IAKO JE BILO SUNČANO
meni nitko nikada nije nestao
izašao u plavoj majici i crvenim šlapama
možda odjeven u crnu jaknu
možda
otac je otišao kod krojača
zašiti unutrašnjost desnoga džepa
u nekoj pauzi za ručak
sredinom srpnja
na sebi je imao
bijele tenisice
zeleno sivu majicu
torbicu oko pasa
izlizane traperice
za naočale nisam siguran
iako je bilo sunčano
ponekad ih je znao zaboraviti
meni nitko nikada nije nestao
na skretanju u Fijanovu ulicu
možda čekajući zeleno na semaforu
možda
otac je išao kroz Miškecov prolaz
skrenuo je u Teslinu ulicu i nastavio ravno
tek je kod Trga maršala Tita stao
zapalio cigaretu i promatrao ljude
ugasio ju je nakon tri dima
osvrnuo se i ušao u malu radnju
prvo je pitao krojača o obitelji
zatim ga je pozvao na kavu preko puta
odbio je
kaže ima mnogo posla
meni nitko nikada nije nestao
isključenog mobitela
možda zbog prazne baterije
možda
majka je u prosincu
sjela u auto i otišla
dugo je tražila telefon po sobi
zapravo nije znala kako da ode
uvijek u takvim trenucima
radi male jedva primjetne pokrete
prstima lijeve ruke
i gura majicu u hlače
zato je često imala male rupice posred leđa
od snažnog guranja i još snažnije nelagode
(htio sam joj reći da je lijepa danas
odlučio sam da neću
moja majka je svaki dan bila lijepa)
meni nitko nikada nije nestao
bez da su ga susjedi vidjeli
možda samo gospođa iz trećeg ulaza
možda
majka je teti kat ispod odnijela orhideju na poklon
toga je jutra kupila sir i vrhnje od kumice u šupi
pozvonila Ruži da je traži malo šećera
stavila ga u umak od šalše
(kaže da je inače kisel)
poslala me u dućan po rajčice
zapisala mi to na ceduljicu
u čijem je desnom kutu pisalo
Tehnika
firma u kojoj je radio moj djed
meni nitko nikada nije nestao
i možda zato tako detaljno pamtim
možda
ja sam znao da je moj otac toga jutra
ponio štrik sa sobom
a majka dvije godine poslije
otišla na dug put
meni nitko nikada nije nestao
i možda se zato pitam kako je ljudima od kojih se ode
možda
svoga sam oca našao nekoliko dana poslije
majka i ja
ona je jedva primjetno micala prstima
i majicu gurala jako jako duboko
on je šutio
otvorenih očiju
i visio
meni nitko nikada nije nestao
ja sam točno znao kako su izgledali
toga dana i svakoga prije
a posebno u trenutku
kad su me svjesno napustili
mene su ostavili
i svi su to znali
na vijestima
u novinama
iza škole
u učionici
u haustoru
i onom do mojega
preko puta u dućanu
u kvartu do
pitam se kako je kad nam netko nestane
i zaista možda skrene kroz Fijanovu ili neku drugu ulicu
i možda ima plavu majicu na sebi
i možda se jednom odnekud pojavi
***
KUĆA KUTIJA SLIKA DNEVNIK
naša šira obitelj
često bi nas posjećivala
i već pri prvom susretu
opominjali bi nas
da živimo u neredu
ujna bi se spotaknula
odlazeći u kupaonu
na hrpice koje smo
čuvali
vičući na nas djecu
naša šira obitelj
nije se sjećala
svih onih prije nas
naša šira obitelj
nije znala
da smo
nas troje djece
živjeli u prošlosti
u tuđim sjećanjima
naša je kuća
bila puna kutija
prašnjavih slika
i dnevnika
oni nisu znali
da su te kutije
sve ono što ostane
kad netko umre
kad netko nestane
kad ostanu samo zidovi
***
PRIČA O IMENU
mogao bih započeti tvrdnjom
da o nečemu mogu pisati
samo onda
kada svijet promatram
kao da ga nikad prije nisam vidio
izdaleka
ne pripadajući
kao da u svakom trenutku mogu
okrenuti glavu
i otrčati
ili bih mogao započeti tvrdnjom
da živim u svijetu
u kojem nije dopušteno
predugo biti
slijepi putnik
predugo biti
novi učenik u razredu
predugo biti
svježe asfaltirana cesta
predugo biti
stranac
kojemu još nitko nije odredio
broj
vjeru
zanat
koordinate
rod
paralele
spol
mogao bih započeti tvrdnjom
da je još samo godišnjim dobima
dopušteno krenuti iznova
a da zato ne moraju snositi
posljedice
onako kako jesen drveću oduzima plod
sebi oduzeti pripadnost
mogao bih započeti tvrdnjom
da živim u svijetu u kojem
nije dopušteno
samom sebi dati ime koje
ne znači ništa
broj
vjeru
zanat
koordinate
rod
paralele
spol
otac me držeći za ruku vodio u vrtić
hodali smo po Gagarinovu putu
nisam se mogao odlučiti želim li vrijeme potrošiti
na hvatanje pahulja jezikom
ili izgovaranje riječi bubreg
ponovio sam tu riječ toga jutra
trideset i sedam puta
ni tada nije bila dovoljna
za taj organ
mogao bih započeti tvrdnjom
mogao bih započeti tvrdnjom da
nitko ničemu ne bi smio dati ime
osim sredini kruha
pupa
to mi se oduvijek sviđalo
ili bih mogao započeti tvrdnjom
da sam licemjer zbog toga
mogao bih započeti
ali neću
čiste mi se površine
sviđaju više
_______________________________________________________________________
ESPI TOMIČIĆ (Zagreb, 1995.) student dramaturgije na ADU u Zagrebu i član feminističkog kolektiva fAKTIV.
čovjek-časopis 