koje je možda
nikada više nećemo moći izvući.
zato razmisli dvaput želiš li stvarno
uopće uranjati sa mnom.
iz nje je potekao sav svijet i život
i ti,
i na to mislim kad joj kažem hvala,
ali sada želim reći nešto sasvim drugo.
u njoj istovremeno žive
i ribe, i samoubojice,
i žrtve ubojica kao što subotom možemo vidjeti u tv serijama,
a ponekad i u životu.
usta im budu puna mulja, pijeska i algi,
i u grlu im nađu školjkaše,
ovisno o tome koliko su dugo ronili licem po tlu.
strašne su takve smrti, zgražamo se,
strašne su riblje smrti,
kada nas iz tanjura gledaju
dva bijela oka i blago rastvorena riblja usta,
atavizam ostao od hvatanja zraka
prije nego su škrge potpuno zakazale.
i mi ćemo tako, ti i ja, jednom, duboko u starosti,
ali sada ih u slast jedemo
i kažemo:
kako je dobra ova riba, ili:
strašno je masna ova riba.
i prije nego što sasvim uronimo, želim ti reći
šaran je strašno masna riba.
upecan,
mora još danima stajati u kadi punoj slatke vode
da iz njega izađe sav mulj i pijesak,
da bude čist kao dijete pred pričest
prije nego što završi u pećnici.
i još ti želim reći sve te nevažne stvari
o šaranu, i mulju,
i o tome kako se ukućani tih dana ne peru,
već samo obilaze šarana u kadi,
mijenjaju mu vodu i čekaju
da postane sasvim čist iznutra,
samo ulaze u kupatilo da se uvjere
da im ručak nije pobjegao.
sa somom je slična stvar, ali,
za razliku od šarana koji se peca na udicu i plovak,
soma možeš uloviti rukama.
živi u rječnim rupama u plićaku,
dovoljno je samo zagaziti do koljena,
čučnuti kao kad pišaš u more
gurnuti ruke pod površinu, umiriti se
i čekati.
som ima velike brkove i neobičan je u svojoj ljepoti,
prepoznat ćeš ga po tome
i po napućenim usnama.
eto, to sam htjela da ti kažem
prije nego što zaronimo zajedno.
možda se nećemo moći izvući, pa razmisli dobro
i pogledaj još jednom ovu vodu,
pogledaj dobro –
nećemo moći u nju
dvaput ugaziti.
______________________________________________________________
LIDIJA DEDUŠ rođena je 1977.g. Autorica zbirke „Apatridi i ostale čudne ličnosti“ (2018). Pjesme objavljivala u regionalnim časopisima i na web portalima. Živi u Varaždinu.
čovjek-časopis 